Propast nekadašnjih industrijskih i ostalih divovskih poduzeća iz doba socijalizma apsolutno je bio cilj mladih ekonomista, sljedbenika Fridmana, kojima je Boris Jeljcin povjerio vođenje ruske ekonomije početkom 90-ih, prisjeća se u serijalu tekstova “Moja priča” s ljudima koji su odrasli u raznim krajevima planete te vidjeli iz prve ruke velike događaje koji su mijenjali svijet, Jelena Jurišić, ERASMUS koordinatorica i ECTS povjerenica na samostalnom studiju Komunikacije i mediji pri Sveučilištu u Splitu… U Moskvu, u tadašnji Sovjetski Savez, stigla je krajem kolovoza 1988. godine.
“Gajdar, Čubajs, Šohin i ostali ponavljali su kao papagaji da se Rusiji ne isplati proizvoditi, već kao veliki izvoznik energenata zaradom od njihove prodaje treba uvesti sve što joj je neophodno. Tako je uništena proizvodnja. Recimo, u posljednjoj godini mog življenja gore, 1998., u samoposlugama su ruski proizvodi bili minimalno zastupljeni, još ih se nešto moglo pronaći među mliječnim i mesnim proizvodima, gotovo sve drugo bilo je strano. Time je stvoren ne samo uvoznički lobi, nego i mafija koja nije dozvoljavala proizvođačima iz provincija da uđu u Moskvu i Sankt Peterburg koji su bili glavna tržišta u zemlji”.
Američki konzultanti
Je li bilo kompanija koje su profitirale na valu devedesetih, pitamo je…
“Naravno, sve kompanije u vlasništvu oligarha koje su iskorištavale i pljačkale državu!”. Kako su Rusi provodili tranziciju na tržišnu ekonomiju? Jesu li imali angažirane savjetnike ili konzultante sa Zapada?
“Politika oko tranzicije je bila kaotična, pa je onda i ona sama takva postala. Recimo, Gorbačov se u pripremi za njeno uvođenje oslonio na Grigorija Javlinskog koji je sastavio program nazvan 500 dana. I kada se činilo da će ga prihvatiti i nastaviti započeto Jeljcin, on se praktički preko noći odlučio za liberalne ekonomiste, pristaše šok terapije. Dakako, bili su angažirani i strani, američki konzultanti. Jeffrey Sachs često govori o tom svom iskustvu, a bio je savjetnik i Gorbačova i Jeljcina, kako ga je nazvao predsjednik Clinton i zapovjedio mu da ekonomske reforme u Rusiji ne smiju uspjeti”.
Jurišić ističe da su tih godina bila najveće kvalitete Rusa bile…
“Požrtvovnost, podnošenje žrtve i trpjeti teške uvjete života čekajući bolje sutra. I strpljenje. Veliki je broj ljudi godinama živo ispod životnog minimuma, jedva spajajući kraj s krajem. Čekali su strpljivo kada će doći bolja vremena i dočekali su ih, ali praktički tek s dolaskom Vladimira Putina na vlast. Tada je krenula i stabilizacija ekonomije, u čemu je ne malu ulogu igrao rast cijena na energente, pogotovo na naftu. S povećanjem novčane mase krenula je i modernizacija te ulaganja u domaću proizvodnju koja je svoj bum doživjela nakon uvođenja prvih sankcija, od više od 25.000 koliko ih je sada na snazi, u kolovozu 2014”.
Činjenica je da su najveći ruski gradovi, Moskva i Peterburg, nakon godina tranzicije, počeli značajno poprimati obilježja velikih zapadnih metropola – veliki shopping centri, neboderi međunarodnih kompanija, luksuzne strane marke na svakom koraku… Rusi su, usto, u razdoblju prije sankcija postali često viđeni turisti po gradovima zapadne Europe, i to vrlo bogati turisti…
“Već do sredine 90-ih bogati Rusi, a to su bili oni koji su profitirali na privatizaciji, kao i neki državni službenici koji su dobivali velike svote mita odlazili su inozemstvo kao turisti. A kako se počela izgrađivati srednja klasa, sve veći broj ljudi od 1995. do 1998. mogao je sebi priuštiti odmor barem u Turskoj po all inclusive principu. Većina ih nisu ljubitelji štednje za “crne dane” i s obzirom da su za putovanja i materijalna blaga bili uskraćeni u Sovjetskom Savezu, htjeli su uživati u njima. A onda je došla ekonomska kriza koja je u najmanju ruku prepolovila srednju klasu, ali s novim rastom tamošnje ekonomije nakon nekoliko godina ruski turisti su se raspršili po svijetu. Uz to u nekim su zemljama postali najpoželjniji gosti. Unatoč tome, otprilike tek trećina ruskog stanovništva do sada je putovala u inozemstvo barem jednom”.
Je li tranzicija povećala razliku u bogatstvu između Moskve i ostatka Rusije? Ili su se na valu tranzicije izdigli i drugi ruski gradovi, ne samo Peterburg?
“U prvom desetljeću, dakle 90-ih, tako je i bilo. Sve investicije, sve gradnje događale su se u dva najveća ruska grada koji su drastično odskakali od ostatke Rusije, uključujući i druge milijunske gradove. Ali nakon dolaska Putina na vlast provincija više nije bila marginalizirana, krenulo se u velike infrastrukturne, tehnološke, građevinske i ostale investicije s ciljem povećanja životnog standarda i u ostatku zemlje. Nakon 10-15 godina razlika između Moskve i Pitera te ostalih gradova su se drastično smanjile, a u nekim elementima neki od njih su još i napredniji”, ističe Jurišić te ilustrira to i na primjeru: “Tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva bila sam 2-3 dana u Rostovu na Donu, koji uz moderne zgrade, primamljive šoping centre i uređene ulice imaju nešto što dvije ruske prijestoljnice nemaju – klimatizirane stanice javnog prijevoza”.
Stil velikih kompanija
Po čemu se u godinama prije novog razlaza sa Zapadom ruski kapitalizam razlikovao od zapadnog? Koliko su njihove vodeće kompanije poput Gazproma, preuzele zapadne modele upravljanja, a koliko su zapravo uspostavile neki svoj stil?
“Na razini velikih kompanija, koje su u privatnom vlasništvu, prisutne na stranim burzama i nerijetko su imale djelomičan ili potpuni strani menadžement, zapadni kapitalizam je bio ideal. Uostalom, mnoge su bile registrirane na Zapadu, recimo u Luksemburgu ili Lihtenštajnu, zbog čega su se neke našle u problemima s početkom rata sankcijama. One koje nisu pratile tu modu, tada su bolje prošle. Dakako, tvrtke poput Gazproma ili Sberbanka, koje su pod velikim utjecajem države koja ima značajan vlasnički udjel u njima, nalaze se među potonjima i njeguju svoj stil. Primjerice, moji poznanici koji su klijenti ruskih i zapadnih banaka tvrde da su prve puno bolje. Ne samo da imaju širi paket usluga, tehnički i tehnološki su opremljenije i naprednije, već su i fleksibilniji u donošenju odluka”.
Mlađe generacije, rođene nakon pada socijalizma, razvile su poduzetničke crte i čak, priznaje Jurišić, iskazale i značajan smisao za biznis…
“Svi su sanjali da će postati milijunaši, pa su mnogi okušali u poduzetničkim vodama. U stvari je poduzetnički val krenuo još u Sovjetskom Savezu 1986., kada je u sklopu perestrojke i ekonomskih reformi pokrenut proces osnivanja tzv. kooperativa, tj. privatnih tvrtki. Potaknut rezultatima privatnih tvrtki u trgovini i uslužnim djelatnostima u drugim socijalističkim državama, KPSS je donio odluku o uvođenju poduzetništva.
Doduše, ono nije bilo sasvim slobodno, partija je morala odobriti svaki zahtjev, posebno je bila sklona svojim članovima i onima Komsomola, tj. omladincima. A mnogi od njih su kasnije, ali i s partijskim novcem, poput Berezovskog i Hodorkovskog, postali oligarhi. To je bio razlog da nije bilo puno zainteresiranih, tek nakon smanjenja poreza za poduzetnike s 39 na 2-10 posto od početka 1988. nastao je bum i u roku od godine dana broj kooperativa u zemlji porastao je s 13 na 77,5 tisuća. Tri godine kasnije, zbog velike ekonomske krize, porez im je značajno podignut, zbog čega je poduzetnički elan splasnuo. Nakon raspada SSSR-a poduzetništvo se oslobodilo ideoloških okova, ali tijekom kriznih 90-ih puno više je bilo neuspješnih od uspješnih primjera, a posljednji su se nerijetko morali nositi i sa ucjenama kriminalnog miljea, odnosno mafije”. Koliko je u razdoblju od 2000. naovamo rusko društvo napredovalo u smislu biznisa, a koliko u smislu tehnologije i znanosti?
“Jako, ali baš jako. Prvi napredak je uočen nakon što je stabilizirana ekonomska situacija u zemlji, za što je zaslužan i visok rast cijena na naftu i plin, čija je prodaja punila ruski proračun stotinama milijardi dolara koje je država preusmjeravala u razvoj, među ostalim i industrije, tehnologije i znanosti. Iz tog vremena imamo onaj stereotip koji je izgovorio John McCain kako je Rusija benzinska crpka, a koji podrazumijeva da niti što proizvodi, niti što stvara. I premda su ti energenti punili državni proračun s više od 50% prihoda tek nekoliko godina i dan danas možemo čuti takve tvrdnje renomiranih naših ili stranih ekonomskih stručnjaka. Premda već gotovo 10 godina oni nisu najveće platiše u proračun. Vjerovali ili ne, smijenila ih je 2016. godine poljoprivreda”.
To je, ističe Jurišić, označilo iduću fazu razvoja biznisa u Rusiji, a koja je započela uvođenjem ne toliko sankcija u ljeto 2014., koliko ruskih protusankcija. Njima je zabranjen uvoz stranih, prvenstveno prehrambenih proizvoda.
“Tako su s polica trgovina i sa stolova građana nestali parmezan, mozarella, mortadela, pršuti, strana vina i brojne druge delicije na koje su nakon pada komunizma Rusi navikli. Iduću godinu i pol-dvije još su ih pokušavali nabaviti preko švercera, ali žestoke kontrole i još žešće kazne tome su stali na kraj. Pa se probudio poduzetnički duh i imućniji ulagači počeli su kupovati u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj proizvođače vina, sira, pršuta i dovodili ih da to isto proizvode u Rusiji. Danas u ruskim dućanima imate rusku mozarellu, uza svu hrpu domaćih sireva, koji se do sankcija nikad ne bi našli na policama moskovskih samoposluga. Jedu se ruski pršut i salame, nastali po talijanskoj ili španjolskoj recepturi”.
Država je, napominje, jako povećala davanja i uvela brojne povlastice za farmere, male poduzetnike, znanstvenike…
“Baš sam jučer pročitala kako 60% vinske ponude u maloprodaji i restoranima u Rusiji čine domaća vina, proizvedena na crnomorskom primorju. Od 2021. ova zemlja svojom proizvodnjom pokriva sve svoje prehrambene potrebe, a k tome ima i najjeftinije energente i praktički sve sirovine neophodne za pokretanje gotovo bilo koje proizvodnje”.
Korupcija postoji svugdje
Zanimljivo je da je ruska ekonomija značajno suzbila korupciju koja se u istočnim ekonomijama smatra gotovo samorazumljivom pojavom? Oligarsi su se, kaže, 1990-ih hvalili da ne plaćaju porez državi.
“To su postizali korupcijom koja je tih godina bila rak rana Rusije. Putin se odmah uhvatio u koštac s tim problemom, ali prošle su godine dok korupcija nije smanjena na razinu da ne paralizira ekonomiju i državu. Na jednoj od onih njegovih velikih press-konferencija govorio kako je u svom premijerskom mandatu (2008.-2012.) raspustio cijelu jednu državnu agenciju i iz redova tajnih službi i vojske regrutirani su novi, kao provjereni i pouzdani, njeni službenici. Za godinu i pol svi su oni bili korumpirani i morao je taj potez ponoviti. Preporod ruske ekonomije počeo je kad je država postigla uspješno naplaćivati 40 posto poreza. Danas ga je nemoguće izbjeći plaćati, ako ništa drugo na granici će zaustaviti dužnika i onemogućiti mu izlazak iz zemlje dok ne plati porezni dug, makar na prvom šalteru pored. Ruski porezni model smatra se jednim od najboljih na svijetu i njega je uveo sadašnji premijer Mihail Fradkov. Korupcija postoji svugdje, pa sigurno i u sadašnjoj Rusiji, ali daleko je slabija od razine na kojoj je bila prije 10-ak godina”.
Ističe da je najvrijednije što je naučila u Rusiji – cijeniti i širiti stečeno znanje…
“Imala sam divnog dekana na Fakultetu novinarstva Sveučilišta Lomonosov u Moskvi, Jasena Zasurskog, koji je dobio i nagradu UNESCO-a za doprinos razvoju novinarstva. On nam je na predavanjima, kada bi negodovali zbog količine knjiga koje treba pročitati ili naučiti, govorio kako nam naš fakultet daje temelje za nadograđivanje znanja kroz cijeli naš život kako bismo trajali cijeli radni vijek. Prepričam to svojim studentima kad primijetim nedostatak volje i motiva za učenje, pa im kažem kako interneta nije bilo kad sam ja studirala, a danas predajem digitalno novinarstvo i istražujem društvene medije”, zaključuje Jelena Jurišić.
