Kd promatramo globalne tektonske poremećaje – povratak Donalda Trumpa, nesuglasice unutar NATO-a, tehnološku dominaciju Kine, fragilnost lanaca opskrbe i duboko narušene odnose između Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije – ključno pitanje nije što se događa, nego kada se to zapravo dogodilo. Današnje krize nisu prvi trenutak povijesti, već njezin drugi red – trenutak kada su duboke promjene već nastupile, a mi tek sada gledamo njihove učinke.
Drugim riječima, Donald Trump – i sve što se uz njega veže – nije uzrok kolapsa zapadnog univerzalizma, nego simptom već završenih procesa: erozije povjerenja, multipolarnog raskola, digitalne reorganizacije moći i strateškog udaljavanja Sjedinjenih Država od Europe. Kako su se te promjene odvile, tko ih je započeo, tko ih je ubrzao, i zašto ih tek sada počinjemo razumijevati?
Transatlantski razlaz
Zabluda s kojom se često susrećemo u geopolitičkoj analizi je da su promjene rezultat jednog političkog lidera, osobnosti ili “loma” u povijesti. No, u slučaju transatlantskog razlaza – progresivnog udaljavanja Sjedinjenih Država od Europe – proces seže daleko dublje i šire od Trumpove administracije. Već je administracija Baracka Obame početkom 2010-ih najavila temeljni strateški zaokret američke vanjske politike kroz tzv. Pivot to Asia – prijelaz fokusa sa starog euroatlantskog prostora prema Indo-Pacifiku. Taj zaokret bio je odgovor na tri istodobne dinamike: gospodarski uspon Kine, pad strateškog značaja Europe i zamor javnosti prema američkom angažmanu u starim globalnim ratištima. Premda je retorički ostao suzdržan, Obama je signalizirao novu orijentaciju u kojoj Europa više nije strateški prioritet, već partner koji mora preuzeti veći dio tereta vlastite sigurnosti.
Na institucionalnoj razini, to se očitovalo u smanjenju američke vojne prisutnosti u Europi, restrukturiranju NATO-a i sve većem uvjetovanju američke potpore europskoj suradnji povećanjem obrambenih budžeta. Istodobno, EU je, osobito nakon dužničke krize 2010. – 2012. i migracijske krize 2015., postajala sve više unutarnje zaokupljena, a sve manje sposobna djelovati kao jedinstven strateški akter.
Dolaskom Trumpa 2016. ta latentna napetost postala je eksplicitna. Trump nije promijenio smjer – on ga je učinio javnim, brutalnim i ponekad kaotičnim. Kroz otvorenu sumnju u NATO, prijetnje carinskim ratovima protiv Njemačke i Francuske, ignoriranje multilateralnih mehanizama i unilateralna povlačenja (npr. iz Pariza, UN-ovih tijela i WHO-a), Trumpova politika razotkrila je ono što je već bilo prisutno: strateško povlačenje SAD-a iz uloge garanta europske sigurnosti i poretka.
Konačno, administracija Joea Bidena pokušala je obnoviti transatlantske odnose, ali bez pretjeranog uspjeha. Iako se Biden retorički vratio multilateralizmu i “savezništvima”, stvarnost je pokazala da temeljno nepovjerenje ostaje. AUKUS sporazum (koji je iznenadio Francusku i ostavio EU po strani), jednostrane odluke o povlačenju iz Afganistana, kao i američko-europske razlike oko strategije prema Kini i tehnološkoj autonomiji, potvrđuju duboku promjenu: SAD i EU sve su manje politički savez, a sve više funkcionalni partneri s često različitim ciljevima.
Drugim riječima, već je sada važno uočiti da razvod nije počeo s Trumpom, ali je s njime postao nepovratan. No, koje su to najmarkantnije crte Trumpove prve i aktualne druge administracije? Njegov prvi mandat, između 2017. i 2021., obilježile su otvorene kritike NATO-a. Trump je već 2017. i 2018. nazivao Savez “zastarjelim” i uvjetovao američku potporu većim vojnim izdvajanjima europskih članica. Ipak, unatoč njegovoj retorici, Sjedinjene Države nisu napustile NATO – štoviše, vojna prisutnost u Istočnoj Europi tada je bila povećana.
Paralelno s time, odnosi s Europskom unijom pogoršali su se i na trgovinskom planu. Godine 2018. Trumpova administracija uvela je carine od 25 posto na čelik i deset posto na aluminij iz EU-a. Europska unija odgovorila je protumjerama, uvođenjem carina na američke proizvode poput motocikala Harley-Davidson, bourbon viskija i maslaca od kikirikija. Trump je također povukao SAD iz više ključnih međunarodnih sporazuma. Godine 2017. objavljeno je američko povlačenje iz Pariškog klimatskog sporazuma, dok je 2018. uslijedilo napuštanje Iranskog nuklearnog sporazuma (JCPOA).
Osim formalne politike, prvi mandat Trumpove administracije obilježila je i izvaninstitucionalna aktivnost njegovih bivših suradnika – osobito Stevea Bannona, koji je nakon odlaska iz Bijele kuće 2017. aktivno pokušavao povezivati populističke pokrete u Europi, osobito u Italiji i Francuskoj, iako bez službene uloge u američkoj vladi. Drugi Trumpov mandat već sada pokazuje konture paroksizma onoga što je u prvom bilo “in nuce”. Pritisak na NATO postaje još eksplicitniji. Trump nastavlja s politikom uvjetovane potpore Savezu, jasno poručujući da zemlje koje ne izdvajaju dovoljno za obranu ne mogu očekivati američku zaštitu.
Samit NATO-a u Den Haagu
U veljači 2024. izjavio je kako bi “poticao Rusiju da radi što želi” sa zemljama koje ne dosežu minimalnu obvezu od dva posto BDP-a za obranu. Ta izjava izazvala je duboku zabrinutost među europskim saveznicima, dodatno potpirujući strah da bi Trump – ako ne formalno, onda faktički – mogao paralizirati ili čak povući SAD iz NATO-a. Nesigurnost oko budućnosti Saveza dodatno se produbila tijekom samita NATO-a u Den Haagu, kada je donesena odluka o najvećem povećanju izdvajanja za obranu u Europi od kraja Hladnog rata.
Na tom sastanku dogovoreno je da članice NATO-a podignu svoje obrambene proračune na pet posto BDP-a – potez koji je tumačen kao pokušaj da se udovolji Trumpovim zahtjevima. No, ni tada američki predsjednik nije ponudio jasnu potvrdu temeljnih ugovornih obveza Saveza. Na pitanje o članku 5. – koji predviđa kolektivnu obranu napadnute članice – Trump je odgovorio da to “ovisi o definiciji” i dodao kako “postoji bezbroj definicija članka 5.”. Zaključno je rekao: “Ali, osjećam se obveznim da im budem prijatelj. Mnogi šefovi vlada tih zemalja postali su moji prijatelji i osjećam se obveznim da im pomognem.” Iako je najavio da očekuje “uspješan” samit, njegova nejasna i ambivalentna poruka dodatno je pojačala sumnje u američku predanost europskoj sigurnosti. Istodobno, Trumpov drugi mandat karakterizira obnovljeni izolacionizam, tzv. America First 2.0.
Trump se fokusira na zaštitu američkih granica, gospodarstva i industrije, a takav pristup, logično, vodi prema daljnjem slabljenju transatlantskog savezništva. Uostalom, njegov je prvi vanjskopolitički košmar Kina, ne Rusija ili EU. Doduše, tržište od 500 milijuna ljudi entitet je koji valja rastočiti, i odatle i Trumpovo ekonomsko protekcionističko vladanje i niz mjera, uključujući univerzalnu carinu od deset posto na sav uvoz – pa tako i na robu iz Europske unije. Trumpov tim poziva se i na načelo reciprociteta – ako EU, primjerice, ima carinu od 20 posto na američke automobile, SAD bi uzvratio istim mjerama. Time se ponovno otvara mogućnost trgovinskog rata između Washingtona i Bruxellesa.
Standardi kao alat moći
U području energetske i klimatske politike, tu je potpuni zaokret od zelene tranzicije. Trump je već najavio da bi SAD ponovno povukao iz Pariškog klimatskog sporazuma. Novi mandat snažno je guranje domaće proizvodnje fosilnih goriva: nafte, plina i ugljena, čime Washington ponovno dolazi u otvoreni sukob s Bruxellesom, koji svoju budućnost veže uz klimatsku neutralnost i zelenu industriju. Napokon, Trump i njegovi krugovi i dalje simpatiziraju populističke i desne stranke diljem Europe – od Giorgije Meloni i Marine Le Pen, do Viktora Orbána.
Iako bez formalne institucionalne potpore, moguće su neformalne koordinacije, ideološke veze i medijska podrška ovim pokretima, osobito u kontekstu izbora za Europski parlament i potencijalne redefinicije europske unutarnje politike. Ako je prvi mandat Donalda Trumpa predstavljao eksplicitni raskid s dotadašnjim transatlantskim konsenzusom – kroz kritiku NATO-a, trgovinske sukobe i unilateralno povlačenje iz međunarodnih sporazuma – onda drugi mandat sugerira potencijalni strateški razvod. U tom scenariju američko-europski odnosi ne bi više bili napeti – već temeljno redefinirani. Trumpova doktrina, u oba slučaja, svodi se na premisu: američki interesi iznad svega, partnerstva samo ako su korisna, i odbacivanje globalnog vodstva u korist nacionalne pragme. Europa se tako, prvi put u poslijeratnoj povijesti, ozbiljno suočava s mogućnošću američkog političkog i sigurnosnog distanciranja – ne više kao iznimke, nego kao pravila.
U paraleli s transatlantskim razvodom odvijala se još dublja promjena: Kina nije više samo konkurent u trgovačkom smislu – ona je postala arhitekt alternativnog globalnog poretka. Dok Zapad gubi homogenost i povjerenje, Kina konsolidira vlastitu moć na način koji ne uključuje invaziju, nego inženjering infrastrukture. Osnovni alat te transformacije nisu vojni brodovi, već – standardi. Od električnih automobila i digitalne valute, do telekomunikacijske infrastrukture i umjetne inteligencije, Kina oblikuje tehničke protokole koji definiraju pravila igre.
Pritom ne ide sama: “Belt and Road Initiative” nije samo infrastrukturni projekt, nego i instrument širenja regulatorne i standardizacijske dominacije. Ključni primjer je sektor kritičnih sirovina za zelenu tranziciju. Prema Europskoj komisiji, Kina danas kontrolira oko 90 posto globalne prerade rijetkih zemalja, ključnih za baterije, e-vozila, vjetroelektrane i druge zelene tehnologije. Tko definira standarde i proizvodi komponente, definira i tko može sudjelovati u globalnoj ekonomiji. Ako neka zemlja koristi kineske štednjake – ona je već u kineskom ekosustavu.
Geopolitika algoritama
Još jedna transformacija ostaje nedovoljno konceptualizirana: financijalizacija kapitalizma ulazi u novu fazu – dominaciju podataka. Novac je odavno prestao biti fizički. No, danas ni kapital nije više samo digitalni tok – postao je skup algoritamskih logika, infrastruktura oblaka, protokola i semantičkih mreža. Amazon, Google, Microsoft, ali i kineski Tencent i Huawei, ne djeluju samo kao privatne tvrtke, oni su postali suvereni sustavi, novi tipovi političko-ekonomskih entiteta. Njihova moć nije samo tržišna, nego regulatorna: oni oblikuju standarde, narative, formate znanja, tokove pažnje.
Trumpova bitka s “big tech” sektorom nije slučajna epizoda, već simptom sukoba između političke i digitalne suverenosti. Demokratski nadzor nije nestao zato što je Trump bio autoritaran – nestao je jer ga više nije moguće institucionalno zadržati unutar klasičnih oblika kontrole.
Fragmentacija globalizacije
Pitanje standarda i dominacije podataka izravno se povezuje s još jednim geopolitičkim vektorom: lanaca opskrbe. U uvjetima rastuće geopolitičke fragmentacije, SAD je pokušao preusmjeriti globalnu proizvodnju s Kine na “prijateljske zemlje” – koncept “friendshoringa”. Ideja je bila stvoriti sigurnije i politički stabilnije lance, koji neće ovisiti o neprijateljskim režimima. No, ta strategija zahtijeva suradnju. Obama i Biden pokušali su uvesti EU, Japan i Kanadu u taj model. Trumpova administracija, naprotiv, sabotirala je taj projekt: uvodeći carine europskim saveznicima, povlačeći razvojne instrumente iz Afrike, ignorirajući multilateralne forume i stvarajući trgovinske nesigurnosti koje su oslabile transatlantski potencijal “friendshoringa”.
Rezultat? Fragmentacija u najmanje tri bloka: američki, kineski i rastući “nesvrstani” prostor (Globalni jug), gdje Kina dominira, a Zapad više ne može ponuditi konkurentnu alternativu.Trump, dakle, nije srušio globalni poredak – on je ogolio činjenicu da se taj poredak već urušio. Nije on izmislio multipolarnost, digitalni imperijalizam ni propast liberalnog univerzalizma, on ih je samo pretvorio u politički spektakl. Njegov povratak – ili slična figura negacije postojećeg sustava – nije povratak u staru točku povijesti, nego potvrda novog postava. Trump je sekundarni fenomen. Pravi događaj dogodio se ranije – i prošao ispod radara. Vrijeme je da napustimo analitički refleks koji traži uzroke u političkim licima ili izbornim ciklusima. Prave promjene događaju se u strukturnom tkivu svijeta: standardima, algoritmima, protokolima, narativima.
Donald Trump, ratovi, energetske krize, panika oko AI-ja – sve to nisu uzroci, već refleksi. Tek kada počnemo gledati svijet kroz strukturne vektore i razmišljati iz svijesti o transformacijskim događajima svjetske povijesti nakon Drugog svjetskog rata, moći ćemo razumjeti svijet koji nas okružuje. On više nije liberalan, jedinstven ni predvidiv. Nije ni nov – samo smo ga prekasno uočili.
