U svijetu u kojem je sve dostupno, granice između javnog i privatnog života postaju sve nejasnije. Ljudi više nisu samo promatrači već i proizvodi, pažljivo konstruirane slike vlastitog života. Taj fenomen nije nov, a njegove korijene prepoznajemo još u tekstovima Guya Deborda koji je sredinom 20. stoljeća upozoravao da će spektakl zamijeniti stvarnost.
‘Društvo spektakla’
U svojoj kultnoj knjizi “Društvo spektakla” francuski marksistički teoretičar i pisac Guy Debord demaskira i pronicljivo analizira moderno društvo druge polovice 20. stoljeća. Autor govori o takozvanom “FeuerbachovU sudu”, odnosno o vremenu u kojem “slika nadilazi stvar, kopija nadmašuje original, a predstava zamjenjuje stvarnost”. (Debord, 1999: 215 – 216). Navodi kako je moderno društvo obilježeno svojevrsnim brisanjem osobnosti i pseudoidentifikacijom te kako je takvo stanje upravo posljedica življenja lažnih života.
Prema autoru, prihvaćanjem slika koje nam se nude gubimo osjećaj za vlastite iskrene želje. Postajemo ono što konzumiramo i ono čime hranimo podsvijest i dalje uvjereni da odluke donosimo u slobodnoj volji. Nameće se pitanje je li uopće moguće doživjeti autentično iskustvo u svijetu u kojem se sve podčinjava performansu?
No, za razliku od društva 60-ih godina prošlog stoljeća, spektakl više nije rezerviran isključivo za televiziju ili novine. On je svuda oko nas, a mi smo sudionici svakodnevnog plesa pod krabuljama. Tko smo zapravo u svijetu u kojem dijelimo komadiće svog života koji mora biti savršen, blistav i uspješan? U začaranom krugu neprestane proizvodnje i potrošnje sadržaja, gubi se ono najosjetljivije – identitet i privatnost.
‘Trumanov show’ – život kao scenarij
U satiričnoj drami “Trumanov show” poznati glumac Jim Carrey utjelovio je vrlo kompleksnu i dirljivu filmsku ulogu. Truman, i ne znajući, živi u umjetno stvorenom i idiličnom svijetu, okružen kamerama i glumcima. Njegovu su svakodnevicu pomno isplanirali filmski producenti i režiseri. Uglađeni stanovnici bijelih osmijeha, savršeno uredan grad pastelnih boja, prijatelji, kolege, supruga – ništa nije onakvim kakvim se čini. U trenutku kada pokušava ostvariti iskrenu komunikaciju, shvaća da se iza svakog osmijeha krije reklama, a iza svakog odnosa – performans. Kad krene sumnjati da svijet oko njega zapravo nije stvaran, njegov se život urušava, ali se on istovremeno rađa iznova. Trumanova potraga za istinom pobuna je protiv lažne stvarnosti i želja za povratkom autentičnosti. Poput Velikog Brata, kamere prate svaki Trumanov korak i zadiru duboko u njegovu intimu, a gledatelj je i sam voajer. Film prikazuje upravo ono na što je knjiga “Društvo spektakla” upozoravala: čovjeka čiji je cijeli život postao spektakl.
Jedna od scena koja mi se duboko usjekla u sjećanje trenutak je kad iscrpljeni i obeshrabreni Truman dolazi kući i želi iskreno razgovarati sa svojom suprugom. Upita je zašto je htjela dijete s njim kada je očito da ga jedva trpi, a ona mu usiljenim osmijehom nudi kakao napitak koji bi ga mogao “utješiti”, a koji u stvarnosti reklamira. Bijesan zbog činjenice da kakao napitak nema baš nikakve veze s dubokim pitanjima koje želi raspraviti sa svojom suprugom, nasrće na nju. Scene koje slijede izuzetno su emotivno nabijene jer Truman prvi put vidi krhotinu u njezinoj maski. Vidno uplašena, supruga poviče: “Molim vas, učinite nešto!”, ali taman kad mu se učini da je na tragu otkrivanja istine o laži u kojoj živi – na vrata pokuca njegov “najbolji prijatelj”. U vrijeme kad je izašao, film se činio distopijskim, ali u svijetu koji je sve više omeđen granicama ekrana, algoritama i nametnutih slika, čini se gotovo stvarnim. Dok je Truman bio nesvjestan da živi u spektaklu, današnji čovjek u njemu sudjeluje dobrovoljno.
‘Djeca su kraljevi’ – urušavanje kule od pijeska
Psihološki slojevit i napet roman renomirane francuske autorice Delphine de Vigan “Djeca su kraljevi” istražuje negativne strane eksponiranja privatnog života. Roman prikazuje novu etapu spektakla – digitalno doba, u kojem svatko može biti Truman, ali i vlastiti producent. Privatnost postaje valuta, a intima postaje vrijedan sadržaj. “Djeca su kraljevi” je svojevrsna sociološka i psihološka analiza suvremenog društva u kojem su granice između privatnog i javnog, istine i laži sve nejasnije.
Autoričino je pero introspektivno, a pitanja s kojima se hvata ukoštac nisu nimalo jednostavna. Kako i gdje povući granicu između javnog i privatnog života? Jesu li djeca vlasnici svojih života? Tko ih štiti kada dom postane pozornica, a roditelji odluče od njih napraviti svojevrsni proizvod za generiranje internetske slave i zarade? Kakve su posljedice eksponiranja vlastitog života “unutar četiri zida” na milost i nemilost tuđih pogleda i mišljenja?
Melanie, bivša sudionica reality programa i mlada majka, od svoje djece stvara youtuberske zvijezde. Djetinjstvo brata i sestre Sammy i Kimmy pretvara se u maraton unboxinga i isprobavanja slatkiša. Njihova se dječja srca više ne vesele ni novom ni šarenom. Ugušen u šarenilu, jaz između onoga što djeca uistinu osjećaju i njihovih osmijeha za kameru postaje sve veći. Internetska im je slava ukrala djetinjstvo. Pomno izgrađen savršeni svijet mlade četveročlane obitelji eksplodira otmicom djevojčice Kimmy. Kula od pijeska raspala se pod vihorima medijske pozornosti? Lik inspektorice Clare, koja istražuje njezin nestanak, glas je razuma u društvo koje sve teže razabire prave granice između stvarnog i virtualnog.
Iako autorica ovim romanom poziva na kritičko promišljanje o fenomenu vlogera i influencera, u intervjuima često govori kako njen cilj nipošto nije bio osuditi bilo koga tko se bavi takvom vrstom posla, već senzibilizirati javnost na moguće probleme. Psihološki trileri nisu joj strani, a nije joj strana ni “tišina” u prozi. U svojim tekstovnim prazninama čitatelju daje mogućnost za čitanje neizgovorenih istina. Na samom kraju knjige Sammy je već odrastao mladi muškarac koji pati od takozvanog sindroma “Trumanova showa”. Tvrdi da vidi kamere koje nitko drugi ne primjećuje, a koje su svuda oko njega. Taman kad pomislimo da je Sammy potpuno izgubio vezu sa stvarnošću, shvaćamo da možda nije posve u krivu.
Od Deborda do De Vigan – stvarnost kao proizvod
Od Debordova “Društva spektakla”, preko Trumanova režiranog života, do De Viganine digitalne obitelji – sve tri priče dijele istu nit: pretvaranje privatnog u javno, stvarnog u performans, a čovjeka u puki proizvod. Identitet se oblikuje algoritmima, a autentičnost postaje luksuz. Na svakome od nas je da za sebe odgovori na to gdje je njegova granica.
