Serijal tekstova “Moja priča” s ljudima koji su odrasli u raznim krajevima planete, vidjeli iz prve ruke velike događaje koji su mijenjali svijet i poukama koje su ponijeli za cijeli život, otvaramo s Jelenom Jurišić, ERASMUS koordinatoricom i ECTS povjerenicon na samostalnom studiju Komunikacije i mediji pri Sveučilištu u Splitu… U Moskvu, u tadašnji Sovjetski Savez, stigla je krajem kolovoza 1988. godine.
Nakon rapada SSSR-a
“Otac je postao predstavnik bivše Jugoplastike. Za njega su se tada otimale strane firme, poput 3M-a, pa su mu to ponudili da ga zadrže. A kako on i mama nisu imali primanja da bi u skoroj budućnosti mogli školovati na fakultetima svih nas četvero djece, odlučili su se na taj korak.
U Splitu sam završila 2. razred srednje Kemijsko-tehnološke škole, a u Moskvi sam upisala 10. razred. To je bio posljednji razred školskog obrazovanja koji je u Sovjetskom Savezu i u prvim godinama neovisne Rusije trajao 10 godina. Većina škola su bile opće, kao i ta u našem kvartu u koju smo mi išli, a nakon 8. razreda odlučivalo se da li nastaviti obrazovanje u njima ili otići u stručne škole”.
Kakav je bio prvi dojam Moskve?
“Glomazna, siva i ravna! Živjeli smo na 12. katu pa smo imali dobar pogled na grad kojem se nije vidjelo kraja ni u jednom smjeru, a ja sam u početku zamišljala da je na kraju horizonta more”. Prva je razlika, ističe, bila to što je osnovna i srednja škola praktički spojena, cijelo školsko obrazovanje provodilo se u istoj školi.
“Druga razlika je što gore nema nastave u smjenama, škola je uvijek ujutro, pa je ritam života učenika uvijek isti. Treća je bila što su svi đaci nosili modre uniforme, djevojčice (u prvim razredima smeđe haljine s bijelim košuljama) i djevojke sako i suknju, a dječaci i momci hlače i sakoe ispod kojih su svi nosili bijele majice ili košulje. Sadržajno nije bilo nekih velikih razlika u odnosu na naše škole tada, na primjer gradivo u tom 10. razredu bilo je kombinacija gradiva 2. i 3. razreda naših srednjih škola”.
Po čemu se tadašnje sovjetsko društvo razlikovalo u odnosu na ono iz kojeg ste došli?
“Prvo je upadala u oči njihova zatvorenost. To je bila ogromna razlika u odnosu na temperamentni Split. Dakako, ona je bila uvjetovana strahom od praćenja, špijuniranja, represija… Zatim hladnoća prema drugome i ubrzanost, koji i jesu karakteristični za velike metropole. No kada biste Ruse konačno upoznali, bili su srdačni, strpljivi i dobronamjerni. Bolji su svakako bili u odnosu prema životinjama, koje Rusima nisu kućni ljubimci, nego članovi obitelji”.
Je li to vrijeme nestašica?
“Taman su počele! Dva dana prije nego smo otputovali očev prethodnik je javio da nema u Moskvi za kupiti toalet papira. Još je kakva-takva popunjenost bila na policama dućana do kraja te godine, a onda je krenula pustoš. Riblje konzerve i boce mineralne vode od pola litre često su bili jedina stalna ponuda u moskovskim samoposlugama u iduće 3-4 godine. Praktički za sve druge proizvode čekali su se redovi kad bi se pojavili”.
Je li sovjetsko društvo prije raspada pokazivalo znakove sloma ili umora? Je li među građanima vladao pesimizam?
“Politika je praktički bila tabu tema, zbog više spomenutog straha. Ali i ja sam tada bila tinejdžerka i teško da sam mogla primijetiti takve znakove. Međutim, ne zaboravimo da su na referendumu u ožujku 1991., u vrijeme velike ekonomske, ali i političke krize, stanovnici SSSR-a glasali za očuvanje zemlje, njih gotovo 78%. Niti šest mjeseci kasnije baltičke zemlje, Gruzija i Ukrajina proglasile su neovisnost. Mnogima je raspad Sovjetskog Saveza bio šok od kojeg se dugo nisu mogli oporaviti”.
Izvan Moskve su, kaže, vrlo malo putovali. Otac je gotovo svaki tjedan službeno putovao, u Toljati ili u Zaporožje, pa vremena za dodatna putovanja s nama nije imao.
“A i mi smo imali zahtjevan program – prvih pola godine imali smo satove ruskog jezika svaki dan osim nedjelje. Ona je bila rezervirana za odlazak na misu u tada jedinu katoličku crkvu u Moskvi Luja XIII koja se nalazila u srcu KGB-a na Ljubljanci i obiteljski ručak. Kako smo kretali na faks povećavale su nam se obaveze, nedjelja nam je postojala sve važnija jer je svatko od nas četvero djece imao svoj raspored i praktički smo samo tada svi bili skupa”.
U Moskvu se, ističe Jurišić, doselila zadivljena Mihailom Gorbačovim koji je na Zapadu, pa i u bivšoj Jugi, bio hit. No, brzo je uslijedio hladan tuš…
“Rusi su o njemu u najmanju ruku bili suzdržani. A ubrzo je ta suzdržanost prerasla u iritantnost i nepodnošljivost. Bio je jedan dečko u razredu koji mi je govorio da će Jeljcin, koji je tada praktički bio otpadnik i izbačen je iz komunističke partije, pomesti Gorbačova na prvim “slobodnim” izborima u nazovimo ga sovjetski parlament krajem ožujka 1989. Što se i dogodilo iako ga ni u jednim novinama ili ijednoj televizijskoj emisiji nije bilo u kampanji. Njegovi reklamni letci kriomice su ubacivani u poštanske sandučiće. A nakon što je cijeli Sovjetski Savez pratio prve dane rada Vrhovnog Sovjeta prilijepljen uz televizore, slušajući dojučerašnje disidente poput akademika Saharova koji su ga žestoko kritizirali, krenuo je strmoglavi pad povjerenja u Gorbačova u zemlji. Sjećam se kad je dobio Nobelovu nagradu za mir. Sutradan prije sata ruskog jezika kolegica iz Bugarske čestitala je na tome profesorici dok smo nas dvije razgovarale i dodala kako svi moraju biti ponosni na svog predsjednika. Ova se rastužila, promijenila je momentalno izgled lica i tiho mi rekla: ‘Ne mogu se ponositi, mene je sram’. Rusi nikad nisu mogli shvatiti zašto ga svijet voli, njima je on najomraženiji političar poslije Jeljcina. Oni koji su se rodili u SSSR-u i dan danas mu zamjeraju što im je uništio domovinu”.
Kakav je bio kulturni život u odnosu na naš?
“To je neusporedivo! Naravno, po ponudi se Split ne može uspoređivati s Moskvom koja je tada imala 8-9 milijuna stanovnika i oko 100 kazališta. Ali nisu samo ona bila centar kulturnog života, nego i različite dvorane, kina, cirkusi, itd. Predstava je, kao i danas, bilo najrazličitijih žanrova i na svačiji ukus i po kulturnom životu Moskva je i tada bila jedan od najvećih svjetskih centara. Jedini problem je bio nabaviti karte jer su one cijenom morale bit dostupne svim građanima Sovjetskog Saveza koje se poticalo da se kulturno uzdižu. One su se uglavnom čekale u redovima na dan predstave, a cijena je bila od 80-90 kopejki, pa do 3,5 rublja, recimo za parter u Baljšoj teatru. Inače, prvi put smo išli u Baljšoj u listopadu 1988. na Verdijevu Aidu u izvedbi zagrebačkog HNK kojeg su pojačali 6 pjevača iz zbora splitskog HNK među kojima su bili i prijatelji mojih roditelja”.
Je li istina da je cijena karte u moskovskom metrou 40 godina iznosila jednu rublju? Sjećate li se još nekih cijena?
“Ne, ne, to je netočno! U metro se ulazilo s kovanicom od 5 kopejki. Dakle, za jedan rubalj moglo se voziti 20 puta. I to ne od stanice do stanice, nego 20 puta izaći vani iz metroa. Nakon što se, na primjer, odvozite dolje sat i pol, recimo s kraja na kraj grada čije je promjer tada bio oko 70 kilometara, prelazeći s linije na liniju. Držala se ta cijena i par godina u Jeljcinovoj Rusiji, čak je odolijevala ogromnoj inflaciji, ali i kada je povećana uvijek je bila dostupna građanima jer je metro glavno prijevozno sredstvo u Moskvi, njime se dnevno vozi oko 6 milijuna ljudi. A cijena se puno sjećam jer su bile otisnute ili ugravirane na proizvodima, pa su mi oni koje imam sačuvane iz tih vremena stalni podsjetnik. Dakako, neke su mi ostale urezane u pamćenje jer su bile smiješno niske. Recimo, sladoled 10-15 kopejki (u čašici od vafla ili na štapiću), ovisno je li rađen s vodom ili vrhnjem, štruca kruha od 26 kopejki, toliko je koštala i litra mlijeka, čokolada 50-60 kopejki, dnevne novine 2 kopejke, a litra benzina 40 kopejki. Štoviše, za 3 litre benzina mogao se kupit paket od 10 jaja!”.
Tranzicija je, kaže, bila – totalni kaos jer su se praktički od prvog dana donosile mjere koje su štetile i stanovništvu i državi.
“Dobar su primjer novčane reforme, a prvu je pokrenula sovjetska vlada u siječnju 1991., kada su povučene novčanice od 50 i 100 rubalja, što je rezultiralo rastom inflacije na 245%! Poslije ih je ruska vlada poduzimala nekoliko puta do 1999., ili umanjujući vrijednost postojećih novčanica ili uvodeći nove novčanice. Svaki put je rezultat bio isti – rast inflacije. Dakle, ponavljanje nije ispalo majka svih znanja nego uništavanje životnog standarda ljudi, čiji je udio onih koji su živjeli ispod životnog minimuma 1996. dosegnuo 90%. I upravo je njegov strmoglavi pad bio glavni znak prelaska na tržišno gospodarstvo. S druge strane, on je omogućio i bogaćenje oligarha, odnosno imućnih tijekom privatizacije, ili “prihvatizacije” kako su je ljudi nazivali. Ona je počela 1993. i svi su građani Rusije dobili vaučere, ali većina ih je prodala u bescjenje ili mijenjala za hranu u vrijeme njene najveće nestašice. Dakako, ti su vaučeri dospjeli u ruke novih vlasnika velikih tvrtki”.
Tijekom 1992.-1993. pojavljuju se prvi tajkuni, oligarsi…
“Tada se prvi put moglo čuti za Borisa Berezovskog, Vladimira Gusinskog, Mihaila Fridmana, Pjotra Avena, Mihaila Hodorkovskog,… Većina ih je bila u bankarstvu, a kada je krenula privatizacija ušli su i u druge biznise, najviše u naftnu i medijsku industriju te telekomunikacije. Kakvi su bili? To su bili likovi iz vijesti, s TV ekrana na kojemu su najčešće prikazivani na sastancima s Jeljcinom, premijerom Gajdarom, članovima vlade koji su od njih nešto tražili. U početku su imali status pozitivaca, mecena, spasitelja i gradili su ga preko svojih medija. Čak su nerealno izgledali. Recimo, Borisa Berezovskog vidjela sam u živo 1995. u uredu gubernatora Samarske oblasti. Nisam ga odmah prepoznala jer je bio puno manji i u licu tamniji nego što je prikazivan na televiziji. Zatim su postajali akteri “crne kronike”, bilo da se radilo o pokušajima atentata na njih, bilo istragama protiv njih ili problema njihovih tvrtki. A već krajem 90-ih mnogi od njih postali su bjegunci ili osuđenici.
Kada Moskva počinje poprimati obilježja kapitalističkog grada?
“Od sredine 90-ih je krenula izgradnja poslovnih zgrada i šoping centara u zapadnom stilu, ali je tek početkom ovog stoljeća Moskva počela poprimati takva obilježja. S time da se planskim taj proces teško mogao nazvati, kao ni stilovi izgradnje koordiniranim, pa je u nekim sferama, poput prometa, nastao kaos. No s dolaskom 2010. na mjesto gradonačelnika Peterburžanina Sergeja Sobjanina krenulo se s rješavanjem infrastrukturnih problema. Primjerice, do danas je grad dobio preko 100 metro stanica, dobio je i nadzemni metro. Tako da je Moskva postala udobno mjesto za život službeno 13,5 milijuna stanovnika, a ne službeno i do 18 milijuna ljudi”.
