Kao književni sladokusac, s tihim užitkom (i pomalo voajerski) zavirujem u tuđe popise za čitanje. Svoju znatiželju volim opravdati mišlju da ne želim propustiti nijednu dobru knjigu – zato brižno skupljam naslove i citate kao dragocjene tragove. U ovoj rubrici s vama dijelim romane koji su se zadržali u meni dulje nego što sam očekivala – tiho, postojano i kao da su oduvijek tu. Knjige na koje ćete naići u ovoj rubrici odraz su osobnih preferencija. Rado bih o njima govorila satima, ali ako ih još niste čitali, potrudit ću se ne otkriti više nego što je potrebno da vam zagolicam maštu.

Zašto baš Niccolò Ammaniti? Na koricama knjige pročitala sam kako u Italiji njegovo prezime smatraju sinonimom za književni talent. I doista, u relativno kratkoj karijeri postao je jedan od najutjecajnijih suvremenih talijanskih pisaca. Nesuđeni biolog, za vrijeme studiranja koketira s idejom da je njegov poziv možda upravo književnost. Na naše čitateljsko veselje i na početno očevo negodovanje, odustaje od fakulteta i piše svoj debitantski roman – nadahnut biološkim studijima. Njegovo čarobno pero od tada ne staje, a romani koje smo za vas izdvojili prave su poslastice za svakog knjiškog moljca.

1. ‘JA SE NE BOJIM’ – POPUT UDARCA U ŽELUDAC. NEZABORAVAN

Sjećate li se ljeta svog djetinjstva? Tek nekoliko mirisa, okusa ili zvukova dovoljno je da nas vrati u točno određene trenutke – zamrznute u vremenu, krhke, a neizbrisive. Poput čarobnjaka jezika, koji uspijeva ono neuhvatljivo zarobiti u tekst, Ammaniti plete neizvjesnu priču koja čitatelja u početku ispunjava nostalgijom koja mu ne pripada – ali ga duboko potresa. Nenametljivo gradi napetost sve dok čitatelja ne obuzme zla slutnja, a onda eksplozija šoka, boli, nedoumica i izdaje. Činilo mi se da na stranicama romana nisu ispisane riječi. Ne – imala sam osjećaj da promatram fotografije nekolicine dječaka i djevojčica usred nimalo idiličnog pejzaža malog sela na sparnom talijanskom jugu. Nepretenciozne slike djece znojem orošena čela, samo nekoliko sati prije nego što će jedan dječak morati prisilno odrasti i suočiti se s okrutnom istinom licemjerstva i kukavičluka odraslih. Vrućina, plahta na znojnim bedrima tijekom popodnevnog odmora i napetost koja se može rezati nožem. Ovaj roman čita se u jednom dahu i ostavlja bez daha.

2. ‘KAKO BOG ZAPOVIJEDA’ – SUROV I RAZORAN

Od početka romana čitatelja obuzima osjećaj da tone u živo blato – polako, stravično i nepovratno. Lice mi se izvijalo u grimasu dok sam u nevjerici gutala stranicu za stranicom. Ne želite gledati, ali Ammaniti piše toliko dobro da ne možete odvojiti pogled.

Priča počinje u turobnom, hladnom domu tinejdžera Cristiana i njegova nasilnog i problematičnog oca Rina. Unatoč oluji stvarnosti koja bijesni oko njih, oca i sina veže duboka odanost – njihova nit vodilja kroz tamu svakodnevice. Kroz roman pratimo plejadu likova, mahom na samoj margini društva, od kojih svatko nosi svoj uteg prošlosti, krivnje, rezignacije i izgubljene nade.

Njihovi se životi ukrštavaju i nepovratno mijenjaju. Ammaniti likove i prostor dočarava toliko vjerno da osjećate zadah truleži. Napetost gradi polako i metodično, sve dok oko čitatelja ne stegne čvor koji reže dah. Ipak, na samom kraju, iz tamnog tla beznađa izbija tiho vrelo nade.