Nakon kratke stanke, u Srbiji su ponovo krenuli prosvjedi. No sada više nisu mirni. Policija pendrecima mlati prosvjednike, oni uzvraćaju. Policija i plaćene snage na strani predsjednika Aleksandra Vučića na građane i studente bacaju pirotehnička sredstva i dimne bombe, policijske marice uobičajen su prizor na ulicama gradova, a sukobi su najžešći do sada.
Sa strane, izvan granica Srbije, situacija izgleda kao da je izvanredno stanje već tu, iako nije službeno proglašeno. Ne čini se da će se prosvjedi smiriti. Predsjednik države Aleksandar Vučić sve glasnije prijeti narodu, obećava sve jači odgovor policije i čini se da će jesen biti kaotična. Moguće i krvava.
Studenti formiraju listu
Nitko ne zna koliko će trajati stanje gdje se, primjerice, Beograd noću pretvara u otvoreni front, a već s jutrom kao da se ništa nije dogodilo. Ono što mnoge najviše zanima jest: hoće li se dogoditi studentska lista za izbore? Poslovni dnevnik ekskluzivno je saznao da je ona već – gotova.
“Da. Studentska lista će se zaista ‘dogoditi’. To je lista koju čine po dva predstavnika sa svakog fakulteta u državi, a koje su izabrali plenumi tih fakulteta. Što se tiče policijske brutalnosti i represije koju provodi sustav, mogu samo reći da se osjećamo ugroženo i uplašeno. Svakog dana prebijaju, otimaju, hapse i maltretiraju naše kolege i suborce. U manjim gradovima građani su stalno na meti okrutnog režima; ljudi koji sudjeluju u prosvjedima boje se izaći na ulicu sljedeći dan – jer ne znaju što ih čeka. Svjedoci smo i ogromne brutalnosti policije, posebno nad ženama. Prije nekoliko dana, tijekom prosvjeda, pripadnik policije Marko Kričak u policijskoj je postaji pred svima prisutnima maltretirao i prijetio silovanjem uhićenoj kolegici.
Policajac – osoba koja te treba štititi i pružiti ti pomoć – pokazao se kao onaj koji ti prijeti i čini nasilje, dok ostali gledaju. Nakon ovog događaja, niti jedna žena, djevojka ili studentica ne može se osjećati sigurno u svojoj državi (iako se ni ranije nismo osjećale sigurno). Ali ovaj problem se sada produbio toliko da je trulež ove države počela šikljati na vidjelo. I dalje se borimo, i borit ćemo se hrabro jer to dugujemo jedni drugima. Dužni smo ostati jedni uz druge dok ne iscijelimo svaku nepravilnost sustava u kojem živimo. Previše krvi je proliveno, previše modrica i ozljeda zadobiveno uslijed policijske brutalnosti, da bismo se predali bilo kada”.
Izjava je to dvoje studenata koji su od samih početaka aktivni u prosvjedima. Koliko je situacija ozbiljna govori i podatak da su molili da im se ne pišu imena niti inicijali jer policija odvodi sve redom, uključujući i one koji su samo davali izjave za medije.
Scenarij iz 2000. godine?
Je li ovo otvoreni rat istog naroda? Hoće li sve prokuljati jednog dana i preliti se na ulice kad će građani preuzeti stvar u svoje ruke i jednostavno krenuti na Vladu kao onog, već čuvenog 5. oktobra 2000. godine kad je svrgnut Slobodan Milošević?
“Što se tiče jeseni – siguran sam da će se protesti nastaviti i da će mnogi dobiti nove forme. Teško je reći hoće li to biti veliki marševi ili manji protesti, hoće li studenti izaći sa studentskom listom – teško je prognozirati i ne bih se usudio. Politička situacija će ostati nestabilna, vlast i njeni organi i dalje će gubiti autoritet i uvjerljivost. Kada pogledamo Vučićevu vlast, ona je svedena na njega osobno i njegovu poslušnu policiju. Jedini izlaz iz ove duboke krize su opći izbori, kao i to da do njih što prije dođe. To bi bilo bolje za građane, za čitavo društvo i za samog Vučića. Jer tako će ipak imati mogućnost da na legalan način ode sa vlasti – on je mlad čovjek i može raditi nešto drugo. Ali njegova današnja vlast nema nikakav legitimitet”, analizirao je glavni i odgovorni urednik tjednika Vreme Filip Švarm.
“Ovo je najduža politička kriza u novijoj povijesti Srbije, što bi rekao Vučić, to je pod broj jedan. Drugo je što je, iako je stalno nešto obećavao, predsjednik uvijek na repu događaja; nijedna njegova inicijativa nije uspjela ugušiti pobunu. Vlast je nedavno poslala batinaše u Vrbas i Bačku Palanku. Ali s druge strane, građani su strašno frustrirani: nakon svih ovih protesta i marševa, vlast ne pokazuje ni najmanju volju da udovolji zahtjevima pobunjenog društva”.
Nasilje režima u Vrbasu i Bačkoj Palanci izazvalo je revolt u Novom Sadu, Beogradu i Valjevu. U ovom trenutku, režim primjenjuje sustav “toplo-hladno”: negdje postavi policiju, negdje je ukloni, negdje šalje batinaše – pokušava prikazati pobunjeno društvo i studente kao anarhiste i pobunjenike. Međutim, upravo brutalnost policije i drugih činilaca u režimu demaskira taj pokušaj i zapravo pokazuje da je tu provalu nasilja izazvao sam režim i da pokušava dalje time manipulirati”, objasnio je Švarm.
’Može to još dugo’
Mišljenja je kako ovakva situacija može jako dugo trajati, ali može imati svoje uspone i padove, bure i zatišja. Dodaje kako je činjenica da je Vučićeva vast ušla u svoju sistemsku krizu i da ono što su do sada radili “više ne pije vodu”, a opet – oni se nisu u stanju promijeniti.
“Vjerujem da će se ovo završiti izborima. Ne vidim neki potencijal na strani studenata i pobunjenih građana da se upuste u krvavu revoluciju. Jer zahtjevi zapravo uopće nisu revolucionarni – njihovi zahtjevi su da se zapravo vrati vlast institucijama, da zavlada vladavina prava i da se prekine sa sustavom u kojem jedan čovjek odlučuje o apsolutno svemu. Koji je predsjednik vlade i vrhovni sudac i načelnik policije i mjesne zajednice i partije i što god hoćete. To je neodrživo. S druge strane, SNS nije stranka koja ima bilo kakvu ideologiju – to je zapravo više političko poslovno udruženje gdje je članstvo radi interesa. Onoga trenutka kada režim ne bude mogao u značajnijoj mjeri servisirati te interese, ta će se stanka raspasti kao kula od karata”, mišljenja je Švarm.
Dodaje i da po njegovom mišljenju neće biti građanskog rata jer nema tko protiv koga ratovati. “Bit će nemira i oni mogu biti nasilni, ali da Srbiji prijeti građanski rat ili državni udar po Pinochetovom receptu – to ne postoji”, rekao je.
“Imamo li izvanredno stanje? Iskreno, ono je zapravo na snazi već trinaest godina. Kad ovo pogledate, sada je možda malo izraženije i oštrije nego prije. Vučić je od Srbije napravio ekspres-lonac u kojem ne postoji ispušni ventil. Uništio je sve što je dotakao, sve do čega je došao; politički javni život, parlamentarni život, veliku većinu medija, uveo je propagandu, primitivnu i jezivu, uveo sistemsku korupciju, izopćio bilo koju vlast iz institucija… On zapravo nema što raditi s policijom – to nije njegova nadležnost.
Evo primjerice čak i u najvećoj krizi u Beogradu nitko ne zna gdje je gradonačelnik Šapić ili predsjednik vlade – nitko se nije obratio građanima. Zamislite da se to dogodilo negdje drugdje. To pokazuje da u državi vlast, pa čak i ova Aleksandra Vučića koja je izabrana na nefer izborima, zapravo djeluje u polulegalnoj ili ilegalnoj sferi. Jedna grana vlasti bjesomučno napada sudsku vlast, bez jasnog pravnog uporišta. Ne možemo ni govoriti da je ovo nešto novo – takva situacija traje valjda već više od desetljeća”, nastavlja dugogodišnji urednik i analitičar.
Vučić je izgubio društvo
Slike koje redovito gledamo su zastrašujuće – policija koja tuče ženu u haljini pendrekom, studenti koji postrojeni kleče uza zid i moraju gledati u njega, dok iza njih stoji policija, policija koja tuče nenaoružane građane… Ali oni se ne predaju, ne staju, nema natrag.
“Sve to izgleda jezivo, ali ljudi su bijesni, i to je samo kap u moru nezadovoljstva. Jer ono što je karakteristično za ovaj val protesta je što su raspršeni po svim gradovima. Ranije su oni bili uglavnom ograničeni na Beograd i malo Novi Sad ili Niš. Ovi protesti su prvi nakon Petog oktobra koji su zašli duboko u čitavo društvo, u mala sela i gradiće. U četiri najveća grada u Srbiji dogodili su se najveći skupovi u povijesti zemlje. Dio pobunjenog društva je velik. Jer bit Vučićevog ekspres lonca bio je u strahu – ljudi su se bojali za poslove i sigurnost. Sad se više nitko ne boji. Režim je to istjerao do kraja. Imate dva izbora – ili ćete prihvatiti da vam batinaši u crnim majicama zamijene policiju i da vas maltretiraju ili – da se suprotstavite. E, pa velika većina građana se odlučila suprotstaviti”, priča Švarm.
Dodaje i kako je uspjeh studentskog protesta i u tome taj što su oni vrlo inkluzivni – svi su mogli biti i mogu biti dio njega, pa tako i oni koji ne bi inače mogli jedni s drugima.
“Nemam ni u jednom trenutku osjećaj da će se ovo brzo završiti – ovo je proces. Ljudi se boje da će protest izgubiti zamah i energiju. Ona se ne može izgubiti, može samo mijenjati formu. Ono što Vučić želi – vratiti Srbiju u tužno doba – a to je ono prije pada nadstrešnice u Novom Sadu 1. studenog 2024. – ono se ne može vratiti. To je gotovo. Vučić je izgubio društvo – to se sada samo treba politički potvrditi”, zaključuje Švarm. Poručio je i da u politici postoje ti neki trenuci – kada prođu ne mogu se nikada vratiti.
“Studenti su već napravili predizbornu kampanju tijekom godine – ankete pokazuju da Vučić loše stoji i on nema kapaciteta da sada maltretira ljude po cijeloj Srbiji, kao što je to imao priliku u Kosjeriću. I relativna pobjeda na izborima je njegov poraz – jer niti on niti SNS nisu u stanju vladati ako ne drže sve u šaci”. Ali…
Zalasci sunca nad dvije rijeke, splavovi prepune ljudi koji sjede uz piće, kafane koje pucaju od posjetitelja, kaldrma usred grada gdje svira živa muzika… Dobro došli u Beograd! Ako ste mislili da je nekada bilo tako i da je sve zamrlo zbog prosvjeda, zbog blokada i brutalnosti policije koja ubija svaku nadu u bolje sutra – prevarili ste se. Ne dajte se obmanuti fotografijama i videima na društvenim mrežama i u vijestima da je sve crno. Da, grozno je da režim mlati vlastiti narod u 21. stoljeću pred očima svijeta. I grozno je da se studenti privode i da im se izbijaju bubrezi i zubi – neoprostivo! I ne smije se sklanjati pogled, ne smije se biti neutralan, nije vrijeme da se šuti i odmahuje rukom.
Živjeti normalno
Ali nije crno. Ovdje vlada duh zajedništva i neko lijepo ljeto. Jer kad biste znali i kad biste vidjeli i okusili s koliko ponosa ti ljudi, Beograđani i cijela Srbija istovremeno žive i prkose i ne daju se represiji režima već deset mjeseci – zaljubili biste se u taj “vibe” i ljepotu života koji kola “sto na sat”. Jer, ovdje u ovoj zemlji imamo samo danas i sad.
Atmosfera u kojoj život pršti punim intenzitetom usred sukoba često se opisuje kao život na rubu, prkosna radost ili čak očajničko slavlje. To su trenuci kada granice nestaju, kada očekivanja prestaju vrijediti i kada instinkt za preživljavanjem i povezivanjem pobjeđuje prijetnju koja visi u zraku poput masne i ljepljive smole koja lagano kapa za vrat. Poput pješčanog sata koji neumoljivo krade vrijeme.
Neki će reći da je riječ o karnevalu kaosa, drugi će je nazvati uličnom zabavom otpora. Tako nekako živi Beograd ovih ljetnih mjeseci. Jer život na rubu donosi osjećaj stalne svjesnosti opasnosti, ali i odlučnosti da se unatoč tome osjeti puni okus života. Danas smo ovdje, sutra možda nestane ono što smo voljeli, svi oni sitni rituali, sigurnost, ljudi…
Ta prkosna radost ovdje je na svakom koraku i naglašava izbor da se pronađe sreća i ljudska bliskost, čak i u najmračnijim okolnostima – kao čin otpora očaju. Kada su studenti postavili blokade kao odgovor režimu koji je hapsio njihove kolege – one su se pretvorile u tulume i DJ boothove. Ljudi su izlazili na ulice, plesali, pjevali, nosili studentima hranu i piće.
Bilo je tako i tijekom Drugog svjetskog rata, usred bombardiranja Londona, kad su mladi plesali u podzemnim skloništima, praveći improvizirane plesnjake uz svjetlost svijeća i ritam glazbe s gramofona. Bio je to način da pokažu da ih strah neće pokoriti. Bilo je tako u Srbiji i tijekom bombardiranja NATO-a kad su se ljudi primali za ruke i stajali na mostovima u živim lancima i pjevali. Bilo je tako i u Venezueli, usred ekonomske krize i političkih nemira, kad su se ulice Caracasa pretvorile u plesne podije, gdje su stanovnici izvijale kukove u ritmu salse, pretvarajući svoj grad u uličnu zabavu otpora.
Osjećaj zajedništva
Ali nije to samo veselje – to je jasna poruka: možete nam uzeti mnogo toga, ali ne i duh. U slučaju Beograđana i Srbije – niti humor. Što god se događalo – narod uzvraća brutalnom šalom. I živi. Ljeti na splavima i uz rijeku, na jutarnjim vikend žurkama, u restoranima starog grada…
Jer hitnost i intenzitet veselja, potaknuta je potrebom da se život doživi do kraja, prije nego što ga prijetnja ugasi. Ovdje se miješaju emocije, svako malo se plače, uglavnom od ljepote i ljubavi koji ovdje ljudi daju jedni drugima. Dok život i smrt istovremeno plešu na podiju poput para, usko pripijenog u zagrljaju tanga.
Ovoga ljeta u Beogradu i ostalim gradovima vlada zajedništvo kao nikada do sada. Nije bitno tko si i što si – tu si sa svima ostalim da kroz druženje pošalješ poruku prkosa silama koje žele ušutkati studente i sve one koje su s njima. Takvi trenuci podsjećaju da je ljudska snaga u tome da i usred najtamnijih oluja pronađe svjetlo. A Beograd ne pristaje na strah. I Beograd je u ovom trenutku, koliko se god to činilo nevjerojatnim dok sjedite u udobnim naslonjačima i gledate u krvave vijesti – svjetlo Europe.
