Jazz se u Japan ušetao početkom 20. stoljeća preko američkih te filipinskih bendova čija je glazbena inspiracija bila američki jazz – samim time jer su Filipini u to vrijeme bili američka kolonija. Rastom glazbene industrije popularne jazz pjesme kao što su The Sheik of Araby i My Blue Heaven, često su imale svoje japanske verzije s prijevodom, što je postupno pridonijelo širenju jazz glazbene scene.
Jazz se zapravo u Japanu poistovjećivao s kicošima koji bi često plesali u plesnim dvoranama zabavnih središta Osake i Kobea. Međutim, japanskoj konzervativnoj eliti nije se sviđala ideja amerikanizacije i masovnog prihvaćanja jazza kao plesne glazbe pa su se plesne dvorane počele zatvarati. Posljedično, mnogo se mladih japanskih glazbenika preselilo u Tokyo gdje su se zaposlili u jazz orkestrima i vodećim izdavačkim kućama.
Uskoro je u Tokyu 1930-ih uslijedilo otvaranje prvih jazz klubova i jazz café barova, a 20-ak godina poslije jazz se čvrsto usidrio u japansku pop kulturu kao vodeći glazbeni pravac. Premda se tijekom Drugog svjetskog rata jazz u Japanu smatrao neprijateljskom glazbom, njegova popularnost nadjačala je zabranu, čak i onu s državnom naredbom obveznog uništenja jazz ploča.
Čak i za vrijeme američke okupacije jazz je bio vrlo popularan zbog potražnje američkih snaga. Iduća desetljeća donijela su procvat japanskih jazz glazbenika koji su postigli internacionalni uspjeh i sljedbenike. Svojim konstantnim eksperimentiranjem takozvane slobodne forme jazza, fuzije funka i bopa, kreirali su prepoznatljiv zvuk japanskog jazza koji je izašao iz okvira mimikrije Blue Note izdanja i tako evoluirao u jedinstveno jazz zvukovlje. Danas se Japan smatra destinacijom s najvećim brojem jazz fanova u svijetu.
Naslijeđe plave note
Izdavačku kuću Blue Note osnovali su u Americi Alfred Lion i Max Margulis 1939. godine. Nitko nije ni slutio da će Blue Note postati najveća jazz institucija i najuspješnija jazz izdavačka kuća uopće. Svoj rani uspjeh Blue Note je ostvario snimajući u to vrijeme nepoznate jazz glazbenike i dopuštajući samim glazbenicima veliku kontrolu i otvorene ruke u kreaciji njihovih albuma – potpuno suprotno od velikih izdavačkih kuća koje to nikad ne bi dopustile. Vrlo brzo vlasnik Alfred Lion naišao je na sasvim novu formu jazza, takozvani bebop, s čim je izdavačka kuća dobila vjetar u leđa. Godine 1947. napravili su prvo snimanje sa sad već legendarnim jazz glazbenikom Theloniousom Monkom.
Iduće desetljeće Blue Note je imala pionirsku ulogu u kreiranju jazz forme hard bop, koja je uključivala elemente gospela i bluesa u bebop jazzu. Blue Note je 1950-ih snimao jazz velikane poput Jimmyja Smitha, Johna Coltranea, Milta Jacksona i Milesa Davisa. Preko rastuće New York jazz scene Blue Note je nastavio slijediti evoluciju jazza, uključujući avangardni pokret 1960-ih. Kvaliteta uradaka i nastupa koji su desetljećima stvarali i obogaćivali svijeta jazza ne može se mjeriti niti s jednom izdavačkom kućom.
Blue Note je poznat po tome što je proizveo neke od najuspješnijih jazz albuma svih vremena. Gotovo svaki izvrstan jazz glazbenik između 1950. i 1975. godine u jednom trenutku pojavio se na Blue Note izdanju. Konzistentna kvaliteta uradaka, legendarni grafički dizajn i vještina pronalaska novih glazbenika Blue Note svrstava u najrespektabilniju jazz izdavačku kuću u povijesti.
Franšiza jazz klubova
Uz produkciju najfinijih jazz ploča, Blue Note početkom 1980-ih počinje s otvaranjem svojih jazz klubova po svijetu, od kojih je prvi bio onaj u New Yorškom Greenwich Villageu. Ideja je bila stvaranje zajednice za jazz umjetnike i njegovanje bogatog naslijeđa jazz glazbe. Uskoro su slijedila otvaranja u svjetskim metropolama poput Tokyja, Rio De Janeira, Milana i Pekinga, dok londonska adresa otvara svoja vrata iduće godine.
Blue Note Tokyo
U tokijskoj četvrti Aoyama poznatoj po trgovinama luksuznih modnih kuća, finim restoranima i barovima, 1988. godine otvorio se Blue Note jazz klub. Ujedno najveći jazz klub u Tokyu s kapacitetom od tri stotine ljudi od svoje inauguracije omiljena je jazz destinacija za sve ljubitelje jazza. Tijekom svoga rada klub je ugostio velikane jazza poput Tonyja Bennetta, Roberte Flack, Phyllis Hyman i Milta Jacksona. Dok se spuštate elegantnim stepenicama okružit će vas prepun zid slika jazz legendi koje su nastupale tijekom četiri desetljeća.
Čak i nakon 37 godina klub je u perfektnom stanju. U slučaju da ste došli ranije možete se opustiti u takozvanom backyard baru prije večere i jazz spektakla u glavnoj prostoriji. Cijene karata kreću se između 50 i 80 eura, ovisno o poziciji, dok je ponuda jela oko 15 eura za salate i 40 za janjeće kotlete. Meni od tri slijeda koštat će vas samo 40-ak eura, a butelja Charles Heidsieck Brut Réserve šampanjca oko 106 eura. Sve u svemu, vrlo pristupačno s obzirom na lokaciju i prestiž kluba.
Za one koji naginju više tradicionalnijim jazz klubovima manjih kapaciteta i jače zamračenog prostora, Blue Note Tokyo mogao bi biti velik zalogaj, no svakako će posjet biti vrlo impresivno iskustvo. Reflektirajući bezvremenski duh originalnog kluba u New Yorku, Blue Note Tokyo kombinira intimni ambijent klasičnog jazz kluba s nastupima koji povremeno uključuju soul, latino i klasične žanrove.
Od samog ulaska u predvorje kluba pa sve do glavnog prostora, osjećaj elegancije, sofisticiranosti i visokokvalitetne usluge nadmašuje sva očekivanja. U samo nekoliko sekundi s ulice teleportirat ćete se u vrlo ugodan prostor, tamnog i luksuznog ozračja s fenomenalnim osvjetljenjem i besprijekornom uslugom. Dok sjedite i uživate, Blue Note Tokyo će vam istodobno dati ambijent ekskluzivnog kina i finog restorana – te uz izbor prvoligaških glazbenika zagarantirati jedinstveno iskustvo – “and all that jazz “.
