Živimo u vremenu u kojem se prvi dojam često stvara digitalno pa portretna fotografija postaje puno više od estetskog zapisa lica. Prije nego što osobu upoznamo uživo, već smo je vidjeli na društvenim mrežama, webu ili nekoj drugoj platformi.
Stoga portretna fotografija danas postaje vizual kojim komuniciramo tko smo, što radimo i, možda najčešće, kako želimo biti percipirani. U poslovnom kontekstu portret nije samo fotografija za profil, nego vrlo važan alat za osobno i profesionalno brendiranje te prvi kontakt s nekom osobom ili potencijalnim klijentom. Portret sudjeluje u izgradnji kredibiliteta i povjerenja te nam daje osjećaj da s druge strane stoji osoba koja je pristupačna.
Status i moć
Portretna fotografija razvija se sredinom 19. stoljeća, ali ideja o portretu kao vizualnom prikazu neke osobe mnogo je starija. Njezina povijest započinje u slikarstvu i kiparstvu, gdje su portreti imali važnu sociološku i simboličnu ulogu. Kroz antiku su bilježili status i moć, a u renesansi postaju sredstvo prikaza osobnosti, individualizacije i ljepote. Kroz portret nismo mogli iščitati samo fizički izgled, nego i mnoštvo drugih informacija, od karaktera do društvenog položaja. Portret kroz fotografiju doživljava svoju renesansu. Nakon stoljeća u kojima su portreti bili rezervirani za uski krug privilegiranih članova društvene elite, fotografija omogućuje da se portretiranje proširi na sve društvene slojeve. Osim toga, fotografija pruža mogućnost brze i potpuno realistične izrade portreta.
Danas se portret doživljava kao jedan od osnovnih komunikacijskih alata, a prilagođava se okruženju u kojem će se koristiti. Iako se namjena može znatno razlikovati – portreti mogu biti poslovni, dokumentarni, umjetnički ili mnogi drugi – temeljna ideja ostaje ista: predstaviti osobu na razumljiv, smislen i autentičan način. Zato portretu ne bi trebalo pristupati kao univerzalnom proizvodu, već u njemu tražiti autentičnost. Gledanjem tuđih portreta možemo dobiti ideju o smjeru u kojem želimo ići, ali pogrešno je tražiti kopiranje identičnog vizuala. Iako nam se na prvu nečiji portret može učiniti savršenim i upravo tako želimo prezentirati sebe, nedostatak osobnosti u fotografiji često dovodi do neželjenog rezultata.
Razvojem svijesti o fotografiji i istraživanjem njezinih mogućnosti portretna se fotografija postupno oslobađa stroge formalnosti te se sve više koristi kao sredstvo istraživanja emocija i identiteta. Vrijeme idealiziranja subjekta više nije jedini način prikaza – portret može biti intiman, iskren, ponekad i konfrontirajući. Time dolazimo do zaključka da ne postoji jedan ispravan način portretiranja, nego samo onaj koji razumije osobu koju portretira i kontekst u kojem će fotografija živjeti.
U digitalnom okruženju zasićenom fotografijama kontekst postaje ključan faktor uspješnosti portreta pa on mora istodobno djelovati profesionalno i ljudski. Profesionalnost se velikim dijelom krije u tehničkoj kvaliteti, dobroj opremi i rasvjeti, dok se ljudskost postiže sposobnošću fotografa da razumije osobu, kontekst u kojem će se portret koristiti te ciljeve i očekivanja. Dobar portret ne nastaje isključivo tehnikom, nego odnosom i prepoznavanjem nesigurnosti i vrlina osobe koja staje ispred objektiva.
Upravo je razumijevanje konteksta ključ koji čini razliku između dobrog i prosječnog poslovnog portreta.
Pronaći balans
U digitalno doba mišljenja se formiraju i zaključci donose na temelju fotografije. Ona često zamjenjuje ulogu prvog susreta. Taj susret može biti pozitivan, može stvoriti interes ili potaknuti želju za daljnjom komunikacijom, ali može i odbiti. Zato shvaćanje važnosti dobre portretne fotografije može donijeti značajan iskorak u poslovnom okruženju. Dobar poslovni portret ne mora biti formalan i hladan jer takav pristup često djeluje odbojno te stvara suprotan učinak od očekivanog. Bitno je pronaći balans između profesionalnosti i pristupačnosti. Poslovni portret trebao bi sugerirati pouzdanost, samopouzdanje i kompetenciju, ali istodobno ostaviti dojam ljudskosti i otvorenosti. Osim pukog prepoznavanja osobe, poslovni portret trebao bi promatraču dati osjećaj da se toj osobi može s punim povjerenjem javiti, započeti komunikaciju, postaviti pitanje. To je prvi korak koji čini razliku.
Zbog svega navedenog generički pristup portretiranju osobe gubi smisao. Univerzalna rješenja rijetko funkcioniraju jer ne uzimaju u obzir ključne faktore kao što su osobnost i kontekst. Izbor lokacije – bilo da je riječ o autentičnoj poslovnoj okolini koja već na prvu daje naznaku djelatnosti, eksterijeru s naglaskom na prirodnom svjetlu ili minimalističkom studijskom pristupu s jednoličnom pozadinom – mora biti odraz identiteta osobe. Oprema, postava rasvjete, izbor odjeće i boja te poza faktori su koje treba prilagoditi osobi, a ne obrnuto. Takav pristup daje rezultat koji je prirodan i uvjerljiv.
Portretna fotografija snažno je povezana s psihologijom. Pogled, položaj tijela, ekspresija lica, boje, atmosfera, svjetlo i kadar faktori su koji utječu na to kako će promatrač doživjeti osobu. Fotograf pritom preuzima ulogu vodiča koji će cijeli proces učiniti ugodnim.
Dugoročna investicija
Poslovnu portretnu fotografiju ne treba promatrati kao prolazni trend, nešto što se radi tek toliko da se zadovolji forma ili kao alat za komunikaciju trenutačnog raspoloženja, nego kao dugoročnu investiciju u profesionalni imidž. Dobro planiran i realiziran poslovni portret može se koristiti dugo te se može prilagođavati raznim platformama bez potrebe za većim promjenama. U svijetu u kojem smo okruženi beskonačnim brojem fotografija, dobro promišljeni portret ima moć izdvojiti osobu iz prosjeka. On daje jasnu sliku o tome tko je osoba koju predstavlja – a upravo je to bit svake uspješne fotografije.
Dobar poslovni portret nije nešto što se dogodi slučajno. On je rezultat pripreme, komunikacije, shvaćanja poruke koju želimo poslati te odnosa i povjerenja između fotografa i osobe ispred objektiva. Fotografiranju ne treba pristupiti kao zadatku koji treba što brže “odraditi”. Potrebno je uzeti vrijeme, razmisliti o tome što želimo poručiti i odabrati fotografa kojem vjerujemo. Tek tada portret može postati ono što bi zapravo trebao biti – jasna, uvjerljiva, iskrena i autentična priča o osobi.
