Četrdesete su dob u kojoj se tijelo počinje mijenjati, a teme poput hormona, snage, prehrane i vitalnosti odjednom postaju puno važnije. Kolika je potreba za konkretnim odgovorima, dobro zna Zorana Jagodić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, osobna trenerica te dugogodišnja autorica i urednica fitness sadržaja. Njezina debitantska knjiga “Zdrava i snažna: Kako postati i ostati fit nakon četrdesete” brzo se rasprodala, a iz nje su proizašle radionice koje danas održava diljem Hrvatske.
Priča se u međuvremenu proširila i na muškarce 40+, ali i na velike kompanije koje sve više prepoznaju zdravlje zaposlenika kao važnu temu. Zašto je nakon četrdesete posebno važno početi ulagati u vlastito zdravlje, što možemo promijeniti i zašto interes za ove teme nikad nije bio veći, Zorana Jagodić otkrila je u razgovoru za Poslovni dnevnik.
Završili ste hrvatski jezik i književnost, a potom i Fitnes učilište. Na prvi pogled dva potpuno različita svijeta – kada ste shvatili da ih zapravo možete pretvoriti u jednu karijeru?
Volim reći da sam spojila svoje dvije strasti u jedan posao. Rad s ljudima i pisanje oduvijek su bile moje ljubavi, a raznoraznim sportovima bavila sam se od djetinjstva. Sretna sam što pripadam generaciji koja je djetinjstvo provodila u svakodnevnim aktivnostima i to sigurno ima mnogo zasluga za to koliko sam aktivna i danas i koliko je meni aktivnost “prirodan način provođenja slobodnoga vremena”. Već tijekom studiranja na Filozofskom fakultetu u Rijeci počela sam vježbati u teretani, a nedugo nakon završetka studija i početka rada u medijima, dobila sam poziv da pišem za više fitness blogova… tada se nekako i Fitnes učilište učinilo kao logičan slijed razvoja i napredovanja u znanju.
Napisali ste više od pet tisuća tekstova o zdravlju, prehrani i fitnessu, godinama radite kao trenerica, a sada ste sve to pretočili i u knjigu. Što ste tek kroz neposredan rad sa ženama shvatili, a niste mogli naučiti ni iz jedne knjige ili istraživanja?
Prije svega, svaka osoba je jedinka za sebe, posebna na svaki mogući način. Nadalje, kad radite s rekreativcima, u svoju računicu morate uključiti i da svaka od tih žena ima svakodnevno niz drugih privatnih i profesionalnih obaveza i da se svaki pojedinačni trening mora prilagoditi i tome. Dodatno, ako govorimo o ženama nakon 40. tu moramo uračunati i sve dodatne promjene koje se događaju i koje utječu na naše svakodnevno funkcioniranje. To je ono čega nema u knjigama. Kad vam vježbačica dođe na trening i kaže da je imala grozan dan na poslu, najvažnije je da je saslušate i prilagodite trening tome, da ode kući zadovoljna što je došla, a ne dodatno “uništena”.
Četrdesete često predstavljamo kao trenutak kada se tijelo počinje ‘kvariti’ – sporiji metabolizam, kilogrami, hormoni, lošiji san. Jesu li doista tako prijelomne ili smo žene samo naučili da ih se trebaju bojati?
Krajem tridesetih i u četrdesetima kod žena se zaista počinju događati velike promjene. Dolazi do fluktuacija i opadanja naših glavnih spolnih hormona (estrogena i progesterona) i to doista izaziva mnoge promjene. No, taj prirodni proces nikako ne bismo smjeli zvati našim “kvarom”, već dijelom života koji ima neke specifičnosti i zahtijeva neke prilagodbe. Ako se te prilagodbe usvoje, te naše godine mogu biti jednako kvalitetne kao i desetljeća prije. Čak dodatno, ovdje ću citirati svoju majku koja mi je rekla da su četrdesete najbolje jer smo “dovoljno mlade da možemo što god poželimo, a dovoljno stare da znamo što želimo”. Nijedna žena se ne treba bojati svojih četrdesetih, ali im treba pristupiti upoznata s onim što se događa.
Perimenopauza je donedavno bila gotovo nevidljiva tema, a danas se o njoj govori posvuda. Je li to zakašnjela zdravstvena revolucija ili smo otišli u drugu krajnost pa gotovo svaki problem žene nakon četrdesete pripisujemo hormonima?
Znanstvenici su nabrojali čak 60 simptoma perimenopauze. Dakle, stvarno jako puno toga što nam se događa u perimenopauzi zaista je povezano s našim hormonima. Naravno, neće svaka žena doživjeti svih 60. Neke sretnice će period perimenopauze proći bez ijednog simptoma, osim izostanka mjesečnice, dok će neke zaista osjetiti i na desetke njih. Upravo radi te širine dobro je da se o perimenopauzi i simptomima priča. Dobro je da to više nije neka tabu tema o kojoj čak ni žene među sobom ne razgovaraju. I dobro je da se o tome što više zna, a ne da žene za sebe misle da su lude jer im se odjednom svašta počelo događati.
Koji su prvi znakovi perimenopauze koje žene najčešće ne povezuju s hormonalnim promjenama? Što vas žene na radionicama pitaju kada se ‘ugase kamere’ i ostane prostor za pitanja koja možda ne bi postavile javno?
Tijekom pisanja knjige među svojim klijenticama napravila sam malu anketu. Pitala sam ih da mi pošalju simptome perimenopauze za koje one znaju. Većina je napisala: izostanak mjesečnice, valunzi, noćna znojenja, gomilanje kilograma, anksioznost, promjene raspoloženja i zaboravljivost. Dakle, 7 od 60. No, ono što mi se čini kao simptom koji većina žena ne prepozna je problem sa snom! A problem sa snom je možda i najveći problem s kojim se suočavamo jer nedostatak sna utječe na svaki segment našeg zdravlja, vitalnosti i općenito, životne funkcionalnosti. Kad se ugase kamere žene najčešće imaju komentare poput onih “sad mi je lakše jer znam da nisam luda” i “ovu radionicu bi trebao poslušati i moj muž”. Od pitanja su to najčešće neka oko slaganja jelovnika i o GLP-1 lijekovima koji su i dalje kod nas priličan tabu u malo širim masama.
Jedna od najvećih frustracija žena nakon četrdesete je: Jedem isto kao prije, krećem se isto, a debljam se. Što se doista mijenja u tijelu i koliko je u toj priči metabolizam, a koliko promjena životnog ritma, sna, mišićne mase i navika?
Odgovor na to pitanje zapravo uključuje sve što ste postavili u pitanju. Prije svega, želim reći – žena se nakon četrdesetih ne mora nužno udebljati. Nije to neka zadatost kojoj se ne može doskočiti ili je spriječiti. U slučaju žena koje ipak počnu nakupljati višak kilograma važno je razumjeti da se s godinama mijenja nekoliko stvari istodobno. Prije svega, opadanjem naših spolnih hormona postupno gubimo mišićnu masu ako je ciljano ne održavamo treningom snage i dostatnim unosom proteina. Mišići su metabolički aktivno tkivo pa manje mišića znači i manju potrošnju energije u mirovanju. Uz to, često se smanjuje i spontano kretanje (ovdje mislim da ono svakodnevno kretanje koje ne uključuje neki trening na koji eventualno idete) – manje hodamo, više sjedimo, imamo više poslovnih i obiteljskih obaveza, a dnevni ritam postaje drukčiji nego u dvadesetima i tridesetima.
Potom, tu su i san i stres važni faktori. Žena može imati osjećaj da jede potpuno isto kao prije, ali ako nekoliko godina spava lošije, manje se kreće, pod većim je stresom i izgubila je dio mišićne mase, njezine energetske potrebe više nisu iste. I mala razlika između unosa i potrošnje energije, ako traje godinama, može se manifestirati kao povećanje tjelesne težine.
U perimenopauzi i menopauzi dodatno se mijenja hormonsko okruženje, a promjene estrogena povezane su i s drukčijom raspodjelom masnog tkiva – posebno s većom sklonošću nakupljanju masnog tkiva oko trbuha. Ponovno bih htjela naglasiti, to ne znači da je debljanje nakon četrdesete neizbježno, nego da se strategija održavanje tjelesne težine mora malo promijeniti. Zato ženama nakon četrdesete nikako ne bih preporučila da samo “jedu manje”. Puno je važnije sačuvati i izgraditi mišiće treningom snage, unositi dovoljno proteina, redovito se kretati, kvalitetno spavati i paziti na ukupne životne navike.
Ako bi žena od 45 ili 50 godina mogla napraviti samo jednu promjenu za zdravije sljedeće desetljeće, biste li prije odabrali trening snage, prehranu, san ili nešto četvrto?
Ako baš moram odabrati samo jednu stvar, odabrala bih trening snage. Ne zato što su prehrana i san manje važni, nego zato što je očuvanje mišićne mase jedna od najvažnijih investicija u zdravlje nakon četrdesete. Mišići nisu samo ono što vidimo u ogledalu. Oni nam omogućuju da budemo snažne, pokretne i samostalne, štite zglobove i kosti, sudjeluju u regulaciji glukoze i metabolizma te nam daju svojevrsnu “rezervu” za godine koje dolaze.
Nakon četrdesete prirodno počinjemo gubiti mišićnu masu ako je aktivno ne održavamo. Zato bih ženi od 45 ili 50 godina rekla: “Počni dizati utege! I izgradi disciplinu da to radiš redovito do kraja života.” Ne morate trenirati svaki dan. Dva do tri kvalitetna treninga snage (po 45 – 60 minuta) tjedno mogu napraviti ogromnu razliku. Ipak, nakon te jedne rečenice bih dodala: “Uz trening snage, jedi dovoljno kvalitetne hrane, osobito proteina, i daj prednost snu pred mobitelom i ekranima.” Naše buduće zdravlje ne gradimo jednom velikom odlukom, nego malim navikama koje ponavljamo iz tjedna u tjedan.
Na kraju bih još dodala: “Nakon četrdesete nemoj trenirati samo da bi bolje izgledala danas – treniraj da bi sa 60, 70 i 80 godina mogla sama ustati sa stolice, nositi svoje stvari, putovati, igrati se s unucima i živjeti život bez nepotrebnih ograničenja.”
Fitness industrija prodaje motivaciju, ali motivacija je prilično nepouzdana stvar. Vi puno govorite o stvaranju navika – kako se zapravo stječe disciplina kada je čovjek nema? Može li se ona trenirati kao mišić?
Ovo je tema kojom se bavim na samom početku svake svoje radionice. Znate zašto? Bez discipline nema rezultata! Motivaciju danas imate, a sutra je već zaboravite i to je prirodan proces, a disciplina je nešto što (kad je steknemo) uopće ne propitkujemo. Evo primjera koji na radionicama uvijek izazove jako dobre reakcije: Jeste li svaki dan motivirani ići na posao? Ustanete se ujutro i jedva čekate krenuti i početi raditi?” Naravno, većina se na to osmjehne. “Zašto onda odete na posao?” – u odgovoru na to pitanje nalazi se odgovor na pitanje o svakoj disciplini. Idete na posao jer vam o tome na neki način ovisi egzistencija, zar ne? Što bi bilo da vam kaže da vam i o tjelesnoj aktivnosti isto tako ovisi egzistencija? Nakon ovog primjera zapravo svima uvijek bude jasno i u osvrtima na radionice upravo je taj primjer nešto što mnogi istaknu kao nešto što ih je najviše “protreslo”.
Što radite vi kada vam se ne trenira? Imate li dane kada vam se apsolutno ništa zdravo ne da – i što tada pobijedi, disciplina ili odustajanje bez grižnje savjesti?
Nikada nikome ne bih savjetovala da trenira svaki dan, ali bih rekla da budete na neki način aktivni svaki dan. Prošećite barem 30 minuta. Ako ste redoviti u bilo kakvoj vrsti aktivnosti i onda se dogodi neki dan-dva u kojima vam se stvarno ništa ne da – ne brinite! Ništa se neće dogoditi. Važno je da ste, kako ja to volim reći “pretežito aktivni”. Jednako je i s prehranom, ako jedete kvalitetno, ništa se neće dogoditi ako si date oduška i pojedete nešto što znate da vam se možda ne uklapa u “zdravi” jelovnik. Ako tako pristupite i kretanju i prehrani, nikada nećete ni imati grižnju savjesti jer znate da ćete se već sljedeći dan ponovno vratiti svojim zdravijim navikama.
Ljudi gledaju žene poput J.Lo ili Jennifer Aniston koje izgledaju sjajno i nakon 50. godine. Je li to željezna disciplina, navike ili – kako mnogi misle – tim stručnjaka oko njih?
Nažalost, ljudi samo gledaju slike. Ne gledaju što stoji iza toga. I kod J.Lo i kod bilo koje tako poznate osobe čijem se izgledu divimo stoje sati i sati treninga i stroge prehrane. Naravno, njima je sigurno lakše jer imaju nekoga tko im te obroke sprema, ali nitko za vas ne može vježbati i nitko za vas ne može odlučiti da ćete pojesti salatu s piletinom umjesto hamburgera, koliko god nula na računu imali.
Postoji li točka u kojoj ‘zdrav život’ postaje još jedna obveza zbog koje smo pod stresom?
Apsolutno. Zdrav život može postati još jedna obveza ako od njega napravimo projekt koji mora biti savršen. Danas žene često imaju previše pravila: moraš trenirati, jesti savršeno, unositi dovoljno proteina, spavati osam sati, napraviti deset tisuća koraka, uzimati suplemente… I onda se dogodi paradoks – sve to radimo kako bismo bili zdraviji, a zbog toga smo pod još većim stresom. To ne donosi nikakve rezultate.
Zdravlje nije natjecanje u kojem pobjeđuje ona koja je najdiscipliniranija. Puno je važnije pronaći način života koji možemo održavati godinama. Zato volim govoriti o principu “dovoljno dobro”. Ne moramo svaki dan napraviti sve. Zdravlje bi nam trebalo omogućiti da bolje, sretnije i kvalitetnije živimo, a ne da cijeli život organiziramo oko toga da budemo zdravi.
Vaše su radionice krenule od žena 40+, a sada dolaze i muškarci. Što ste otkrili – muče li muškarce nakon četrdesete zapravo vrlo slične stvari, samo o njima manje govore?
Muškarci ne prolaze u četrdesetim tako drastične promjene kao žene jer njihovi hormoni opadaju puno sporije i zapravo – nježnije. Ali, to ne znači da i njih ne muče mnoge promjene koje doživljavaju. I muškarci i žene nakon četrdesete počinju primjećivati da tijelo više ne reagira kao prije – lakše dobivaju kilograme, gube mišićnu masu, oporavak je sporiji, a energija i kvaliteta sna često više nisu isti.
Razlika je možda više u tome što muškarci o tim stvarima manje govore i kasnije traže pomoć. Često im je lakše reći da žele “biti u formi” nego priznati da su umorni, da ih nešto boli ili da više nisu zadovoljni kako se osjećaju u vlastitom tijelu. Na radionicama se zato brzo pokaže da bez obzira na spol svi zapravo žele isto – više energije, manje boli, više snage i osjećaj da mogu normalno živjeti i uživati u životu.
Radionice su počele ulaziti i u velike kompanije. Zašto poslodavce odjednom zanimaju menopauza, san, prehrana, fizička aktivnost i zdravlje zaposlenika? Je li riječ o trendu ili su kompanije shvatile da se zdravlje ljudi vrlo konkretno vidi i u poslovnim rezultatima?
Mislim da je riječ o kombinaciji trenda i vrlo konkretnog osvještavanja da zdravlje zaposlenika itekako utječe na poslovanje. Ljudi provode velik dio dana na poslu i teško je očekivati da će privatni i poslovni život biti potpuno odvojeni kada je riječ o snu, stresu, prehrani, kretanju ili menopauzi.
Kompanije sve više razumiju da umoran, pod stresom ili zdravstveno opterećen zaposlenik nije samo privatni problem tog čovjeka – to se može odraziti na koncentraciju, energiju, motivaciju, izostanke i dugoročno zadržavanje ljudi u kompaniji. Uz sve to, u svojim četrdesetima i kasnije, zaposlenici su na vrhuncima svojih karijera i pozicija i svakom poslodavcu je bitno da je taj zaposlenik i zdrav i zadovoljan i produktivan.
Posebno je važno što se konačno otvoreno govori i o menopauzi. Žene u četrdesetima i pedesetima čine velik i iskusan dio radne snage, a njihovo zdravlje i dobrobit ne bi smjeli biti tabu tema. Zato mislim da je ulaganje u zdravlje zaposlenika dobro i za djelatnike i za kompaniju. Nije riječ o tome da poslodavac treba kontrolirati kako zaposlenici žive, nego da im stvori okruženje u kojem je lakše brinuti se o vlastitom zdravlju. Vjerujem da je to jedan od razloga što me sve više poslodavaca poziva da održim radionicu njihovim zaposlenicima, najčešće u sklopu nekih employer branding aktivnosti ili različitih health aktivnosti koje danas mnoge tvrtke imaju na godišnjoj razini.
Primjerice, tvrtke imaju “tjedan zdravlja”, “mjesec zdravlja”, “sportske igre”, benefite u različitim sportskim centrima, ali i zdrave obroke za zaposlenike čime se jasno pokazuje svijest o važnosti edukacije, aktivnosti, brizi o prehrani i međusobnom razumijevanju i povjerenju. Za svaku pohvalu je nadolazeći Health Week koji se od 1. do 5. rujna događa u Zagrebu, a koji pomaže građanima svih generacija kreirati zdrave navike. U sklopu njega svi zainteresirani mogu besplatno sudjelovati na različitim radionicama, treninzima, predavanjima, testiranjima i savjetovanjima.
Menopauza se posebno zanimljivo sudara s poslovnim svijetom jer se često događa upravo u godinama kada su žene na vrhuncu karijere. Koliko simptomi poput nesanice, umora, valunga ili problema s koncentracijom mogu utjecati na posao – i jesu li naše kompanije uopće spremne razgovarati o tome?
Svi ti simptomi znatno mogu utjecati na ženino i raspoloženje i produktivnost i vjerujem da se polako otvara prostor za razgovor o tome. Kompanije u kojima sam održala svoju radionicu tome su pristupile “otvorenih vrata” svjesne da je edukacija važan ključ u prije svega, poznavanju tog problema, a potom i međusobnom razumijevanju, uvažavanju i podršci koja se zaposlenicima pruža. Drago mi je da i naše kompanije sve više prepoznaju važnost ove vrste radionica i aktivnosti i da su to teme o kojima se sve češće i otvorenije razgovara.
Wellness je postao golema industrija. Suplementi, longevity, uređaji za praćenje sna, glukoze i oporavka… Što od svega toga koristite i sami, a za što mislite da nam se uspješno prodaje kao nužnost iako nam zapravo ne treba?
Od svega navedenoga imam jedino pametan sat koji mi pomaže prije svega da pratim trendove svoga spavanja, a potom je donekle i kao “motivator” za aktivnost – pogotovo ako se natječem s nekim od svojih prijatelja. Što se tiče suplemenata, uzimam samo one za koje znam da ih ne uspijevam u dovoljnim količinama unijeti hranom, a to su vitamin d i kreatin, koje smatram najvažnijim dodacima za žene nakon 40.
I za kraj – kada biste morali izbaciti vagu, ogledalo i konfekcijski broj, po čemu biste definirali da je žena ili muškarac nakon četrdesete zaista fit?
Definitivno – po osjećaju! Osjećate li se “lagano”? Osjećate li se sposobno odraditi sve svakodnevne zadatke? Od igranja s djecom, odlaska u trgovinu i nošenja vrećica? Osjećate li se dobro u vlastitom tijelu? Ako ste na sva ta pitanja odgovorili pozitivno, i bez vage i bez ogledala – vjerojatno ste prilično fit!
