Kaos. Tsunami. Nesretna obljetnica. Takvi se izrazi ponavljaju u analizama koje pokušavaju sažeti 12 mjeseci drugog Trumpova mandata u Bijeloj kući. Da je svijet u šoku – malo je reći. Još je veći strah od onoga što slijedi.
Trump, nekonvencionalni političar bez dlake na jeziku, ni u povratničkom mandatu ne odustaje od šokiranja. Htio je Nobelovu nagradu za mir, ali je u Stockholmu nije dobio. Umjesto toga, bez zadrške je prihvatio simbolični “poklonjeni Nobel” koji je ove godine pripao venezuelanskoj oporbenoj čelnici Maríi Corini Machado – gesta koja je u Washingtonu protumačena kao nova poruka o novom američkom pristupu Latinskoj Americi.
Svijet se istodobno nalazi u kaotičnom preslagivanju geopolitičkih karata, dok je američko društvo polariziranije nego ikad. Kroničari govore o kulturnom ratu koji je MAGA pokret institucionalizirao, produbljujući podjele između urbanih i ruralnih sredina, liberalnih elita i konzervativne baze, saveznih institucija i izvršne vlasti.
Imperijalni model
U takvom okruženju, sve prognoze padaju u vodu. “Intuicija je bila da je 2025. bila godina ‘Trumpova potresa’, pa smo 2026. očekivali kao godinu naknadnih sitnih udara. No, prva dva tjedna više nalikuju tsunamiju”, kaže Edoardo Campanella, direktor UniCreditova Investment Institutea. Po njegovu sudu, američka operacija u Venezueli mogla bi se pamtiti kao početak velike sistemske transformacije u kojoj se redefinira pojam nacionalnog suvereniteta – prema imperijalnom modelu.
“Ne radi se o tome da Trump proizvoljno govori kako želi osvojiti Venezuelu, Kubu ili Grenland. Postoji jasna ekonomska logika. Cilj je pristup nafti i potiskivanje Kine iz zemlje. Zanimljivo je da je Nicolás Maduro uklonjen, ali nije zamijenjen vođom oporbe. Time SAD napušta svoju dosadašnju ‘civilizacijsku misiju’ širenja demokracije. To više nije prioritet. Prioritet je pristup resursima”, upozorava Campanella koji je američku politiku nazvao neomerkantilizmom.
Ekonomist Velimir Šonje, koji je na svom Ekonomskom labu detaljno secirao intervenciju u Venezueli, potez vidi prije svega kao geopolitički potez usmjeren protiv Kine. “Jedno je ono što postoji duboko u zemlji, a drugo je finalni proizvod”, ističe Šonje, podsjećajući da Venezuela danas sudjeluje s manje od jedan posto u globalnoj proizvodnji nafte. “SAD ne može dopustiti da Kina Venezuelu uključi u svoju sferu utjecaja i pretvori je u bazu na dva koraka od SAD-a.”
Erozija demokratskih normi
Ta promjena paradigme snažno se odražava i na odnose s dojučerašnjim prijateljima i saveznicima. Trump otvoreno dovodi u pitanje ulogu SAD-a u Europi, prema Starom kontinentu ne skriva otvoreni prijezir, traži veća izdvajanja za obranu i redefinira sigurnosne obveze unutar NATO-a. Posebnu nelagodu izazvala je njegova kampanja za preuzimanje Grenlanda, poluautonomnog teritorija Danske. Prijetnje carinama i odbijanje da isključi uporabu sile otvorili su presedan bez presedana – teritorijalni integritet jedne članice NATO-a doveden je u pitanje od strane ključnog saveznika. Ako je i imala ikakvih nedoumica, Europa je nakon godinu dana Trumpa u Bijeloj kući ostala bez svih iluzija – sigurnosni krov ‘pax americane’ sve više prokišnjava iz dana u dan.
Osim na sigurnosnom planu, jer Trump gotovo ne skriva simpatije prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i njegovoj ideji ukrajinske budućnosti zbog koje se iz europskih prijestolnica građanima već šalju poruke o pripremi ‘torbe za tri dana za preživljavanje’, Unija je izložena dodatnim pritiscima na trgovinskom planu. Kina, koja u ožujku predstavlja novi višegodišnji plan s naglaskom na ekonomsku samodostatnost i tehnološki nacionalizam, i dalje će ovisiti o stranim tržištima za plasman viškova proizvodnje.
Za EU to znači vjerojatno otvaranje novih frontova u trgovinskom ratu, upravo u trenutku kada transatlantski odnosi slabe. Goran Šaravanja, glavni ekonomist Hrvatske gospodarske komore, ističe da je “razgradnja institucionalnog poretka koji je sam SAD izgradio nakon Drugog svjetskog rata jedan od najvećih izvora povećane neizvjesnosti tijekom drugog mandata Donalda Trumpa. U Davosu je dao naslutiti da Odbor za mir vidi kao svojevrsnu zamjenu za Ujedinjene narode, čime je dodatno pojačao neizvjesnost oko toga na kojoj je liniji američka vanjska politika.”
Napominje da Europa u takvim okolnostima mora postupati izrazito oprezno. “Ključni izazov je osigurati da roba koja dolazi iz trećih zemalja ima realnu i pravednu cijenu na europskom tržištu. Mnoge zemlje, poput Kine, i dalje snažno subvencioniraju svoje kompanije, što europske proizvođače stavlja u nepovoljan položaj. Zaštita industrijske baze Europe zato nije protekcionizam, nego preduvjet očuvanja tehnološkog napretka i ekonomske sigurnosti”, kaže.
Istodobno, smatra da bi “Europa trebala polaziti od realne pretpostavke da će SAD prije ili kasnije pogoditi kombinaciju politika kojima će vratiti dio proizvodnje na domaće tlo te time smanjiti pristup američkom tržištu europskim kompanijama. Nije realno, s druge strane, očekivati da Kina neće nastaviti izvoznu ekspanziju potpomognutu državnim subvencijama, dodatno povećavajući pritisak na europsku industriju.”
A godinu dana nakon Trumpova povratka u Bijelu kuću, američko društvo obilježava duboka institucionalna, politička i društvena nestabilnost. Umjesto simboličnih obljetnica, predsjednikov “jubilej” obilježen je erozijom demokratskih normi, jačanjem izvršne vlasti i rastućom atmosferom straha – među migrantima, znanstvenicima, akademskom zajednicom i unutar samog političkog sustava.
Američki (lijevo orijentirani) mediji nabrajaju: administracija je izdala je rekordan broj izvršnih uredbi, potaknula stotine sudskih tužbi i otvorila niz ustavnih sporova koji će se tek razrješavati pred Vrhovnim sudom. Masovne deportacije, revolveraški pristup ICE agenata, rezanje socijalnih prava i prijetnje primjenom izvanrednih ovlasti dodatno su zaoštrile unutarnju klimu, dok je granica između apsurdnog i opasnog sve tanja.
Posebnu nervozu izazvalo je otvoreno zadiranje u neovisnost američke središnje banke. Kaznena istraga protiv predsjednika Federalnih rezervi Jeromea Powella zbog rekonstrukcije zgrade Feda označila je dosad nezamisliv iskorak pritiska da se monetarna politika oblikuje prema željama Bijele kuće. Powell je na to odgovorio neuobičajeno izravno, postavši neočekivano glasni simbol otpora samovolji, upozorivši da se ne radi o njemu osobno, nego o stabilnosti cijelog sustava. “Prijetnja kaznenim progonom posljedica je toga što Federalne rezerve određuju kamatne stope prema najboljoj procjeni onoga što služi javnosti, a ne prema preferencijama predsjednika”, poručio je Powell. “Ovo je pitanje hoće li monetarna politika ostati utemeljena na podacima i ekonomskim uvjetima ili će biti vođena političkim pritiskom i zastrašivanjem.”
Sukob s Powellom
Taj je sukob prerastao je u jednu od najozbiljnijih institucionalnih kriza u modernoj američkoj ekonomskoj povijesti. Ekonomisti i bivši dužnosnici Feda ujedinjeni su u ocjeni da bi politizacija središnje banke dugoročno ugrozila američko gospodarstvo i povjerenje globalnih tržišta. Povijest je pokazala i dokazala, primjerice Erdoganove neortodoksne monetarne politike u Turskoj, koja je cijena političke šape nad središnjom bankom – inflacija izvan kontrole. No, američki analitičari upozoravaju da bi Trumpovi pritisci mogli imati suprotan učinak: kako bi izbjegao percepciju političkog utjecaja, Fed bi mogao još opreznije pristupati sniženju kamatnih stopa.
Powell, kojem mandat predsjednika Feda istječe u svibnju, dao je do znanja da mu je cilj predati dužnost nasljedniku uz “gospodarstvo u što boljem stanju”. Za financijska tržišta, Powellove poruke imaju težinu kakvu rijetko ima izjava jednog središnjeg bankara. (Iznimka je možda legendarna izjava čelnika Europske središnje banke Marija Draghija 2012. – We will do whatever it takes – koja je spasila euro i eurozonu). Neovisnost Feda smatra se ključnim stupom stabilnosti američkog i globalnog financijskog sustava, a svaki dojam politizacije monetarne politike mogao bi imati dugoročne posljedice jer – kapital ne voli okruženje straha. U međuvremenu, potpora koju Powell dobiva od središnjih banaka diljem svijeta potvrđuje koliko je neovisnost monetarne politike ključna ne samo za SAD, nego i za globalne financije.
Unatoč trgovinskim napetostima i carinskim ratovima, Wall Street je 2025. završio nadomak rekordnih razina. S&P 500 porastao je 16,4 posto, Nasdaq više od 20 posto, potaknut entuzijazmom oko umjetne inteligencije. No taj rast sve više izgleda kao otok optimizma u moru političke i društvene neizvjesnosti.
Ipak, burzovne spekulacije i potencijalni baloni su jedno, a realna ekonomija drugo. Ekonomist s Harvarda Jeffrey Frankel upozorava da prividna otpornost gospodarstva može zavarati. Trump je carine podigao na razine kakve SAD nije vidio od 1930-ih, a prosječna efektivna stopa skočila je s dva na 18 posto. “Trump često zauzima ekstremne pregovaračke pozicije, a zatim se povlači. Investitori to zovu TACO – ‘Trump se uvijek ustrtari (Trump always chickens out)’. No kad luđak zaprijeti armagedonom, nepromišljeno je poticati ga da to i ostvari”, upozorava Frankel, dodajući da bi se puni negativni učinci carina mogli osjetiti tek u ovoj godini nakon što se iscrpe zalihe stvorene prije uvođenja carina.
Međuizbori pred vratima
Od povratka u Bijelu kuću Trump jednim potezom ili objavom na društvenim mrežama pomiče tržišta. “MAGA je otišla u maoizam. Riječ je o državnom kapitalizmu – to nema nikakve veze s konzervativizmom”, poručio je Jeffrey Sonnenfeld, profesor na Yaleu za Financial Times. Primjerice, najava američkog preuzimanja venezuelanske naftne industrije pogurala je dionice rafinerija, ali uznemirila proizvođače nafte iz škriljca. Prijetnje zabranom institucionalnih ulaganja u stanovanje srušile su dionice građevinskih kompanija, dok su ideje o ograničavanju kamata na kreditne kartice izbezumile banke i kartične kuće.
U takvom okruženju tek se rijetki direktori usuđuju otvoreno suprotstaviti. Šef Exxona Darren Woods nazvao je Venezuelu neadekvatnom za ulaganja (uninvestable), a Jamie Dimon iz JPMorgana upozorio da pritisci na Fed mogu potaknuti inflaciju – obojica su brzo doživjela javne ukore. Većina kompanija bira oprez i prilagodbu, svjesna da je, kako se uvriježilo u upravama, otvoreno suprotstavljanje Trumpu najčešće gubitnička strategija.
Razvio se i neformalni “priručnik preživljavanja”: pojaviti se u Bijeloj kući, dati grandiozna investicijska obećanja, zadovoljiti političku simboliku – pa čekati da se predsjednikov fokus prebaci drugdje. No ni to ne jamči zaštitu, što pokazuje primjer Hyundaija, koji je unatoč velikim najavama ostao izložen carinama i regulatornim udarima.
Čelnici kompanija upozoravaju da je ovo tek početak. S približavanjem međuizbora i novim geopolitičkim žarištima, od Venezuele do Grenlanda, 2026. bi za američki biznis mogla biti najturbulentnija godina Trumpova predsjedništva, a o svijetu da i ne govorimo.
Sve to upućuje na zaključak da prva godina drugog Trumpova mandata nije bila tek politički eksces, nego signal duboke promjene smjera. Od multilateralizma prema transakcijskoj politici moći, od institucionalnih ograničenja prema personaliziranom upravljanju, od savezništava prema ad hoc dogovorima. Za Europu, ali i za male otvorene ekonomije poput Hrvatske, to znači razdoblje produljene neizvjesnosti u kojem će politički rizik biti makroekonomski faktor za sebe. A tsunami s početka priče, čini se, tek stiže.
