Otprilike nekako baš u ovo doba prošle godine, neposredno nakon američkih predsjedničkih izbora, povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću otvarao je cijeli niz pitanja i nedoumica. Izdašan u obećanjima i tanak na realizaciji istih, novi/stari predsjednik ozbiljno je nakanio drastično izmijeniti tokove globalne trgovine, i godinu dana kasnije možemo mirne duše zaključiti kako je tu ideju doista proveo u djelo, a žestoki trgovinski rat svakako je najopipljivija tekovina njegove vladavine u prvoj godini drugog mandata.
Odvrtimo li film unatrag, takav razvoj događaja teško je nazvati iznenađujućim, ali je intenzitet kaosa ostatak svijeta svejedno dočekao nespreman (o tome vjerojatno najbolje svjedoči pomalo bizarna epizoda objave “recipročnih” carina), grozničavo tražeći adekvatne odgovore na dramatičan zaokret u američkog ekonomskoj politici kojim se Europa, stiješnjena između čekića i nakovnja, (barem nominalno) prometnula u jednog od najvećih gubitnika.
Zamjena uvriježenih rola
Čekić je u ovoj priči, dakako, izolacionistički pristup koji sada sustavno provodi Bijela kuća, dok Kina figurira kao nakovanj, gorljivo zagovarajući vrijednosti – globalizacije. Ironiju je nemoguće dovoljno naglasiti, no zamjena uloga kojom se bastion slobodne trgovine okrenuo protekcionizmu, a nekoć zatvorena zemlja u razvoju pod strogom paskom partijske nomenklature (selektivno) preuzela određene postulate tržišne ekonomije, zapravo predstavlja logičan slijed događaja. Uporno prkoseći ekonomskom establishmentu, Michael Pettis već godinama o tome govori, upozoravajući na dalekosežne posljedice strateške orijentacije druge ekonomske sile svijeta – u sustavu spojenih posuda, nitko si ne može priuštiti luksuz kreacije i provedbe samostalne ekonomske politike.
Stvari su nekako i funkcionirale dok god je američka administracija bila spremna prihvatiti ulogu ključne destinacije za kineske izvoznike, tolerirajući duboku eroziju domaće industrijske baze. I dok je američka ekonomija, razvijajući pritom opasnu ovisnost o konkurentnijoj industriji iz Azije i Europe, u prvom redu rasla na krilima domaće potrošnje, potonja je komponenta u Kini izvukla deblji kraj, neizravno subvencionirajući fascinantnu ekspanziju domaćih industrijskih kapaciteta. Premda je Trump tome odlučio stati na kraj, bilo bi iluzorno očekivati da će se stvari promijeniti preko noći – drastično više carine na uvoz proizvoda iz Kine ne mogu tek tako istopiti ogroman deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni.
Uostalom, kineska industrija dio izvoza preusmjerava preko trećih zemalja, mijenjajući geografsku distribuciju američkog uvoza, ali ne i kroničan problem američkog deficita. Za to vrijeme ekonomisti bliski partijskim uglednicima sve češće govore o potrebi jačanja domaće potrošnje, no čak i ako nije u pitanju tek deklarativan stav lišen opipljive supstance, stvari je opet u kratkom roku nemoguće promijeniti. Barem ne bez značajnih odricanja, poput značajnog usporavanja gospodarskog rasta, a taj scenarij, čini se, zasad u Kini nitko ozbiljno ne razmatra.
Fed u službi (dnevne) politike
I zato se, umjesto temeljitog resetiranja, stvari mijenjanju linijom manjeg otpora. Trend je sve lakše uočiti, i to ponajprije na Starom kontinentu koji ubrzano preuzima ulogu surogata, pretvarajući se u ključnu izvoznu destinaciju kineske industrije. Pritom, dakako, Kina vješto koristi svoje adute, poput (kvazi) monopola u segmentu eksploatacije i obrade rijetkih metala, ucjenjujući i SAD i Europu nizom restrikcija i administrativnih barijera koje bitno kompliciraju proces odvajanja (decoupling).
Rezultat je svojevrsni začarani krug u kojem, primjerice, europska automobilska industrija, jedan od važnijih generatora ekonomske aktivnosti, postaje talac trgovinskog rata, a time i bitna poluga kineskog utjecaja. Bez rijetkih metala i hi-tech komponenti iz Kine, doprinos divova poput Volkswagena (ionako anemičnom) ekonomskom rastu diljem Europe bio bi znatno tanji, ali nesmetana opskrba komponentama s Dalekog istoka istodobno opasno ugrožava opstojnost europske industrije (prema već viđenom američkom scenariju) i prijeti poplavom jeftinog uvoza iz Kine.
Napuštena od svog dojučerašnjeg saveznika, Europa zaista nema više vremena za gubljenje, ali idile nema ni s druge strane Atlantika. Naime, jedna od uočljivijih nuspojava zatvaranja, u pokušaju dokidanja kronične ovisnosti o uvozu, svakako je – rast cijena. Koliko god se Trump, uz svesrdno navijanje ključnih figura aktualne administracije poput ministra financija Scotta Bessenta, upinjao stvari prikazati drukčijima, dio tereta radikalnog zaokreta u ekonomskoj politici evidentno se prelijeva i na leđa potrošača. Sasvim solidne stope gospodarskog rasta i objektivno niska stopa nezaposlenosti (4,4% u rujnu) nipošto ne iziskuju tretman u obliku ekspanzivne monetarne politike. Međutim, u pomanjkanju izraženijih apetita za fiskalnom konsolidacijom, proračunski deficit ostaje neuralgična točka američke ekonomije, a problem intenzivnog zaduživanja u svrhu financiranja deficita na kratki je rok najlakše ublažiti – nižim kamatnim stopama.
Od travnja i objave viših carina na proizvode iz uvoza stopa inflacije postupno (i kontinuirano!) raste: posljednji je puta bila ispod ciljane razine od dva posto godišnje još tamo početkom 2021. godine, a trenutačno se vrti oko tri posto. Potonja činjenica u velikoj mjeri objašnjava suzdržanost kreatora monetarne politike koji su prvi potez povukli tek u rujnu, okončavši osam mjeseci dugu pauzu. Potom je u listopadu uslijedilo novo smanjenje ključnih kamatnih stopa (trenutačno unutar raspona od 3,75% do 4%), koje mnogi tumače kao ustupak administracije, uvjetovan žestokim verbalnim napadima i prijetnjama državnih dužnosnika.
Deja vu hi-tech balona?
Trump se grčevito pokušava domoći kontrole kako bi središnju banku pretvorio u pouzdan instrument realizacije kratkoročnih ciljeva i omogućio jeftinije zaduživanje (financiranje rastućih apetita javne potrošnje), i pravo je pitanje do kada će, ili barem u kolikoj mjeri, financijska tržišta tolerirati agresivan pokušaj kooptiranja. Povijesna iskustva (i iz njih izvedene studije i istraživanja) ne daju previše nade u sretan završetak tog zapleta, ali Trump, čini se, radi račun bez krčmara. Jer inflacija je, nema nikakve dvojbe, u dobroj mjeri Demokrate koštala minulih izbora pa Bijela kuća sve češće pribjegava problematičnim intervencijama iz proračuna, kupujući naklonost ovog ili onog segmenta nezadovoljnog biračkog tijela.
Nakon zajamčene pomoći poljoprivrednicima, spominju se i svojevrsne dividende kojima bi administracija kanalizirala rast prihoda od carina, makar više carine ne mogu ni izbliza pokrpati rupe u proračunu. Evidentno kupovanje naklonosti birača zapravo je tek prelijevanje iz šupljeg u prazno, a račun tek treba doći na naplatu. Pesimisti su istom sintagmom skloni okarakterizirati investicijski bum u segmentu umjetne inteligencije, no zbivanja na Wall Streetu već su mjesecima u znaku dominacije optimista. Tragove nezadovoljstva potezima aktualne administracije tamo je gotovo nemoguće detektirati jer je S&P 500 od početka godine namaknuo više nego solidnih 14 posto rasta.
U odnosu na ovogodišnji minimum, postavljen početkom iznimno turbulentnog travnja, vrijednost indeksa uvećana je čak za trećinu, dok je Nasdaq Composite, pouzdan indikator interesa investitora za dionice hi-tech sektora, u promatranom razdoblju ostvario impozantan rast vrijednosti od 50 posto. Lajtmotiv erupcije optimizma upravo je umjetna inteligencija, a ni skladna simbioza vlasti i korporativnog sektora na tom planu sigurno ne odmaže. A onda opet, u očima pesimista pozitivan trend sve više nalikuje epizodi iracionalnog optimizma koja je naprasno okončana početkom ovog stoljeća, dubokom korekcijom i propašću niza, činilo se do tada, perspektivnih kompanija.
Burzovni indeksi doista obilato koriste spektakularan rast svega šačice najzvučnijih izdanja, a kao ilustracija visoke (zabrinjavajuće) koncentracije dobitnika možda najbolje može poslužiti usporedba s izvedbom mlađeg i manjeg poznatog brata globalno najprepoznatljivijeg indeksa. Naime, udio pojedine dionice u sastavu S&P 500 zapravo je jednostavna funkcija tržišne kapitalizacije, zbog čega najveće kompanije ujedno imaju i proporcionalno velik utjecaj na kretanje indeksa. Suprotno tome, težina pojedinih dionica u sastavu S&P 500 Equal Weight indeksa posve je (kako mu samo ime govori) jednako raspoređena, no rast potonjeg zamjetno je mršaviji i iznosi tek nešto više od šest posto (od početka godine).
Drugim riječima, optimisti su sve karte bacili na nekolicinu ključnih protagonista priče o razvoju umjetne inteligencije (Nvidia, Microsoft, Google…), dok ostatak tržišta bilježi bitno skromnije rezultate i očito nije u stanju generirati iole izraženiji entuzijazam ulagača. Ili naprosto hype, kako će to bez previše krzmanja okarakterizirati oni oprezniji, upozoravajući kako je ogromne investicije, a onda i ogroman rast cijena dionica, te prilično napregnute valuacije, nemoguće opravdati – tankim profitom.
Povijest nam, međutim, pokazuje kako je odvajanje iz krda iznimno mukotrpan pothvat koji počesto honorira samo one najupornije (i najlikvidnije), ili najsretnije, koji su pukim slučajem pogodili tajming. Svima je jasno kako valuacije najaktivnijih američkih dionica svakim danom imaju sve manje dodira s realnošću, ali u ovoj priči nitko ne želi izgubiti korak s tržištem, zbog čega je konačan epilog masovne histerije prilično nezahvalno prognozirati. No, zato svakako valja biti na oprezu jer su temelji ogromnih proporcija balona vrlo krhki.
