Koju domaću glazbu danas slušaju Hrvati, pitanje je koje svakodnevno možete čuti u razgovorima na ulici, u kafićima, ali i pronaći na brojnim portalima i društvenim mrežama. To je pitanje čiji se odgovor zbog raznoraznih faktora čini prilično kompleksnim u Hrvatskoj, no uspijete li prodrijeti kroz brojne manipulativne tehnike koje se pred vas bacaju i kompilirati istinite podatke s razumijevanjem, taj je odgovor u principu vrlo jednostavan.
Većina publike je svjesna da je domaća autorska glazba u Hrvatskoj u posljednjih 20-ak godina (posebice u periodu od 2005. do 2015. godine) izgubila sposobnost izgrađivanja novih glazbenih zvijezda. Svi nekako znaju da hrvatska industrija iz velikih diskografskih kuća nije iznjedrila nove megazvijezde i svjesni su da se nerijetko oslanjaju na izvođače koji su bljesnuli prije 20, 30, pa čak i 40 godina, ali rijetki po toj tvrdnji znaju objasniti zašto je tome tako.
Kosovec, Rišpet, Urban&4
Da kojim slučajem u cijelu priču nisu uplovili glavni akteri ove naše teme, koji su sami, bez pomoći te industrije ipak promijenili tu legitimnu paradigmu, ona bi i dan-danas ostala ista.
Što se zapravo događa na hrvatskoj glazbenoj sceni u kontekstu onoga što se promovira kao popularno, poželjno i “hitoidno”? Pogled na HR Top 100 ljestvicu, službenu hrvatsku glazbenu top ljestvicu pod ingerencijom Hrvatske diskografske udruge, govori nam da je “top” pjesma u Hrvatskoj “Ti si bila moje Sunce” koju izvodi Martin Kosovec (prema ljestvici od 14. lipnja 2025.). Ta pjesma na Spotifyju, najkorištenijoj glazbenoj platformi u Hrvata na kojoj se broj slušanja ne može fabricirati (za razliku od Youtubea), u trenutku pisanja ovoga teksta imala je 7668 preslušavanja, odnosno streamova.
Nadalje, drugoplasirana pjesma s ljestvice “Volim te za poludit” Klape Rišpet broji 9624 slušanja, a trećeplasirana “Potpuno je nevažno” koju izvode Urban&4 ima 14.907 pregleda. Kad to prebacimo na YouTube brojke, one čak i uz očito fabricirane i kupljene preglede ne dolaze ni blizu sedmeroznamenkastih iznosa.
Grše probio led
Ljudi i organizacije koje stoje iza ove ljestvice u javnosti nikad ne govore decidirano da HR Top 100 ljestvica nije ljestvica glazbe koju najveći broj ljudi želi slušati, već samo ljestvica glazbe koja se najčešće emitira na radiopostajama. U prijevodu, izrazita manjina sveobuhvatne javnosti, odnosno isključivo ljudi koji odlučuju što će se puštati na radiopostajama, utječu na plasman za ovu ljestvicu. Riječ je isključivo o ponudi, bez obzira na to kakva je potražnja.
Radijska emitiranja su, bez obzira na to slušaju li uopće ljudi te pjesme aktivno i samovoljno ili ne slušaju, ogroman faktor, dapače, i najveći faktor u isplati tantijema izvođačima. Da ne bismo sada preduboko ulazili u tu temu jer je ona zaista opsežna, glazba koju službene i nadležne udruge prezentiraju popularnom u stvarnosti nije popularna. No, izvođači, autori i producenti u takvom sustavu mogu kvalitetno živjeti od nje, čak i ako je vrlo mali broj ljudi sluša. Zvuči nevjerojatno, ali je istinito.
Pravo stanje stvari po pitanju toga što Hrvati zapravo slušaju počeli smo dobivati 15. veljače 2022. godine, kad je američki Billboard uveo Top 25 ljestvicu slušanosti kod hrvatske publike. Ona nije kompilirana samo na temelju emitiranosti na radiopostajama, već tu ogromnu težinu imaju i stvarni digitalni pregledi te prodaje izdanja. U biti, Billboard Croatia postao je prvi relevantni izvor koji otkriva kakvo je stanje stvari po pitanju slušanosti glazbe u Hrvata. U prvih 14 mjeseci na prvome mjestu te tjedne ljestvice nije osvanula nijedna hrvatska pjesma, sve do u travnja 2023. kad je na to mjesto došao triljski reper Grše s pjesmom “Mamma Mia”. Poslije su hrvatski izvođači počeli dolaziti sve češće na vrh.
Kako biste dobili malo bolji kontekst, zbroj stvarnih slušanja prvih deset pjesama s ljestvice HR Top 100 je 131.726, a zbroj stvarnih slušanja deset najrecentnijih pjesama hrvatskih autora koje su se našle na Billboard Croatia ljestvici je 82.638.430, odnosno, 131 tisuća slušanja u usporedbi s 82 milijuna slušanja. Ako vam to ne govori da Billboard ljestvica u odnosu na HR Top 100 ljestvicu stvarnije i realnije prikazuje interes publike, onda ništa drugo neće.
Otkako je nastala Billboard Croatia ljestvica, 38 različitih pjesama našlo se na njezinu vrhu; 29 pjesama iz susjednih zemalja, Srbije i BiH (Jala Brat, Buba Corelli, Voyage, Nucci, Devito…), osam pjesama iz Hrvatske (Grše, Hiljson Mandela, Miach…) te jedna pjesma iz SAD-a (Miley Cyrus – “Flowers”). Niti jednom se na prvome mjestu, čak ni uopće na ljestvici od 25 naslušanijih, nije pronašla neka pjesma hrvatske industrijske, odnosno “mašinerijske” scene, da je tako nazovemo.
Ovaj tekst ne bavi se glazbenom analizom onoga što je to kvalitetna ili manje kvalitetna glazba. Na kraju krajeva, koliko god neki glazbeni kritičari to željeli učiniti, glazbu je nemoguće objektivizirati ili standardizirati. Jedini objektivizirani pogled na glazbu koji je moguć je onaj slušanosti te interesa publike za određenim pjesmama i izvođačima, tako da se ovdje fokusiramo na ono što najveći broj ljudi u Hrvatskoj sluša, a ne na ono što se u individualnim pogledima smatra dobrim ili lošim, kvalitetnim ili nekvalitetnim. Ovdje se baziramo na onome što je ustinu uspješno ili uistinu neuspješno.
Što se tiče nove glazbe koja stiže na tržište, nepobitna je činjenica da, uz poneki skok Baby Lasagne ili Thompsona, Hrvati uvjerljivo najviše slušaju izvođače koji djeluju pod okriljem agencije yem. Riječ je o hrvatskoj agenciji koja je 2013. godine počela raditi na organizaciji koncerata, od 2016. na organizaciji i kreaciji festivala, a većinom se bazirala na radu s izvođačima iz trap žanra, svojevrsne eksperimentalne, moderne i slobodne inačice hip-hopa, odnosno rapa.
Stvarna baza slušatelja
Sve je počelo festivalom “Drito iz Tvornice” te 2016. godine u Tvornici kulture gdje su nastupili pioniri ovog pokreta poput grupa Kuku$ i High5. Uspjesi većinom rasprodanih festivala i koncerata na kojima su nastupali izvođači koji u tzv. hrvatskom mainstreamu nisu bili nimalo zastupljeni, začetniku ove priče, poduzetniku Zvonimiru Pušiću, otkrili su izniman potencijal.
Od tada je priča nevjerojatno rasla. Yem je kontinuirano širio priču s festivalima, od spomenutog Drita koji se širio u Split i Osijek, a unutar Zagreba od Tvornice kulture do Boćarskog doma i Doma Sportova, preko Zagreb Beer Festa, Pine Festa u Samoboru, karlovačkih Dana Piva, festivala Beat Na Moru na Krku, sve do Fibra Festa i Thrill Blues Festivala u Dalmaciji, sa stotinama tisuća posjetitelja. Služili su i kao platforma za pomoć mladim glazbenicima, ne samo u vidu velikog broja prilika za nastupe, nego i u vidu YouTube kanala yem na kojima su se objavljivale pjesme. Od 2020. i službenosu postali izdavačima nove generacije izvođača sa stvarnom bazom slušatelja, od već spomenutih Grše, Hiljsona Mandele i Miach, sve do Vojka V, z++a, Krankšvestera, Bore Balboe, 30zone, Pekija, Baksa i tako dalje.
I dok su lica promovirana kao nove velike zvijezde hrvatske glazbene scene poput Mije Dimšić, Zsa Zse ili Domenice nastupale u prilično praznim prostorima ili pak po šoping centrima, a da su pritom imala konstantnu radijsku, medijsku i “mašinerijsku” pomoć, izvođači koju su se godinama probijali s yemom imali su ambiciju i ustrajnost. To je mlada publika prepoznala. Još i prije šest, sedam godina ta je grupa entuzijasta i glazbenika dolazila do milijunskih pregleda, konstantno rasprodanih koncerata, ali i rasprodaje “mercha”, odnosno odjeće s obilježjima tih izvođača. No, tek bi se tu i tamo pojavili u “mainstreamu” kad bi Vojko V ili Krankšvester osvojili Porin, ili kad bi Hiljson Mandela osvojio Cesaricu za hit godine, često na način u kojem ih je “mainstream” mašinerija gledala svisoka.
Tek otkako su yem izvođači s producentom Lockroomom ušli malo dublje u plesne vode housea i dancea te svoj uobičajeni trap izričaj dodatno približili pop izričaju, miješajući brojne žanrove i podžanrove, došlo je do tolike eksplozije gdje ni “mainstreamu” više to nije bilo moguće ignorirati. Tantijemski giganti (stalno se u vrhu po zaradi u ZAMP-u vrti sličnih dvadesetak ljudi bez obzira na uspješnost pjesama) nisu bili zadovoljni tim neovisnim pokretom koji je dokazano dosegnuo publiku, i možda upravo to objašnjava zašto su na vrhu “službenih” top ljestvica i dalje ljudi koje ni desetak tisuća ljudi ne želi poslušati, a kamoli milijuni koji zdušno slušaju Gršu, Miach, Hiljsona i ostale aktere.
Zaista uspješna glazba
U biti, to više ne možemo nazivati trap glazbom jer u tehničkom smislu ona ima sve manje dodirnih točaka s trapom, ali joj možemo nadjenuti naziv “zaista uspješna moderna hrvatska glazba”. Da se na sceni nisu pojavili tako ambiciozni izvođači koji su krenuli iz trapa (odnosno zamke) i da to yem nije izorganizirao i konglomerirao, vjerojatno bismo i dalje od moderne uspješne glazbe imali jedno veliko – ništa. Mašinerija i dalje shvaća da može zarađivati neovisno o stvarnom interesu publike, ali barem sada imamo nekoga tko se za taj interes publike potrudio te do njega i došao.
Odgovor na pitanje “Koju domaću glazbu slušaju Hrvati?”, dakle, prilično je jednostavan – ili slušaju izvođače koji su svoj vrhunac doživjeli prije 20 – 30 godina, ili od modernih izvođača slušaju adute yema. Brojke ne lažu, koliko god bi određeni ljudi sa scene to htjeli…
