Hrvati vole oldtajmere! Hrvatski bismo rekli – starodobna vozila. U Noći muzeja, jednom od najmasovnijih kulturnih događanja u našoj zemlji, najveća je gužva upravo u Mičevcu, u kojem drugu godinu zaredom članovi Oldtimer kluba Turopolje predstavljaju svoje limene kapitalce, povijesne motocikle, automobile, vojna vozila pa i – traktore.

Iza svih tih ušminkanih limenih ljepotana, nekih starih i stotinu godina, stoje vrijedne ruke vlasnika vozila koji su od starog krša napravili muzejske primjerke koji, dakako, mogu i na cestu. Pali i vozi… Sa zagrebačkim amaterima restauratorima, ponajboljim u zemlji, proveli smo dan – ispod haube.

Automobil od drveta

“Ne kupujemo nove gotove automobile, već restauriramo stare, da ne velimo – krame (smijeh), automobile koje nađemo na otpadu, u šupama, garažama, njih obnavljamo i vraćamo u izvorno stanje kako su izgledali 1928., 1943. ili 1965. godine, kad su izašli iz dućana. I nema tu prečica, da od Golfa II stavimo getribu u auto iz četrdesetih. A ne… Sve original!”, kažu restauratori.

Gregor Povšič, najstariji i najiskusniji među ekipom zagrebačkih restauratora, nastavlja priču: “Vidite, ja sam 1969. godine kupio prvi stari automobil, bio je to DKW F8 iz 1940. kojim su njemački piloti Luftwaffea na aerodromu na Borongaju vozili po krugu, tamo od porte do hangara, i pokušao sam ga obnoviti. Bio sam mlad dečec, imao sam 18 godina i nije mi uspjelo. Jednostavno nisam znao. Tada sam ga rastavio, i znate što? I dandanas je rastavljen”, kaže Povšič pa nastavlja: “U to je doba bila nestašica materijala i lima jer većina je išla za vojnu proizvodnju pa je automobil napravljen od drveta i prekriven umjetnom kožom. Od očaja zato što nisam mogao nabaviti dijelove, deset godina kasnije pronašao sam isti takav, ali taj je bio od lima, i njega sam sredio! I da štos bude veći, automobile mi je kupovala supruga.”

Koliko automobila vam je kupila supruga? “Moja Blaženka kupila mi je šest automobila i deset motora! Sve oldtajmeri. Bio sam najsretniji suprug na svijetu. Među tim automobilima je i krem Škoda Popular Monte Carlo, kabriolet koji je bio prva nagrada na lutriji 1939. godine na Zagrebačkom zboru, što je bio preteča Velesajma. Taj je automobil na lutriji osvojila jedna gospođa pa ga je prodala tadašnjem predsjedniku Automoto saveza NDH, neki Bošnjak, taj je poslije rata auto prodao nekom moleru, ovaj Asančaiću, a on mojoj Blaženki.”

Tko je bolje vozio oldtajmere, vi ili supruga? “Ona! Vozila je sve te oldtajmere na relijima, kad bismo išli na more, ona bi sjela za volan, vozila nas na sajmove i utrke… Ona je vozila, a ja sam ih obnavljao.”

Gdje ste obnavljali vozila? “Doma, na kuhinjskom stolu! Kad mi je supruga u Zadru kupila ostatke starog motora Indian, a upravo je on bio izložen na izložbi Noći muzeja, bilo joj je žao što se smrzavam u garaži pa sam ga u našem stanu na drugom katu zgrade na Kvatriću restaurirao za kuhinjskim stolom.” Gdje ste jeli juhu za nedjeljni ručak? Na kauču? “Na stolu! Između dijelova Indiana (smijeh). Njoj je bilo važno da sam na toplom i da radim na njemu…”

Promjene

Ulaganja u obranu i konkurentnost su nužna, ali ne na štetu radnika i kućanstava

Industrija zdravlja vida

Sve više Hrvata rješenje za vid pronalazi na istom mjestu – evo zašto

Kako ste i gdje nabavljali dijelove? “Po cijelom svijetu! Kako god smo se snašli. Nije bilo interneta, ali bilo je sajmova u Münchenu i Brnu koje smo obilazili. Evo, prijatelj iz kvarta koji je civilni pilot Air Francea vozio je liniju Pariz – New York, dovozio bi dijelove preko Velike bare na Stari kontinent. Kad bih ja što pronašao, recimo u Los Angelesu, on bi taj dio pokupio i donio u Zagreb. Taj je motocikl koristila američka policija, i ona u Los Angelesu, New Yorku itd., a štos je da se gas dodaje lijevom rukom kako bi desna bila slobodna policajcu za – pištolj, ako je trebalo, tamo 20-ih ili 30-ih, zapucati na gangstera u bijegu… Dobar štos je i radilica koju smo nabavljali za kolegu Željka Lončara, za njegov policijski Indian Big Chief. Pronašli smo je u Montrealu, ali nekako ju je trebalo dopremiti jer ima 25 kilograma. Poslali su nam je običnom poštom, a nakon što ju je poštar donio kao paket, više u našu ulicu nije dolazio (smijeh). Bome se nateglio…”

Kad vidim, znam

I radilica radi? “Radi, evo može se vidjeti, vrti se”, ponosno kaže Gregor.

Kolekcionar i restaurator Željko Lončar nastavlja istim smjerom: “To je zarazna bolest. Dijagnoza… Prešla je s Grge na mene, a onda s mene na druge ljude.” Pokazuje na žuti Fiat Topolino C iz 1950. godine pa priča njegovu priču:

“Tim su automobilom njegovi vlasnici prevozili drva po Gorskom kotaru. Prerezali su ga na stražnjem dijelu kako bi drva mogla stati u njega i onda su iz šume, s njegovih 18 konjskih snaga, vukli drva godinama… Da bismo ga doveli u prvobitno stanje, morali smo pronaći zadnji kraj, a kupili smo ga u Sloveniji pa smo ga sami, kao kakvi autokirurzi, spajali s prednjim dijelom.”

Koliko je originalnih dijelova na svakom automobilu? “Svaki šaraf, ako je moguće. Mora biti autentično. Evo, poznati su šarafi, prijeratni Ribe ili Kamax… Ako ga je moguće pronaći, kupiš ga, ako nije, obnavljaš… Novi navoj, šaraf na cinčanje ili kromiranje. Svaki dio treba obnoviti jer, na kraju, detalj je taj koji čini cjelinu. I funkcionalno i estetski”, dodaje Lončar.

Koliko traje obnova? “Najbrža može biti godinu dana, a često traju i do deset godina. Kolega Valent Čukelj i ja smo Fiat 508 Balilla iz 30-ih lakirali – mjesec dana!”

Koji su koraci? “Rastavljaš, čistiš… Hrđu skidamo ili čeličnim četkama ili kiselinom i pripremamo za kromiranje, a onda ide brušenje i poliranje. Ali, to je sve preskupo da radi netko drugi pa radiš sam. Preriskantno je dati nekome da ti obavi taj posao jer se dio može uništiti, a onda je priča gotova… Što se tiče mehanike, na dijelovima se često treba što doraditi, obraditi, potokariti, pobrusiti… Konačno, svaki dio vozila treba dovesti u vrhunsko stanje, a onda slijedi najslađi dio.”

Sastavljanje? “Sastavljanje! No, ni tada nije gotovo. Što s tapecirungom? Treba pronaći materijal koji odgovara originalu, ali da je nov. Kad sam tražio smeđi skaj za Fiat Topolino, tražio sam boju koja će odgovarati smeđoj u unutrašnjosti, ali da ima i teksturu iz tih godina. Imao sam sreće pa slučajno pronašao materijal u Njemačkoj. Još uvijek nije gotovo, i danas tražim tepihe za njega. Da su smeđi, teksture poput tapisona, ali da je tekstura malo grublja. Ne znam ni sam opisati, ali kad vidim materijal, znat ću da je to to!”

Sve mora biti autentično

Valent Čukelj, autolakirer koji je “u hrđi” već 60 godina, nastavlja: “Ako kažem da sam obnovio 500 vozila, neću fulati! Najviše sam se namučio upravo s Fiat Balillom iz 1939. godine, koji je Željko spominjao. Na tom krasnom automobilu sve je bilo koma, za prešu, za otpad… Ali, radilo se. Nanijeli smo, kad sve zbrojimo, više od 45 kilograma autokita, a za neke ne treba možda ni kilogram. Danas u svojoj kolekciji imam 15 motocikala i nekoliko automobila.

Ponosan sam na BMW R27 s bočnom prikolicom 250S, koja je izuzetno rijetka, ali i na Adler iz 1925., koji sam pronašao u zagrebačkoj Dubravi obješenog na gredi. Kad krećemo u obnovu, sve mora biti autentično, na njemu nema nijednog novog dijela. Svaki je obnovljen. Od prvog vijeka do posljednje matice. Primjer je i da sam na tom Adleru, a u prijevodu je to ‘orao’ čak 186 komada dijelova lakirao.” Koliko dijelova ima na takvom motociklu? “Nekoliko tisuća… i svi na obradu. Od radilice, klipova, svake sitnice. Za obnovu jednog BMW-ova motocikla pisao sam sate i zapisao više od 400 sati, koliko sam na njemu radio. Da sam radio svaki dan osam sati, to bi bilo 50 radnih dana!”

Gdje su ti svi automobili koje ste obnavljali? “Tko će ga znati… Eto, bio sam na sajmu Retro Classics – Stuttgart, jednom od najpopularnijih za oldtajmere, i tamo sam na izložbi pronašao VW Bubu koju sam ja obnavljao prije 15 godina! Kažem, u hrđi sam 60 godina, ali volim to!”

Što je najteže obnoviti? “Tuđe pogreške!”, dodaje Čukelj.

Dečki nastavljaju: “Priča je zapravo vrlo jednostavna. Ono što se da popraviti, to se i napravi. Ono što se ne da napraviti, o tome razmišljaš pa onda i sam napraviš, a ono što se zaista ne može napraviti, onda to na kraju i sam oporaviš. Sve se svede na tebe, tvoju vještinu. Jer, dijelova, kako znamo, nema nekih i više od pola stoljeća.”

Dajte primjer dijela koji se ne može popraviti, a danas radi? “Na radilici motora Indian klipnjače su bile ‘popigane’ poput pereca. Idem kod majstora, on veli: ‘Sinek, moraš kupiti novu, ova se ne da popraviti.’ A ja odgovaram: ‘A kako? Stara je 100 godina, sigurno ću je gdje pronaći, ljudi ne znaju što bi s njima i svi ih prodaju preko Njuškala.’ Na kraju priče ohrabrio sam se, prekrižio, uzeo prešu i krenuo ravnati. I eto je, radi… Vozim se tim motorom po Maksimirskoj”, govori Lončar.

Koliko zagrebački obrtnici pomažu amaterima restauratorima u obnovi? “Sve je manje obrtnika koji znaju posao, kojima se možemo obratiti za pomoć. U Bužanovoj je Zvonimir Hrvoj, on nam pomaže kod mehanike, ako treba obraditi zupčanike ili što slično. U Savskoj Teofik Šećerbegović, koji će pomoći oko sajli ili opruga, znalac je i Krešimir Čukman, u Vlaškoj obrtnik Havel, koji je kovinopojasar…”

Stare hrđave krame…

Kojih zanimanja više nema? “Galvanizera nema, nema ni strojobravara koji bi znali napraviti zupčanike kao iz tog vremena, nema ni autolakirera koji znaju raditi starom tehnologijom, sve je manje i vrsnih autolimara koji bi pomogli u obnovi starodobnih automobila… Zato obnova traje godinama. Dakako, tražimo nekoga tko je stručniji, tko je pametniji jer ne možemo ni mi sami sve znati, ali sve je teže naći takve ljude. Eto, neki od nas imaju tokarski stroj u sobi, ali ne znamo sve sami napraviti”, govore restauratori.

Zvonko Mužar ponosan je na svoju kolekciju njemačkih, većinom ratnih motocikala. “Kao klinac htio sam voziti motor, a tamo u petom razredu osnovne škole nabavio sam u Donjoj Dubravi od susjeda hrđavi Zündapp iz 1939. godine. Taj je bio toliko hrđav, pola mu je dijelova nedostajalo, da sam ga kao klinac rastavljao, ali i nikad ponovno sastavio. Krenuo je drugi, peti, šesti… Mi smo se već kao klinci zaljubili u te stare hrđave krame koje smo dovlačili doma i pokušavali ih obnavljati.”

Jeste li kupili novi motocikl? “Jesam, Hondu CB 550 krajem 70-ih. I znate što, prodao sam je za nekoliko mjeseci!”

Zašto? “Pa sve je radilo na njoj! (smijeh) Samo bih stisnuo gumb i vozio se. Bilo je dosadno, nije bilo ništa za popravak na tom novom motoru.”

Na koje ste motocikle najponosniji? “Zündapp KS 750, ponos njemačkog Wehrmachta, najpoznatiji i najcjenjeniji motocikl Drugog svjetskog rata, a imam i model Zündapp KS 800 te DKW NZ350/1. Nakon 50-ak motora koje sam obnavljao, ova tri su ostala. To su kapitalci. I sve sam ih, osim lakiranja, obnovio sam. Evo primjer 750-ice, koju je svojedobno vlasnik vozio na plac! Čovjek je imao vrtove na Savici te bi prikolicu napunio povrćem i prodavao ga na Kvatriću. Netko ga je kupio, ali nije mogao puno obnoviti jer je nedostajalo više od pola motora pa sam se ja uhvatio posla.

Dolazili su dijelovi iz Mađarske, Austrije, čak i iz Beograda, Skoplja, dio gondole prikolice iz Splita, a ono što sam morao kupiti bile su – gume. Dakako da na njega ne mogu Michelin ili Goodyear, već gume iz tog doba, Wessa, Mitas, Metzeler… Interesantan pedigre ima i Zündapp KS 800, u njemu je četverocilindrični bokser motor koji se počeo proizvoditi 1933. godine, a u njegovoj izradi prste je imao i sam Ferdinand Porsche, čovjek koji je konstruirao narodni automobil, legendarnu Volkswagenovu bubu.”

Za tri gajbe Ožujske

Čiju je ideju kopirao Adolf Hitler kad je s VW bubom krenuo osvajati tržište? “Amerikance i njihov Ford T. Na njegovu natječaju pobijedio je upravo Ferdinand Porsche s prvom bubom, a cijena je tada bilo 1500 Reichs maraka. Tražio se obiteljski auto, s čijim bi se prihodima od prodaje dijelom financiralo i naoružavanje Njemačke. Primjer toga doba je i moj motor DKW NZ350/1, koji je iz 1944. godine, a specifičan je po tome što nema aluminijski blok motora, što je standard, već je on od – gusa. Materijala od kojih se rade i kade. Dakako, materijala nije bilo, Nijemci su sav aluminij koristili za izradu borbenih aviona Luftwaffea pa se za motore koristio gus, odnosno lijevano željezo… Taj DKW jedini je takav motor u našoj zemlji”, ponosno kaže Mužar.

Među izloženim automobilima u Noći muzeja bio je i Nash Super Six, kolekcionara i urara Dalibora Lebarovića, koji je poseban zato što je kabriolet iz 1928. godine te, iako mu je gotovo stotinu godina, i dalje sudjeluje u normalnom prometu. Bili su tu i Ford T, Dodge Viper, Ferrari 348 TS, Fiat 500, Mercedes 380 SEL, Lancia Delta Integrale Evolution, Camaro SS, Corvetta LSX, Willysovi džipovi, bube, kao i Harley Davidson WLA iz 1943., jedan od najcjenjenijih vojnih motora, ali i prvi model Vespe Faro Basso.

“Vidite, obnavljali vi stari Tomos ili Indian ili Zündapp, uzet će i vrijeme i trud… A mi smo itekako imali sreće što smo naletjeli na takve stare motore te krenuli u njihovu obnovu. Već je sama sreća – pronaći ih!”

Vladimir Gašparec iz Jakuševca oldtajmere je pronalazio čak i zakopane na – njivi. “Kratke noge, a visok motor! S osam godina ja sam već vozio Tomos T12 koji mi je dao djed Ivan. Bio je poluispravan, više smo mi dečeci iz ulice taj Tomos gurali nego ga vozili. U pučkoj školi sam, da bih se popeo na motor, morao prvo na plot, a onda skok. Imao je ručni mjenjač, tri brzine pa sam se nekako vozio, a kad bih htio stati – morao sam skakati s njega!”

Je li vas, kao pučkoškolca na Tomosu, hvatala milicija? “Išao je djed na razgovor, on bi me spasio! No, i susjedi su vidjeli da mi ide obnova motora pa su me tražili da i njima šarafim motore kao mališan. I tako sam krenuo, jedan, drugi, pa došao i do 600 motora oldtajmera koje sam popravio.”

Gdje ste ih pronalazili? “NSU 250 Supermax kupio sam za tri gajbe Ožujske. No, problem je bio što je motor bio najprije u šupi pa je tamo smetao drvima za grijanje pa se preselio kraj njive, a zatim ga je vlasnik prevrnuo plugom da se ne diže s traktora, zatim i po povratku na njega nabacao zemlju iz dvije brazde. Ostao je tako zaoran više od 20 godina dok ga sam nisam otkopao. Eto ga, danas vozi… Jedan motor kupio sam u Zaprešiću, zvala je žena da dođem po njega ‘jer je jako ružan’, ali rekla je i da joj kad ujutro budem dolazio, donesem i grincajg s placa! Sve je to avantura, nije samo popravljanje, već cijela priča”, dodaje Gašparec.

Naturalna restitucija

Davorin Babić, profesor koji je predavao ugostiteljske predmete u školama u Frankopanskoj i Utrini, također restaurira vozila.

“Nemam praktičnog znanja, ni tehnološkog, limarskog, mehaničkog, električnog, ali imam entuzijazam još od djetinjstva. I tu dolazi do naturalne restitucije, odnosno trgovine – zamjenom. U mojem slučaju zamjenom rada. Pomažem dečkima, oni pomažu meni. Morate znati da čovjek ne može biti na dva mjesta pa da je golema pomoć pri restauraciji ako ti tko štogod samo pridrži. Evo vam primjer mog motora Dneper MT 11. Riječ je o sovjetskom, odnosno ukrajinskom, teškom motociklu s prikolicom, a koji je izveden prema BMW-u R71 iz Drugog svjetskog rata. U to doba Hitler, prema Versajskom ugovoru, nije smio raditi motocikle jače od 500 kubika zbog vojne primjene pa su ih radili – Sovjeti. Staljin je, prije nego što su se posvađali, dobio materijale, alate i sve drugo da može raditi ukrajinsku, odnosno sovjetsku inačicu BMW-a R71.

No, da se vratim na priču, da bismo ga obnovili, mi smo bušili rupu nestandardnim velikim svrdlom od 16 mm, i to rukom, i to više od 20 centimetara dužine. Onako, od oka! I pogodili bez problema! Drugi BMW-ov motor, koji je imao frontalni sudar te mu je savinuta rama koja nosi vilicu, morali smo izvlačiti za 17 centimetara. Znate kako smo radili? Motor smo vezali lancem za murvu, a drugi dio lanca za traktor. Moja dva sina Martin i Pavao držala su motor sa svake strane, a Vladimir Gašparac vukao je traktorom IMT 533 dok ga nije izravnao! Točno u milimetar… Eto, toliko o finoći obrade (smijeh). Tu dolazimo na priču koja nam je svima ista, a to je – domišljatost. Za nas ne postoje gotova rješenja, ne možemo otići u dućan i kupiti što nam treba, već upotrebljavamo domišljatost da bismo riješili nemoguće”, poentira profesor Babić.

Dalibor-Matija Sabo obnavlja – traktore. “Traktor djeda Antuna Galekovića obnovio sam iz sentimentalnih razloga. Prva fotografija koju imam je ona mene kao dvogodišnjaka na traktoru Eicher iz 1957., a kojim je djed orao polja u Novom Čiču. Taj je traktor sa mnom cijeli život, a brinuo se za to da na polju raste kuruza, da kravice na kraju imaju što jesti… Školovani sam autolimar, godinama sam radio za druge, a sad radim za sebe! Inače, braća Eicher prva su patentirala zrakom hlađeni dizelski motor.”

U školi o restauriranju

Kako se restaurira traktor oldtajmer? “Slično kao i automobil, prvo idu limarski, a zatim lakirerski radovi. Traktori su u pravilu vrlo hrđavi, lampe su im polupane, ima itekako posla. Nakon što sam njega obnovio, počeo sam obnavljati i druge traktore, krenuo popularizirati starodobne traktore, a sad ih ima u našem klubu sve više. Vlasnik sam i oldtajmer automobila VW Derby iz 1978. godine, a nakon što sam shvatio da danas klinci malo znaju o oldtajmerima jer često su mislili kako sam vrlo siromašan jer vozim automobil star gotovo 40 godina, krenuo sam im pričati o restauracijama. I danas u školi u Novom Čiču svako malo školarcima pričam o obnovi. Išli su gledati i kod Feliksa Sinkovskog Saje, koji skuplja stare flipere i jukeboxove, kakvu on ima impresivnu kolekciju. Zainteresirali su se! Dakako da im je, osim priče, gušt i provozati se na traktoru – pa bilo je i meni kao dvogodišnjaku”, dodaje Sabo.

Vladimir Štarkelj, prvi čovjek Oldtimer kluba Turopolje, u čijem se prostoru u Mičevcu ove godine i održavala druga zaredom izložba u sklopu Noći muzeja dodaje: “Izložbu smo nazvali ‘1000 kilometara sjećanja’ jer sva ova desetljeća tijekom kojih naši članovi obnavljaju starodobna vozila su ljubav. Dani, mjeseci, godine, desetljeća… su prošli, svi smo mi radili da ih ušminkamo i ovo su rezultati! Presretni smo, dakako što to ne veseli samo nas vlasnike, nego i posjetitelje. Iznenađeni smo koliko ljudi dolazi na izložbe i koliko ih zanima vidjeti oldtajmere uživo. Ovi automobili zaista blistaju, kao da su novi, upravo izašli iz dućana, a stari su i po stotinu godina…