Cijeli svijet obaviješten je da je nađena glava skulpture Jima Morrisona, ali ne znate da je obilazak Morrisonova groba bio “de rigeur” ekipe ispred Zvečke osamdesetih, sve dok glava nije, točno prije rata kod nas, ukradena pa su se prioriteti promijenili. No, kad smo davno ispred Zvečke čuli da je kipar Mladen Mikulin postavio bistu, i to na divljaka, nikoga nije pitao i nitko mu nije smetao da to učini. Sve skupa nam se činilo kao fantastičan performance, u rangu onoga kada je kolega novinar Ivo Škorić iz vica na nekoliko sati otuđio neprocjenjivu vazu dinastije Ming iz Muzeja Mimara i o tome napravio reportažu.

Uglavnom, tko je išao u Pariz, a išli smo relativno često, po izložbama, koncertima, nije zaobišao Morrisonov grob. Slobodno možemo reći da su taj pohod obavili ne samo muzičari, nego svi tko je bio nešto, a visio je ispred Zvečke. U prepričavanjima, posjet Morrisonovu grobu mogao se mjeriti samo s anegdotom kad je Predrag Figenwald Figi, autor tadašnjeg popularnog napjeva “Moon je pun!” na ulicama Londona vidio Johnnyja Rottena i rekao mu: “Hej, hej, ti si Johnny Rotten.” Na to ga je ovaj pogledao i mračno procijedio: “Lucky you.”

Čini mi se da je modu pohoda, napola ironično, kako je odgovaralo tadašnjem osjećaju, uveo naš blagi, duhoviti i vrlo kreativan prijatelj Gula koji danas živi na Zlarinu i zna sve korisno i nekorisno o ljekovitom bilju. Skoro svi smo bili studenti filozofije i povijesti umjetnosti i nismo bili previše oduševljeni skulpturom, bila nam je čisti camp, a i Doorsi su pripadali prethodnoj generaciji. Oko nas se slušao punk i Novi val, ali, opet – istina je da je Morrison bio klasik. Tko bi došao tamo, valjda bi se potpisao na glavu skulpture, i stavio bi mali kazetofon s kojeg bi odjekivao tmurni “Riders on the Storm”.

Nad grobom Balzaca

Makar se groblje zatvara u šest popodne, mnogi su ostajali tamo i noću i igrali se glupih igara skrivanja i vikanja iza grobova. Svakakvih je anegdota bilo tih hodočasnika ispred Zvečke na Morrisonov grob, smijali smo se danima.

No, nekima od nas to se groblje u cjelini uvuklo pod kožu pa tako ja svaki put kad idem iz Bruxellesa u Pariz povoljno parkiram u blizini “Pere Lachaisea”, i obvezno tamo provedem nekoliko sati. Šetnja između grobova podsjeća me na one koji su nešto ostavili iza sebe, pisce, muzičare, slikare i skulptore. No, nije to idila usamljenika. Ovo je groblje iznimno aktivno. Priče frcaju na sve strane. Ima ukopa i dan-danas, ali je živo jer je stalna interakcija s onim što su ostavili pokojnici.

Prije dvije godine vidjela sam nekolicinu mladih kako pored jednoga groba salutiraju, plješću i izvikuju parole: “Ni Bog, ni gospodar! Vlasništvo je zločin! Solidarnost! Sloboda! Rat palačama!”

Pogledam s kime to razgovaraju preko groba – Louis Auguste Blanqui, francuski socijalist iz 19. stoljeća. Zar je još živ?

Na drugome mjestu dva mladića nad Balzacovim grobom čitaju, obraćajujući se jedan drugome, dijelove iz njegovih knjiga. Možda glumci.

Velika je gužva vodiča po groblju, konkurencija je velika, vodiči oživljavaju pokopane pa vode ture pod naslovima tipa “Mrtvi i seks”, “Mrtvi i obiteljski odnosi”…

Ali, najbolji među njima ujedno je i najpoznatiji francuski, ako ne i svjetski nekrozof Bertrand Beyern, čovjek koji svoj život provodi na grobljima. Kad god je nešto o toj temi, pozivan je na televiziju i intervjuiran. Njegovo je vrijeme za javne nastupe oko Dana mrtvih, a sad, tko zna gdje kopa… Ipak, oglasio se u povodu pronalaska Morrisonove biste i potvrdio da je sve ovo vrijeme tvrdio da su je profesionalci ukrali, a da se naslušao suludih priča o tome gdje je Morrisonova glava.

Uglavnom, on vodi nezaboravne tematske ture po groblju i voli znati odakle su mu klijenti:

“Odakle ste”, pitao je i uzdahnuo: “Ah.”

Onda, kao omamljen, francuskim naglaskom:

“Mirogoj, Mirogoj! Koja ljepota, koja harmonija. Arkade u sumrak. Ah, les arcades…”

Čekaj me dugo…

Njemu zahvaljujući može se upoznati “Pere Lachaise” i razmišljati nije li ono što je Europa možda – već mrtvo. Mrtvi su njezini najveći pisci i skladatelji, mrtvi su važni političari, veliki znanstvenici, heroji i obični ljudi.

Te su priče o običnim ljudima najzabavnije.

Evo, o mužu koji je kupio dva groba, jedan uz drugi, malen, uzak, neugledan za punicu i vrlo lijep i prostran za sebe i ženu. Kad je punica umrla, strpao ju je u neugodnu rupu i počeo dodatno proširivati dio za sebe i ženu. Kad, umre i on! Zabunom i zbog birokratske zavrzlame i dan-danas leži stiješnjen uz punicu, a žena, sama u onom lijepom grobu.

Najbizarnija je grobnica bogatog Parižanina, farmaceuta, a opsjednutog Egiptom. Do prije tri-četiri godine bio je živ živcat i trebao bi imati oko 60 godina. On si je već prije deset godina spremio sve, a to znači krasnu grobnicu u egipatskom stilu, vjerno oslikanu i ukrašenu, a povrh nje je, dakako, mala piramida. No, ipak, nije sve kao starom Egiput pa je dao uvesti struju i vodu. Internet valjda računa da će biti wi-fi.

U toj grobnici održano je i primanje tijekom završetka radova, što je prenosila i televizija.

Kako je bogat, školovao je osobu koja će ga balzmirati točno po egipatskoj proceduri i plaća mu mjesečni honorar i dodatne edukacije. No, brine ga što je taj majstor njegov vršnjak.

Onda, ima tamo i jedan muž koji je prije 150 godina napisao na grob svoje žene: “Čekaj me dugo…”

Nije tamo pokopan.