Mirjana Mikulec, dizajnerica interijera na čelu biznisa u kojem ove godine obilježava 20 godina karijere, davnih je dana shvatila da je radoholičarka. Za Poslovni vikend priznaje kako je istosobno shvatila i da njezin odmor zapravo nikad neće izgledati onako kako ga zamišljaju drugi ljudi.
”Ja svoj mobitel ne gasim i to mi nije opterećenje”, kaže Mikulec i dodaje kako to ne znači da se ne odmara. Odmara se druženjem s prijateljima nekoliko puta tjedno, na putovanjima gdje se inspirira drukčijim kulturama, načinom života i drugim vizurama. Odmara se i vježbajući jer joj je tada mozak “u drugom modu”, ali najradije se odmara provodeći vrijeme s kćerima jer tada, kaže, stvara neka nova iskustva dok one odrastaju.
Poslovni ‘slučaj’
Kalendar svojih obveza slaže barem tjedan dana unaprijed, a u njemu se nalaze snimanja koja ne može preskočiti, sastanci koje mora održati i obveze koje mora ispuniti. Zatim navigira između toga. “Guram na kraj dana ono što baš nije toliko hitno, a rješavam ono što je goruće i zahtijeva moju pozornost sad i odmah”, kaže te otkriva da se time ne ponosi, ali zna joj se dogoditi da sjedi na jednom internom sastanku i paralelno na mobitelu odgovara na neki e-mail vezan za nešto drugo. “Ili pak uzvraćam poziv za nešto treće jer je poslovanje živi organizam”, dodaje.
Njezin je poslovni “slučaj” sličan vjerojatno ne samo tisućama, već milijunima drugih poslovnih “slučajeva” u društvu koje kovanicu “moderan način života” odavno koristi kao ljepši naziv za preplavljenost prekomjernom količinom obveza te posljedično i stresa koje donesu. Dejan Sobočan, predsjednik Uprave obiteljskog posla s namještajem Sobočan interijeri, na pitanje radi li dok je na godišnjem odmoru, odgovara:
”Naravno da ne radim, samo na trenutak ‘bacim oko’ na mailove, tu i tamo odgovorim na hitne poruke i nekako se slučajno nađem na pozivu od sat vremena jer je ‘nešto iskrsnulo’.” Tumači to kao klasičan godišnji odmor u skladu sa zahtjevima posla i odgovornosti koju nosi funkcija u tvrtki.
Dora Matošić, predsjednica Uprave središnjeg klirinškog depozitarnog društva (SKDD), broj poruka, poziva i upita raznih dionika na dnevnoj razini smatra potpuno nevažnim. Taj aspekt ne doživljava kao posao, već kao dio svog poslovnog života. Ključno je, smatra, riješiti stvari i držati ih pod kontrolom, uspješno dati odgovore i osigurati rješenja onima koji ih traže. Veliku količinu obveza usvojila je kao dio životnog stila. ”Naučila sam živjeti s tolikom količinom obveza i biti uvijek dostupna”, kaže Matošić.
Čega se sve boje…
Sindrom izgaranja (burn out) zaposlenika tema je koja se češće spominje nego sindrom izgaranja ljudi na vodećim poslovnim pozicijama, no opsežna studija konzultantske tvrtke Deloitte iz 2023. pokazala je da rukovoditelji doživljavaju razine izgaranja jednako visoke kao i njihovi zaposlenici, a čak je 74 posto rukovoditelja u anketi reklo da se suočavaju s preprekama kada je u pitanju postizanje ciljeva vlastite dobrobiti, a prepreke su uvelike povezane s njegovim poslom.
Čak 73 posto rukovoditelja u anketi istaknulo je kako jednostavno ne mogu uzeti slobodno vrijeme i dopustiti sebi da ne budu dostupni. Kad je riječ o poslu, 22 posto navodi da su uvijek dostupni jer žele da ljudi znaju da su predani svojem poslu, idućih 22 posto objašnjava da ih nema tko zamijeniti ako su nedostupni, a svaki četvrti menadžer posvjedočio je kako nikad ne prekidaju kontakt s poslom i uvijek su dostupni jer, kad bi se isključili, posao bi im nakon povratka bio neizdrživ, a 24 posto boji se da bi propustili važne poruke ili e-mailove. To ne iznenađuje Maju Vučić, psihologinju specijaliziranu u području organizacijske psihologije i posvećenu treniranju menadžera kako da ipak uspiju u onome od čega su možda već odustali, a treba im.
”Ljudi na na najvišim pozicijama u menadžmentu u pravilu su izbombardirani dnevnim informacijama, sastancima, e-mailovima i porukama, a 80 posto svega toga samo je sebi svrha”, kaže Vučić. Psihologinja tumači kako ljudi zapravo nisu sposobni za multitasking, odnosno obavljanje više poslova gotovo istosobno.
”Svako ‘ulaženje’ u neki zadatak i ‘izlaženje’ iz njega da bi se ušlo u drugi zahtijeva vrijeme, pozornost i koncentraciju pa, ako toga nema, na kraju sve bude tek površno obavljeno, a uzme i do 30 posto više vremena u odnosu na način rada koji ne podrazumijeva obavljanje više poslova istosobno”, kaže Vučić.
Izazovi delegiranja
Menadžeri, kaže ona iz svojeg iskustva, najčešće nemaju jasan uvid u to koje grupe poslova oni zapravo ne moraju raditi te da je njihov ključni posao trenirati svoje ključne ljude za poslovnu samostalnost kako ne bi stalno bili zapleteni u mirkomenadžeriranje. ”Sat rada predsjednika uprave preskup je da bi izrađivao tablicu u Excelu”, primjer je koji Vučić navodi i dodaje kako je stalna dostupnost izvor stresa koji nam je donijela tehnologija i stvoreno uvjerenje da se na poziv ili pristiglu poruku odmah mora odgovoriti.
”Mora se odgovoriti na izvanredne situacije, ako je, recimo, buknuo požar, ako zovu policija ili s televizije, a sve ostalo može čekati ponedjeljak”, savjet je psihologinje o postavljanju granice između privatnog i poslovnog, barem vikendom. Dori Matošić najviše stresa, kaže, donosi upravo ponedjeljak. Označava, tumači, početak radnog ritma i zahtijeva postavljanje temelja za ostatak tjedna, što može biti izazovno. Najstresnijim u svojem poslu smatra koordinaciju poslovnih procesa, obveza i zadataka kako ništa ne bi ostalo neriješeno, što zahtijeva, smatra, veliku organizacijsku vještinu s naglaskom na pozornost za detalje.
”U delegiranju najveći izazov mi je naći pravu osobu koja može učinkovito riješiti povjereni joj zadatak. Potrebno je dobro poznavanje tima i njihovih vještina”, kaže Matošić. Dejan Sobočan najstresnijim smatra usklađivanje svih faza projekta kada je važno održati visoke standarde i poštovati dogovorene rokove.
”Stres mi povećavaju neplanirane promjene, kašnjenja dobavljača i nepredviđeni problemi na terenu”, govori Sobočan, tumačeći kako upravljanje takvim izazovima zahtijeva dobru organizaciju, brze odluke i sposobnost “da ostanemo smireni čak i kada se čini da se sve odvija prema Murphyjevu zakonu”.
Iako bi se većina priklonila Dori Matošić i za najstresniji dan izabrala ponedjeljak u duhu Murphyjeva zakona, Sobočan navodi kako njemu najstresniji dan u tjednu nekako ispadne četvrtak koji pred kraj tjedna donese, kako kaže, “neplanirane hitnosti, a rokovi se čudesno ‘skrate preko noći’”.
Da se lakše nosi s obvezama pomaže mu dobra organizacija, šalica jake kave i jasan fokus na prioritete. “Ključ dobrog delegiranja leži u povjerenju, a izazov je uspostaviti ravnotežu između kontrole i autonomije”, smatra on. Obiteljski biznis u industriji namještaja opisuje kao nošenje tereta kontinuiteta, s jedne strane, i neprekidnu utrku protiv vremena i konkurencije, s druge.
Kvačice na sve kućice
”Posao nikada ne ostaje samo posao – granica između privatnog i poslovnog života često je nejasna, a odluke nisu vođene isključivo razumom, već i dugoročnim osjećajem odgovornosti prema obiteljskoj tradiciji”, zaključuje Sobočan.
Mirjani Mikulec stresno je kad nešto ne ide po planu, kada je potpuno izvan njezina i utjecaja njezina tima i kada su oni sa svoje strane napravili sve kako treba i stavili, kako kažem “kvačice na sve kućice”, ali projekt ipak zapne.
”Svima je jasno da smo dali sve od sebe, ali odgovornost prema klijentu je jača i to me pokreće, gura me naprijed, na neki ludi način me osnažuje jer nema šanse da stanem i kapituliram, idem dalje”, ističe Mikulec, tumačeći kako oni koji je znaju, znaju da će “okrenuti nebo i zemlju kako bi došla do rješenja”. Biznis koji vodi obuhvaća studio za uređenje interijera, ustanovu za obrazovanje odraslih, agenciju za nekretnine, TV emisiju InDizajn, online kanale te sajam pa delegiranje smatra nužnim.
”Prije 10 godina najveća prepreka delegiranju bila sam ja, no s vremenom, širenjem djelatnosti i, u konačnici, s iskustvom shvatiš da ne moraš i ne trebaš sve sam. Psihologinja Maja Vučić upozorava na to da istraživanja pokazuju kako čovjek u danu može biti 100% učinkovit u poslu između 4,5 i 5 sati dnevno. “Nakon toga učinkovitost pada na 30% iduća tri sata, a zatim na samo 5%, iz čega jasno proizlazi da svaka osoba koja radi prekovremeno radi s malom učinkovitošću”, kaže Vučić.
Menadžerima voli savjetovati primjenu Pomodoro tehnike. Ona podrazumijeva grupiranje poslovnih aktivnosti u intervale, pri čemu radni interval traje 25 ili 30 minuta, a nakon toga je nužan odmor od 5 ili 10 minuta. U radnom intervalu nužno je biti potpuno posvećen onome što je predmet posla, a tijekom odmora ne smije se odrađivati nešto drugo, nego se odmoriti nekom opuštajućom aktivnošću.
”Nakon tri takva ponavljanja potrebno je uzeti pauzu od pola sata tijekom koje bi bilo dobro prošetati se ili slušati glazbu i onda se možeš vratiti poslu”, kaže Vučić.
Stres se, tumači ona, najčešće događa kada buduće situacije percipiramo kao potencijalno opasne, kada mislimo da nećemo uspjeti ili, primjerice, da nešto nećemo stići na vrijeme i onda kreiramo moguće posljedice. “Na kraju svi sve stignu, ali mnogi pritom izgore”, kaže psihologinja. No, kako da ne izgore? “Potrebno je prestati razmišljati da će nešto poći po zlu, dobro se organizirati, maknuti ono što bespotrebno guta vrijeme i pridržavati se dnevnih ciljeva”, kaže Vučić i dodaje: “Pomodoro tehnika, ako se vjerno primjenjuje, može pomoći.” U kompaniji zapošljava osobu zaduženu za prodaju, a na pitanje koliko zaposlenici imaju godišnjeg odmora, Vučić je kandidatkinji za posao odgovorila: “Dva do dva i pol mjeseca, završavamo poslove krajem lipnja i ponovno počinjemo sredinom rujna, takva je priroda posla.”
