Kada sam prije godinu dana razmišljao kako podići svijest o nužnosti manjeg intervencionizma države u tržno gospodarstvo i ekonomiju, nisam niti pomislio da će se ta svijest početi događati već 2020. godine. Ne možemo istovremeno govoriti da smo dio globalne ekonomije Europske unije, a ustrajati u vlastitom državnom ekonomskom modelu, to je sada sve jasnije. Kriza Covid-19 ogolila je najveće (primjer aviokompanije), pa možemo tek zamisliti što će ostati od našeg krhkog gospodarstva u kojem prevladavaju uvoz i usluge, umjesto proizvodnje i izvoza. Takav ekonomski model, koji troši umjesto da stvara, u krizama osjeća dvostruki udar i perspektive postkriznog rasta i razvoja su zato s pravom skeptične.

Svima je jasno da u kriznom razdoblju nije moguće provoditi reforme jer na ovaj ili onaj način imaju negativan utjecaj na niz ključnih komponenti života i dioništva. Nismo to učinili u godinama prije i zato je realno očekivati da ćemo iz ove krize izaći znatno slabiji kao društvo u cjelini te da će put rasta i razvoja ponovno biti znatno sporiji od zemalja s kojima se uspoređujemo. Nažalost, takvo kašnjenje u razvoju opet će pokrenuti sljedeći val depopulacije i raseljavanja, a državni ekonomski model bazirat će se na nužnom povećanju poreza i davanja u proračun, da se kratkoročno spasi što se spasiti da.

Upravo u drvoprerađivačkoj branši u kojoj djelujem takvim državnim ekonomskim modelom događa se tranzicija povratka na staro, pa smo u rekordnim ekonomskim godinama ostvarili negativne trendove (pad izvoza namještaja 20% godišnje u zadnje 3 godine). Unatoč donesenoj strategiji prerade drva i proizvodnje namještaja iz 2017., kojoj je cilj bio povećati proizvodnju namještaja u razdoblju 2017.-2020., interesne skupine učinile su zaokret i zamjenom teza da je za državu bolje izvoziti sirovinu nego gotov proizvod, dovele ukupnu branšu u model kratkoročnog preživljavanja umjesto dugoročne održivosti. Međutim, vrlo brzo uvidjeli smo da jedino dugoročna održivost može biti garant preživljavanja društva i dioništva u krizama poput ove povezane s Covidom-19.

Zato, želimo li imalo zadržati status i poziciju društva i ekonomije živom, ova Covid kriza nas mora potaknuti da ubrzamo tranziciju društva iz državne u tržnu ekonomiju, jer će u protivnom ova pandemija imati nesagledive posljedice na ukupno dioništvo.