Rečeno mi je da je ovo tekst o kućnim ljubimcima političara, i da zato ne smijem ni spomenuti svoju macu Šošanu i mačka Srećka, niti moje drage kujice Lolu i Brankicu, ali zašto ne?
Što njima fali? Oni su toliko kvalitetnija bića od političara koje ću ovdje spomenuti, ludih diktatora, lijevih i desnih, a vjerojatno i od drugih, koji nisu bili toliko ekstremni.
Jakša, k nozi…
Odmah se naklonimo globalno najslavnijem među ljubimcima, londonskom mačku Larryju, koji je, u jedanaest godina koliko lovi miševe u Downing Street 10, ispratio šest i upravo dočekao sedmoga britanskog premijera, a egzodus je počeo u vrijeme Brexita, s Davidom Cameronom koji ga doveo u rezidenciju britanskih premijera.
Larry je superstar, celebrity, no o njegovim prethodnicima, a to su Sybill, koju je Gordon Brown ponio sa sobom u Škotsku kad je izgubio mandat, pa Humphrey, Nelsonu i drugima, napisani su – zaista – čak i znanstveni radovi. Najviše o Humphrey, jer se proučavalo koji ga dio političke javnosti simpatizira za vrijeme dok mu je šefica bila Margareth Thatcher, a koji dio kad je bio Tony Blair. Očigledno, jedno vrijeme voljeli su ga desni, a onda lijevi. Na sirote ljubimce javnost je projicirala ideologiju njihovih gazda. No, evo kratkog pregleda ljubimaca i političara u relativno moderno doba:
Jednog dana, godine 1913., dva boljševika i politička rivala, Josif Staljin i Jakov Jakša Sverdlov, proveli su neko vrijeme u izgnanstvu u Uralu, tamo dijelili istu malu kolibu, čak i jedan te isti jedini tanjur iz kojeg su jeli. Sverdlov je našao i poklonio Staljinu štene sibirskog mastifa. Kad, Staljin je psića nazvao Jaška i vikao mu Jaška, k nozi, k nozi, i davao mu da poliže tanjur nakon jela, što sve Sverdlovu nije bilo pravo. Od tada pa nadalje, njihovi su odnosi zahladjeli. Par godina kasnije Sverdlov, inače politički utjecajniji od Staljina, umro je. Staljinu je bilo otvoreno mjesto za apsolutnu političku moć, a oko Jakše se, navodno, stalno, smijao.
Adolf Hitler imao je isključivo čistokrvne njemačke ovčare, a posebno je, navodno, volio ovčarku Blondi s kojom se često slikao na bavarskim Alpama. Kad se 1945. nacistički vrh, jer su izgubili rat a Rusi nadirali, odlučio na kolektivno samoubojstvo u podzemnom bunkeru u Berlinu, Hitler, Goebbles, Goering, Bormann i ostali nacisti razmatrali su kako to izvesti. Pozvali su Blondi. Čim je prišla, uhvatili su ju i sasuli u grlo cijanid, Blondi je poskočila metar u zrak i srušila se. Zaključili su da je efikasno, pa su onda cijanid progutali Hitler i Eva Braun te Goebbels i njegova žena, a usput su otrovali i svoje šestoro djece. Današnji neonacisti često daju svojim psima ime Blondi, da bi signalizirali gdje spadaju, makar je, u tim krugovima omiljeno i ime Wolf za psa.
Mussolinijeva kokoš
Skrenimo do Mussolinija. Kako mu je utjecaj rastao, signalizirao je da voli životinje sve jače. I sve veće životinje. Posebno je volio gigantske njemačke doge i imao ih nekoliko. Jednu je nazvao Italia i to u vrijeme pohoda na Etiopiju. Volio se slikati i s lavovima, pa ih je, dok su bili mladunčad, držao na svom imanju pokazujući koliko je samo jak.
No, neobično, posebno je bio vezan za jednu kokoš koja je kljucala po dvorištu njegova imanja, a kad je skončala, osnovao je, godine 1923. u Rimu prvo pravo europsko groblje za ljubimce i tamo je zakopao. Groblje Casa Rosa mjesto je gdje europske elite odlažu zauvijek svoje male životinjske prijatelje, a mjesto ukopa skupo je i rijetko se dobije. Uglavnom, osnovao im ga je Mussolini.
Berlusconi je znao imati i po desetak pasa na imanju, tko zna gdje su završili, ali bilo mu je stalo samo do male bijele maltezirice Dudu. Nameće se da su silnici, diktatori, uglavnom imali pse, i to, kako vidimo kroz povijest, uglavnom velike, takozvane prave pse. No, to se protokom vremena promijenilo, pa je danas sve češći prizor da veliki muškarci vodaju ili nosaju male psiće. Ta svojevrsna moda nije raširena samo među političarima, dosta po ulicama naših gradova, pogotovo Zagreba, ima izrazitih macho tipova obrijanih, impozantnih vratova i ramena, a maze pudlice, maltezere ili čivave.
Signaliziraju kako su zapravo nježni. Kad smo kod toga, kad političar zna balansirati koliko je čvrst i jak s time koliko je nježan i mio, uvijek dobiva. Najbolji primjer je pokojni Milan Bandić, koji je obožavao svog zlatnog ritrivera Rudija i preko njega projicirao da je spontan, human i ranjiv. Napravio je dosta u vezi azila za životinje, pa možemo reći da koliko sadašnji gradonačelnik Tomašević izlazi u susret biciklistima, toliko je Bandić izlazio u susret odbačenim kućnim životinjama. Bandić je to znao instinktivno, to što današnji timovi PR-a rade svojim gazdama.
Primjerice, u Francuskoj, desničarska liderica Marine Le Pen zbilja nije netko za koga bismo rekli da je simpatičan, ona to zna i pokušava popraviti time da je fotografiju dok se mazi uz mace. Poruka koju se trudi prenijeti njen tim jest da nije tako strašna, ako voli mačke. Ili, velike su se rasprave vodile kako da se u javnost uvede lik psa francuskog predsjednika, pa su se PR-ovci odlučili na instragram profil pod imenom Nemo Macron.
Inače, Nemo je mješanac labradora, a Nemo se zvao tajanstveni kapetan podmornice iz dječjeg romana Julesa Vernea “20 tisuća milja pod morem”. U međuvremenu, i Larryjev javni profil osnažen je. Navodno, svi su, od Churchilla nadalje, mačci i mačke u Downing Streetu bili nazivani “glavni mišolovac”, ali Larry je tu titulu dobio službeno! Svi znaju da je vic, ali opet, sad se Larry na službenim stranicama navodi kao “Glavni mišolovac pri Uredu u Downing Street 10”. Vole ga jako. Da je tako kod nas, već bi mreže grmjele da je uhljeb.
Inače, kod Francuza, svi predsjednici do Charlesa De Gaullea, dakle od kraja Drugog svjetskog rata, imali su za glavnog predsjedničkog psa labradora, s time da je De Gaulle imao i male velške psiće, rase korgi, koji su, inače bili omiljeni psi britanske kraljice Elizabete II koja ih je imala doslovno na desetke.
Titove pudlice
Kad je Josip Broz Tito bio maršal, u naponu snage u Drugom svjetskom ratu, imao je dva vučjaka, prvo Luksa, koji mu je po legendi spasio život za vrijeme ofenzive na Sutjesci tako da je skočio i primio geler umjesto njega, ali i Tigra, koji je jednom nezgodno zalajao i skočio, pa je Tito skoro stradao. Ali mu je oprostio. Tito je bio dugovječan, pa kako je koji pas skončao, nabavio bi narednog i da se ne muči, nazvao ga Tigar. Zadnjeg Tigra poklonio mu je Richard Burton, koji je Tita glumio u Bitki na Sutjesci, a onda mu je, ne zna se točno kada, grčka kraljica Frederika poklonila par bijelih pudlica. Od tada. samo pudlice. Čak ima i snimaka na kojima Tito nešto ozbiljno politički razlaže, a iz pozadine se čuje tanko lajanje, nakon čega im se Tito obraća.
Dobro, evo i vaša novinarka sada se obraća maci, i pita, što ti, Šošana, misliš o svemu tome? Samo je okrenula glavu i zagledala se prema prozoru. Ispod razine joj je da se izjašnjava.
Dvije bijele pudlice stalno su skakutale oko druga Tita, a on bi poslao i službeni avion da ih vozi na relaciji Brijuni – Beograd – samo pudlice, ne ljude, ako bi im nešto falilo, ili ako bi bile zbog nečeg neraspoložene. Dvije su ga nadživjele, a što je bilo dalje s njima, nisu znali reći niti iz njegove najbliže obitelji.
Kineski vođa Mao bio je posebno ideološki strog kad su bili u pitanju kućni ljubimci, jer ih je smatrao dekadentnim ostacima buržoazije i naredio da se to izbaci iz Kine. Posebno su ga razdraživali vrapci, te je 1958. naredio veliko istrebljenje svih vrabaca (doduše i komaraca, ali nije uspio). U svakom slučaju, kad je Tito, godine 1977. kao prvi strani državnik, posjetio Kinu nakon Maove smrti, novi kineski lider Hua Guofeng na svečanom banketu poslužio je i pečene vrapce.
“Ne mogu, druže Hua”, navodi se u nekom od memoara da je rekao drug Tito, koji se nije mogao prisliti da to stavi u usta. “Vrapci su proleteri među pticama”. Šah mat. Lenjin je, pak, volio i mačke i pse. Rosa Luxemburg piše u dnevnicima kako je, usred teme o svjetskoj revoluciji, njena maca Mimi ogrebala Lenjina, ali da se boljševik tome više divio nego što mu je smetalo. Smatrao je da je Mimi neodoljiva i divlja kao one koje je viđao po Sibiru. No, volio je i pse, pa je imao irsku setericu nemaštovitog imena Ženka. Navodno je bio vrlo nježan prema njima. To ne čudi, obratno, logično je. Kad ti političari stare, odnosno kako su dulje na vlasti, postaju nepovjerljivi, sumnjičavi, paranoični, gorki, nikog ne vole, boje se izdaje. Jedini koje mogu podnijeti su uvijek poslušni, uvijek odani psi, kojima možeš sve reći i nikad te neće izdati i koju god glupost kažu, oni potvrđuju s ljubavlju. Na kraju, u izgnanstvu, uz Napoleona je ostao samo njegov pas.
Jedini koji je susatvno odbijao poklone životinja bio je Fidel Castro, jer se bojao da će se previše za njih vezati i postati suviše sentimentalan. Jednom su mu poklonili iz SSSR-a, sibirskog bijelog tigra, kojeg je pustio da luta po Kubi i koji je, siroti, uginuo u tropskoj klimi.
Demokrati, posebno zapadni, voljeli su mačke. No, samo još ovo: Mnogi su moćnici imali prave zoološke vrtove, sjetimo se Brijuna. Na poklon je drug Tito dobivao čak i slonove. Koliko je to samo bilo mnogo više šik nego kod Staljina koji je na svojoj daći imao šupu gdje je živjela medvjedica koju su zarobili, a Staljin rekao da zadrže. Nekoliko ju je puta posjetio, a onda zaboravio. Jedini koji je imao stila, a da se družio s medvjedom, bio je lord Byron, koji je našao nekog medvjeda, ili unajmio, pa je s njim šetao po Cambridgeu. Ali Byron je ipak bio pjesnik, a ne političar.
Castrove čivave – Hruščovu
Sad već pomalo naslućujemo podjelu: diktatori, silnici, čvrstorukaši, gazde – psi. Demokrati i liberali koji moraju razmišljati kako prezentirati poteze, koji moraju igrati po sluhu – mačke. Omekšavanje javnosti, poruka “i ja sam čovjek” – psi, a ne mačke. Međutim, na pamet pada Slavoj Žižek, koji je konstatirao da su sami psi po prirodi radnička klasa, a mačke da su građanska elita. Prema Žižeku, mačke su lijene, pokvarene, nepouzdane, i društveni paraziti, a psi otvorenog srca, teški radnici, sve što dobiju, moraju zaslužiti.
(Možda točno, mačak Srećko samo se licka, spava i jede i dobiva sve što poželi.) Političari i moćnici vole jedni drugima poklanjati kućne ljubimce, i to uglavnom pse. Za Staljinov rođendan, 1949. nizozemska kraljica Juliana poklonila mu je lovačkog psa, Milku. Nikita Hruščov dobio je od Fidela Castra dvije čivave. Engleska kraljica Elizabeta II poklonila je pak Hruščovu dva bijela pudla, koji su, kao i čivave, postale omiljene u odajama ruskih silnika.
Mačke nemaju običaj davati, ali je Dalaj Lama sovjetskom vođi Brežnjevu 1969. baš poklonio jednu mačku. U Južnoj Americi, danas, argentinski predsjednik Javier Milei ima nekoliko mastifa, odreda agresivnih macho pasa, a dao im je imena po liberalnim ekonomistima, pa se zovu Murray Rothbard, Milton Friedman, i Robert Lucas Jr. Venecuelanski predsjednik Hugo Chavez, koji je umro 2013. godine, imao je za ljubimca papigu, koja se zvala Simon Bolivar, po političkom vizionaru, utemeljitelju južnoameričkih demokracija.
Sad slijedi neobično: Chaveza je na mjestu predsjednika naslijedio Nicolas Maduro, koji je ispričao da je jedan dan, dok se molio, jedna papiga letjela oko njega – papiga u kojoj je prepoznao Huga Chaveza, koji mu je tom prilikom dao i blagoslov za političku karijeru. Maduro ima i crnog terijera što mu ga je poklonio ruski predsjednik Putin. Kad pomislimo što su sve te jadne životinje morale slušati i slušaju, pravi su heroji.
Inače, Vladimir Putin više voli davati, nego primati životinje na poklon, što je psihološki zanimljivo. Tu i tamo ipak primi životinju. Tako je od Japanaca dobio štene akite, od bugarskog predsjednika Borisova dobio je karačanskog psa, srednjeazijskog ovčara darovao mu je za rođendan turkmenistanski predsjednik Gurbanguly Berdimuhamedow. Sam ruski predsjednik Putin obdario je, navodi se, Kima iz Sjeverne Koreje jednim afričkim lavom, dva mrka medvjeda, pet bijelih kakadua, a odvojeno je poslao i velike poklone u tamošnji zoološki vrt. Kazahstanskom vođi ove je godine poslao dva amurska tigra.
Kroti zvijeri, kroti narod
Zanimljivo kako ti ljudi nastoje prisvojiti dio slobode, te divlje prirode, i pokazati kako kontroliraju ono što se ne može pripitomiti – a oni jedni drugima pokazuju kako mogu. Kroti zvijer, kroti narod, kroti sve oko sebe. Nakon toga, prestaje sloboda. E, tome se donedavno suprostavljao soft power američkih predsjednika i njihovih prijateljskih i bezopasnih psećih njuškica. Amerikanci su od početka svoje demokracije, pa nedavno do Bidena, ranije Obame, pa još prije Clintona, Reagana pa Cartera, odani psima.
Psi prociraju tadicionalne američke vrijednosti, a to su neposrednost, iskrenost, odvažnost, poštovanje, dobronamjernost. Trump je nezainteresiran, nema on to u sebi.
Vratimo se na tren Larryju u Downing Streetu 10. Razne su teorije u vezi njegove uloge. Da li taj mačak projicira, prema mišljenju tamošnjih akademika, u vremenu kad je politika tako nepouzdana, kad im se vlada mijenja svaki čas, nešto za čim narod žudi, stabilnost? Barem Larry, ako ne premijer, kažu si ljudi.
Ili je, naprotiv, Larry simbol duboke države koja se ne može iskorijeniti niti kad to politika odluči. On se mota hodnicima slabo primijećen, neizabran, nedodirljiv, bez javne procjene odgovornosti?
