Ljudi koji se profesionalno bave politikom, rizicima i velikim sustavima često se doživljavaju kao trajno uronjeni u ozbiljnost, brojke i analize. Kao da je stalna napetost preduvjet odgovornosti. Istina je, međutim, puno jednostavnija i ljudskija. Da bih mogao razmišljati jasno, donositi odluke i zadržati distancu prema svakodnevnom kaosu, moram redovito izlaziti iz vlastite profesionalne uloge. Izvan posla ne tražim spektakl, nego ravnotežu: tišinu, ritam, ljepotu i smisao.
Što volim izvan posla
Čitanje – način da svijet razumijem dublje i šire
Izvan ureda najviše me ispunjavaju dvije stvari: čitanje i glazba. Čitanje mi nikada nije bilo bijeg, nego način da svijet razumijem dublje i šire. Čitam polako, s olovkom u ruci, često se vraćam istim stranicama, a dobre knjige volim “nositi” sa sobom dugo nakon što ih zatvorim. Obožavam miris knjiga i njihovu fizičku prisutnost, ali bez zadrške koristim i digitalne nosače jer su sadržaj i misao važniji od formata.
Glazba je drugi stup tog privatnog rituala. Ne služi mi kao pozadina, nego kao stanje. Ima dana kada mi je dovoljna jedna skladba koju slušam iznova, gotovo meditativno, dok se sve drugo utišava. Glazba tada postaje način reguliranja unutarnjeg ritma, a ne tek zvučna kulisa.
U tom istom prostoru malih, svjesnih užitaka nalaze se i dobre navike. Obožavam dobar američki bourbon, ne zbog jačine, nego zbog slojevitosti. Dobar bourbon se ne pije, nego kuša. Spor je, topao, traži vrijeme i pažnju. Uči strpljenju i mjeri, vrijednostima koje cijenim i izvan čaše. Slično doživljavam i mirise. Posebno mi je drag Eight & Bob, Egypt, jer nije nametljiv, ali je prisutan. Topao je, dubok i nenametljivo elegantan. Mirisi su, uostalom, često podcijenjen oblik osobnog potpisa.
Volim i kravate, iako ih ne nosim često. Doživljavam ih kao mali znak poštovanja prema prigodi, sugovorniku i tradiciji. Kravata nije obveza, nego izbor i možda baš zato ima smisla onda kada se nosi rijetko i svjesno.
Moj ‘hidden gem’
Venecija – ne smiruje, ali uravnotežuje
Ako moram izdvojiti jedno mjesto kojem se uvijek vraćam, to je Venecija. Ne zbog romantizirane slike s razglednica, nego zbog logike toga grada. Grad na vodi u kojem je voda prometnica, prepreka i veza u isto vrijeme. Grad bez automobila, ali s neprestanom bukom ljudi, glisera i brodica. Grad u kojem arhitektura nije dekor, nego povijesni sloj iskustava.
Venecija me uvijek podsjeti da postoje drukčiji, sporiji i dugoročno održivi načini organiziranja života. Da funkcionalnost ne mora biti gruba, a ljepota ne mora biti površna. To je mjesto koje ne smiruje, ali uravnotežuje.
Neočekivani put
Svjesni odmak
Možda neočekivano za nekoga tko se bavi politikom i geopolitikom, jedan od najvažnijih profesionalnih trenutaka u mom životu bio je svjesni odmak. Odluka da se povučem korak unatrag, da ne budem stalno u prvoj liniji, nego da promatram, analiziram i savjetujem.
Na tom putu imao sam i veliku sreću te privilegiju na kojoj sam iskreno zahvalan: susretati ljude svjetskog kalibra koji su obilježili povijest i oblikovali svijet u kojem živimo – predsjednike i premijere, političare, kraljeve, pisce, glazbenike, glumce i poslovne ljude. Neke sam upoznao tek nakratko, neki su mi otvorili vrata u ključnim trenucima, a neki su mi s vremenom postali mentori.
Najviše me se dojmila njihova jednostavnost i prizemnost. Najveći među njima rijetko su osjećali potrebu dokazivati vlastitu veličinu. Upravo suprotno, slušali su više nego što su govorili i pokazivali iskreno zanimanje za druge. Ta iskustva naučila su me da utjecaj ne proizlazi iz funkcije, nego iz karaktera, jasnoće misli i povjerenja koje gradite s ljudima.
Ako postoji poruka ove priče, onda je to ova: liderstvo se puni na putovima, u tišini, u knjigama, u glazbi i u trenucima kada niste funkcija, nego osoba.
Moto
Zadržati mir u sebi dok se oko mene sve ubrzava
Ne vjerujem u savršenu ravnotežu, ali vjerujem u svjesne izbore. Rad, kao i život, traži ozbiljnost, ali ozbiljnost bez distance brzo postaje teret. Moj osobni moto mogao bi se svesti na jednostavnu misao: zadržati mir u sebi dok se oko mene sve ubrzava.
Preporuka: albumi koji mi se uvijek vraćaju
Djela koja ne stare i ne troše se
Postoje glazbena djela koja ne stare i ne troše se, bez obzira na to koliko ih puta slušali. Za mene je jedno od njih Concierto de Aranjuez Joaquína Rodriga. Ta glazba ima rijetku sposobnost da istodobno nosi melankoliju, dostojanstvo i nadu. Uči nas sporosti i slušanju. Nema naglih vrhunaca, nema potrebe za pažnjom. Sve se događa postupno. U vremenu stalne buke i notifikacija, to je luksuz koji si rijetko dopuštamo, a koji nam zapravo najviše treba.
Drugu, intenzivniju dimenziju donosi jazz album “A Love Supreme” saksofonista Johna Coltranea. To nije glazba koja se sluša usput. Ona traži prisutnost, fokus i predanost. “A Love Supreme” pokazuje kako se unutarnja potraga može pretočiti u strukturu i disciplinu, lekciju koja mi je bliska i izvan glazbe.
Treća stalna točka moga glazbenog povratka je “Grace” Jeffa Buckleyja. To je album emocionalne ogoljenosti i hrabrosti. Ne skriva lomljivost, ne glumi snagu, nego pokazuje koliko autentičnost može biti moćna.
