Kad ljudima kažem da sam Global HR Director u Muzeju Iluzija, često se nasmiju i pitaju: “Znači, kod vas ništa nije stvarno?” Obično odgovorim: “Ovisi o danu.” Naime, ako nešto naučite u ovom poslu, to je da je stvarnost vrlo fleksibilan pojam.
U zagrebačkom uredu nas je oko 120, u američkom još 25, ali naš posao ne poznaje granice. Sve što radimo dotiče više od 60 muzeja diljem svijeta. Dok mi u Zagrebu tipkamo e-mail, negdje u Sydneyju, Londonu ili Los Angelesu upravo se otvara novi muzej. Rastemo takvim tempom da ponekad ni sami ne stignemo izbrojati sve nove lokacije.
Prostor za iznenađenja
Dok drugi timovi pomno planiraju koji će eksponat završiti u kojem muzeju, mi u HR-u brojimo kulture, jezike, vremenske zone i karaktere. U tom kaleidoskopu raznolikosti, rad u ljudskim resursima prestaje biti administrativna funkcija – postaje spoj psihologije, diplomacije, detektivskog rada i, nerijetko, umjetnosti preživljavanja uz osmijeh.
Kroz godine sam naučila da su ljudi možda i najveća iluzija od svih – jer ono što vidite na površini rijetko je cijela priča. HR je zato stalna potraga za ravnotežom između zdravog razuma i zdravog humora. Koliko god svijet bio digitalan, neke se situacije jednostavno ne mogu automatizirati, poput one kad kandidat na razgovoru kaže da ima “deset godina iskustva” u poslu koji postoji tek pet. U globalnom okruženju poput našeg ne nedostaje situacija za rubriku “vjerovali ili ne”. Anegdote koje ću spomenuti dolaze iz raznih dijelova svijeta, gdje su radne i društvene norme često posve drukčije od onih na koje smo navikli. Upravo zato su dragocjene – zato što kroz humor i nevjericu pokazuju koliko je važno razumjeti kontekst, kulturu i zakonski okvir u kojem djelujemo.
Koliko god se trudili postaviti jasna pravila i procedure, u ljudskim odnosima uvijek postoji prostor za iznenađenja. Kao globalni tim, posebno pazimo na pitanja rodne jednakosti, inkluzivnosti i poštovanja različitosti. Trudimo se stvarati okruženje u kojem se svatko može osjećati ugodno i prihvaćeno, bez obzira na rodni identitet, kulturu ili životne okolnosti. Ipak, zaposlenici nas i dalje ponekad uspiju iznenaditi, osobito u visoko razvijenim zemljama, gdje su standardi i očekivanja u tim područjima često vrlo specifični. Takve situacije, iako izazovne, uvijek nas nečemu nauče i potaknu da budemo još pažljiviji, empatičniji i otvoreniji.
Imali smo, primjerice, situaciju u kojoj je jedna kandidatkinja pokazala zavidnu dozu maštovitosti; životopis, reference, diplome, pa čak i adresa stanovanja bili su pažljivo osmišljeni. Kad je istina naposljetku izašla na vidjelo, odlučila je pokazati i svoju borbenu stranu, pokušavajući tužiti tvrtku zbog diskriminacije. Posebno mjesto u mojoj karijeri zauzima i jedna draga gospođa od 72 godine koja je, iz samo njoj znanih pobuda, transrodnom kolegi vrlo otvoreno nudila “druženje i prenoćište”. Kad smo morali reagirati, bila je iskreno uvjerena da je upravo ona ta koja je bila diskriminirana.
Tu je i kandidatkinja koja je odbila nositi uniformu jer nije bila izrađena od 100 posto organskog pamuka. Iako je takav pristup zahtijevao dodatno strpljenje i prilagodbu, situacije poput ove podsjećaju nas da su fleksibilnost, razumijevanje i poštovanje različitosti ključ svakog uspješnog radnog okruženja.
Nakon svih tih situacija, shvatila sam jedno: u HR-u možeš imati protokole, procedure i iskustvo – ali nikad ne možeš biti potpuno pripremljen na ono što te čeka. Takve situacije možda na prvu zvuče kao materijal za komediju, ali iza njih se kriju ozbiljni izazovi – reputacijski, pravni i organizacijski. Svaka od tih situacija zahtijeva promišljenu reakciju, jasan proces i dobru dokumentaciju jer ako se ne reagira na vrijeme i u skladu s pravilima, lako se dogodi da smijeh preraste u tužbu, a simpatična anegdota u trošak za kompaniju uz reputacijsku štetu.
Najzabavniji dio priče
Iako svakodnevno balansiramo između vremenskih zona, kultura i karaktera, rad u Muzeju Iluzija neiscrpan je izvor kreativnosti i učenja. To je okruženje u kojem se razne ideje pretvaraju u stvarnost, a zaposlenici se povezuju u timove. Zato vjerujem da u HR-u treba zadržati smisao za humor – bez njega je teško opstati, ali bez odgovornosti teško išta izgraditi.
Najljepši dio mog posla? Kad pronađemo pravu osobu – onog “jednoroga” koji se savršeno uklopi, ne samo u posao, nego i u duh organizacije. Takvi trenuci ponište sve iluzije i podsjete nas da, usprkos svemu, ovo nije posao o problemima, nego o ljudima. Možda je upravo to najzabavniji dio priče – kad, između mailova, ugovora i pomalo bizarnih situacija, shvatiš da radiš u okruženju koje je pozitivno, inspirativno i poticajno, shvatiš da i jedan ovako raznolik, pomalo nepredvidljiv kolektiv može izvrsno funkcionirati – kad se svi barem malo potrudimo razumjeti jedni druge.
U Muzeju Iluzija, čak i kad zidovi izgledaju kao da se miču, stvarne vrijednosti – povjerenje, integritet i razumijevanje – uvijek ostaju čvrsto na mjestu.
