Kažu da je “leadership” vještina, stil, sklop u glavi. Slažem se. Međutim, kad se sve spusti u život, liderstvo zahtijeva i intuiciju i otpornost – kad nemaš sve odgovore, ni dovoljno vremena, ni luksuz da sve bude po planu, ali doneseš odluke i preuzmeš odgovornost jer jednostavno moraš dalje. Kad sam odlazila na porodiljni, na kojem sam odlučila biti šest mjeseci, vjerovala sam da se stvari neće bitno promijeniti. Svi su mi to govorili, samouvjereno. Objektivno, to i nije dug period. Bez obzira na vrlo intenzivnu dinamiku u industriji, akcije i reakcije na tržištu i dobru staru “niti jedan dan nije isti” perspektivu, u korporativnom svijetu šest mjeseci prođe prije nego što misliš. Strategija je najčešće ista, ciljevi mahom nepromijenjeni, timovi stabilni.
Pozicioniranje 2.0
U teoriji, to je vremenski okvir u kojem biste trebali moći uskočiti natrag kao da niste ni otišli. To je bila moja hipoteza – racionalna, logična i, pokazalo se, promašena. Stvarnost nije bila linearna. Timska dinamika se promijenila. Mikropravila, nove rutine, odnosi, neizgovoreni signali – sve ono što se formira kad te nema, sad je bilo svakodnevica. Nemaš priliku pitati što se sve promijenilo – otkrivaš to u hodu. Upravo zato povratak nije nastavak, nego početak iz druge točke, a meni je to postalo najjasnije kroz vlastiti proces.
Najveće iznenađenje? Osjećaj da sam “nova”. Prostor koji privremeno napustiš brzo se popuni. To je prirodno, ali povratak znači da moraš ponovno pokazati zašto si tu, a to nije slabost – to je realnost poslovnog svijeta.
Povrh timske dinamike, odnosa i ostalog, netom prije nego što sam otišla na porodiljni tvrtka je dobila novog CEO-a. Promjena na vrhu uvijek donosi novu dinamiku za cijelu kompaniju. Kad je propustiš u stvarnom vremenu, propustiš i razne prilike za “onboarding”. Nisam imala priliku postaviti svoj kontekst, širu sliku o svom području, strateškim prioritetima marketinga, projektima u tijeku, razlozima zašto nešto radimo baš tako kako radimo – i to se osjeti. Otad hvatam taj vlak. Zato što sam doslovno fizički bila odsutna u trenutku kad se mijenjao setup, a to se ne može nadoknaditi jednim sastankom ili prezentacijom. Vodim B2C marketing, važan dio organizacije. No, usprkos tome, često imam osjećaj da nije do kraja jasno što sve moj tim pokriva, koliko toga prolazi kroz nas, koliki je naš utjecaj. To nije samo pitanje ega – to je pitanje pozicioniranja funkcije.
U poslovnom svijetu često mislimo da je rad dovoljan da bi bio viđen, ali nije. Povratak je pokazao da je vidljivost kontinuiran posao, da pozicija u organizaciji nije samo formalna, već i kontekstualna i da je trebaš graditi svaki put kad se okolnosti promijene.
Kad plan više ne vrijedi
I kao da sam tražila dodatni adrenalinski izazov koji uključuje prašinu, rokove i sto nepoznatih varijabli, odlučila sam krenuti u adaptaciju stana. Ne zato što je sad idealno vrijeme, nego zato što – kada jest? Bio je to moj test strpljenja, živaca i granica. Mislila sam da imam projekt pod kontrolom. Imala sam plan, imala sam ljude, ali svaki plan vrijedi točno onoliko dugo koliko sve ide po planu. Baš kao u poslu, vidiš što zapravo znači preuzeti odgovornost.
U nekom trenutku spoznaš koliko je jaka veza između vođenja tima i vođenja adaptacije stana. Želiš da ti je to netko rekao prije nego što si se upustila u to. Na prvi pogled ne povezuješ te svjetove, ali onda shvatiš: projekt je projekt, ljudi su ljudi, pogreške koštaju vremena i novca.
Tvoje je da odlučuješ, držiš ritam, staneš kad treba i poguraš kad moraš i da gradiš “leadership” i povjerenje tamo gdje možda i ne očekuješ. U poslu često govorimo o “stakeholderima”, “ownershipu” i upravljanju rizicima. Ista stvar je s renovacijom. Planovi? Imaš ih, dok ne dođe prva pogreška. Tvoj zadatak je da iz nepoznatih situacija stvoriš okvir, da definiraš prioritete i da naučiš stati kad nešto ne ide jer forsiranje lošeg rješenja nosi dugoročne troškove. Najveća lekcija? Možeš imati cijeli operativni sustav – od projekt-menadžera do arhitekta, ali ako nitko ne drži cjelinu, tvoj input postaje zadnja crta obrane. Isto vrijedi i u poslovnim projektima: ako nema jasne “ownership” strukture i uzajamnog povjerenja, odgovornost se ne dijeli, nego raspršuje, a to je najskuplji scenarij.
Povjerenje i granice
Kako razmišljam o tom periodu generalno, rekla bih da sam najviše naučila o ljudima – ne kad su uz tebe, nego kad te nema. Tko pokrije tvoj dio. Tko kaže tvoje ime. Tko ti čuva mjesto. I tko ti ga ne čuva, i to je isto vrijedna informacija. S nekim ljudima u firmi sam redovno bila u kontaktu, pratila do neke mjere što se događa, bila u toku i informirana jer smo imali izgrađeno to povjerenje. U nekim drugim slučajevima iz današnje perspektive znam da se povjerenje ne podrazumijeva. Gradi se, provjerava, ponekad i gubi.
Tko ide dalje s tobom?
“Leadership” nije titula. Niti sveprisutnost. Za mene je “leadership” kad znaš koga vodiš i zašto, kad ne trošiš vrijeme na one koji ne dijele tvoje vrijednosti,kad znaš postaviti granicu i reći: “Ovdje više ne dajem svoju energiju”.
Ako ovo čita neka žena koja gura naprijed balansirajući karijeru, roditeljstvo, gradilište i tihe borbe koje se ne vide u kalendaru – nisi sama. Ne moramo znati sve, ali znamo hodati po neravnom terenu, a to je, kad sve zbrojim, jedina titula koju ne bih mijenjala.
