Kao osloboditelje – tako je Novi Sad dočekao studente koji su tog 31. listopada ušli u grad nakon 16 dana šetnje. Točno godinu dana nakon što je 16 života odnio pad nadstrešnice na Željezničkoj stanici, za što još nitko od nadležnih iz vlasti nije odgovarao. Šetnja je krenula iz Novog Pazara koji je udaljen 350 kilometara i studenti su hodali sami, zamolivši građane da se ne priključuju. Gdje god su prolazili ljudi su ih dočekivali hranom, pićem, smještajem, cvijećem, a kako su se približavali Novom Sadu euforija je rasla.
Potom su krenuli u svojim kolonama studenti iz Niša na jugu Srbije pa diljem Vojvodine, krenuli su i biciklisti, a onda se u Beogradu izrodila rijeka ljudi koja je hodala zadnju rutu sa studentima do Novog Sada. Taj će petak i subota ostati zabilježeni u povijesti Novog Sada kao mjesto najvećeg skupa u povijesti grada. Cijela Srbija slila se u grad obilježiti taj tragični 1. studenoga 2024.., koji je izrodio studentski pokret i pokazao svijetu da se itekako može pobuniti i unijeti svijetlo kad više nitko nije imao nade da će se ukazati u mraku srpskog političkog režima.
Novi Sad 1. studenoga bio je simbol otpora i značilo je biti tamo. No, nije to bilo tako lako izvesti. Vlast se prilično potrudila da oteža dolazak svima koji su krenuli. Ako nemaš automobil – bila je to gotovo nemoguća misija.
Rezerviram taj petak neki “blabla car” iz Beograda do Novog Sada u podne, želeći stići što prije. Iako se “blabla carom” vozim već gotovo cijelo desetljeće, prvi put me lik – “iskulira”. U gradu je kaos i ja ne mogu stići na vrijeme, kasnim deset minuta, javljam mu, ali lik jednostavno – ode. Ja sam već u taksiju i taksist koji bi i sam išao u novi Sad, ali radi – okreće gotovo pod ručnom prema Prokopu – željezničkoj stanici. Tamo vam je najbliže, idite na vlak – kaže mi. Dolazim na šalter, a žena me gleda kao da sam poludjela – pa ne vozi vlak za Petrovaradin. Ma ne samo u smjeru Novog Sada, ne vozi niti jedan vlak u Srbiji. Ljudi na željezničkoj stanici su bijesni.
“Ma nek’ nas pobiju sve, nek’ nam olakšaju muke”, urla jedan čovjek koji treba u potpuno drugom smjeru – u Niš – ali nema kako. Otvaram ponovno blabla aplikaciju, ima jedan jedini lik koji ide iz Pančeva, ali nema šanse da stignem. I nakon njega – ništa – niti jedna jedina vožnja taj dan. Kompanija Srbijavoz navodi kako je “primljen poziv koji je sadržavao anonimnu dojavu da su na svim željezničkim prugama postavljene eksplozivne naprave”.
“Intenzivno surađujemo s Ministarstvom unutrašnjih poslova kako bismo riješili nastalu situaciju. Prinuđeni smo privremeno obustaviti promet svih vlakova u cilju zaštite života putnika i posada”, objavljuju iz Srbijavoza. Naveli su i kako bi obustava prometa mogla i potrajati. Komentari ljudi bili su brutalni: “Otrcana fora, ni djeca ne vjeruju u ovo”; “Ako tko želi doći, doći će”; “KukAVica opet ima isti scenarij. Na njegovu žalost, neće spriječiti nikoga tko želi doći i odati počast nastradalima u Novom Sadu”, bili su samo neki od nekih.
Na Dan sjećanja Novi Sad se probudio – bez vode… ‘Jel’ moguće da je i ovo izveo? Da može, sve bi nas pobio’, komentiralo se na ulicama.
Doček na Bulevaru
No, ipak se uspjelo u namjeri osakatiti one koji žele ići – kako ću ja sad u Novi Sad? Očajna sam. Ali, spašava me kolega koji kreće predvečer. Izlazak iz Beograda na autoput za Novi Sad je spektakularan – milimo u koloni centimetar po centimetar. Svi su pošli tamo. Umjesto sat, trebaju nam dva, ali uspijevamo stići.
Upadam oko osam navečer na Bulevar gdje je mjesto dočeka studenata i tamo je na desetke tisuća ljudi. Redari nas drže u formaciji, ljudi strpljivo čekaju. Kad napokon najave da stižu studenti DUNP-a (Državni Univerzitet u Novom Pazaru) pale se baklje, počinje vatromet, ljudi plješću i uzvikuju. Na čelu kolone ponosno koračaju studenti koji su proslavili fakultet, za koji nitko do njihove šetnje gotovo i nije znao da postoji.
Fotografije i snimke studenata DUNP-a ogrnutih zastavama Srbije, Sandžaka i Palestine koji hodaju, pjevaju i posljednjim snagama idu prema Novom Sadu postale su viralne, osobito zato što su ti studenti Bošnjaci, a djevojke na čelu kolone nose hidžab. Cijeloj Srbiji koja je uz studente i za neko bolje sutra, to nimalo nije zasmetalo, nisu to ni vidjeli. U Novom Sadu djevojka u hidžabu – Merima – i njezini kolege s DUNP-a dočekani su – rekao bi moj kolega fotograf – kao Beatlesi. Suze radosnice, bravo i hvala, lomilo se zrakom. Nakon Novog Pazara stigli su biciklisti, pa motoristi, pa kolone iz Šapca, Bačke i na kraju – iz Beograda. Tisuće i tisuće ljudi dohodalo je tog petka kako bi dali podršku studentima. Studenti, ta hrabra djeca, plakala su kad je zbor zapjevao, plakala su kad su vidjeli koliko ih je ljudi dočekalo. Plakali smo svi s njima. Koliko je strašno živjeti u zemlji gdje takva prekrasna, ispravna djeca plaču. Ona koja su zapalila iskru nade. Stizale su kolone do dugo u noć, jedna za drugom i svi ti ljudi, na desetke tisuća – bili su zbrinuti i imali smještaj u Novom Sadu. Kako – pitam jednu aktivisticu.
“Postoje grupe zborova za studente koje komuniciraju i na njima je uređeno da se svatko tko želi može prijaviti da ugosti studente. Ljudi su se prijavljivali na tisuće. Svatko je uspio biti zbrinut. Nije se samo ugošćavalo studente, nego i sve koji su hodali s njima. Tako je moj prijatelj oglasio da prima na spavanje koga treba i javio mu se čovjek koji je studirao u Novom Sadu, a dopješačio je iz Užica gdje živi. Tu se rađaju i neka sasvim nova prijateljstva”, kaže mi.
Vjera u bolje sutra
Ono što veže sve ljude koji vjeruju u studente i njihova potraživanja je vjera u neko bolje sutra u državi koja štiti sve, osim svoje građane. Subota ujutro u Novom Sadu osvanula je u većini kućanstava – bez vode. Svi koji smo krenuli na komemorativni skup, ne možemo ni do kave. Niti jedan kafić u blizini Željezničke stanice nema vode, neki nemaju ni struje. Reakcija ljudi?
“Pa jel’ moguće da je i ovo izveo?”, “Kao neko dijete”, “Da može, sve bi nas pobio”, samo su neki od komentara koji se čuju na Bulevaru ispred stanice i odnose se – pogađate – na predsjednika Srbije. A onda… Onda kreće veličanstvena, tužna, moćna, ljepljiva tišina. U 11.52 sati – prema nekim procjenama – više od stotinu tisuća ljudi jednostavno ušuti. Odaju počast poginulima koji još nisu dočekali pravdu. U toj golemoj masi nikome ne zazvoni telefon, nitko ne priča, čuje se samo zujanje dronova iznad. Nevjerojatno poštovanje i povezanost vladaju tih 16 minuta.
Komemorativni program nastavlja se cijelu subotu, a završava na keju kod Varadinskog mosta predvečer. Sa 16 brodova pušteno je 16 lampiona u počast žrtvama, osvijetljeno lampama iz na desetke tisuća mobitela svih okupljenih. Za kraj je razmotan i transparent ispod Petrovaradinske tvrđave: “Vidimo se i sutra i svakog drugog dana, dok ne bude pravda.” Cijeli program završava sat vremena prije planiranog jer su primljene dojave o mogućim incidentima i prijavljene neke sumnjive osobe koje su ih – prema već viđenim scenarijima – mogle izazvati. Ljudi se razilaze u miru, neki odlaze natrag do Željezničke stanice zapaliti svijeće. Novi Sad tone u san bez ijednog incidenta i uz puno emocija.
Nedjelja je osvanula tiha i sunčana i uz vijest da je majka jednog od poginulih krenula u štrajk glađu. Dijana Hrka, majka Stefana Hrke, poginulog u padu betonske nadstrešnice, najavila je da u 11.52 sati počinje štrajk glađu. Rekla je da će štrajkati glađu sve dok vlast ne ispuni tri uvjeta. Prvo, da se saslušaju svi osumnjičeni za pad nadstrešnice i da ih se sve pritvori, da konačno počnu suđenja. Drugo, da se puste svi protupravno pritvoreni studenti i da ih se oslobode svake krivnje. I treće – da predsjednik raspiše izbore.
Dijana je htjela krenuti u štrajk glađu ispred Skupštine usred Beograda, ali joj je to policija zabranila – ispred Skupštine sada je već slavni Ćacilend, šatori u kojima su pristaše predsjednika Vučića koji su zbog toga blokirali cijeli taj središnji dio grada. Stoga je odlučila razviti šator odmah preko puta njih, a nakon što se doznalo kako joj je zabranjeno da tamo kampira i izrazi svoje nezadovoljstvo – studenti iz Novog Sada krenuli su pješke do Beograda kako bi joj pružili podršku. Ne samo to, počeli su se okupljati pristaše studentskog pokreta, a jedan od trkača koji svake nedjelje trče kao vid podrške studentima u blokadi napadnut je u blizini Skupštine tijekom redovne rute prema Petoj beogradskoj gimnaziji.
Igra se nastavlja
“Trkač Nenad iz ‘Trčimo za studente’ pretučen je ispred Doma Narodne skupštine”, napisali su studenti na svom Instagram profilu i objavili da je prevezen na odjel Hitne pomoći.
Stoga ništa još nije gotovo. Pritisak studenata ne jenjava, a vlast uzvraća sitnim podlim smicalicama. Studenti smisle akciju – režim im uzvraća igrom moći – koja im je jedino preostala. Ali, iako se možda ponekad čini da je sve stalo i da studenti nisu iskoristili trenutak da maknu vlast kad su mogli – stvari su ipak nešto drukčije. Ti mladi ljudi imaju samo jedan cilj – da im se odgovori na uvjete koje su postavili nakon pada nadstrešnice i da se raspišu izbori. Niti imaju vođu koji će biti neki novi politički lider niti su se udružili s opozicijom. Mnogi su im to zamjerili, ali oni imaju svoju agendu i od nje ne odstupaju. Oni su neka nova sila koja ima svoja pravila i kojoj treba vjerovati – pokazalo je sve što su osmislili do sada.
Stoga, ako ikada osjetite u životu da se ste mali i nevidljivi, sjetite se najprije jedne šačice studenata s Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu koji su prvi rekli “ne” režimu i pokrenuli studentski pokret čije su slike marševa i blokada obišli cijeli svijet, a zatim još manje grupe studenta DUNP-a iz Novog Pazara koja je samo krenula odati počast i boriti se za prava – a iza nje je stala cijela uljuđena Srbija.
U trenutku predaje ovog teksta na ulice Beograda ispred Skupštine poslan je kordon policije kao bi uklonili moguće okupljanje građana koji su izašli na ulicu kao znak podrške Dijani Hrki. Igra se nastavlja…
