Predsjedničina dizajnerica radi od kuće, u jednoj sasvim običnoj ulici u radničkoj četvrti na krajnjem jugu Mexico Cityja. U blago osvijetljenoj sobi s ružičastim zidovima u pozadini svoje skromne kuće, Olivia Trujillo sjedi za šivaćom mašinom i slaže predsjedničina službena odijela i haljine. Kad završi, njezin pomoćnik na motociklu odveze pripremljeno u Nacionalnu palaču, gdje predsjednica živi. Odjeća Claudije Sheinbaum – sašivena od skromnih materijala proizvedenih u Meksiku, s indijanskim motivima – samo je jedan od načina na koji njezina adminstracija komunicira svoj omiljeni slogan: “Za dobro svih, najprije siromašnih.”
Dizajnerica ima samo jedan problem s predsjednicom. Ljudi koji nose odijela po mjeri obično dvaput dolaze krojaču: prvi put da bi im se uzele mjere, drugi put za završne prilagodbe. “Nijednom nije došla da je podesimo, nikad!”, kaže Trujillo. Zna da je predsjednica vrlo zauzeta, ali ipak… “Svaka normalna žena voli da joj važna odjeća bude po mjeri”, kaže.
Trujillo je dizajnirala i predsjedničinu vjenčanicu za njezino nedavno vjenčanje sa starom ljubavi iz studentskih dana (povezali se na Facebooku), kao i njezinu svečanu odoru za predsjedničku inauguraciju 2024. Izabrala je haljinu boje bisera s malenim cvjetovima, a Trujillo je napravila dvije identične verzije. “Za slučaj da je netko pogodi rajčicom. Ima loših ljudi!”
Vjeruje u radnika
Sheinbaum je za Trujillo prvi put čula usmenom predajom još dok je bila gradonačelnica Mexico Cityja, prije više od deset godina. Prvi put barem je došla da joj uzme mjere. Trujillo je ostala šarmirana srdašnošću političarke, vitkom figurom i stavom, a što zahvaljuje djetinjstvu ispunjenim treninzima baleta. Naravno da je 2024. glasala za Sheinbaum. Većina ljudi iz njezine klase simpatizira predsjedničinu stranku, Morena zbog vrlo izražene socijalne politike obilježenu i vrlo izdašnim mirovinama. Početkom godine Sheinbaum je dekretom uvela univerzalnu zdravstvenu skrb za više od 133 milijuna građana, a besplatna skrb vrijedi za sve, bez obzira na radni odnos i osiguravateljski status.
Još se nešto svidjelo Meksikancima. Dok su prijašnje elite tradicionalno preferirale skupe strane dizajnere, Sheinbaum voli pružiti povjerenje meksičkim proizvođačima čiju odjeću nosi radnička klasa. Kad je New York Times uvrstio Sheinbaum na listu “67 ljudi s najviše stila u 2025.”, zajedno s Bad Bunnyjem i Jennifer Lawrence, zahvalila je lokalnim umjetnicima, proglasivši ih “ponosom nacije”. U svom strogom i elegantnom dizajnom, sa zalizanim repićem, predsjednica izgleda nježno, čak pomalo i neskladno pored generala koji čine važan dio njezine vlade.
Predsjednica Sheinbauam među najvažnijim je demokratski izabranim lidericama svijeta. Uživa podršku oko 70 posto stanovništva i hrabro stoji kao brana valu ekstremno desnih lidera širom svijeta. Za mnoge je ljevičare širom svijeta Sheinbaum zapravo inspiracija. Za “menadžiranje” odnosa s najtežim i najvažnijim meksičkim susjedom, onim sjevernim, stekla je brojne pohvale. Spretno kradući vrijeme i manevarski prostor tijekom pregovora o carinama s Donaldom Trumpom, Sheinbaum je prošle godine demonstrirala svoju najprepoznatljiviju karakternu crtu. Ona to zove “cabeza fria”, a znači “pod pritiskom ostati hladne glave”. Nije naodmet pritom što je klimatolog s diplomom iz energetskog inženjeringa.
Sheinbaum je u duši akademik. Zanimljivo je pogledati njezinu prezentaciju na YouTubeu od prije godinu dana na kojoj pokušava uvjeriti Sjedinjene Države da se trgovina fentanilom iz Meksika smanjuje. Vrlo iscrpna i minuciozna prezentacija sastojala se isključivo od grafikona. Sheinbaum je općenito poznata kao mikromenadžer opsjednut detaljima. Ustaje zorom i od četiri ujutro piše redom svima, od viših savjetnika do nižih dužnosnika u njihovim ponekad i opskurnim uredima.
Lijeve ideje ispred feminizma
Sheinbaum je bila predodređena za predsjednicu – s obzirom na status štićenice bivšeg predsjednika Andresa Manuela Lopeza Obradora – no ipak je bila i iznenađenje kad je to postala. Mnogi su primijetili da je liderica na čelu “vrlo mačo” države. Marta Lamas, najprominentnija feministica svoje generacije u državi, kaže pritom da Meksikanci taj “mačizam” najviše pokažu kad “glasaju svojim novčanicima”. Lamas dugo poznaje Sheinbaum. Njezin je “fan” te naglašava da je predsjednica potekla iz lijevog, ali ne i feminističkog pokreta. Umjesto da se eksplicitno fokusira na politike koje targetiraju prava žena, Sheinbaum razmišlja o širim socinalnim pitanjima – poput univerzalne zdravstvene skrbi, brige za starije i školskih centara. Ipak, svjesna je simbolike svoje uloge. Kad su je 2023. pitali zašto je htjela postati predsjednica, odgovorila je: “Biti prva žena na čelu Meksika povijesna je stvar”. Onda je dodala: “Naravno, htjela sam nastaviti i politike Andewa Manuela Lopeza Obradora.”
Tamo gdje je Amlo, kako su ga zvali, bio ekstravagantan, Sheinbaum je povučena. Gdje je on bio impulzivan, ona je oprezna. Amlo potječe iz države Tabasco i bio je zapravo već svojim podrijetlom predstavnik siromašnih, urođenika i onoga što se najčešće naziva “duboki Meksiko”, a stoji nasuprot pozapadnjačenim elitama. Sheinbaum potječe iz obitelji koja je daleko od bogate, ali ipak je činila kulturnu elitu glavnoga grada.
U vladajućoj stranci oštra je podjela između tehnokrata (ljudi Claudije Sheinbaum) i “čistunaca”, Amlovih ljudi. Ali, isto tako, činjenica je i da je Sheinbaum toliko u sve ukorijenila Amlove politike da su njegove intervencije postale zapravo nepotrebne. Sve pisane biografije obično imaju na naslovnicama jedno lice. Ona Claudije Sheinbaum ima dva: nju koje maše i Amla u pozadini. Drugu joj ruku diže visoko u zrak.
“Svatko od nas ima svoj osobni stil, ali ipak smo nas dvoje u istom pokretu već 23 godine”, rekla je jednom Sheinbaum. Jedno od najvećih razlika između njih dvoje zapravo je u putu koje su prošli da bi došli do istoga mjesta. Amlo se probio kroz stranačku hijerarhiju, najprije kroz Institucionalnu revolucionarnu stranku koja je dominirala državom još od Meksičke revolucije sve do prvih istinski otvorenih izbora 2000. godine. Drugim riječima, probio se kroz sustav. Sheinbaum je pak imala sličan put nekim našim političarima jer se pojavila kao aktivist u borbi sa sustavom, čak i kao predsjednica nastavlja naglašavati i taj dio svoje priče. I to je odredilo neke njezine stavove po pitanjima kao što su militarizacija meksičkog društva ili krize nasilnih otmica.
Kao unuka bugarskih i litvanskih Židova koji su pobjegli iz Europe u Latinsku Ameriku, Sheinbaum je odrasla bez učenja o vjeri, ali sa strogim osjećajem za političku odgovornost. Samu sebe opisuje kao “dijete 1968.” – podsjetnik je to na studentski pokret koji se te godine proširio ne samo Europom i SAD-ove, već i Meksikom. Iako Meksiko nikad nije potpao pod vojnu diktaturu kao mnogi njegovi južni susjedi, država je ipak dijelila s tim zemljama neke slične hladnoratovske tehnike vladanja, poput nestanaka ljudi koji su se smatrali politički subverzivnima. U tom razdoblju najčuvenija je epizoda Tlateloco masakr 1968. (Tlateloco je dio Mexico Cityja koji danas potpada pod četvrti Cuauhtemoc), kada su vojni snajperisti otvorili vatru na studente tijekom prosvjeda. Na Trgu tri kulture poginulo je 300 ljudi, a više od tisuću završilo je iza rešetaka kao politički zatvorenici. Sudbina nestalih postat će središte aktivizma mlade Claudije Sheinbaum.
Protiv privatizacije
U dokumentarcu koji su pripremile pristaše Morene, Sheinbaum se prisjetila kako je prvu noć izvan kuće provela sa 15 godina kad se pridružila grupi majki koje su tragale za svojom djecom koje je “progutala” država. Vodila ih je Rosario Ibarra de Piedra, čiji je sin pripadao grupi komunista, a odveden je na nepoznatu lokaciju. Ibarra de Piedra osnovala je prvu nacionalnu udrugu majki nestalih 1977. Godinu poslije, Sheinbaum je privela meksička policija zbog organiziranja kampa potpore majkama.
Sheinbaum se nastavila baviti aktivizmom i u vrijeme kad je studirala fiziku na vodećem državnom sveučilištu Unam (Nationalno autonomno sveučilište Meksika), protestirajući protiv privatizacije i politike rezova. Tijekom studentskih dana bavljenja politikom upoznala je i prvog supruga, Carlosa Imaza, s kojim je 1988. godine, kad joj je bilo 26, dobila kćer Marianu. Obitelj joj se, s njezinim starijim posinkom Rodrigom, pridružila u vrijeme kad je dovršavala svoj doktorat na Berkeleyu, Sveučilište Kalifornija. Sheinbaum je mogla i ostati kao predavač u SAD-u, no izabrala je vratiti se kući i raditi na fakultetu na javnom sveučilištu gdje je i studirala. Amla je upoznala 1999., tijekom strateške radionice koja je održana u njezinoj kući s Imazom, koji je bio uključen u ljevičarski pokret i podržavao je Amlovu utrku za poziciju gradonačelnika Mexico Cityja. Nakon što je izabran 2000., Amlo je pozvao Sheinbaum na sastanak i pitao je bi li se mogla uhvatiti rješavanja problema zagađenja glavnoga grada ako bi je postavio za tajnicu za okoliš u svom gradskom uredu. Pristala je, a rezultat je bio da je u dobroj mjeri uspjela i ostvariti taj cilj.
Kad je Amlo prvi put ušao u predsjedničku utrku 2005., Sheinbaum je postavio za svoju glasnogovornicu. Nakon što je izgubio izbore 2006. za samo pola posto glasova potpore, Sheinbaum je angažirana kao voditeljica istrage s ciljem da se dokaže da je Amlo zapravo pobijedio. Dokazala se kao vrlo lojalna suradnica na čelu tima matematičara koji su pripremili seriju formula koje su uvjerile tek nekolicinu, ali vrlo odanih Amlovih pristalica, koji su onda na 48 sati blokirali promet na jednoj od glavnih arterija Mexico Cityja, La Reformi, zahtjevajući ponovno prebrojavanje glasova. Naravno, bio je to “pucanj” u prazno. I dok je Felipe Calderon davao službenu prisegu u predsjedničkom uredu, Amlo je istodobno organizirao paralelnu inauguraciju! S pozornicom, predsjedničkom lentom i 100 tisuća ljudi. Na pozornicu je u jednom trenutku stala Sheinbaum, a predsjedničkom lentom Amla je ogrnula Rosario Ibarra de Piedra, aktivistica koja je osnovala udrugu majki nestalih.
Borba uz Alma
U jednom trenutku Amlo se ipak prestao pretvarati da je novi predsjednik i otišao je kući. Ali, Sheinbaum je opet bila uz njega kad je 2011. godine obilazio zemlju kucajući ljudima od vrata do vrata da bi ih obavijestio da ima novu stranku, Movimiento Regeneracion Nacional (Pokret nacionalne obnove) ili, skraćeno, Morena. Već 2015. Sheinbaum se prvi put natjecala i odmah i pobijedila u utrci za gradonačelnicu Tlalpana, najjužnije četvrti Mexico Cityja, istog onog gdje danas živi njezina dizajnerica.
Uslijedio je potpuni trijumf nove stranke, 2018. godine. Sheinbaum je izabrana za gradonačelnicu Mexico Cityja, a Amlo za predsjednika republike. U Meksiku predsjednici imaju pravo na jedan šestogodišnji mandat i, bez obzira na silnu predanost dužnosti, Amlo je, kad je došlo vrijeme za to, morao teret odgovornosti prebaciti na nasljednika. Da će to biti Sheinbaum, bilo je jasno već kad su se 2022. širom zemlje pojavili grafiti sa siluetom gradonačelnice Mexico Cityja, s repićem i hashtagom #EsClaudia, dakle, jednostavnom porukom “To je Claudia”.
Dva najveća izazova s kojima se Sheinbaum suočava kao predsjednica usko su povezana: prvi je rat s narko-kartelima. Drugi je balansiranje u odnosu s dominantnim sjevernim susjedom, SAD-om. U siječnju je Donald Trump putem Fox Newsa upozorio da bi se američke vojne snage uskoro mogle naći u Meksiku. “Počet ćemo s udarima na Meksiko ciljajući kartele. Karteli upravljaju Meksikom. Jako je, jako tužno gledati što se dogodilo s tom zemljom.”
U sljedećim mjesecima, u očekivanju te velike američke akcije, Sheinbaum je naredila akciju hvatanja najtraženijeg lidera kartela u zemlji. Nemesio Oseguera Cervantes, poznatiji pod nadimkom El Mencho, ubijen je u velikoj policijskoj operaciji, a njegov Cartel de Jalisco Nueva Generacion odgovorio je nasiljem, izazvaši eskalaciju paljenjem kamiona i blokadama u 20 od ukupno 31 meksičke države. U oružanim je sukobima poginulo više od 70 ljudi, uključujući i 25 pripadnika Meksičke nacionalne garde.
Predigra likvidaciji El Mencha bile su glasine na društvenim mrežama o američkoj ulozi u toj operaciji. Jedna od neprovjerenih “vijesti” koja je tih dana kružila Meksikom bila je i ona da su Amerikanci u akciju ubacili svog agenta koji je osobno, golim rukama zadavio El Mencha. U stvarnosti su operaciju iznijeli Meksikanci, ali uz pomoć američke službe. No, lažne su glasine učinile svoje i unijele nesigurnost: tko upravlja ratom protiv narko kartela – SAD ili Meksiko? U zemlji u kojoj riječ “suverenitet” (soberancia) ima posebno značenje, to je pitanje vrlo osjetljivo.
Nakon što je u 19. stoljeću SAD uzeo više od polovine njegova tadašnjeg teritorija, Meksiko se još nekoliko puta našao na udaru invazije svoga susjeda, uključujući i 1914. Trumpova je administracija nekoliko meksičkih kartela označila kao “strane terorističke organizacije”, otvarajući tako vrata mogućnosti i vojnih udara. No, Sheinbaum je nedvosmisleno poručila da Meksiko neće dopustiti jednostrane akcije na svome teritoriju. “Suverenitet ove zemlje nije nešto oko čega možemo pregovarati.”
Ali, dva mjesec nakon što je El Mencho ubijen, pitanje suvereniteta ipak se našlo “na stolu” kad su dvojica dužnosnika CIA-e stradala u prometnoj nesreći nakon upada u laboratorij droge u Chihuahui. Sheinbaum je izjavila da oni nisu imali ovlasti za operaciju u Meksiku. Ili je zanijekala operaciju koju je sama autorizirala, ili nije znala da američke snage ipak vršljaju po meksičkom teritoriju. “Nadajmo se da je ovo izniman slučaj”, poručila je Sheinbaum, “i da se situacija poput ove više nikad neće ponoviti.”
U svibnju je CNN izvijestio da je CIA odgovorna za eksploziju automobila u kojoj je ubijen srednjerangirani član Sinaloa kartela na prilazima Mexico Cityju. Ako je to točno, onda je to svakako prešlo okvire uobičajene suradnje između meksičkih snaga i američke obavještajne agencije. CNN-ov izvještaj, baziran na više izvora, izazvao je buru u Meksiku. Glasnogovornik CIA-a nazvao je CNN-ovu priču lažnom i lascivnom, Sheinbaum je također rekla da je u pitanju obična laž. Prema CNN-u, CIA je isplanirala misiju vodeći se “zabrinutošću da su se karteli uspješno infiltrirali u neke elemente meksičke vlasti”. Krajem travnja, američko Ministarstvo pravosuđa optužilo je Morenina guvernera na čelu države Sinaloa, Rubena Rochu Moyu, za aktivno dogovaranje s kartelom. Sheinbaum je uzvratila da je za tako nešto potrebno predočiti “neoborive dokaze”.
Statistika nasilja
“Moja pozicija u tom je pogledu jasna: istina, pravda i obrana suvereniteta”, rekla je Sheinbaum, a Rocha Moya se u međuvremenu, zanijekavši optužbe, sakrio. I to je, dakle, samo posljednjih nekoliko epizoda dugotrajnog konflikta koji se često pogrešno shvaća. Nasilje u Meksiku često se tumačilo kao problem između kartela, a obični građani su tu zapravo u sredini, kolateralna šteta. No, realnost je u prošlosti bila puno mutnija. Narko-karteli su, bez sumnje, ubijali ljude, ali jednako kao i njihovi osvjedočeni neprijatelji, državna vojska i policija. Tko je točno ubijen i zašto, često bi ostajalo nerazjašnjeno, a jedan od razloga nesigurnosti bilo je upravo to što bi se nerijetko otkrilo da su političari na platnom popisu narkosa i da su karteli duboko uvučeni u pore meksičkih sigurnosnih snaga. Dodatak složenosti meksičkih problema je i to što se tijekom rata države s kartelima događalo i nasilje koje nije imalo nikakve veze s problemom narkotika. Svatko neprikladan, bilo da je u pitanju politički rival, aktivist ili meksički indijanac koji se protivio iskorištavanju njegove zemlje, mogao je biti ubijen pod egidom “rata protiv narkotika”, a nebrojeni su slučajevi da su trgovci drogama ubijali ili otimali mlade muškarce i žene, često nakon što bi ih najprije silovali. Organizacije poput Human Rights Watcha ili Amnesty Internationala pritom su za ista djela znala optužiti i meksičke sigurnosne snage. U tom smislu “drug war” mnoge je podsjetio na Hladni rat u Latinskoj Americi koji su obilježile američke likvidacije komunista i ljevičara, i to širokih razmjera, ali je cijela priča iskorištena i za neke osobne slučajeva poravnavanja računa ili ogorčene lokalne sukobe. U svojoj knjizi “Grieving” autorica Cristina Rivera Garza taj “pogrešno nazvani rat protiv droga” naziva “ratom protiv meksičkog naroda”.
Sheinbaum je žena statistike, a statistike epidemije nasilja jako su loše. U razdoblju između 2018. i 2020. prosječno je u Meksiku svakih 15 minuta netko bio ubijen. Nadalje, dobro utemeljeni izvori navode i brojku od čak 130 tisuća nestalih. U svojoj predsjedničkoj kampanji 2018., Amlo je obećao da će se država posvetiti problemu nestalih. Posebno je pritom naglasio očaj obitelji nestalih studenata iz Ayotzinape, što je pojam čuven i daleko izvan meksičkih granica. Naime, koliko je poznato, 26. rujna 2014. lokalni su policijski dužnosnici praćeni drugim nasilnicima napali šest autobusa u gradu Iguala. S pet autobusa upravljali su studenti iz ruralne učiteljske škole u Ayotzinapi, u tradicionalnom događanju kojim se obilježava godišnjica Tlateloco masakra.
Ni danas ne postoji suglasje o tome zašto su ti autobusi napadnuti, niti jesu li uz lokalne policajce u tome sudjelovali pripadnici federalne policije, vojska, članovi kartela ili neki mješoviti sastav svih tih grupacija. Najraširenija teorija kaže da su državne snage možda pokušale spasiti heroin sakriven u jednom od autobusa, navodno namijenjen za prodaju u Chicagu. Pronađeni su ostaci troje studenata, ali ne i preostalih 43.
Sekretarijat nacionalne obrane (Sedena) – koji niječe bilo kakva saznanja o sudjelovanju u tim događajima – odbio je predočiti odboru za istinu više od 800 dosjea s informacijama o slučaju, a sam Amlo se, nakon svih obećanja obiteljima, našao pod optužbama da ih je izdao jer je došavši na vlast počeo štiti vojsku kojoj odbija izdati naredbu da preda dosjee. Ni pod Sheinbaum nije po tom pitanju ostvaren velik napredak. Pojednostavljeno objašnjenje njihova postupka je da im uspjeh ovisi o tome da drže vojsku na svojoj strani. Kako je nacionalni suverenitet stvar ponosa, a Meksiko je pritom suočeno s ekstremnim unutarnjim nesigurnostima, vojska je za svakog predsjednika ključna, a pod Amlom i Claudijom Sheinbaum zauzela je još važnije mjesto u funkcioniranju države.
Amlo je kao predsjednik odlučio promijeniti pristup problemu nasilja uzrokovanog problemima s drogom. Smanjio je broj vojnih operacija protiv kartela te je umjesto toga povećao socijalne programe pomoći mladima da ih se odmakne od kriminalnih aktivnosti. U isto vrijeme, na iznenađenje mnogih, povećao je ulogu obrambenih snaga u građanskom životu Meksika. Amlo ih je, naime, “upogonio” u svim mogućim sferama, od rutinskih uličnih provjera preko pokrivanja ključnih prometnih pravaca do izgradnje puteva i novih aerodroma. Sheinbaum je čak i dodatno pojačala taj pristup kad je 2025. Nacionalnu gardu – sigurnosni rod formiran 2019. – izravno integrirala u Sedenu. Jedan od brojnih zadataka za pripadnike Nacionalne garde tako je postalo i sprječavanje stranih migranata da pokušaju preko teritorija Meksika domoći se SAD-a.
U međuvremenu su ostvareni i neki pomaci u razgovorima po pitanju nestalih. Predsjednica je najavila obnovu istraga uz korištenje novih tehnologija i novih znanstvenih dokaza. Meksička je vlada 2025. kreirala Jedinstvenu identitetsku platformu za identificiranje nestalih. Realnost je takva da se za unesrećene obitelji malo toga zasad promijenilo. Ali. manjak napretka po tom pitanju nije narušio popularnost Morene. Usto, ispostavilo se i da je glasačima umjesto fokusiranja na očito teško rješiv problem važnije što vide kamione u bojama Morene koji po gradovima raznose solarne panele koji se onda besplatno montiraju. Ili što se svaka dva mjeseca podijeli 1900 pesosa (110 dolara) najboljim učenicima u državi, a što je Morena sada proširila na sve javne škole u Meksiku. Nijedna stranka nije uspjela riješiti narko nasilje. No, sad se pojavila jedna koja barem plaća djeci školske uniforme.
Ne mijenjajte program
Otkako je stupila na dužnost, predsjednica nije dala niti jedan pojedinačni intervju. Umjesto toga, novinare se uredno poziva na mananeru, jutarnji press briefing koji je pokrenuo Amlo, a nastavila ga Sheinbaum. Prenosi se uživo na televiziji i online, a gleda se naveliko širom zemlje. Predsjednica se 3. ožujka u 7.30 bez puno pompe pojavila i poručila da će na kraju konferencije biti nekih iznenađenja. “Nemojte mijenjati program, svidjet će vam se”, poručila je. Na kraju se ispostavilo da je u Meksiko stigao trofej namijenjen svjetskom nogometnom prvaku, točno 100 dana prije početka Svjetskog prvenstva kojem je Meksiko jedan od domaćina. Nakon prezentacije na temu zdravlja, obratila se publici i izjavila da su “nestanci iz 1970-ih i 1980-ih bili vrlo različiti u odnosu na recentne”.
“Tada smo imali političke nestanke koje je poticala sama država protiv ljudi koji su bili društveni aktivisti. Nasuprot tome, sad imamo nestanke ljudi povezane s kriminalnim grupama – prvenstveno organiziranim kriminalom – ali ima i drugih slučajeva, mada ih je malo, koji bi se mogli smatrati zločinom strasti. Glavni problem je organizirani kriminal.” Bilo je šokantno čuti tako nešto od Sheinbaum, budući da je argument o “zločinima strasti” mnoge podsjetio na prljavi argentinski rat iz 1970-ih i 1980-ih kad su vojni dužnosnici neslavno sugerirali majkama koje su tražile svoju djecu da im djeca možda uopće nisu nestala, već su jednostavno možda samo odrasla i pobjegla od kuće zbog neke ljubavi, ili su se čak možda odala prostituciji! Sheinbaum je pritom barem potvrdila da su današnji nestanci “bolna situacija za Meksiko”.
U međuvremenu, redovni godišnji prosvjed s blokadom jedne od ključnih prometnica mnogomilijunskog Mexico Cityja još su jednom održani. Za razliku od prijašnjih razdoblja, prosvjednici sada barem imaju osjećaj da se imaju kome obratiti, da ih netko sluša. Sheinbaum je, naposlijetku, bila jedna od njih.
