Jedan drukčiji Vidovdan. Tako je glasila radna verzija reportaže. Nismo imali pojma što nas čeka, a dogodilo se nešto na što nitko nije računao – Vidovdan je bio tek početak…
Te subote, 28. lipnja, Beograd je ponovno, nakon 15. ožujka, bio središte protesta koji se događaju od studenoga 2024. kada je pala nadstrešnica na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu i usmrtila 16 ljudi. Nitko od vladajuće garniture za to do danas nije odgovarao.
Puno toga bilo je u zraku. Milijun ljudi koji su se slijevali u ožujku ulicama trebali su, prema nekima, toga dana ući u Skupštinu i nasilno srušiti režim na čelu s predsjednikom Aleksandrom Vučićem, ali studenti su skinuli žute prsluke i prekinuli prosvjed. Neki su im taj čin zamjerili, smatrajući da je trenutak prošao. Studenti se nisu obazirali. Nastavili su sa svojim akcijama, među kojima je bila i blokada RTS-a, državne televizije.
Došao sam da mijenjam
Stoga je objava o protestima na Vidovdan u središtu glavnoga grada – na Slaviji – bila znak mnogima da je vrijeme sazrelo. U srpskoj je povijesti, naime, to dan od iznimnog značenja. Kosovska bitka 1389., Sarajevski atentat 1914., mirovni ugovor iz Versaillesa 1919., Ustav iz 1921., Miloševićev govor na Gazimestanu 1989. pa izručenje Miloševića Haagu 2000. – sve su to važni povijesni događaji koji su se kroz srpsku povijest dogodili upravo na Vidovdan.
Godine 2025. Vidovdan je mirisao na – rušenje vlasti. Gotovo je, prezrelo i svima dojadilo.
Od jutra su u grad pristizali ljudi, kako oni skloni režimu i plaćeni da dođu, tako i oni koji su došli biti uz studente. Dan je bio vreo, sunce je pržilo beogradski asfalt, lipe su cvale, ljudi hodali zagrljeni, pjevalo se “pumpaj” – idealna atmosfera za velike događaje.
Ali, idemo zaviriti prije svega u (ne)slavni “Ćacilend”. U Pionirskom parku ispred Skupštine Srbije već su mjesecima razvijeni bijeli šatori. Ondje su smješteni pristalice predsjednika Vučića. Mjesecima je taj dio grada blokiran, a većina radije bira drugi put nego kraj Ćacija.
Postavljene su ograde, ispred su studenti redari u žutim majicama. Iz šatora i Pionirskog parka ore se iz zvučnika narodnjaci na najjače. Neka pjevačica žali za nekim i nariče, tužna je ljubav u pitanju, idealno za napiti se, reklo bi se. No, zanimljivo je kako nema ni ć od Ćacija – nitko se ne veseli niti pjeva i pleše u njihovoj nastambi., ali da se pije – o, da… Nekoliko ih je uspjelo šmugnuti i vidno alkoholizirani bauljaju uokolo po Bulevaru. Lako ih je prepoznati – izgledaju doslovno kao alkosi ispred lokalnog dućana u bilo kojem mjestu. Nisu ti dio studentskih prosvjeda. U tamnom kutu, u Ulici kneza Miloša, sa strane već stoji kordon policije.
Već su sve ulice prema trgu Slavija zakrčene. Svijet se okuplja, vijore se zastave i uzdižu plakati s parolama poput “Država, to smo mi”, “Reci ne fašizmu”, “Predaj se, srce”. Došla je Loznica, Novi Sad, Ruma, Niš…
“Ja sam Lazar iz Rume. Došao sam da nešto menjam”, glasio je jedan od odgovora zašto su tamo.
U epicentru, na Slaviji, bilo je starijih gospođa, seljaka, studenata i političara opozicije koji nisu htjeli davati izjave za hrvatske medije.
“Došao sam podržati studente jer u ovoj državi vladaju samo tri osobe – jedan je predsjednik Skupštine, jedan predsjednik Vlade i jedan predsjednik države. Dvoje su bez glave, a treći bez duše. Da imaju mozga, pokrenuli bi neku privrednu granu, ovako je pokrenut samo kriminal i korupcija, otvorene su kockarnice i teretane i sve što ne treba, a ovaj da ima dušu, cijenio bi seljaka. Ne bi pet kila pšenice koštalo kao jedna kifla jer, kad je seljak bogat, onda je bogata i država. Nadam se da će i studenti to shvatiti i da nam bude svime bolje”, rekao je Dragislav Stojičić, koji je došao iz južnog Banata.
“Već godinama izlazimo na ulice i izlazit ćemo i dalje, sve dok nam ne bude bolje. Mi smo iz Beograda, ali pratili smo studente u koje god su gradove išli”, rekla je Ivana, koja je došla s grupom prijateljica.
Susret s kornjačama
Atmosfera? Kao fontana sreće. Nada je bila tu, nije bilo nikoga na Slaviji toga dana tko se nije nadao. Rok je bio jasan – do 21 sat, kada završavaju protesti, treba ukloniti nezakoniti Ćacilend, uz ispunjenje zahtjeva koje studenti već mjesecima žele.
Na jarkom suncu redali su se govornici – pored studenata, govorili su profesor Filološkog fakulteta Milo Lompar, Vladan Đokić, rektor Univerziteta u Beogradu, akademik Slobodan Vukosavić, košarkaš Dejan Bodiroga, zapjevao je glumac Dragan Jovanović, a govor su održali i aktivisti Zlatko Kokanović i Goran Perišić. Studenti su vlast proglasili nelegitimnom. Onih 16 minuta tišine za nastradale u padu nadstrešnice počelo je u 19 sati i 11 minuta. U taj sat i minutu vlast je 15. ožujka razjurila skup “zvučnim topom”.
“Nastavit ćemo tamo gdje smo prošli put prekinuti”, rekla je jedna od studentica i pročitala imena 16 žrtava.
Kraj protesta dočekujem u parku Manjež. Gomila kreće prema Skupštini. Mislim si “bit će sukoba, ne miriši na dobro”. Možda to ipak nije moja bitka? Nije mi svejedno i odlazim kući. Gledam na Instagramu kao najboljem kanalu informacija što se događa – krenuli su sukobi, policija je napala prosvjednike. Netko je nešto bacio na njih i krenulo je makljanje. Rade mi živci. Ma fućkaš sve, idem… Kako ovo nije i moja bitka kad živim u ovom gradu i državi!? Ionako imam uza se maramu natopljenu sodom bikarbonom bace li suzavac. Bit ću OK.
Krećem oko ponoći omirisati atmosferu u susjednom mi Tašu. “Timing” mi je “savršen”. Stižem baš u trenutku kad kordon policije oboružan štitovima i oklopnim vozilima maršira Bulevarom. Tjeraju nas i kreću potiskivati. Povlačim se natrag u park, kad ispred mene iskaču dvije kornjače – oni likovi u pancirkama, naoružani, s izvučenim pendrecima. Neki ih čovjek ispred mene psuje, a oni urlaju: “Prestani da se kur…” I zamahuju pendrecima. U isto vrijeme zalijeće se bijeli BMW terenac među nas koji hodamo cestom. Naglo koči i iz njega iskaču dva nabildana, ćelava tipa.
“OK, ovi će sad izvaditi neke kalašnjikove i to je to”, mislim si. Kad malo bolje pogledam, vidim da nema studenata. Oko mene su ćelave glave i stariji ljudi, ne znam više tko je tko, atmosfera se iz one pune ljubavi pretvorila u čistu agresiju. Vidovdan koji je mirisao na slobodu pretvorio se u lemanje građana i murje, gdje potonji imaju ogromnu prednost i oružje na svojoj strani. Kako li će, zaboga, ispasti ovaj tekst? Kao opis jednog poraza, mislim slomljeno.
Onda se događa 29. lipnja.
Dan koji bi trebao ući u povijest kao – Dan nakon Vidovdana. Studenti i građani Srbije pokazuju: predaja nije opcija.
Malo ste “down”, dosta vam je i umorni ste? Ma jel’ da! Nema natrag, nema predaje… Idemo u disperzivne proteste! Blokirali su na desetke točaka u gradu – sva najbitnija raskrižja, zaustavili su grad, autocestu. Kako je uhićeno 16 studenata na Vidovdan, sve je krenulo ispred Tužilaštva gdje se u nedjelju navečer okupilo na tisuće ljudi.
“Pustite ih sve” i “uhapsite Vučića” orilo se, uz pištaljke. Vikao je i jedan prota u mantiji, zajedno s ekipom. Sa strane je stajala spremna policija sa štitovima, a jedna ih je gospođa – recimo, gospođa jer je to onaj profil naporne susjede koja zove policiju ako malo glasnije slušate glazbu navečer – bombardirala zvukom iz vuvuzela. Hodala je ispred njih i trubila na najjače – lijevo-desno pa ponovo i sve ispočetka. E, to se zove izvanredno iskorišten naporni karakter.
Oko 22 sata krenulo se prema Gazeli, a mobitelom su počele sijevati obavijesti – blokira se Mašinski fakultet, Pravni, dođite kod Vuka, blokirana je Bežanijska kosa, okupljanje ispred Maca na Banovu brdu… Zemun je reagirao prvi i krenuo u blokadu, a sve se proširilo kao požar u vreloj ljetnoj noći, ne samo na Beograd, tu su i ostali gradovi Srbije. Blokirano je više od 50 lokacija u više od 20 gradova.
Grad više ne spava
Krećemo prema našem kvartu. Svuda su već blokirane ceste kontejnerima za smeće. Dolazimo kod Vukova Spomenika. Tamo je već postavljen punkt – razvijeni šatori, donesen zvučnik, došli su motoristi, ori se pjesma, srećem prijatelje. Gori cijeli grad – nema spavanja, nema prolaza. Ideja je da se sve blokira do daljnjega, da se onemogući funkcioniranje jer – druge nema…
Ljudi stoje, plešu, neki su donijeli stolice i ležaljke. Studenti u jednom trenu mole da se ode do Pravnog jer nedostaje ljudi. Ostajem do četiri ujutro, a drugi dan gledam šokantne snimke – četiri su se marice pred jutro zaletjele među civile u kvartu Voždovac, policija je prebila studente ispred Pravnog faksa u ranu zoru i uhapsila na desetke ljudi po cijelom gradu. Sliči na početak građanskog rata jer tuku se Srbi sa Srbima – jedni koji su uz režim, drugi koji su uz studente. Podijelili su se.
Nešto nalik Hrvatskoj, samo u blažoj varijanti, na one koji idu na Thompsonov koncert i podržavaju njegovu ideologiju i one koji je se groze i najavljuju “bijeg iz Zagreba” na taj 5. srpnja.
Ovdje se građanski duh ne predaje. Blokade su potisnute, ali krenulo je nešto novo. Zemun se 30. lipnja zabarikadirao i ne da se. Ljudi neprestano šetaju po zebrama, onemogućavajući promet. Nakon noći pune uhićenja i agresije – ništa nije stalo. Prvi su krenuli Dorćolci pa preuzeli ostali. Ideš, hodaš, otjera te policija, pa kreneš ispočetka…
Zeleni Venac je blokiran, kao i Terazijski tunel, kornjače su opet na djelu. Cijela je zemlja u blokadi, građani su jednostavno pukli, ne slušaju više. Zemlja se razdvaja i puca po pola. Vlast je najavila još hapšenja, prijete da će dati policiji odriješene ruke. Svi koji smo na ulicama primijetili smo još jednu zanimljivu stvar – policija nosi fantomke i nema broj značke niti istaknuta imena i prezimena svojih djelatnika – ne radi li se ovdje o nekoj plaćenoj paravojsci? Kad su izašli na Zeleni Venac i kod Doma omladine te počeli hvatati ljude, ti su momci u crnim fantomkama i drčnog izgleda zapravo prije nalikovali nekoj nabildanoj “brake dance” skupini koja će se sad baciti u neki helikopter i na kraju izvesti striptiz iznenađenja. Nikome nisu nalikovali na ustrojenu i istreniranu policiju.
Građani koji su se odlučili na građanski neposluh izvode ga uz neviđenu istrajnost i dozu humora. Zemunci su tako “prešli igricu” te su, usprkos dramatičnim trenucima i uhićenjima, pokazali što je duh – policija je stajala ograđena na ulici dok su im oni bacali sitne dinare i tako im donirali novac za “prekovremeni rad”.
Tekst završavamo na 1. srpnja. Točno je osam mjeseci od tragedije u Novom Sadu. Bio je 1. studenoga. Studenti su u utorak pozvali na prekid rada, da sve stane, da se ne ide na posao jer – možda ga sutra i neće biti. Osnovan je Akademski krizni centar kojem je cilj razmjena informacija o uhićenjima i i pritiscima, informiranje javnosti o represiji i umrežavanje. Građani i studenti ujedinjeni su oko tri zahtjeva: raspisivanja izvanrednih parlamentarnih izbora, raspuštanje “skupa” u Pionirskom parku i oslobađanja nepravedno privedenih studenata.
Što će se sve dalje događati – nitko ne može predvidjeti. Ništa do sada nije išlo niti po jednom viđenom scenariju. Međutim, jedno je sigurno – ovo je igra šaha. I trajat će.
