America inovates, China replicates, Europe regulates… Izlizana je to već krilatica koja dobro opisuje suvremeno globalno selo. U toj Europi koja uglavnom regulira, Hrvatska se prilično dobro snašla. Kada su u pitanju prepreke poslovanju i birokratizacija apsolutno svega, hrvatski političari plivaju kao riba u vodi. Potječu iz sredine koja je na uspjeh uvijek gledala s podozrenjem, jal je zadano emotivno stanje, a ambicija se prečesto svodi na traženje sigurnosti državnog posla.
No, nisam sklon kriviti isključivo političare. Naši glasači jednostavno ne shvaćaju da se nitko nije obogatio regulacijama, niti izglasao blagostanje. Da biste doista bili sretni i da bi ta sreća bila na zdravim temeljima, ona se mora zaraditi. Krvavo, uporno, strateški posloženo i osmišljeno. Produktivnošću, ne lamatanjem frazama i traženjem nezarađenog. Isto vrijedi i za države i narode, kao i za pojedinca.
Pritom treba priznati da me sadašnjost prilično uspješno demantira. Naime, iza trenutačnog hrvatskog ekonomskog uzleta stoje upravo politika i demokratska volja. Hrvatska je nakon neovisnosti ostvarila i svoj drugi politički i strateški cilj – put prema Zapadu. Najavljeno još pjesmom pisanoj u ratnom očaju, kada je Tomislav Ivčić u skladbi “Stop the War” zavapio “Let Croatia be one of Europe’s Stars”, članstvo u Europskoj uniji omogućilo nam je viši standard, investicije i bolju poslovnu klimu, priljev velikih količina fondovskog novca te od nas definitivno učinilo sretniju zemlju.
Vučićeva Srbija, samoproglašeni ekonomski tigar, koja nas je do sada prema njegovim obećanjima trebala barem stići, ako ne i prestići, daleko je iza Hrvatske i tamo će još dugo i ostati.
Vjerujem da se razvojne paralele vuku i preko granice, među dobro informiranim mladim ljudima koji predvode proteste u Srbiji. Mnogi od njih su putovali, ali i živjeli i radili u Hrvatskoj. Jedan od ključnih razloga tamošnjeg nezadovoljstva upravo je svijest kako im perspektive u takvoj, izoliranoj i nedemokratskoj zemlji, nisu baš sjajne. Baš kao što su Ukrajinci, pred petnaestak godina masovno odlazeći raditi u Poljsku, u svoju zemlju donijeli vijest o tome kako se nekada podjednako siromašni Poljaci, sada strelovito razvijaju i odmiču im. Iza političkih promjena koje potiče narod, gotovo uvijek stoje ekonomski razlozi.
Berlinski zid nije pao zato što su istočni Europljani sanjali liberalnu demokraciju i kapitalizam, pojmove koji mnogima nisu jasni niti danas. Pao je zato što su ljudi željeli Coca-Colu, Nike i Levi’s 501.
Sada se već zasigurno pitate koja je poanta teksta u kojem je autor postavio tezu, pa je onda argumentima demantirao? Zapravo želim reći kako je naš trenutačni gospodarski napredak uvjetovan pristupanjem Europskoj uniji, zapravo tek incident, a ne pravilo koje će nas pratiti zauvijek. Mišljenja sam da bismo ovaj trenutak trebali nužno iskoristiti kako bismo nastavili jahati na tome valu, a ne da kad on presuši, ostati zarobljeni u plićaku, do koljena zaglavljeni u mulju. U protivnom će, nas ili našu djecu i unuke, jednoga dana tek povjesničari podsjećati na “zlatne dvadesete”.
Problem nije samo činjenica da fondovska pomoć neće trajati vječno, a u svjetlu vrlo turbulentnih gibanja svjetske politike pitanje je koliko će trajati i sama Europska unija. Upravo sada kada stojimo dobro, kada rastu i plaće i BDP i izvoz i investicije, kada uvozimo radnu snagu, kada postoje jasne naznake da se naši ljudi žele vratiti u Hrvatsku, vrijeme je da se naprave reforme koje će omogućiti razvoj države u jednom dužem razdoblju. Nažalost, i dalje nismo svjesni da je lokomotiva države upravo gospodarstvo, a ne sve ostalo.
Sama riječ reforma izgubila se u bespućima političke retorike i od mnogih je promatrana gotovo odiozno, kao psovka. Zato se u posljednjih desetak godina potpuno izgubila želja za korjenitim promjenama državnog ustroja, broja zaposlenih u javnom sektoru, a određeni dionici pobrinuli su se da se u taj sustav ne uvede prava meritokracija.
Umjesto da smo ovaj politički uvjetovani ekonomski uzlet shvatili kao vjetar u jedra našeg broda na valovitim morima globalizirane ekonomije 21. stoljeća, mnogi su ga shvatili kao povjetarac pod baldahinom na kojem će nehajno drijemati i tražiti notornu “sigurnost”. Umjesto da punu zaposlenost iskoristimo kako bi se kroz digitalizaciju (još jedna politički potrošena riječ), rezanje propisa i ingerencija države, dio ljudi iz javnog sektora zaposlio u privatnom, mi smo dobro fiskalno stanje iskoristili za nova zapošljavanja, vječiti rast “uhljeba”, a razlike u plaćama gotovo su podivljale. Pogađate, u korist javnog sektora.
Od objave slavnog eseja Frederica Bastiata u kojem je kroz alegoriju razbijenog prozora na duhovit i životan način pokušao dočarati kako država zapravo djeluje na gospodarstvo, prošlo je 175 godina. Uskoro će biti i punih 35 godina od donošenja Božićnog ustava koji Hrvatsku u svojem članku 49. definira kao državu u kojoj je “poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike”.
Ne znam bi li se autor tog dijela Ustava, pokojni ekonomist i profesor Đorđe Pribičević, složio s mojom tvrdnjom, no Hrvatska se niti danas ne doima kao zemlja čiji gospodarski temelj čine poduzetništvo i tržišna sloboda. Dovoljno je pogledati bilo koji središnji dnevnik i shvatiti da smo mentalno duboko zakopani u socijalizmu. Više će bure izazvati navodno previsoka cijena kuglice sladoleda na Stradunu, nego zapošljavanje nekoliko tisuća državnih službenika.
Kako je moguće da niti većina obrazovanih ljudi ne vidi posljedice takvog upravljanja državom, a slavni Bastiat ih je vidio u državnim ekonomskim intervencijama, još sredinom 19. stoljeća?
Za kraj, pandemijskom retorikom, sljedećih nekoliko godina je ključno. Osim ako nas sve ne pobiju nuklearne bojeve glave ili neka klimatska katastrofa, Hrvatska ima priliku da se razvojem zauvijek odlijepi s Balkana i mentalno preraste socijalizam. Kada bismo barem počeli shvaćati da je država sluga, a ne gospodar ekonomije, kada bismo napravili pomake, rast bi za početak omogućio povratak dobrog dijela dijaspore kojoj se jednostavno više ne bi isplatilo kruh zarađivati u tuđini. Nešto slično dogodilo se Irskoj. S time da je Hrvatska, to je potpuno jasno, i geografskim položajem i smještajem, kao i čitavim nizom prirodnih faktora poput klime, mnogo ugodnije mjesto za život od Irske.
Osim Hrvata, u to sam čvrsto uvjeren, možemo privući i masu zapadnjaka. Takav razvoj situacije, Hrvatsku bi učinio jednim od najpoželjnijih mjesta za život, ne samo u Europi, nego i u svijetu. U protivnom ćemo nastaviti utabanom stazom europske ispodprosječnosti i mahanjem djeci na letu za Frankfurt ili autobusu za Beč.
