Asma Mhalla pripada onoj još uvijek rijetkoj vrsti suvremenih političkih autora koji su ozbiljno uzeli činjenicu da se o vlasti u 21. stoljeću više ne može govoriti kao da je tehnologija zasebno područje društvenog života, neka neutralna zbirka strojeva, mreža i aplikacija kojima se politika po potrebi koristi. U njezinu mišljenju tehnologija više nije dodatak politici. Ona postaje politička infrastruktura, njezin novi jezik, njezina geografija i, sve više, njezina antropologija.

Moć se više ne nalazi samo ondje gdje smo je navikli tražiti: u državnim institucijama, zakonima, parlamentima, policiji, vojsci, bankama i masovnim medijima. Ona je ugrađena i u podatkovne centre, računalne oblake, podmorske kabele, satelitske konstelacije, algoritme preporuke, digitalne platforme, modele umjetne inteligencije i računalni kod koji sve češće unaprijed određuje uvjete pod kojima nešto uopće možemo učiniti.

Cyberpunk, a ne 1933.?

U tome je veza između Mhalline prve knjige “Technopolitique. Comment la technologie fait de nous des soldats”, objavljene 2024., i mnogo radikalnije “Cyberpunk. Le nouveau système totalitaire”, koja je u Francuskoj objavljena 19. rujna 2025. “Technopolitique” je bio pokušaj konstruiranja novog okvira za razumijevanje moći u svijetu u kojem se više ne mogu odvojeno promatrati tehnologija, politika, rat, kapital, komunikacije i infrastruktura. “Cyberpunk” ide korak dalje: ondje Mhalla više ne opisuje samo promjenu odnosa moći, nego pokušava imenovati politički režim koji iz te promjene nastaje. Knjiga je odmah privukla veliku pozornost: početna naklada iznosila je 20 tisuća primjeraka, dva tjedna nakon izlaska prodano ih je oko deset tisuća, a početkom 2026. izdavač Seuil objavio je da je knjiga premašila 50 tisuća prodanih primjeraka, što je izniman rezultat za političko-filozofski esej.

Ali, važniji od tržišnog uspjeha je pomak u tonu između dviju knjiga. “Technopolitique” još je ponajprije analitička knjiga: Mhalla razmatra Big Tech, Big State, militarizaciju digitalne infrastrukture, privatizaciju nekadašnjih funkcija suvereniteta i novu povezanost tehnologije s državnom moći. “Cyberpunk” je dijagnoza režima. Mhallina teza može se svesti na jednu provokativnu tvrdnju: prestanimo čekati da se pred nama pojavi klasična diktatura kako bismo zaključili da je demokracija izgubila svoju supstancu. Novi režim možda neće ukinuti izbore, parlament, ustav, sudove, novine i formalna prava. Može ih zadržati, a istodobno stvarnu sposobnost oblikovanja društva premjestiti u infrastrukture koje gotovo nikada ne vidimo i o kojima građani gotovo nikada ne odlučuju. U razgovoru za Sciences Po Mhalla upravo zato odbacuje prejednostavnu tvrdnju da svjedočimo nekakvom klasičnom državnom udaru. Ono što vidi je “postupan pomak prema novom poretku”: institucionalna moć naslijeđena iz 20. stoljeća slabi, dok raste moć podataka, algoritama, informacijskih infrastruktura i tehnoloških aktera. Politika se pritom ne ukida. Ona mijenja mjesto. Dio suvereniteta napušta prostor u kojem ga demokratska teorija tradicionalno traži i seli se prema sustavima koji su istodobno privatni i javni, tržišni i strateški, civilni i vojni. Tu počinje njezin cyberpunk.

Jedna od zanimljivijih Mhallinih odluka je odbijanje gotovo refleksne potrebe suvremene političke publicistike da svaki novi autoritarni fenomen prevede u jezik tridesetih godina. Trump, Musk, Thiel, američka radikalna desnica, populizam, kult vođe, političko nasilje – sve se to vrlo brzo uspoređuje s Mussolinijem, Hitlerom ili međuratnim fašizmom. Mhalla ne tvrdi da su takve analogije besmislene. Naprotiv, povijest totalitarizma i Hannah Arendt duboko su prisutne u njezinu mišljenju. Ali, ona upozorava na nešto drugo: ako smo sposobni prepoznati političku opasnost samo onda kada se pojavi u staroj uniformi, mogli bismo potpuno previdjeti opasnost koja dolazi u drukčijem obliku.

Zato je Mhallino pitanje manje “ponavlja li se 1933.?” a više “što ako 21. stoljeće proizvodi vlastiti oblik autoritarizma?”. Taj novi oblik ne mora imati istu ikonografiju, iste institucije ni ista sredstva prisile. Upravo tu Mhalla poseže za cyberpunkom. Znanstvena fantastika 80-ih, osobito William Gibson i svijet Neuromancera, pokazala se prema njezinu sudu pronicljivijom od mnogih političkih teorija jer je već tada zamišljala svijet u kojem država slabi, a moć ne nestaje, nego prelazi u ruke megakorporacija, mreža i tehnoloških infrastruktura. Philip K. Dick, kojega se često navodi u tom kontekstu, strogo govoreći nije cyberpunk autor, nego jedan od njegovih ključnih prethodnika: njegove teme nestabilne stvarnosti, umjetnih identiteta, korporativne moći i nesigurnosti oko toga što je uopće realno anticipirale su mnogo toga što će Gibsonova generacija poslije pretvoriti u prepoznatljiv žanr.

“Cyberpunk” je pritom zamišljao neobično političko stanje. U njemu ne postoji nužno jedna svemoćna država. Gradovi postoje, ljudi rade, kupuju, putuju i zabavljaju se. Tržište funkcionira. Formalne slobode nisu nužno ukinute. Ali, gotovo sve važno posredovano je tehnologijom, privatnim korporacijama i informacijskim sustavima koje pojedinac ne razumije i ne kontrolira. Megakorporacije raspolažu funkcijama koje su nekada pripadale državi, dok sama država istodobno postaje slabija u socijalnom i jača u sigurnosnom smislu. To je poznata cyberpunk formula high tech, low life: golema tehnološka sofisticiranost ne proizvodi nužno političku emancipaciju, nego može koegzistirati s političkom regresijom, društvenom nejednakošću, raspadom javnog prostora i novim oblicima privatne moći.

Zato Mhalla tvrdi da cyberpunk više nije futurizam. Postao je realizam. Seuil je knjigu predstavio tvrdnjom da “novi totalitarni sustav, izašao ravno iz cyberpunk distopija, već programira svijet u realnom vremenu”. To je, naravno, namjerno provokativna formulacija, ali ona dobro pokazuje što Mhalla pokušava učiniti: distopijsku književnost pretvoriti u političku optiku za čitanje sadašnjosti.

Diléviathan – s dvije glave

U tome se najbolje vidi i razlika između njezine slike i Orwellove “1984.” Orwellov Big Brother još pretpostavlja centraliziranu vlast: postoji Partija, postoji Ministarstvo istine, postoji aparat koji određuje dopuštenu verziju stvarnosti. Nova digitalna moć može djelovati upravo obrnuto. Ona ne mora zabraniti informaciju; može proizvesti njezin višak. Ne mora propisati jednu istinu; može razlomiti javnost na milijune personaliziranih stvarnosti. Ne mora spaljivati knjige ako može razoriti koncentraciju potrebnu za njihovo čitanje. Ne mora ušutkati čovjeka ako ga može natjerati da svakoga dana proizvede toliko komentara, reakcija i sadržaja da nijedna pojedinačna riječ više nema težinu.

U tom smislu jedna od Mhallinih najjačih intuicija glasi da cenzura budućnosti možda neće izgledati kao šutnja. Može izgledati kao buka. U intervjuima nakon izlaska “Cyberpunka” ona govori upravo o “kognitivnoj saturaciji”: politički sustav zatrpava javnost permanentnim skandalima, slikama, prijetnjama, objavama, reakcijama i kontradikcijama, tako da građanin više nije cenzuriran zato što ne smije govoriti, nego zato što više ne može pronaći distancu potrebnu da razumije ono što se događa.

Središnja figura Mhalline političke teorije novi je dvoglavi Léviathan. U “Technopolitiqueu” govori o novom odnosu Big Statea i Big Techa, a u “Cyberpunku” taj hibridni sustav dobiva upečatljivo ime: Diléviathan. Klasični Hobbesov Léviathan bio je država koja koncentrira suverenitet. Ona jamči sigurnost, raspolaže legitimnim nasiljem, donosi zakon i predstavlja posljednju političku instancu. Mhalla smatra da ta slika više nije dovoljna jer država u tehnološkom svijetu nema potpuni monopol nad infrastrukturom potrebnom da bi suverenitet uopće mogla provoditi.

Jedna glava Diléviathana je Big State. Važno je pritom ne shvatiti taj pojam kao sinonim za veliku ili birokratsku državu. Mhallin Big State je država koja svoju geopolitičku i vojnu moć uspijeva spojiti s tehnološkim kapacitetima vlastitih kompanija. Paradigmatski Big States u njezinoj analizi su Sjedinjene Države i Kina. Tehnologija ondje nije samo gospodarska grana, nego produžetak moći države: infrastruktura, industrijska politika, obavještajni sustav, vojni kapacitet i geopolitika postaju nerazdvojni. Europa upravo zato, prema Mhalli, nije Big State. Ona raspolaže pravnom i regulatornom moći, ali nema istu kombinaciju tehnoloških kompanija, vojne sile i globalne infrastrukture.

Jedan čovjek programira državu

Druga glava je Big Tech. Kompanije poput Microsofta, Amazona, Googlea, Mete, SpaceX-a ili Palantira više se ne mogu razumjeti samo kao tržišni subjekti. One mogu upravljati komunikacijskim mrežama presudnim za rat, cloudom na kojem počivaju državne administracije, satelitima, sustavima obrade obavještajnih podataka, algoritamskom infrastrukturom javne sfere ili modelima umjetne inteligencije koji će postati važni za upravu, vojsku, obrazovanje i znanost. Rat u Ukrajini pokazao je upravo tu novu konfiguraciju. Starlink je postao strateški relevantna komunikacijska infrastruktura; Microsoft, Amazon i Palantir ušli su u različite segmente kibernetičke, obavještajne i logističke arhitekture rata.

Mhalla zato govori o Big Techu kao političkom, geopolitičkom i vojnom akteru, a ne samo kao gospodarskoj sili. To je važan pomak jer privatna kompanija time dobiva nešto što bismo mogli nazvati funkcionalnim elementima suverenosti. Ona nije država, nema ustav, nema birače i formalno nema vlast nad teritorijem, ali raspolaže infrastrukturom bez koje država ne može obavljati određene suverene funkcije. Upravo je Starlink paradigmatski slučaj: infrastruktura koju kontrolira privatna kompanija postaje relevantna za sposobnost države da komunicira i vodi rat. Isto vrijedi za cloud, podmorske kabele, satelite, kibernetičku obranu i modele umjetne inteligencije.

Ali Mhalla ne pada u jednostavnu neoliberalnu priču prema kojoj je kapital naprosto uništio državu. Big Tech i Big State istodobno surađuju, sukobljavaju se i trebaju jedan drugoga. Big Tech treba državu zbog vojnih ugovora, energetike, javnog novca, industrijske politike, pravne zaštite, diplomatske podrške i pristupa geopolitičkom prostoru. Država treba Big Tech zbog komunikacija, clouda, umjetne inteligencije, podataka, kibernetičke obrane, satelita i inovacijskog kapaciteta koji sama više često ne može proizvesti istom brzinom. Mhalla zato inzistira na međuovisnosti, a ne na jednostavnom podčinjavanju države korporacijama. U razgovoru za Sciences Po upravo tu međuovisnost naziva “glavnim simptomom novog političkog trenutka”.

Diléviathan je, dakle, zanimljiv upravo zato što nema jednu glavu. Nova vlast nije ni čisto državna ni čisto privatna. Ona nastaje na spoju. Zbog toga se i odgovornost zamagljuje. Kada algoritam donese odluku, je li odgovorna kompanija koja ga je napisala, država koja ga je naručila, institucija koja ga je primijenila ili pojedinac koji je formalno potpisao odluku? Kada privatna infrastruktura postane vojno presudna, gdje završava tržište, a počinje suverenitet? Kada državna administracija ovisi o američkom cloudu, je li digitalna suverenost još uvijek nešto što se može definirati samo ustavnim pravom? Klasična teorija države za takva pitanja nema dovoljno razvijen vokabular. Mhalla upravo zato izmišlja nove riječi.

Donald Trump i Elon Musk u Cyberpunku nisu zanimljivi samo kao dvije snažne ili ekscentrične ličnosti. Mhalla ih gotovo pretvara u alegorijske figure dviju funkcija nove vlasti. Seuil je to u promotivnom tekstu knjige sažeo formulom da “jedna glava orkestrira show, a druga kodira sustav”. Trump je spektakl. Njegova politička metoda počiva na permanentnom zauzimanju javne pažnje. Ne postoji mirno razdoblje u kojem se politika može analizirati: svaki dan donosi novi skandal, novu uvredu, novu prijetnju, novu izjavu ili novi sukob. Politika se pretvara u neprekinuti događaj. Pritom nije presudno je li svaki pojedini događaj povijesno važan. Važno je da zauzme kognitivni prostor.

To je bit Mhalline ideje saturacije. Pažnja je ograničeni resurs. Ako je javnost svakoga dana prisiljena reagirati na deset novih provokacija, manje energije ostaje za promatranje mnogo sporijih, manje fotogeničnih, ali strukturno važnijih procesa: promjena regulatornih institucija, privatizacije javnih funkcija, novih odnosa države i tehnoloških kompanija, transformacije administracije ili uvođenja automatiziranih sustava odlučivanja. Musk je u toj slici kod. Naravno, Mhalla ne tvrdi doslovno da jedan čovjek programira državu. Musk je simbol tehnološkog ekosustava koji više nije moguće svesti na jednu kompaniju ili jedan proizvod. X pripada javnoj sferi i infrastrukturi političke komunikacije. SpaceX i Starlink ulaze u područje svemirske, komunikacijske i vojne infrastrukture. Tesla proizvodi golemi podatkovni i senzorski sustav. Neuralink otvara pitanje prodora tehnologije neposredno u ljudsko tijelo, a xAI ulazi u utrku za razvoj umjetne inteligencije.

Važno je, međutim, dodati nešto što Mhallinu argumentaciju čini zanimljivijom nego što se na prvi pogled čini. Savez Trumpa i Muska pokazao se politički i osobno nestabilnim. Ali, upravo to pokazuje da njezin Diléviathan ne treba shvatiti kao savez dviju konkretnih osoba. Strukturalna međuovisnost države i Big Techa može preživjeti osobni sukob njihovih predstavnika. Država i tehnološke kompanije mogu istodobno biti saveznici, konkurenti i protivnici. Moć sustava upravo je u tome što nije svediva na osobnu lojalnost.

Jedan od najzanimljivijih paradoksa “Cyberpunka” je tvrdnja da novi autoritarizam može istodobno biti libertarijanski i totalizirajući. Na prvi pogled čini se kontradiktornim govoriti o minimalnoj državi i istodobno o totalnoj moći države. Ali, kontradikcija nestaje kada se postavi jednostavno pitanje: u čemu država postaje minimalna, a u čemu maksimalna? Minimalna može postati u socijalnim funkcijama. U javnim službama, regulaciji tržišta, socijalnoj sigurnosti, redistribuciji, zaštiti rada, porezima, administraciji i javnoj infrastrukturi. Ideološki ideal tehnološke desnice često jest smanjivanje upravo tih funkcija države, koje se predstavljaju kao tromost, birokracija i prepreka inovaciji.

I libertarijanski i totalizirajući

Istodobno država može postati maksimalna u kontroli. Granice, identitet, sigurnost, biometrija, nadzor, obrada podataka, prediktivni algoritmi, automatizacija policijskih i administrativnih funkcija – sve to može rasti upravo dok se klasična socijalna država povlači. Zato Seuilov opis knjige govori o državi koja je “minimalna u svojoj arhitekturi, a totalna u sposobnosti kontrole”. Tu treba posebno oprezno čitati Mhallinu riječ “totalitarizam”. Ona ne tvrdi da su današnje zapadne demokracije već postale doslovni ekvivalenti nacističke Njemačke ili staljinističkog Sovjetskog Saveza. Pojam koristi dijelom u smislu totaliziranja: tehnološki sustav postaje sveobuhvatni okoliš. Digitalna tehnologija više nije jedna sfera života među drugima. Ona ulazi u rad, financije, ljubavne odnose, promet, obrazovanje, zdravstvo, vojsku, upravu, kulturu, pamćenje i zabavu.

Kada tehnologija postane okoliš, političko pitanje više nije samo jesmo li slobodni koristiti je ili ne koristiti. Pitanje je možemo li uopće funkcionirati izvan nje. U tome se javlja potpuno nova vrsta ovisnosti. Nije riječ o klasičnoj prisili. Nitko nam nužno ne naređuje da koristimo određenu platformu ili cloud. Ali društvo može postati organizirano tako da odbijanje sudjelovanja proizvodi toliko praktičnih i ekonomskih troškova da formalna sloboda izbora postaje gotovo teorijska.

Ovdje dolazimo do možda najvažnije Mhalline teze: moć 21. stoljeća sve manje djeluje samo kroz zakon, a sve više kroz kod. U njezinu jeziku kod postaje novi jezik moći. Ta promjena nije samo metaforička. Zakon djeluje tako da propisuje granice ponašanja. On vam govori što je dopušteno, a što zabranjeno. Između norme i čovjeka ipak ostaje prostor odluke. Zakon se može poslušati, prekršiti, osporiti, tumačiti ili promijeniti. Kod funkcionira drukčije jer često određuje samu arhitekturu mogućega. Program ne mora zabraniti radnju; dovoljno je da opcija uopće ne postoji.

Digitalna platforma odlučuje što ćete prvo vidjeti. Algoritam rangira informacije. Sustav preporuke odlučuje što će vam se ponuditi nakon onoga što ste upravo gledali. Navigacija bira put. Aplikacija određuje kojim ćete redoslijedom prolaziti kroz neki postupak. Generativna umjetna inteligencija više ne daje samo popis izvora, nego može sastaviti gotov odgovor prije nego što ste sami prošli proces istraživanja i mišljenja. Ta moć nije apsolutna. Čovjek može odbiti preporuku, promijeniti aplikaciju, zanemariti navigaciju ili potražiti druge izvore. Ali, njezina snaga nalazi se u statistici i skali. Mala promjena u arhitekturi izbora, primijenjena na stotine milijuna ljudi, može proizvesti golemi društveni učinak.

To je možda najpreciznije mjesto na kojem se razlikuju stara i nova vlast. Stara vlast kaže: ne smiješ. Nova vlast sve češće kaže: evo ti najlakši put. Između te dvije rečenice postoji golema politička razlika. Moć postaje manje zapovjedna, a više arhitektonska. Ne mora čovjeku izravno reći što treba misliti. Može organizirati informacijski okoliš tako da jedna ideja postane vidljivija, vjerojatnija i emocionalno privlačnija od druge. Ne mora ukinuti izbor. Može oblikovati uvjete u kojima izbor nastaje.

Tu Mhallina formula da nas 21. stoljeće više neće samo “vladati”, nego će nas “programirati”, prestaje izgledati kao publicističko pretjerivanje. U intervjuu nakon izlaska knjige upravo je takvu transformaciju vlasti opisivala kao prijelaz prema sustavu u kojem kod, algoritmi i podaci preuzimaju funkcije nekadašnjeg ljudskog upravljanja. Zbog toga su za Mhallu podaci tek prvi sloj problema. Prva velika kritika Big Techa, osobito nakon Shoshane Zuboff i rasprava o nadzornom kapitalizmu, glasila je: kompanije o nama znaju previše. Prikupljaju naše podatke, analiziraju ponašanje i pretvaraju ga u ekonomsku vrijednost. Mhalla ide korak dalje. Ključni problem više nije samo to što sustav zna što mislimo, nego što dobiva sposobnost sudjelovati u proizvodnji onoga što ćemo misliti. Tu nastaje njezin “kognitivni imperij”.

Teritorij tog imperija nije nužno zemlja. Teritorij je pažnja. Percepcija. Jezik. Pamćenje. Imaginacija. Želja. Drugim riječima, područja ljudske svijesti koja su politička teorija dugo ostavljala psihologiji i kulturi sada postaju temeljna pitanja moći. U tome generativna umjetna inteligencija predstavlja kvalitativni korak. Tražilica je još uvijek prije svega rangirala izvore. Generativni model daje sintetizirani odgovor. Između čovjeka i mase ljudskog znanja tako se pojavljuje novi posrednik koji ne samo da pronalazi informacije nego ih formulira, sažima i interpretira. To ne znači da umjetna inteligencija “kontrolira naš um”, ali znači da arhitektura znanja dobiva novog vratara.

Zato pitanje AI-ja nije samo koliko je neki model inteligentan, koliko brzo radi ili koliko će poslova automatizirati. Politička pitanja glase: tko ga posjeduje? Tko ga trenira? Na kojim podacima? Tko određuje granice dopuštenog odgovora? Na čijoj infrastrukturi radi? Tko može provjeravati njegove odluke? Tko raspolaže računalnom snagom potrebnom za njegov razvoj? “Crna kutija” zato nije samo algoritam. Crna kutija je i vlasništvo nad algoritmom. Ako je infrastruktura jedan od Mhallinih velikih političkih pojmova, brzina je drugi. Tu joj je glavni intelektualni prethodnik Paul Virilio, francuski teoretičar koji je desetljećima pokušavao pokazati da brzina nije neutralna tehnička činjenica nego politička kategorija. Tko se brže kreće, brže vidi, brže obrađuje informaciju i brže donosi odluku, ima moć. Demokracija je, međutim, po svojoj prirodi spora. Treba joj rasprava, proturječnost, provjera, procedura, žalba, pregovaranje i vrijeme za promjenu mišljenja. Demokratska sporost često frustrira, ali nije samo kvar sustava. Ona je jedna od njegovih obrana od samovolje.

Vlast protoka

Digitalna ekonomija i digitalna politika nagrađuju gotovo suprotan ritam. Informacija koja dođe prva vrijedi više. Reakcija koja dođe prva postaje vidljivija. Viralnost pobjeđuje provjeru. Politička izjava proizvodi emocionalni efekt prije nego što ju je itko stigao analizirati. Sustav tako postupno razvija ono što Mhalla naziva fluxcratie, vlašću protoka. Fluxcratie ne mora ukinuti demokraciju. Ona je može iscrpiti. Svaki skandal traje samo nekoliko sati prije nego što ga zamijeni sljedeći. Svaka vijest izgleda povijesno, a upravo zato gotovo nijedna više nema dovoljno vremena postati dio kolektivnog iskustva. Da bi društvo politički obradilo događaj, treba ga razumjeti, zapamtiti, usporediti s nečim prethodnim i oko njega razviti spor. Permanentni tok sve to skraćuje.

Tu nastaje jedan od najfinijih obrata u Mhallinoj knjizi. Stari totalitarni režimi pokušavali su zaustaviti povijest. Tvrdili su da posjeduju konačnu istinu i konačni politički poredak. Novi autoritarizam možda ne mora zaustaviti vrijeme. Može ga ubrzati toliko da građani više ništa ne stignu pretvoriti u stabilno znanje. Nije nužno zabraniti čovjeku da misli. Ponekad je dovoljno nikada mu ne dati vremena da dovrši misao. Tu se pokazuje koliko je Hannah Arendt važna za Mhallinu teoriju. Kod Arendt totalitarizam nije samo teror. Jedan od njegovih dubljih preduvjeta jest razaranje zajedničkog svijeta, gubitak elementarne sposobnosti ljudi da se slože barem oko toga koje činjenice postoje. Mhalla tu arendtovsku intuiciju prenosi u digitalnu epohu. Zajednički svijet više ne mora uništiti jedno Ministarstvo propagande. Mogu ga fragmentirati algoritamski personalizirane stvarnosti.

Dvoje ljudi više ne moraju samo različito interpretirati isti politički događaj. Mogu živjeti u informacijskim okolišima u kojima se uopće ne susreću s istim događajima. Jednom korisniku neka tema može izgledati kao središnje političko pitanje njegova vremena, dok se drugome gotovo nikada ne pojavljuje. Personalizacija tako prelazi iz ekonomije u epistemologiju. Klasična propaganda pokušavala je milijune ljudi uvjeriti u istu laž. Digitalna personalizacija može milijunima ljudi proizvesti različite svjetove. U tome je problem ozbiljniji od obične “dezinformacije”. Demokracija može podnijeti duboko neslaganje među građanima sve dok postoji barem okvir zajedničkih činjenica oko kojih se oni spore. Ako nestane zajednički objekt spora, politički sukob postaje gotovo nerješiv jer više ne razgovaramo o istom svijetu.

Fašizam-simulakrum

Od Jeana Baudrillarda Mhalla uzima drugi važan motiv: simulakrum. Njezin pojam fascisme-simulacre, fašizam-simulakrum, pokušava objasniti kako suvremena autoritarna politika može preuzeti simbolički repertoar povijesnog fašizma – vođu, snagu, muževnost, naciju, neprijatelja, izdaju, dekadenciju i obećanje nacionalnog preporoda – ali ga izvesti unutar posve drukčijega medijskog svijeta. Politika u tom sustavu postaje spektakl, ali spektakl nije nevažan privjesak “prave” vlasti. On je dio načina na koji vlast djeluje. Političar postaje istodobno predsjednik, televizijska ličnost, influencer, proizvođač skandala i protagonist neprekidne serije o samome sebi. Skandal više nije kvar sustava. Može biti njegovo gorivo. Zato se u Mhallinoj slici Trumpov spektakl i tehnološka transformacija vlasti međusobno nadopunjuju. Javnost gleda pozornicu, dok se sporije i nevidljivije promjene odvijaju u infrastrukturi. Spektakl mobilizira, polarizira i zauzima pažnju; kod reorganizira uvjete moći.

Michel Foucault daje Mhalli jezik za razumijevanje vlasti koja ne djeluje samo zabranom. Moderna vlast kod Foucaulta proizvodi subjekte. Škola, zatvor, bolnica, vojska, medicina i administracija ne ograničavaju samo već oblikovanog pojedinca, nego sudjeluju u njegovu oblikovanju. Gilles Deleuze poslije je govorio o prijelazu iz disciplinarnih društava prema “društvima kontrole”, u kojima kontrola više nije vezana samo uz pojedine zatvorene institucije. Ona postaje kontinuirana, mobilna i fluidna.

Digitalni svijet koji opisuje Mhalla izgleda poput tehnološkog dovršenja te tranzicije. Nekada je čovjek ulazio u prostor nadzora. Danas ga nosi u džepu. Telefon zna gdje se nalazi. Pametni sat prati fiziološke podatke. Platforma bilježi što gleda, koliko dugo gleda i na čemu se zadržava. Tražilica pamti što ga zanima. Automobil postaje mreža senzora. Trgovina zna što kupuje. Ali ovdje postoji važna razlika u odnosu na klasični panoptikon: ne postoji nužno jedan nadzornik koji posjeduje sve. Postoji mnoštvo sustava, kompanija, baza podataka i javnih institucija koje raspolažu različitim dijelovima informacije. Upravo zbog te fragmentacije nova moć može biti teže vidljiva. Panoptikon više nije zgrada. Postao je infrastruktura.

Još jedan važan Mhallin sugovornik dolazi iz 16. stoljeća. Étienne de La Boétie u Raspravi o dobrovoljnom ropstvu postavio je jednostavno, ali politički razorno pitanje: kako jedan čovjek ili mala manjina mogu vladati milijunima ljudi koji su brojčano neusporedivo jači? Odgovor je neugodan jer pokazuje da vlast ne počiva samo na prisili. Ona ovisi i o navici, pristanku, interesu, fascinaciji, suradnji i svakodnevnom sudjelovanju onih kojima se vlada.

Digitalna moć upravo zato predstavlja zanimljivu modernizaciju La Boétiejeva problema. Najmoćniji sustavi 21. stoljeća često ne dolaze čovjeku kao prisila nego kao pogodnost. Mi želimo navigaciju. Želimo personaliziranu preporuku. Želimo aplikaciju koja pamti našu lozinku. Želimo instantni odgovor. Želimo da uređaj zna što nam je potrebno prije nego što smo to sami formulirali. Svaka pojedinačna želja može biti potpuno racionalna. Problem nastaje na razini sustava. Milijarde malih dobrovoljnih odluka mogu proizvesti strukturu goleme koncentracije moći koju nijedan pojedinac nije svjesno izabrao.

Zato novi sustav dominacije možda neće biti ružan. Bit će lijepo dizajniran. Intuitivan. Brz. Ugodan. Koristan. Stari autoritarizam stvarao je mržnju prema vlastitom aparatu. Novi sustav može stvoriti privrženost aparatu. To je možda ozbiljniji problem. Jer ako bi tehnologija bila samo represivna, ljudi bi je napustili. Njezina moć dolazi upravo iz činjenice da istodobno oslobađa i stvara ovisnost. Daje čovjeku novu sposobnost dok mu polako oduzima neku staru.

Treba, međutim, razlikovati autore koji nadahnjuju Mhallu od autora koji nadahnjuju svijet koji ona analizira. Na drugoj strani stoje Nick Land, Curtis Yarvin, Peter Thiel, Marc Andreessen i širi milje američke tehnološke desnice. Važno ih je ne pretvoriti u homogenu skupinu. Land nije Yarvin, Yarvin nije Thiel, Thiel nije Andreessen, a Musk nije nijedan od njih. Među njima postoje velike intelektualne i političke razlike. Ali postoji područje dodira: duboko nepovjerenje prema sporosti liberalne demokracije, fascinacija ubrzanjem tehnologije, regulatornim zaobilaženjem i idejom da su tradicionalne institucije postale prepreka budućnosti.

Nick Land najradikalniji je filozofski slučaj. Njegov rani rad povezan je s neobičnom mješavinom Deleuzea i Guattarija, kibernetike, kapitalizma i tehnološkog akceleracionizma. Kasnije se okreće izrazito antidemokratskom “Dark Enlightenmentu”. Kod Landa kapitalizam gotovo prestaje biti samo ekonomski sustav i postaje neljudski proces ubrzanja koji treba osloboditi političkih kočnica. Curtis Yarvin mnogo je konkretniji politički inženjer. Liberalnu demokraciju vidi kao neefikasan sustav raspršene odgovornosti i zamišlja politički poredak organiziran gotovo kao kompanija, s koncentriranim suverenim vodstvom.

Peter Thiel nije jednostavno pripadnik te škole, ali njegovo nepovjerenje prema liberalnoj demokraciji dokumentirano je. Još 2009. napisao je poznatu tvrdnju da više ne vjeruje kako su “sloboda i demokracija kompatibilne”. Marc Andreessen u Techno-Optimist Manifestu otvoreno slavi ubrzavanje tehnološkog razvoja i čak navodi Nicka Landa među intelektualnim prethodnicima svojega tehnološkog optimizma. Mhalla u toj intelektualnoj zoni vidi laboratorij novoga poretka. Ne zato što postoji jedna tajna ideologija Silicijske doline, nego zato što se u različitim oblicima ponavlja ista sumnja: demokratska procedura je prespora za tehnološku budućnost.

Tu se pojavljuje fundamentalni politički nesporazum. Ono što tehnološki akceleracionist naziva kočnicom, demokracija često naziva kontrolom moći. Sud je spor. Parlament je spor. Javna rasprava je spora. Procjena posljedica je spora. Regulatorni postupak je spor. Ali upravo je u toj sporosti sadržana mogućnost da moć naiđe na prepreku. Ako se učinkovitost pretvori u apsolutnu političku vrijednost, tada se svaki oblik kontrole može prikazati kao smetnja.

Tu dolazimo do možda najvažnijega normativnog problema Mhalline knjige: privatizacije budućnosti. Problem nije u tome što Musk, Thiel, Altman, Andreessen ili bilo koji tehnološki poduzetnik imaju svoje ideje o budućnosti. Naravno da ih smiju imati. Problem je golema disproporcija između njihove sposobnosti da budućnost zamišljaju i njihove sposobnosti da je materijaliziraju.

Elon Musk ne piše samo tekstove o multiplanetarnoj civilizaciji. Njegova kompanija lansira rakete. Ne govori samo o globalnim komunikacijama. Starlink gradi orbitalnu infrastrukturu. Ne govori samo o spoju čovjeka i stroja. Neuralink razvija moždane implantate. Tvrtke koje razvijaju umjetnu inteligenciju ne sudjeluju samo u filozofskoj raspravi o budućnosti rada, obrazovanja ili znanja. One grade sustave kroz koje se ta budućnost može organizirati. To mijenja politički smisao vlasništva. Vizija više nije samo ideja. Ona dobiva računalne centre, energiju, kapital, patente, satelite i programere.

Demokratsko društvo formalno i dalje raspravlja o budućnosti. Ali infrastruktura budućnosti može biti izgrađena prije nego što demokratska rasprava uopće počne. U tom smislu moć nije samo sposobnost donijeti odluku. Moć je sposobnost stvoriti fait accompli. Mhallina teorija posebno je neugodna za Europu. Europa je u njezinoj slici politički i gospodarski snažna, ali tehnološki strateški ovisna. Ima regulatornu moć, golemo tržište i razvijenu pravnu kulturu, ali nema tehnološke divove i infrastrukture usporedive s američkima i kineskima. To proizvodi čudan oblik suvereniteta. Europa regulira sustave koje nije proizvela. Donosi Digital Services Act, Digital Markets Act i AI Act, ali velik dio infrastrukture na koju se ti zakoni odnose pripada američkim kompanijama.

Camus protiv stroja

Mhalla zato europsku ovisnost smatra egzistencijalnim pitanjem. U razgovoru za Sciences Po vrlo otvoreno govori o strateškoj slabosti Europe, njezinoj ovisnosti o američkim informacijskim sustavima i činjenici da se tehnološka infrastruktura može pretvoriti u geopolitičko sredstvo pritiska. Tu digitalni suverenitet prestaje biti tehnokratska tema. Postaje pitanje političke slobode. Može li se politička zajednica smatrati suverenom ako njezina uprava, obrana, gospodarstvo i javna komunikacija ovise o infrastrukturi nad kojom nema konačnu kontrolu? Europa na to pokušava odgovoriti zakonom. Mhalla pita je li zakon dovoljan.

A onda Cyberpunk čini neočekivan obrat. Nakon svih satelita, algoritama, Big Techa, rata, autoritarizma, kognitivne saturacije i techno-feudalnih tendencija, Mhalla ne završava tehnološkom revolucijom niti programom nacionalizacije digitalne infrastrukture. Vraća se Camusu.

To je zapravo dosljedno. Camusov pobunjeni čovjek ne vjeruje u savršeni sustav koji će jednom zauvijek riješiti problem ljudske slobode. Njegova pobuna počinje jednostavnim “ne”. Tim “ne” čovjek postavlja granicu preko koje ne pristaje prijeći, ali istodobno potvrđuje vrijednost koju želi sačuvati. Mhalla zato nije protiv tehnologije. Njezin protivnik je depolitizirana tehnologija: tehnologija predstavljena kao neizbježna sudbina, kao nešto što jednostavno “dolazi” i čemu se društvo može samo prilagoditi.

Ali tehnologija nije sudbina. Ona je niz političkih izbora. Tko je posjeduje? Tko ju regulira? Tko snosi rizik? Tko dobiva profit? Tko određuje svrhu? Koje funkcije društvo uopće želi prepustiti stroju? Čim postavimo takva pitanja, tehnologija ponovno postaje politička.

U završnom dijelu Cyberpunka Mhalla zato predlaže niz “malih vježbi” za slobodan duh: čitanje, jezik, filozofiju, sposobnost govorenja istine, tijelo, šutnju, prijateljstvo, distancu, odbijanje automatizma. To može zvučati gotovo naivno u odnosu na golemost problema. Kako će čitanje pobijediti podatkovni centar? Kako će prijateljstvo pobijediti satelitsku konstelaciju? Ali logika je jasna.

Ako je teritorij nove moći pažnja, tada je obrana pažnje politički čin. Ako je teritorij jezik, očuvanje vlastitoga jezika postaje politički čin. Ako sustav računa na automatizam, prekid automatizma postaje neposluh. Ako algoritamski sustav čovjeka pretvara u predvidljiv skup obrazaca ponašanja, svaki čin koji vraća nepredvidivost, distancu i refleksiju dobiva političko značenje. Tu se La Boétie i Camus susreću.

Što je kod Mhalle doista novo

Moć sustava ovisi o našem sudjelovanju. To ne znači da pojedinac može sam pobijediti tehnološku infrastrukturu. Ali znači da odnos nije potpuno jednosmjeran. Sustav treba našu pažnju. Treba naše podatke. Treba naše navike. Treba naš pristanak. Upravo zato Mhalla završava slobodom, a ne tehnologijom.

Ni jedna pojedinačna sastavnica Mhalline analize nije potpuno nova. Kapitalizam i demokracija odavno su predmet sukoba. Foucault je opisivao disciplinarne tehnike. Deleuze društva kontrole. Baudrillard simulaciju. Virilio moć brzine. Arendt razaranje zajedničkog svijeta. Zuboff nadzorni kapitalizam. Mhallina originalnost nalazi se u pokušaju da sve te motive spoji u jednu teoriju transformacije suvereniteta.

Big Tech za nju nije samo kapitalizam. AI nije samo tehnologija. Trumpizam nije samo populizam. Dezinformacija nije samo medijski problem. Starlink nije samo telekomunikacijska infrastruktura. Cloud nije samo poslovna usluga. Algoritam nije samo matematički postupak. Sve su to različiti simptomi istoga povijesnog pomaka: premještanja moći iz institucija koje poznajemo prema arhitekturama koje gotovo nikada ne vidimo.

Tu cyberpunk postaje više od zgodnog naslova. Cyberpunk nikada nije zamišljao samo svemoćnu državu. Zamišljao je državu koja se istodobno povlači i postaje represivnija, korporacije koje postaju političke, tehnologiju koja obećava oslobođenje dok stvara nove ovisnosti, čovjeka koji je formalno slobodan, ali se kreće kroz sustav u kojem je netko drugi već projektirao gotovo sve uvjete njegova izbora. To je Mhallin Diléviathan.

Upravo tu treba biti najkritičniji prema Cyberpunku. Pojam totalitarizma nije bezazlen. To je jedna od najtežih političkih riječi 20. stoljeća, vezana uz jednopartijske države, ideološki monopol, masovni teror, logore, ukidanje pravne države i fizičko uništavanje političkih protivnika. Ako taj pojam proširimo na svako društvo u kojem algoritmi imaju veliku moć, postoji opasnost da izgubimo sposobnost razlikovanja različitih oblika političke dominacije. To je ozbiljan prigovor Mhalli.

Drugi se odnosi na koherentnost Diléviathana. Država i tehnološke kompanije jesu međuovisne, ali nisu jedinstven blok. Kompanije se međusobno sukobljavaju. Države ih reguliraju i kažnjavaju. Sudovi mogu ograničiti izvršnu vlast. Izbori mijenjaju vlade. Novinarstvo još razotkriva zloupotrebe. Građani se organiziraju. Sve to razlikuje suvremene liberalne demokracije od povijesnih totalitarnih režima.

Treći prigovor možda je još zanimljiviji. Digitalni sustav može biti manje centraliziran nego što Mhallina metafora sugerira. Algoritmi proizvode nepredviđene učinke. Platforma može pomoći vlasti i opoziciji. Sustavi nastaju iz milijuna odluka i međusobno sukobljenih interesa. Nitko možda nema potpunu kontrolu. Ali ta primjedba ne mora poništiti Mhallu. Možda je može učiniti još radikalnijom. Jer što ako problem nije u tome da postoji jedan centar koji programira stvarnost? Što ako je problem upravo u tome da ga nema? Što ako smo proizveli sustav goleme moći koji nitko potpuno ne razumije niti njime upravlja? Tada je slika još neugodnija od klasične diktature. Diktator barem ima adresu.

Najslabije čitanje Mhalle bilo bi pretvoriti njezinu knjigu u teoriju zavjere tehnoloških milijardera. Nije potrebno zamisliti da Trump, Musk, Thiel, Pentagon, obavještajne službe, investicijski fondovi i vlasnici clouda sjede za istim stolom i dogovaraju budućnost čovječanstva. Sustav može nastati bez plana. Država traži učinkovitost. Kompanija profit. Vojska stratešku prednost. Političar pažnju. Građanin praktičnost. Investitor rast. Platforma angažman. Svaki pojedinačni akter može djelovati potpuno racionalno, a rezultat može biti politička struktura koju nitko nije svjesno izabrao.

To je razlog zbog kojega je struktura ozbiljniji problem od zavjere. Zavjeru je moguće razotkriti. Strukturu treba razumjeti.

Tu se nalazi možda najvažniji doprinos Mhalline knjige. Demokraciju smo dugo zamišljali kao sustav institucija: slobodni izbori, parlament, nezavisni sudovi, slobodni mediji, podjela vlasti, politički pluralizam i prava manjina. Sve je to i dalje nužno. Ali možda više nije dovoljno. Jer, demokracija počiva i na infrastrukturi. Ako se javna sfera preselila na privatne platforme, arhitektura platforme postaje političko pitanje. Ako državna administracija počiva na tuđem cloudu, cloud postaje pitanje suvereniteta. Ako algoritmi posreduju građanima političku stvarnost, algoritam postaje demokratska institucija čak i ako ga ustav tako ne naziva. Ako nekoliko kompanija posjeduje modele umjetne inteligencije koji će ulaziti u škole, bolnice, administraciju, vojsku i sudove, njihova vlasnička struktura prestaje biti samo korporativna tema.

Možda će politička teorija 21. stoljeća morati proširiti pojam ustavnoga pitanja. Ne samo: tko ima pravo donijeti zakon? Nego i: tko ima pravo napisati kod kroz koji se zakon provodi? U 20. stoljeću temeljno političko pitanje glasilo je: tko vlada državom? Ljevica je pitala tko posjeduje sredstva proizvodnje. Liberalizam tko kontrolira izvršnu vlast. Demokratska teorija tko bira predstavnike. Teorija medija tko kontrolira javnu riječ. Mhallino pitanje za 21. stoljeće nije zamjena za ta pitanja. Ono im dodaje novo. Tko posjeduje infrastrukturu kroz koju država funkcionira? Tko rangira informacije? Tko kontrolira vrijeme političke reakcije? Tko određuje parametre modela? Tko oblikuje pažnju? Tko postavlja arhitekturu izbora? I naposljetku: što ostaje od slobode ako čovjek može birati, ali nema nikakvu kontrolu nad uvjetima u kojima su njegovi izbori oblikovani?

Preurediti prostor slobode

Tu se nalazi prava snaga Cyberpunka. Možda Mhalla nije pronašla konačno ime novoga režima. Možda riječ “totalitarizam” doista ide predaleko. Možda je Diléviathan manje koherentan nego što njegova metafora sugerira. Ali ona iznimno precizno pokazuje gdje treba tražiti novu moć. Ne samo u parlamentu. Ne samo u Bijeloj kući. Ne samo u Silicijskoj dolini. Nego u spoju politike, kapitala, infrastrukture, brzine, podataka, algoritama i ljudske svijesti.

Totalitarizam 20. stoljeća želio je osvojiti državu kako bi preko nje osvojio čovjeka. Novi tehnopolitički poredak mogao bi pokušati obrnuti put: najprije osvojiti pažnju, navike, jezik, percepciju i infrastrukturu svakodnevnog života, a zatim otkriti da pitanje tko formalno sjedi u vladi više nije jedino, pa možda ni najvažnije pitanje moći. Jer, vlast koja čovjeka mora svakoga dana prisiljavati još uvijek priznaje da postoji njegov otpor. Mnogo je sofisticiranija vlast koja ne mora ukinuti slobodu, nego samo preurediti okoliš u kojem se sloboda ostvaruje. U tome je možda i najuznemirujuća Mhallina misao. Novi poredak ne mora čovjeku oduzeti pravo izbora. Dovoljno je da preuzme kontrolu nad arhitekturom unutar koje bira.