U prethodnim kolumnama pisao sam o tome da razvoj prostora ne bi trebao završavati ispunjavanjem urbanističkih uvjeta. Pisao sam kako gradovi i općine, osim uloge regulatora i investitora, mogu preuzeti još jednu, možda jednako važnu ulogu – postati kuratori kvalitete života. Ali nikako ne kroz nove propise, odnosno kroz dodatnu birokraciju. Nego kroz prepoznavanje, promicanje i nagrađivanje prostora koji dokazano stvaraju bolji svakodnevni život.
Vjerujem da je upravo tu prostor za novu društvenu inicijativu. Inicijativu koja će okupiti građane, stručnjake, investitore i lokalnu upravu oko jednog, naizgled jednostavnog pitanja: Koji prostori doista čine naš život boljim? Na prvi pogled čini se da je to pitanje arhitekture. Ja mislim da nije, nego je to pitanje društva, pitanje doprinosa svakoga od nas koji smo najvažniji dio naših gradova.
Poučak s Tuškanca
Jer svrha parka nije imati staze, a svrha trga ne bi trebalo biti da ima opločenje. Svrha klupe nije biti komad drveta i metala. Svrha javnog prostora je da u njemu nastaje život. Ako toga života nema, moramo se usuditi postaviti pitanje jesmo li prostor doista dobro osmislili i ako nismo tko je, i gdje i onda to promovirati i tražiti da i naš grad ima isto.
Često šetam parkom Tuškanac u Zagrebu. Ondje godinama uz šetnicu stoje klasične parkovne klupe. I kao i u većini naših parkova, one su uredne, funkcionalne i gotovo uvijek prazne. Ljudi na njima zastanu nekoliko minuta, možda odmore tijekom šetnje i nastavili dalje. Ali prije nekog vremena pojavile su se dvije nove klupe, valovite, ergonomski oblikovane. Na njih se ne sjedne. Na njih se legne. I dogodilo se nešto zanimljivo. Gotovo svakoga poslijepodneva na njima leže najčešće mladi parovi. Razgovaraju ili šute. Čitaju knjigu.
Gledaju kroz krošnje. Navečer promatraju zvijezde. Ostaju pola sata ili sat vremena ili cijelo popodne, cijelu večer. Naizgled se nije dogodilo gotovo ništa. Promijenile su se samo dvije klupe. Ali zapravo se promijenio način na koji ljudi koriste park. I taj dio parka više nije prostor kroz koji se prolazi. Postao je prostor u kojem se ostaje. To je golema razlika. Jer smisao parka nije uredno održavana trava ni broj posađenih stabala. Smisao parka je da ljudi požele biti u njemu. Da ondje nastaju razgovori, zaljubljenosti.
Da su ondje obitelji i čitaju knjigu dok se djeca igraju. Da netko nakon napornog dana odluči još malo ostati na zraku. Ako park to ne postiže, onda vrijedi razmišljati zašto. I odgovor nije u većem proračunu, puno više se odgovor krije u boljem razumijevanju čovjeka. A sličan osjećaj me obuzme kada dođem u Korčulu. U samom središtu staroga grada nalazi se mali kameni amfiteatar. Ne znam, ali mislim da nije nastao kao spektakularan projekt. Prilagođen je veličinom, nema veliku pozornicu niti složenu infrastrukturu.
S jedne strane, od grada se ulazi, a s druge se širom otvara prema moru. I gotovo svake večeri događa se ista scena. Ljudi dolaze sami od sebe. Netko sjedne gledati zalazak sunca, prijatelji razgovaraju. Klinci donesu male golove i za nekoliko minuta započinje utakmica. Roditelji sjede na kamenim stepenicama i razgovaraju. Turisti zastanu, zasjednu. Dođe tip s gitarom, a netko samo promatra more. Nitko ih nije organizirao. Prostor sam proizvodi život. I upravo me to fascinira. Jer taj mali amfiteatar nije vrijedan samo zato što je lijepo projektiran. Vrijedan je, možda čak upravo i samo zato, što svakoga dana proizvodi stotine malih ljudskih trenutaka.
A ti su trenuci ono što nazivamo kvalitetom života. Postoji još jedno mjesto koje me često navodi na razmišljanje. Kada bih danas birao dio Zagreba u kojem želim živjeti, Zrinjevac bi bio jedan od glavnih razloga da odaberem upravo taj dio grada. Ne zato što je riječ o lijepo uređenom parku. Nego zato što je tijekom cijelog dana pun života. Ondje ljudi čitaju knjige, šeću, sastaju se, razgovaraju, odmaraju, slušaju glazbu ili jednostavno promatraju grad oko sebe. Djeca trče između stabala, studenti uče na klupama, poslovni ljudi pojedu ručak na otvorenom, turisti zastanu mnogo dulje nego što su planirali. Zrinjevac nije samo zelena površina između zgrada. On je dnevni boravak grada. I upravo zato nije važan samo stanovnicima koji žive oko njega. On stvara vrijednost cijelom tom dijelu Zagreba. Čini ga poželjnijim mjestom za život, povećava njegovu privlačnost i, dugoročno, njegovu vrijednost.
Možda je upravo to najbolji dokaz da kvalitetan javni prostor nije trošak. On je jedna od najvrjednijih investicija koje jedan grad može napraviti. I tu bismo mi, društvo, trebali ili mogli početi obraćati mnogo više pozornosti upravo na takve primjere. Ne zato da bismo nekoga pohvalili nego zato da bismo učili.
Zašto se jedan trg koristi cijeli dan, a drugi ostaje prazan? Zašto je jedna klupa gotovo uvijek puna, a deset drugih gotovo uvijek prazno? To nisu romantična pitanja. To su razvojna pitanja. Jer kada razumijemo zašto ljudi vole određeni prostor, tada možemo stvarati više takvih prostora. I upravo tu vidim novu ulogu lokalne uprave. Ne da gradi parkove. Nego da gradi parkove koji žive. Da proučava kako se oni koriste. Ne samo da uređuje trgove. Nego da promatra gdje ljudi žele ostati. Ne samo da financira javni prostor, nego da uči iz njega.
Atlas dobrog života
Svaki bi grad mogao i trebao imati svojevrsni Atlas dobrog života. Ne katalog najljepših građevina. Nego zbirku mjesta koja su uspjela, na kojima ljudi ostaju. Mjesta na kojima se djeca spontano igraju, na kojima se razgovara, na kojima prostor ostvaruje svoju svrhu. Takav atlas bio bi vrijedan projektantima. Vrijedan investitorima. Vrijedan gradovima. Ali možda ponajviše građanima. Jer bi pokazivao kakav javni prostor imamo pravo očekivati. Vjerujem da upravo ovdje građani mogu postati mnogo važniji sudionici razvoja svojih gradova.
Danas ih najčešće pitamo što misle o projektu koji je već nacrtan. Ali hajdemo ih pitati nešto sasvim drugo. Koja mjesta u svom gradu najviše volite? Gdje najradije provodite vrijeme? Gdje biste voljeli da odrastaju vaša djeca? Koji vas prostor čini mirnijima? Koji vas prostor poziva da ostanete još deset minuta? Takvi odgovori vrijedniji su od mnogih elaborata. Jer govore o onome zbog čega gradovi postoje. Ne zbog zgrada. Nego zbog ljudi.
Upravo zato razmišljam o osnivanju udruge koja bi se bavila upravo takvim pitanjima. Udruge koja ne bi bila protiv bilo koga, koja ne bi kritizirala radi kritike. Nego bi sustavno tražila, dokumentirala i javno predstavljala primjere prostora koji uspijevaju stvarati kvalitetniji život. Želio bih da takva udruga jednom godišnje dodjeljuje priznanja gradovima, projektantima, investitorima i pojedincima koji su stvorili mjesta u kojima ljudi doista žele boraviti. Želio bih da zajedno s građanima izrađuje Atlas dobrog života hrvatskih gradova.
Želio bih da postavlja pitanja koja danas gotovo nitko ne postavlja. Zašto ovdje ljudi ostaju? Zašto se ovdje vraćaju? Što ovaj prostor radi dobro? Jer vjerujem da upravo iz takvih pitanja nastaju najbolji odgovori. A kada društvo počne prepoznavati i cijeniti mjesta koja stvaraju život, vrlo brzo će ih poželjeti stvarati i investitori, projektanti i lokalne uprave.
Možda se uspjeh grada krije u jednom mnogo jednostavnijem pitanju. Koliko mjesta u našem gradu ljudi biraju zato što ondje vole živjeti, a ne zato što ondje moraju proći? Ako počnemo tražiti odgovor na to pitanje, vjerujem da ćemo postupno početi graditi drukčije gradove. I, što je još važnije, drugačije društvo.
