Nekada je pitanje bilo koliko ćemo dugo živjeti. Danas je puno zanimljivije drugo: kako ćemo živjeti. Jer malo tko mašta o stotom rođendanu ako posljednjih dvadeset godina tog života provede između bolnica, tableta, hodalica i kalendara ispunjenog liječničkim pregledima. Sve što se posljednjih godina dogodilo u svijetu medicine, tehnologije i wellness industrije nije samo novi trend nego potpuna promjena perspektive. Više nije važno produžiti život pod svaku cijenu. Važno je produžiti dio života u kojem možemo planinariti, putovati, nositi vrećice iz trgovine bez stenjanja, zapamtiti gdje smo ostavili ključeve automobila, pa čak i – zaljubiti se!
Zbog toga se danas sve manje govori o lifespanu, odnosno ukupnom broju godina života, a sve više o healthspanu – razdoblju koje provedemo zdravi, funkcionalni, pokretni i mentalno bistri. Razlika između ta dva pojma mogla bi stati u jedan ovakav scenarij: prva osoba doživi 97 godina, ali posljednjih petnaest provede boreći se s kroničnim bolestima. Druga doživi 92, ali do posljednjih nekoliko mjeseci vozi bicikl, putuje i sama uređuje vrt. Statistika će reći da je prva živjela dulje. Većina ljudi rekla bi da je druga živjela bolje. Upravo ta razlika postala je najvrjednija valuta modernog doba.
Nije slučajno da je riječ longevity, odnosno koncept dugog, zdravog i funkcionalnog života, posljednjih nekoliko godina postala jedna od najčešće pretraživanih u svijetu zdravlja.
Industrija vrijedna stotine milijardi dolara raste nevjerojatnom brzinom, luksuzni hoteli otvaraju longevity programe, privatne klinike nude analize biološke dobi, a konferencije na kojima se raspravlja o usporavanju starenja danas izgledaju poput tehnoloških sajmova. Nekada su zvijezde wellnessa bile detox dijete i sokovi od celera. Danas su to VO2 max, mišićna masa, kvaliteta sna, razina upale u organizmu i biološki markeri koji pokušavaju procijeniti koliko naše tijelo zapravo ima godina.
Velik dio današnje opsesije longevityjem može se povezati s trojicom ljudi koji su, svaki na svoj način, promijenili način na koji razmišljamo o starenju.
Kanadsko-američki liječnik Peter Attia u svojoj je knjizi “Outlive” popularizirao ideju da cilj medicine više ne bi trebao biti samo liječenje bolesti, nego njihovo sprječavanje desetljećima prije nego što se pojave. Umjesto brojanja godina, Attia zagovara očuvanje funkcionalnosti kroz trening snage, razvoj kardiorespiratorne kondicije, kvalitetan san i praćenje ključnih biomarkera, a njegov koncept “stogodišnjeg desetoboja” potiče ljude da već danas treniraju za život kakav žele imati sa sto godina. Umjesto da treniramo zbog ljeta ili broja na vagi, Attia predlaže da treniramo za život koji želimo imati u starosti. Možete li podići unuka? Popeti se stepenicama bez odmora? Ući u avion i bez pomoći spremiti ručnu prtljagu? Upravo te, naizgled banalne sposobnosti, postaju novi pokazatelj zdravlja.
Dok Attia naglasak stavlja na prevenciju, profesor genetike na Harvardu David Sinclair istražuje samu biologiju starenja. Njegov laboratorij proučava zašto stanice stare, kako na taj proces utječu geni i epigenetika te može li se biološko starenje jednog dana usporiti ili čak djelomično preokrenuti. Iako dio njegovih teorija i dalje izaziva rasprave u znanstvenoj zajednici, Sinclair je među najzaslužnijima što je istraživanje starenja iz laboratorija dospjelo u fokus šire javnosti.
Treći čovjek koji se gotovo svakodnevno pojavljuje u pričama o longevityju nije liječnik ni znanstvenik, nego tehnološki poduzetnik Bryan Johnson. Nakon što je prodao svoju tvrtku za stotine milijuna dolara, pokrenuo je projekt Blueprint u kojem vlastito tijelo koristi kao svojevrsni eksperiment. Svakodnevno prati stotine zdravstvenih parametara, strogo kontrolira prehranu, trening, san i niz medicinskih postupaka kako bi usporio biološko starenje, a sve rezultate javno objavljuje. Jedni ga smatraju vizionarom, drugi ekscentrikom, no teško je osporiti da je upravo Johnson uspio temu dugovječnosti približiti i ljudima koji nikada nisu pročitali nijedan znanstveni rad.
Naravno, iza svega se vrlo brzo pojavila i druga krajnost. Društvene mreže danas nude beskonačan niz ledenih kupki, infuzija, hiperbaričnih komora, peptida, NMN-a, resveratrola, crvenog svjetla i dodataka prehrani čija cijena ponekad izgleda kao rata za automobil. Nije teško steći dojam da je dugovječnost rezervirana za milijardere iz Silicijske doline koji doručkuju šaku kapsula i večeraju prije podneva.
No upravo tu stručnjaci spuštaju loptu na zemlju. Kad se maknu spektakularni naslovi i futuristički laboratoriji, najveći dio onoga što dokazano povećava zdravstveni vijek života zapravo je prilično – dosadan!
Redovita tjelesna aktivnost, dovoljno sna, očuvanje mišićne mase, kvalitetna prehrana, stabilno metaboličko zdravlje i njegovanje društvenih odnosa i dalje su uvjerljivo najjači alati koje imamo. Zvuči gotovo razočaravajuće jednostavno, ali znanost posljednjih godina upravo to neprestano potvrđuje.
Posebno zanimljivo mjesto u toj priči zauzimaju mišići. Godinama smo ih povezivali uglavnom s estetikom, teretanom i fotografijama na Instagramu. Danas ih liječnici nazivaju svojevrsnim organom dugovječnosti. Nakon četrdesete prirodno počinjemo gubiti mišićnu masu, a taj proces ubrzava se svakim desetljećem. Posljedice nisu samo slabije ruke ili noge, nego veći rizik od padova, prijeloma, metaboličkih bolesti pa čak i ranije smrtnosti. Drugim riječima, najveći luksuz budućnosti možda neće biti savršena koža nego mogućnost da sa sedamdeset ili osamdeset godina bez problema ustanemo s poda.
Zato je možda najveća promjena u načinu razmišljanja upravo činjenica da više ne treniramo za plažu nego za starost. Nekada smo željeli izgledati mlađe. Danas želimo biti mlađi nego što naš rodni list sugerira. Biološka dob polako postaje zanimljivija od kronološke, a sve više ljudi prihvaća činjenicu da dvije osobe od 65 godina mogu imati potpuno različite organizme. Jedna može planinariti po Alpama, druga ostati bez daha hodajući do drugog kata.
Možda upravo zato longevity više nije samo medicinska tema. Postao je kulturološki fenomen koji mijenja način na koji razmišljamo o poslu, putovanjima, mirovini, roditeljstvu pa čak i ljubavi. Ljudi više ne planiraju što će raditi do šezdeset pete, nego kako će izgledati njihovi sedamdeseti i osamdeseti rođendani. Sve više pedesetogodišnjaka upisuje trening snage, uči novi jezik ili prvi put odlazi na surfanje, ne zato što žele zaustaviti vrijeme, nego zato što žele povećati šanse da i za dvadeset godina mogu reći “idemo”.
Ako je longevity išta promijenio, onda je promijenio definiciju ulaganja u sebe. Ono više ne počinje kad se pojave prvi nalazi koji nas zabrinu. Počinje danas – jednom šetnjom, jednim treningom, jednim kvalitetnim obrokom i jednom odlukom da se prema vlastitom tijelu odnosimo kao prema mjestu u kojem planiramo živjeti još jako dugo. Možda je najveći luksuz budućnosti upravo onaj koji se ne može kupiti. Ne serum koji obećava deset godina više, ne najnoviji gadget koji mjeri svaki otkucaj srca i ne skupa klinika na drugom kraju svijeta. Nego tijelo koje vas još sluša kada mu kažete: “Idemo”.
Jer, budimo iskreni – sto godina zvuči lijepo samo ako ih možete proživjeti sto posto.
