Prema Izvješću o globalnim rizicima Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), koje sažima stavove više od 900 globalnih stručnjaka, pesimizam prevladava: čak 88 posto ispitanika očekuje nestabilnu ili turbulentnu godinu. Kao najveće neposredne prijetnje u 2025. godini istaknuti su oružani sukobi između država, što kao ključni rizik vidi gotovo četvrtina (23 posto) stručnjaka, te ekstremni vremenski uvjeti (14 post). No, ti rizici nisu izolirani…
Geopolitički sukobi izravno potiču sukobe na političkom i ekonomskom terenu, koja se manifestira kroz prekinute lance opskrbe, energetsku nestabilnost i inflaciju – glavnu brigu poslovnih lidera u G20 zemljama. Ta ekonomska nestabilnost zatim pojačava krizu troškova života, što produbljuje društvenu polarizaciju i nejednakost, stvarajući začarani krug koji WEF naziva “polikrizom”.
Taj globalni kaos nije slučajan. On je, kako tvrdi Ray Dalio, investitor i osnivač hedge fonda Bridgewater Associates, dio ciklusa uspona, padova i promjena vodećih svjetskih sila. Dalio, analizirajući 500 godina povijesti, identificira ključne simptome koji najavljuju prijelomnu točku, a koje danas prepoznajemo: visoka zaduženost vodećih sila, veliki unutarnji sukobi potaknuti jazom u bogatstvu – što se očituje i u podatku da su plaće direktora u Sjedinjenim Državama 2024. rasle dvostruko brže od plaća radnika – te rastući vanjski sukob između sile u opadanju (SAD) i sile u usponu (Kina). Međutim, kako ističe Arhivanalitika, ovo nije samo priča o rivalstvu SAD-a i Kine…
Cijeli uspostavljeni poredak globalnog Zapada nalazi se pod pritiskom. Europska unija, pogođena ratom u Ukrajini, energetskim razlazom s Rusijom i slabljenjem konkurentnosti, suočava se s vlastitim izazovima, baš kao i Sjedinjene Države s deindustrijalizacijom i fiskalnim problemima. U tom kontekstu nedavni trgovinski sporazumi između EU-a i SAD-a nisu znak snage, već pokušaj očuvanja transatlantskog partnerstva uslijed zajedničkih slabosti i vanjskih prijetnji. Ta tektonska promjena, u kojoj su veliki sustavi zaokupljeni vlastitim problemima, osim što ubrzava promjene u poretku globalnih snaga, nudi priliku za male nacije poput Hrvatske da izbore što bolju poziciju u globalnom preslagivanju karata.
Zaboravljena lekcija povijesti: Stvarni izvori moći
Vojna snaga i ekonomski output često se percipiraju kao primarni pokazatelji nacionalne moći. Međutim, Dalijeva analiza pokazuje da su oni tek posljedica dubljih, temeljnih snaga. Od osam ključnih metrika – obrazovanje, inovacije i tehnologija, konkurentnost, ekonomski output, udio u svjetskoj trgovini, vojna snaga, veličina i snaga financijskog tržišta, status rezervne valute – koje mjere moć jednog carstva, obrazovanje je na prvom mjestu. Ono je uzročno-posljedično povezano sa svima ostalima: “Bolje obrazovanje donosi više inovacija i novih tehnologija, što vas čini konkurentnijima, povećava ekonomski output…”
Nizozemska i njezino “Zlatno doba” u 17. stoljeću jedan su od primjera ekonomskog i kulturnog procvata u povijesti. U razdoblju od svega nekoliko desetljeća mala konfederacija provincija, oslobođena španjolske vlasti, transformirala se u prvu modernu ekonomiju i dominantnu svjetsku silu. Taj uspon nije bio utemeljen na bogatstvu prirodnih resursa ili velikoj populaciji, već na superiornosti u onome što Dalio identificira kao temeljne determinante moći: obrazovanju, inovacijama i tehnologiji.
Raširena pismenost, s kulturom koja je cijenila poduzetništvo i toleranciju, stvorila je plodno tlo za širenje znanja, razvoj tehničkih vještina i prihvaćanje složenih komercijalnih ideja. Dalijev model naglašava da snažno i široko rasprostranjeno obrazovanje stvara sposobno vodstvo i inovativnu radnu snagu, što je bio upravo slučaj u Nizozemskoj. Njihov uspon nije bio vođen feudalnom aristokracijom, već novom klasom obrazovanih trgovaca, inženjera, pravnika i financijera koji su posjedovali znanje potrebno za upravljanje kompleksnim globalnim pothvatima.
Na temeljima snažnoga ljudskog kapitala Nizozemci su pokrenuli niz revolucionarnih inovacija koje su preoblikovale globalnu ekonomiju.
Financijska revolucija: U srcu nizozemskog uspona nalazile su se financijske inovacije bez presedana. Osnivanje Amsterdamske burze 1602. godine stvorilo je prvo moderno, regulirano tržište za slobodno trgovanje dionicama i obveznicama, omogućavajući mobilizaciju kapitala na dotad nezamislivoj razini. Ubrzo nakon toga, 1609. godine, osnovana je Amsterdamska banka (Wisselbank), koja se smatra pretečom modernih središnjih banaka. Ona je uvela koncept stabilne obračunske jedinice (bankovni florin) i pouzdan sustav plaćanja, čime je Amsterdam postao najsigurniji i najefikasniji financijski centar na svijetu.
Korporativna inovacija: Iste godine kad i burza, 1602., osnovana je Nizozemska istočnoindijska kompanija (VOC), prva dionička, multinacionalna korporacija u povijesti. VOC je bio hibridna tvorevina, privatno poduzeće s javno trgovanim dionicama, ali s ovlastima koje je dodijelila država, uključujući pravo na vođenje ratova, sklapanje ugovora, kovanje novca i uspostavljanje kolonija. Ta organizacijska inovacija omogućila je centralizaciju resursa, disperziju rizika među tisućama investitora i vođenje dugoročne komercijalne i vojne strategije.
Tehnološka superiornost: Nizozemska dominacija nije bila samo financijska, već i tehnološka. Njihovi brodograditelji razvili su fluyt, revolucionarni tip trgovačkog broda koji je bio jeftiniji za izgradnju, zahtijevao je manju posadu i mogao je nositi više tereta od bilo kojeg konkurentskog broda. Ta tehnološka prednost drastično je smanjila troškove prijevoza i omogućila Nizozemcima da ponude najkonkurentnije cijene na svjetskom tržištu.
Sinergija obrazovanja, financija i tehnologije katapultirala je Nizozemsku na vrh svjetske trgovine. Do sredine 17. stoljeća, njihova trgovačka flota činila je otprilike pola ukupne europske tonaže, kontrolirajući ključne trgovačke rute od Baltika do Indonezije. Amsterdam je postao glavno europsko skladište (entrepôt) za robu iz cijelog svijeta, a nizozemski gulden, podržan stabilnošću Amsterdamske banke, postao je prva globalna rezervna valuta. Ogromno bogatstvo generirano kroz trgovinu i financije omogućilo je maloj republici da financira jednu od najmoćnijih mornarica na svijetu. Ta vojna snaga nije bila uzrok, već posljedica ekonomske moći. Njezina primarna svrha bila je zaštita globalnih trgovačkih interesa i pomorskih putova, što je omogućilo daljnje jačanje ekonomskog ciklusa.
Nizozemski ekonomski uspjeh doveo je do najvišega životnog standarda u Europi. No, taj je uspjeh imao i svoju cijenu: visoke plaće i troškovi života učinili su nizozemsku proizvodnju i usluge znatno skupljima u usporedbi s konkurentima u usponu, poput Engleske i Francuske. Generacije koje su izgradile carstvo kroz naporan rad, štedljivost i preuzimanje rizika zamijenjene su generacijama koje su naslijedile bogatstvo. Fokus se s poduzetničkog stvaranja novih vrijednosti prebacio na konzervativno očuvanje postojećeg kapitala. Nizozemska je postupno prelazila iz produktivne u rentijersku ekonomiju. Akumulirani kapital, suočen s manjim prilikama za profitabilno ulaganje kod kuće zbog visokih troškova, počeo se masovno izlijevati u inozemstvo, često financirajući upravo one nacije koje će postati njezini najveći suparnici.
Do kraja 18. stoljeća Nizozemska je izgubila status velike sile. Njezina vojna moć je oslabila, trgovačka dominacija je nestala, a gulden je izgubio status primarne svjetske rezervne valute. Britansko Carstvo, koje je uspješno apsorbiralo i unaprijedilo nizozemske inovacije, preuzelo je ulogu dominantne svjetske sile. Uspostavilo je novi svjetski poredak utemeljen na svojoj pomorskoj snazi, industrijskoj proizvodnji i funti sterlinga kao novoj rezervnoj valuti. Time je Dalijev “Veliki Ciklus” za Nizozemsko Carstvo bio završen, a za Britansko je tek započinjao. Analiza nizozemskog pada potvrđuje da je propast carstva rijetko jedan dramatičan događaj. To je dugotrajan proces erozije na svim ključnim frontama moći. Gubitak inovativne prednosti doveo je do pada konkurentnosti, što je smanjilo ekonomske prihode. Istovremeno, troškovi održavanja carstva i servisiranja duga rasli su, stvarajući neodrživu fiskalnu situaciju. Unutarnji sukobi, potaknuti ekonomskim poteškoćama, dodatno su oslabjeli državu, čineći je ranjivom na vanjske pritiske. Kada jedna sila zanemari temeljne determinante moći – osobito obrazovanje, inovacije i unutarnju koheziju – druga sila koja sustavno ulaže u te iste determinante neizbježno će je prestići.
Lekcija iz naše prošlosti
Nakon tog globalnog slučaja moramo spomenuti i vlastitu povijest. Kako u svojim analizama ističe poslovni savjetnik Hrvoje Serdarušić, Dubrovačka Republika stoljećima je služila kao savršen primjer kako mala, agilna država može iskoristiti globalno nadmetanje i rascjepkanost za vlastiti procvat. U svijetu velikih, sukobljenih carstava, Dubrovnik nije gradio moć na vojnoj sili, već na znanju, diplomaciji, trgovini i sofisticiranom razumijevanju globalnih (trgovinskih) tokova. Njegov prosperitet bio je izravna posljedica ulaganja u ljudski kapital – vrsne diplomate, pomorce i trgovce – koji su znali kako ploviti nemirnim vodama svjetske politike i ekonomije. Dubrovnik je, zaključuje Serdarušić, lekcija iz naše vlastite prošlosti koja pokazuje da u vremenima promjene svjetskog poretka najveća prednost nije veličina, nego pamet i prilagodljivost. Tu lekciju danas moramo ponovno naučiti.
Povijest 20. stoljeća nudi dva izvanredna primjera o tome kako je strateško ulaganje u znanje transformiralo i pokrenulo manje nacije. Finska, nekoć zemlja s niskokvalitetnim obrazovanjem i velikim nejednakostima, započela je svoju transformaciju 1970-ih godina kao ključni dio plana ekonomskog oporavka. Umjesto da se fokusiraju na natjecanje i standardizirano testiranje, Finci su se usredotočili na temeljni princip jednakosti: svako dijete, bez obzira na porijeklo ili lokaciju, mora imati pristup jednako kvalitetnoj školi. Ukinuli su praksu razdvajanja učenika u različite smjerove i uveli jedinstveni kurikulum, a ključni potez bio je drastično podizanje standarda za učitelje – svi su morali imati magisterij koji je financirala država, a profesija je postala jedna od najcjenjenijih u zemlji. Rezultat je visokoobrazovana radna snaga koja je Finsku pozicionirala kao globalnog lidera u tehnologiji i inovacijama, s jednim od najkonkurentnijih gospodarstava na svijetu.
Slično tome, transformacija Irske iz jedne od najsiromašnijih europskih zemalja u “Keltskog tigra” s prosječnim godišnjim rastom od 9,4 posto između 1995. i 2000. godine, bila je projekt utemeljen na obrazovanju. Temelji su postavljeni još 1960-ih kroz dvije ključne politike: uvođenje besplatnoga srednjoškolskog obrazovanja za sve i izgradnju mreže regionalnih tehničkih veleučilišta. Trideset godina poslije ta je strategija stvorila jednu od najbolje obrazovanih radnih snaga u Europi, što je privuklo masovne strane investicije tehnoloških divova poput Intela i Googlea.
Ti primjeri otkrivaju ključnu spoznaju: ni Finska ni Irska nisu tretirale obrazovanje kao socijalni trošak, već kao temeljnu industrijsku politiku i dugoročnu investiciju s eksponencijalnim povratom.
Dramatični trendovi
Hrvatska se danas suočava s dvostrukim izazovom koji prijeti njezinoj dugoročnoj održivosti: demografskim padom i nedovoljnom razinom produktivnosti i inovativnosti. Dok razvijene zemlje ulaze u eru “super-starenja” i prelaze s problema manjka poslova na problem manjka radne snage, u Hrvatskoj su ti trendovi dramatično ubrzani. Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) projicira pad radne populacije za više od 100 tisuća u iduće četiri godine, što stvara potrebu za uvozom 40 do 50 tisuća radnika godišnje samo da bi se održao skroman gospodarski rast. Do 2030. godine svaki četvrti radnik u Hrvatskoj mogao bi biti stranac.
Uvoz radne snage privremeno je rješenje koje maskira temeljni problem. U uvjetima smanjenja broja radnika jedini održivi put naprijed je drastično povećanje produktivnosti i vrijednosti koju stvara svaki pojedinac. To je, međutim, izravno vezano za inovacijski kapacitet gospodarstva, a tu Hrvatska pokazuje zabrinjavajuće slabosti.
Dijagnostička kartica Hrvatske otkriva jaz između potencijala i ostvarenog. Relativno dobar rang u “Ljudskom kapitalu i istraživanju” (41. mjesto) pokazuje da imamo obrazovane ljude, a podaci Arhivanalitike, koje iznosi Velimir Šonje, da su Hrvati u gornjem europskom domu po internetskom prometu i odabranim IT vještinama, to i potvrđuju. Međutim, loš rang u “Institucijama” (68. mjesto) i “Poslovnoj klimi” (54. mjesto) upozorava da sustav ne dopušta tom potencijalu da se ostvari.
Paradoksalno, taj strukturni problem postoji unatoč trenutačnoj snazi gospodarstva koje, prema podacima Arhivanalitike, bilježi 18 tromjesečja kontinuiranog rasta BDP-a, i privatnog sektora, čija je neto dobit u 2024. godini dosegnula 9,9 milijardi eura. No, ti snažni rezultati maskiraju dugoročne prijetnje i očituju se u svakodnevnim izazovima s kojima se suočavaju hrvatski poduzetnici. Dok se na makro razini borimo s demografijom, na mikro razini, kako navodi Serdarusic.com, poduzeća se bore s upravljanjem likvidnosti, izazovima rasta (poput prelaska granice od milijun eura prihoda) i potrebom za stalnom poslovnom transformacijom kako bi ostala konkurentna. Istodobno, kao članica eurozone, naša su poduzeća izravno izložena monetarnoj politici Europske središnje banke i mjerama Hrvatske narodne banke, što dodatno komplicira poslovno okruženje i zahtijeva visoku razinu financijske pismenosti i strateškog planiranja.
Obrazovanje: Prilagodbe i promjene MBA Programa
Tradicionalni MBA programi, nekada zlatni standard poslovnog obrazovanja, također su zahvaćeni globalnim promjenama i problemima. Problem je fundamentalan: MBA je dizajniran za stabilnu, globalnu korporativnu ekonomiju internetske ere, a današnji svijet je sve samo ne to. Glavni pokretač ove disrupcije su, uz nove globalne centre moći, digitalne tehnologije 4. industrijske revolucije (uključujući umjetnu inteligenciju). Transformacija poslovnih modela traži poslovne lidere koji će iskoristiti navedene promjene za inovativnost, prilagodljivost i uspješno vođenje tvrtki u novom poretku koji se stvara.
Ta promjena pomiče vrijednost MBA programa uzvodno: od izvršavanja zadataka prema strategiji i vodstvu. No, čak je i pojam strategije postao upitan. Profesor Jeff DeGraff sa Sveučilišta u Michiganu tvrdi da živimo u “post-strateškom, AI-vođenom svijetu” u kojem dugoročni planovi postaju bezvrijedni pred disruptivnim događajima poput pandemije ili naglog tehnološkog skoka.
“Vaša strategija iz 2019. godine nakon Covida više nije vrijedila papira na kojem je napisana”, kaže DeGraff, ističući da je prilagodljivost, a ne strategija, spasila agilne tvrtke. Doba “točnih odgovora” je završilo; budućnost pripada liderima koji mogu improvizirati pod pritiskom i snalaziti se u stalnoj dvoznačnosti.
Ta kriza američkog modela stvara povijesnu priliku za europske poslovne škole. Dok se američko visoko obrazovanje suočava sa “savršenom olujom” – od restrikcija viza i promjena modela školarina do političkih pritisaka – europske institucije dobivaju priliku pozicionirati se kao agilnije, globalno orijentirane i često isplativije alternative. Vodeće europske škole, poput INSEAD-a, već proaktivno mijenjaju svoje prijavne procese kako bi privukle globalne talente. Za Hrvatsku i njezine institucije, to je jasan signal: sada je trenutak za isticanje prednosti poput sigurnosti, kvalitete života i specifičnih znanja te za stvaranje inovativnih programa koji mogu privući novu generaciju međunarodnih studenata koji traže drukčije, svježije i relevantnije poslovno obrazovanje.
Potreba za takvom transformacijom nije samo teorijska rasprava, već je čvrsto utemeljena u ključnim strateškim dokumentima Hrvatske i Europske unije. Hrvatska Strategija pametne specijalizacije do 2029. godine, podržana značajnim EU sredstvima, kao jedan od specifičnih ciljeva navodi upravo “razvoj vještina za pametnu specijalizaciju, industrijsku tranziciju i poduzetništvo”. Istovremeno, Strategija digitalne Hrvatske do 2032. postavlja strateški cilj razvoja digitalnih kompetencija i povećanja broja IKT stručnjaka, prepoznajući da je digitalna tranzicija ključna za razvoj obrazovnog sustava. Ti nacionalni prioriteti odražavaju širu viziju Europske unije, čiji se dugoročni proračun i instrumenti poput Plana za oporavak i otpornost snažno fokusiraju na dvostruku – zelenu i digitalnu – tranziciju. Za hrvatske obrazovne institucije, ovo je jasan putokaz: usklađivanje s ovim strateškim prioritetima nije samo prilika, već i nužnost za osiguravanje relevantnosti i financiranja u nadolazećem desetljeću. Ta strukturna promjena zahtijeva prilagodbu poslovnog obrazovanja. Da bi preživio, MBA se mora transformirati, prelazeći s tradicionalnog modela na pristup prilagođen novom dobu:
Od teorije do prakse: promjena kurikuluma i metodologije
Tradicionalni MBA programi nude širok, ali često teorijski pregled poslovnih funkcija. MBA programi, s druge strane, moraju ponuditi dubinsku specijalizaciju u područjima poput upravljanja proizvodima, dizajnerskog razmišljanja i poslovnih strategija vođenih umjetnom inteligencijom. Naglasak se mora prebaciti s teorijskih studija slučaja na iskustveno učenje kroz stvarne projekte, startup planove i simulacije.
AI pismenost kao temeljna kompetencija
Studenti moraju naučiti raditi s inteligentnim sustavima, interpretirati algoritamske rezultate i primijeniti jedinstveno ljudsko prosuđivanje kada strojevi zakažu.
Fokus na vještine budućnosti: liderstvo i prilagodljivost
U hibridnom radnom okruženju i “post-strateškom svijetu” tehnička znanja nisu dovoljna. Ključne postaju “meke” vještine poput komunikacije, pregovaranja, rješavanja sukoba i vođenja dionika. Lideri moraju naučiti improvizirati pod pritiskom i voditi se znatiželjom, umjesto da traže gotove odgovore.
Integracija s industrijom: od akademika do stručnjaka iz prakse.
Kako bi ostale relevantne, poslovne škole moraju integrirati stvarne industrijske stručnjake u nastavni proces, nudeći studentima mentorstvo i izravan uvid u najnovije trendove. To pretvara škole u “žive laboratorije” koji studente guraju na rubove industrija i disciplina.
U tom kontekstu uloga visokoškolskih institucija, a posebno poslovnih škola, dramatično se mijenja. One moraju postati motori regionalnih inovacijskih ekosustava – mjesta koja potiču interdisciplinarnu suradnju, služe kao poduzetnički inkubatori i podržavaju rast malih i srednjih poduzeća.
Nacionalni plan razvoja sustava obrazovanja do 2027. godine prepoznaje obrazovanje kao “ključ za dugoročnu društvenu stabilnost i ekonomski napredak” i naglašava povezivanje s tržištem rada, pružajući formalni okvir za ovu nužnu transformaciju.
Prilika za bolje pozicioniranje u Europi koja se mijenja
Hrvatska se nalazi na strateškom raskrižju. Suočena s demografskim padom i strukturnim slabostima koje koče inovacije, naša zemlja ne može pasivno upravljati postojećim stanjem. Međutim, globalna preslagivanja ne treba gledati kao prijetnju, već kao priliku. Izvješće o budućnosti europske konkurentnosti, koje potpisuje Mario Draghi, jasno poručuje da se i sama Europska unija nalazi pred “egzistencijalnim izazovom” i da mora “radikalno promijeniti” svoj pristup kako bi ostala relevantna. Taj poziv na masovna ulaganja u digitalizaciju, zelenu tranziciju i inovacije prilika je za Hrvatsku.
Kao manja i agilnija članica Hrvatska se ne mora natjecati za status globalnog lidera, već može pametno iskoristiti poluge i prilike koje nudi zajedničko tržište i EU fondovi kako bi se bolje pozicionirala unutar Europe. Naša vizija može biti Hrvatska koja, umjesto da uvozi jeftinu radnu snagu za popunjavanje demografskih rupa, izvozi inovacije, znanje i rješenja visoke dodane vrijednosti. To je Hrvatska u kojoj su sveučilišta epicentri poduzetništva, a diploma ne označava kraj učenja, već početak stvaranja vrijednosti.
Ulaganje u znanje i transformacija obrazovnog sustava nisu trošak na proračunskoj liniji; to je najvažnija investicija u temelje Hrvatske za 21. stoljeće i ključ za osiguravanje prosperiteta u Europi koja se mijenja.
