Sveto brdo jedan je od najljepših hrvatskih planinskih vrhova, smješten na južnome Velebitu na području Nacionalnoga parka Paklenica; drugi je po veličini vrh Velebita sa svojih 1751 metara iznad mora. Sveto brdo nalazi se na samome kraju 10-kilometarskoga velebitskoga grebena koji se proteže od Vaganskog vrha (1757 metara) iznad Velike i Male Paklenice.
Kao što pruža veličanstvene poglede kamo god se okreneš, čak se za vrijeme jako vedrih dana mogu ugledati i najviši talijanski vrhovi, jednako tako svojom gordošću i piramidalnim oblikom privlači poglede i pozornost svih koji upiru poglede i misli prema Velebitu pa maštaju kako će jednoga dana obuti planinarske cipele i pohoditi ga.
Izvor moći i božanske energije
Još u slavenskoj mitologiji planine i brda imali su iznimnu važnost. Slaveni su vjerovali kako na njima borave božanstva ili na njima dolazi do susreta božanstava i ljudi, vjerovalo se i da su planine izvor moći i božanske energije, a Sveto brdo upravo tako i djeluje na čovjeka koji mu dolazi. Među planinarskim razgovorima zna se ponekad čuti izjava poput: “Nije te planina pustila”, a Sveto brdo zbog svoje izloženosti zna se ponekad zatvoriti, navući oblak na sebe, smanjiti vidljivost, naizgled umanjiti svoje gostoprimstvo. Moj je prvi odlazak Svetome brdu bio upravo takav, ušetali smo u oblak i jedva smo se međusobno vidjeli, ali i takav doživljaj planine sadrži ljepote u sebi i pruža posebno iskustvo.
Noćno planinarenje
Osamljen i izdvojen od ostalih vrhova česta je meta gromova i oblaka pa su nas tako za vrijeme jednog ljetnog noćnoga uspona otjerale kiša i grmljavina. Noćni usponi koje ljeti, tijekom srpnja ili kolovoza, za vrijeme punoga mjeseca organizira PD “Paklenica” iz Zadra u suradnji sa Stanicom planinarskih vodiča Zadar, poseban su događaj. Pod žutim svjetlom punoga mjeseca noću se korača do Svetoga brda pa se gore čeka izlazak sunca.
Spavanje u vrećama na vrhu planine, čekanje zore i prvih zraka sunca iskustvo je koje bi svaki ljubitelj planine barem jednom u životu trebao doživjeti, ako je o Svetome brdu riječ – pogotovo. Ima nešto magično u tom vrhu, kao da iz svoje podloge isijava najpozitivnije vibracije pa ti tom snagom prostruji tijelom i umom. Planinarenje općenito jača čovjeka i pozitivno djeluje na zdravlje psihe i tijela, a područje Svetoga brda pravi je “energy booster”.
Izbora je napretek
Ne toliko daleko od vrha nalazi se nekoliko planinarskih skloništa o kojima se brinu planinarska društva sa zadarskoga područja. Novoobnovljeno sklonište “Vlaški grad” (1280 metara) smješteno pod vrhom Vlaški grad (1383 metara) najbliže je Svetome brdu, udaljeno je oko sat i pol hoda od Svetoga brda, a o njemu se brine PD Paklenica iz Zadra. Vlaški grad lijepa je točka za spavanje i obilazak obližnjih vrhova, a ima i najljepšu terasu od svih velebitskih skloništa s pogledima od milijun zvjezdica.
Do Vlaškoga se grada može doći iz nekoliko pravaca, najduži je onaj od ulaza u NP Paklenica (Starigrad) – Ivine vodice (PD Babulj, Bibinje) – Vlaški grad, a jedna od bližih i zanimljivijih ruta je makadamskom cestom iz Modriča do Maloga Libinja, otkud počinje lagani uspon do Vlaškoga grada pa dalje na Sveto brdo. Makadam je uglavnom u prohodnom stanju za sva vozila, ali posebno treba biti oprezan nakon obilnijih kiša zbog rupa i manjih odrona kamenja.
Jedna od najljepših ruta prema Svetome brdu u cjelini svakako je s DC54 (Maslenica – Zaton Obrovački) prema Svetome Roku, a spaja ih, preko prijevoja Mali Alan, Majstorska cesta, jedna od najljepših prometnica u Hrvatskoj koja je u 19. stoljeću (1832. godine) pod vodstvom graditelja Josipa Kajetana Knežića spojila Sveti Rok u Lici i Obrovac u Dalmaciji. Majstorska cesta prometno je remek-djelo i o njoj bi se moglo pisati stotine redaka, prometna je i danas, a nas planinare uz predivne poglede na velebitske kamenjare i veličanstvene Tulove grede, dovodi do prijevoja Mali Alan (1048 metara) u blizini kojega se nalazi odvojak za uspon prema Dušicama i Svetome Brdu.
Ključna stanica su Dušice
Nakon makadamske ceste, koju su posljednjih godina “preuredile” Hrvatske šume, slijedi uspon po mekom terenu lijepe bukove šume sve do izlaza prema Jurjevića stanovima. U blizini se nalazi Planinarsko sklonište Dušice (1262 metara) o kojemu brigu vodi PD Belvedere iz Biograda na Moru. Dušice mogu primiti na spavanje do 12 ljudi, zapravo je to za vrijeme Domovinskoga rata bila vojna baraka koju se nastavilo održavati i uređivati. Radne akcije na skloništima sva društva redovito obavljaju, a posebno se napominje planinarima i ostalim posjetiteljima da ne ostavljaju otvorenu hranu jer skloništa, osim planinara, vole i puhovi koji znaju biti vrlo dosadni, iako su uistinu lijepe životinje. Dušice su dobra baza za obilazak ovoga dijela Velebita, za nekih 40 ili 50 minuta može se spustiti do Debeloga brda i uživati u predivnim pogledima na primorsku stranu.
Deset Božjih zapovijedi
Od skloništa Dušice preko nekadašnjih pitoresknih pašnjaka staza se prema Svetome brdu polako penje i postaje sve strmija. Visinska razlika nije velika, uspon traje oko sat i dvadeset pet minuta, ali je dosta strm; dolazak na vrh kod istinskog ljubitelja ljepote može potaknuti lučenje suznih žlijezda i kratko “zamućivanje” vida. Na vrhu se nalazi veliki križ i ploča s ispisanih deset Božjih zapovijedi, a pogled s vrha, unatoč poetskim sklonostima, ne mogu opisati u potpunosti, za potpuni doživljaj treba obuti planinarske čizme i krenuti. Na mrežnim stranicama spomenutih planinarskih društava – Paklenica, Babulj i Belvedere – mogu se pronaći dodatne informacije i kontakti, ako za tim bude potrebe.
Sveto brdo pohodila sam desetak puta, jedan od najdražih uspona mi je jedan zimski uspon s Vlaškoga grada. Bili smo prva grupica nakon napadanog snijega, sve je bilo bijelo i čisto, a naše malene stope ostavljale su tragove usred te veličanstvenosti planine. Tada sam prvi put u životu nosila dereze (metalni dodaci za cipele koji sprječavaju proklizavanje na ledu), a na zabijeljenom vrhu rasplakala me ljepota i snaga planine. Najljepše što sam od dragih kolega planinara naučila, od onih koji su s poštovanjem hodali i još uvijek hodočaste planini, je da se vrhovi ne osvajaju, planinu mi ne možemo osvojiti, osvaja samo ona nas, svojom snagom, veličanstvenošću i ljepotom – ako imamo sreće da nas pusti k sebi.
