S najviše točke erdutskih vinograda pogled seže na Vukovarski vodotoranj, a nepregledne trsove okružuje Dunav s tri strane. To je slika koju ćete uvijek vidjeti kada dođete u ovu vinariju Vina Erdut na istoku Hrvatske, no jedna stvar ovdje se ipak iz godine u godinu mijenja. Berba grožđa gotovo da završava u vrijeme kada bi prije desetak godina tek počinjala.
Kada smo posjetili Erdutske vinograde početkom rujna, berba je već bila pri kraju jer njezin se početak posljednjih godina sve više pomiče prema ranijem dijelu ljeta. Dok se nekada s berbom kretalo početkom rujna, ove se godine prvo grožđe počelo brati već 12. kolovoza. Razlog je, među ostalim, ono što vinogradari sve izravnije osjećaju – više temperature i manje oborina.
“Prije desetak godina počinjali smo oko 5. rujna. Prvi tjedan rujna smatrao se ranijim početkom berbe. Danas se taj termin značajno pomaknuo prema ranijem dijelu godine. Sve se skupa, kada gledamo dugoročne prognoze, očito pomiče. Klimatske promjene mijenjaju i vrijeme dozrijevanja grožđa i dinamiku berbe”, pojašnjava nam Mladen Alpeza, glavni tehnolog i rukovoditelj plantaže Erdutskih vinograda. Erdutski vinogradi prostiru se na 453 hektara te su najveći hrvatski vinograd u jednom komadu.
Graševina je daleko najzastupljenija, a to potvrđuje i struktura nasada. Od ukupno 453 hektara vinograda, bijele sorte zauzimaju 388,97 hektara, odnosno 86,42 posto površine. Najveći dio otpada upravo na graševinu koja se prostire na 312,31 hektar. Među bijelim sortama još su zastupljeni chardonnay, rajnski rizling, pinot sivi, sauvignon blanc i traminac. Crvene sorte zauzimaju 61,12 hektara, odnosno 13,58 posto vinograda, a među njima su cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot, frankovka i zweigelt.
Prinos 20 posto manji
Osim ranijeg dozrijevanja, vinogradari ove godine bilježe i posljedice suše. Većinski vlasnik tvrtke Erdutski vinogradi i predsjednik Nadzornog odbora Josip Pavić očekuje da će stvarni prinos biti i 20 posto manji od onoga koji je prije berbe bio prijavljen.
“Imamo podatke o temperaturama i oborinama za posljednjih nekoliko godina i iz njih se jasno vidi što se događa, a to su klimatske promjene. Bilježimo prosjek oborina u šestom i sedmom mjesecu za posljednjih pet godina te prosjek najviših temperatura za posljednje tri godine. Promjene su očite. Što se tiče ovogodišnje berbe, prema očekivanjima koja smo bili dužni prijaviti prije početka berbe, iskazat ćemo određene gubitke. Očekujemo da će gubitak biti između pet i 20 posto, odnosno oko 20 posto u odnosu na ono što smo očekivali prije suše”, kaže Pavić.
Visoke temperature promijenile su i sam način berbe. U Erdutu se radi praktički neprekidno, a strojevi i ljudi prilagođavaju se vremenskim uvjetima. Grožđe se bere 24 sata dnevno i tijekom noći, od 22 sata do 10 sati ujutro, kada su temperature najniže. Nije to samo zbog organizacije posla nego i kvalitete grožđa jer visoke temperature mogu ubrzati oksidaciju već tijekom berbe.
“Zbog visokih temperatura promijenili smo i način berbe. Beremo noću, od 22 sata do 10 sati ujutro, kada su temperature najniže. To je važno i za kvalitetu grožđa jer kod visokih temperatura već tijekom berbe može početi oksidacija”, objašnjava Pavić. Veliku ulogu pritom ima mehanizacija. Nekada je za ručnu berbu 200 tona grožđa bilo potrebno oko 500 ljudi. Danas je takvu radnu snagu teško pronaći pa se sve što je moguće obavlja strojno.
“Nama je za ručnu berbu 200 tona trebalo oko 500 ljudi, pri čemu jedan čovjek može ubrati oko 400 kilograma dnevno. Takvog broja ljudi jednostavno nema. Zato se sve što se može napraviti strojno radi strojno. To nam omogućuje da sve operacije obavimo na vrijeme i da dobijemo kvalitetno grožđe”, kaže Pavić.
Upravo je pravodobnost jedna od ključnih riječi u vinogradarstvu. Ako se zakasni sa zaštitom, berbom ili nekom drugom operacijom, posljedice mogu biti velike. U tome strojna berba ima veliku prednost. Alpeza nam pojašnjava da kombajn može u jednom danu, ovisno o uvjetima, obuhvatiti oko deset hektara, a u Erdutu je strojna berba uvedena još 2012. godine.
“Mi bismo, s obzirom na kapacitete, cijelu berbu mogli obaviti za otprilike tri tjedna. Međutim, ne možemo brati ako grožđe nije zrelo. Postoji tehnološka zrelost koju određujemo analitički i prema kojoj odlučujemo kada ćemo brati, ali postoji i fiziološka zrelost. Nama je važna upravo tehnološka zrelost, odnosno trenutak kada grožđe ima karakteristike koje su nam potrebne za određeni stil vina”, kaže Alpeza.
Međunarodne nagrade
Zbog toga se odluka o početku berbe ne donosi prema kalendaru. Prije nego što kombajni krenu u vinograd, enolozi uzimaju uzorke i analiziraju ih u laboratoriju. Na temelju šećera i drugih analitičkih vrijednosti određuje se optimalan trenutak za pojedinu sortu. Ove godine to je bilo posebno važno jer su se vrijednosti znale promijeniti u samo nekoliko dana.
“Ove se godine događalo da se analitičke vrijednosti promijene u samo tri dana. Imali smo slučaj da smo u petak odlučili malo usporiti berbu i nastaviti nakon vikenda. Kada smo došli u ponedjeljak, vrijednosti šećera, odnosno potencijalnog alkohola, drastično su porasle”, govori Alpeza.
U kolovozu su temperature dosezale oko 35 stupnjeva, a u najtoplijim razdobljima i 38 do 40 stupnjeva. U samom čokotu temperatura može biti još viša, što dodatno opterećuje biljku. Istodobno, vinogradari moraju paziti i na oborine, bolesti te rokove zaštite. Podaci iz Erdutskih vinograda pokazuju i koliko se mijenjaju vremenski uvjeti uoči berbe. U razdoblju od 9. lipnja do 9. rujna količina oborina posljednjih godina značajno oscilira. Dok je, primjerice, 2020. godine u tom razdoblju palo 215 litara kiše, 2025. godine zabilježene su tek 93 litre, a 2026. godine 64 litre. Istodobno rastu i temperature – maksimalne temperature u tom razdoblju posljednjih godina prelazile su 37 stupnjeva, a 2026. godine dosegnule su 39,41 stupanj.
“Protiv svih tih klimatskih nedaća moramo se boriti i prilagođavati. Kao i svi živi organizmi, moramo reagirati na promjene. Zato integriramo tehnologiju i strojeve te pomičemo termine pojedinih operacija. Kod berbe smo ove godine krenuli ranije kako bismo smanjili moguće gubitke zbog visokih temperatura”, kaže Alpeza.
Nakon što grožđe napusti vinograd, počinje druga bitka – ona za kupce. Hrvatska ima 16.399 hektara vinograda, a oko 35 posto te površine nalazi se u Slavoniji i hrvatskom Podunavlju. U toj je regiji graševina dominantna sorta, a oko 90 posto proizvedenog vina spada u kategoriju vrhunskih i kvalitetnih vina sa zaštićenom oznakom izvornosti.
Kvalitetu vina Erdutski vinogradi potvrđuju i nagradama na međunarodnim ocjenjivanjima. Na natjecanju Mundus Vini Spring Tasting 2026. godine dvije njihove graševine – New Line Dry Collection Graševina i New Line Semi-Dry Collection Graševina – osvojile su zlatne medalje. Na Decanteru 2026. godine New Line Semi-Dry Collection Graševina dobila je srebrnu medalju s 90 do 94 boda, dok je Graševina New Line Semi-Dry Collection osvojila zlato na Festivalu graševine. Unatoč tome, najveći problem vinara nije proizvodnja, nego prodaja.
“Najveći problem je prodaja. Mi proizvodimo kvalitetno vino, ali imamo problem kako ga prodati i kako postići odgovarajuću cijenu. Jedan od ključnih elemenata je marketing, a posebno enogastronomski turizam. U srednjoj Europi veliki dio turizma povezan je upravo s vinom i gastronomijom. Ljudi obilaze restorane, vinograde i vinarije”, govori nam Pavić.
Vino ide na obalu
Problem je, kaže, i u tome što Slavonija nema turistički promet usporediv s Istrom i Dalmacijom. Hrvatska ostvaruje više od 110 milijuna turističkih noćenja, ali tek mali dio otpada na Slavoniju i hrvatsko Podunavlje. Upravo u tome vinari vide prostor za razvoj. Smatraju kako treba dovesti više gostiju u vinske krajeve i domaćem vinu dati mjesto koje ima u razvijenim europskim vinskim regijama.
“Prodajemo vino na obalu. Problem je što se naše vino ondje često pakira i prodaje pod tuđim imenom. Važno je da turist zna koje vino pije i odakle ono dolazi. U hotelima viših kategorija vino se često poslužuje iz zatvorenih sustava pa gost ne vidi čije je. Mi pokušavamo postići da se u restoranima i hotelima jasno zna koje se vino poslužuje”, kaže Pavić.
No, domaće vinare pritišće i konkurencija iz uvoza. Prema podacima koje iznosi Pavić, Hrvatska službeno stavlja u promet oko 45 milijuna litara vina, dok se istodobno uvozi između 33 i 35 milijuna litara. Upravo cijena uvoznog vina, tvrdi, domaćim proizvođačima stvara velik problem.
“Uvozno vino čija je cijena gotovo dvostruko niža od naše veliki je problem domaćim proizvođačima. Angažirali smo fakultet koji je izradio kalkulaciju ispod koje se u Hrvatskoj vino ne može proizvesti. To nije naša interna kalkulacija, nego izračun stručnjaka s fakulteta”, navodi Pavić.
Iza svake boce vina kriju se veliki troškovi koji počinju još u vinogradu. Održavanje nasada zahtijeva stalna ulaganja tijekom cijele godine, od zaštite i gnojidbe do rada ljudi, goriva i mehanizacije. Prema riječima Josipa Pavića, održavanje jednog hektara vinograda stoji oko 6000 do 7000 eura. U taj iznos ulaze ljudski rad, gorivo, gnojivo, sredstva za zaštitu bilja, plaće i ostali troškovi, no u to nije uračunata sama proizvodnja vina. Upravo zbog toga vinari upozoravaju da se domaće vino ne može promatrati samo kroz cijenu konačne boce. Na njezinu vrijednost utječu ulaganja u vinograd, ograničeni prinosi, klimatski rizici i sve veći troškovi proizvodnje.
Na pitanje kako se domaći proizvođači mogu nositi s uvoznom konkurencijom, odgovor vidi u nekoliko smjerova, od povećanja prinosa i navodnjavanja do bolje kontrole uvoza i snažnijeg marketinga. “Sada moramo pronaći rješenje. Jedna mogućnost je povećati prinose, a druga osigurati bolju kontrolu uvoza. Na tome upravo radimo”, kaže Pavić. Vinari pritom traže bolji pregled količina vina koje ulaze na hrvatsko tržište. Suradnju su, navodi Pavić, dogovorili s Državnim inspektoratom, Carinom, Hrvatskom poljoprivrednom komorom i udrugama vinara.
“Carina je imala podatke, ali problem je bio u tome što se unutar Europske unije vino može prevoziti iz države u državu bez kontrole kakvu imamo na klasičnoj granici. Predlažemo da svaka litra vina koja ulazi u Hrvatsku prođe odgovarajuću proceduru i kontrolu, kao što je prolazi domaće vino”, kaže Pavić.
Kako proizvesti više?
Pero Grgić, član Uprave i direktor Erdutskih vinograda, smatra da je riječ o problemu koji domaćim vinarima otežava tržišnu utakmicu.
“Imamo vrlo produktivnu i kvalitetnu proizvodnju, ali teško možemo konkurirati ako netko drugo vino proizvodi po gotovo upola nižoj cijeni. Ako mi proizvodimo kvalitetno i relativno jeftino vino, a netko u Hrvatskoj prodaje vino po gotovo upola nižoj cijeni, logično je pitati se kako je to moguće”, kaže Grgić.
Istodobno, domaći vinari moraju odgovarati i na pitanje kako proizvesti više u uvjetima sve toplije i suše klime. Jedno od mogućih rješenja vide u navodnjavanju. Erdutski vinogradi već pripremaju dokumentaciju za sustav navodnjavanja kap po kap.
“To bi moglo rezultirati većim prinosom, naravno, uz određene troškove. Trenutačno intenzivno radimo na tome i pripremamo dokumentaciju”, kaže Pavić. Veći prinosi sami po sebi nisu dovoljni. Grožđe treba preraditi, vino proizvesti, a potom ga i prodati. Upravo zato u Erdutu sve više razmišljaju o turizmu kao dijelu poslovnog modela.
“Enogastronomski turizam jedan je od naših glavnih planova. Imamo dvorac koji želimo staviti u funkciju. Dio prostora već smo uredili, imamo izrađene projekte i želimo razvijati cijelu priču oko vinarije, podruma i turizma”, kaže Pavić. Potencijal, smatra, postoji u samom Erdutu, ali i u činjenici da se u neposrednoj blizini nalazi Dunav te da velik broj ljudi iz Osijeka i okolice još nije posjetio tamošnju vinariju.
“Želimo stvoriti mjesto u koje će ljudi dolaziti zbog vina, gastronomije, priče i doživljaja. U Austriji, primjerice, postoji koncept vinskih regija u kojima je vinarija dio cijele turističke destinacije. Enogastronomski marketing destinacije jedan je od najvažnijih alata u promociji vinarstva. Morate imati svoju priču. Mi imamo priču dugu 300 godina, ona je povijesna i istinita. To je nešto što moramo iskoristiti”, poručuje Pavić.
U međuvremenu, posao u vinogradu ne čeka. Erdutski vinogradi danas imaju oko dva milijuna trsova i oko 130 zaposlenih. Dok se berba privodi kraju, već se razmišlja o sljedećim poslovima, među kojima je i rezidba koja traje mjesecima.
“Prokletstvo ovog posla je u tome što radite 11 mjeseci kako biste došli do tog jednog razdoblja kada se sve zgusne u mjesec dana. Tada morate istodobno razmišljati o tome hoće li biti kiše, hoće li biti suše, hoće li strojevi raditi i hoćete li uspjeti sve obaviti na vrijeme”, kaže nam Pero Grgić.
Dok se u vinogradima već pripremaju za nove radove, u podrumu Erdutskih vinograda čuva se simbol njihove višestoljetne tradicije – najveća drvena vinska bačva na svijetu koja je još u aktivnoj upotrebi. U nju stane čak 75 tisuća litara vina, odnosno dovoljno za oko 100 tisuća butelja. Bačva je dugačka šest metara, promjer joj iznosi pet metara, a za njezinu izradu potrošeno je 109 stabala hrasta kitnjaka. Cijelu konstrukciju na okupu drži čak 2,5 tone željeznih okova. Bačva se nalazi u velikoj kadi koja bi sačuvala vino u slučaju da ona negdje napukne i počne curiti.
Posebnost bačve je i u tome što nikada ne smije ostati prazna kako se drvo ne bi rasušilo. Prazni se i ponovno puni samo jednom godišnje, tijekom berbe, kada se u nju pohranjuje najbolja selekcija graševine koja ondje odležava i dobiva posebne note slavonskog hrasta. Tako najveća erdutska bačva već desetljećima ne čuva samo vino, nego i priču o kraju u kojem se vinogradarstvo ne mjeri samo proizvedenim litrama, nego znanjem, tradicijom i ljudima koji se o trsovima brinu tijekom cijele godine unatoč svim problemima s kojima se iz godine u godinu susreću.
