Umjetnost često raskrinkava, razara naš vlastiti dojam o samima sebi – na svjetlost dana iznosi nepriznati sram, nemogućnost oprosta, rezignaciju, razočaranje, odluke – i njihove posljedice. Čitanje proze Annie Ernaux nalikuje na čitanje osobnog dnevnika koji se zabunom zagubio i koji nikada nije smio dospjeti u ruke neznanca. Ipak, tu je – u čitateljevim rukama.
Čitamo ga kao da nepozvani zavirujemo u nešto što nije bilo namijenjeno nama. U književni opus nagrađivane francuske autorice uronila sam u vrijeme studentskih dana. Iako se na koricama knjige nalazilo tek nekoliko kratkih i jednostavnih rečenica – bile su toliko upečatljive da su se utisnule u moju podsvijest i nagnale me da otkrijem više. I doista, od prve do posljednje stranice, progutala sam roman “Mjesto” – ili je možda on progutao mene?
“Mjesto”
Svaka autobiografija je fikcija, a u fikciji (ponekad) ima ponešto autobiografije. Roman “Mjesto” eklatantan je primjer “autofikcije”. On osvjetljava autoričin put – od kćeri roditelja radničke klase sve do profesorice književnosti nagrađene Nobelovom nagradom za književnost. Ernaux piše “točno” onako kako se dogodilo. Roman je ispunjen fragmentima uspomena i sjećanja – na oca, majku, djetinjstvo, odrastanje, prešućene tople i izgovorene hladne riječi. Napisan je nakon smrti autoričina oca, a iznjedrila ga je bol o kojoj nije mogla govoriti. I zato je o njoj pisala.
“Bijelim pismom” lišenim patetike i metafora – iz stranice u stranicu roman kirurški otvara zakutke autoričine nutrine. Iako istražuje život oca kao radnika i trgovca, središte romana je autoričin unutarnji raskol – sukob između svijeta iz kojeg potječe i akademskog svijeta u koji ulazi. Sram i nepripadanje autoricu prate poput leitmotiva njenog života. U romanu “Mjesto” prisutan je osjećaj srama zbog očeva jednostavnog načina govora, nedostatka dobrih manira i pogleda na svijet – a potom i vlastiti sram zbog tog srama. Zagrebemo li samo malo ispod površine teksta napisanog bez uljepšavanja, udaljeno, objektivno – pronaći ćemo pulsirajuću bujicu emocija.
“Samo strast”
Autoricu zanima ono istinito i iskonsko. Piše precizno i oštro – gotovo secirajuće. Njena je proza istovremeno privatna i kolektivna – i u njoj nema eskapizma. U jednostavnosti nema mjesta za laž. Iako je pokušala pisati na fakultetu, autorica je romane počela objavljivati nakon što je postala majka i supruga. Pisanje o vlastitom životu uzima svoj danak, a autoričin se život nakon objavljivanja romana “La Femme gelée” urušio. Nakon raspada braka, odlučila se na samački život – i ponovno otkrivanje sebe.
Veliki uspjeh doživjela je 1992. godine objavljivanjem intimne ispovijesti ljubavne afere sa stranim diplomatom – “Samo strast”. Čitajući roman, čitatelju se čini kako pisanje o aferi s oženjenim muškarcem autorici služi kao jedino utočište u kojem donekle može vratiti dio kontrole. “Samo strast” je roman čežnje, iščekivanja, napuštanja i boli. Pokušaj intelekta da sačuva krhotine sebe naspram siline požude tijela. Tekst je u potpunosti lišen romantike, opravdavanja i moraliziranja – napisan je samo kao sublimirano iskustvo.
“Izgubiti se”
Roman “Izgubiti se” stvarni je dnevnički zapis koji je autorica vodila tijekom te iste ljubavne afere. Surov, intiman i autentičan, roman nam otkriva više detalja o ljubavniku. Autorica opisuje emotivne uspone i padove bez filtera – još preciznije i iskrenije. Uviđa kako se njeno “ja” gubi u vrtlogu neuzvraćene ljubavi. Roman nije samo zapis o aferi – to je tekst duboke i bolne introspekcije o gubitku sebe, o potrazi za smislom u drugome. Pisanje ostaje jedini pouzdani trag povratka – čin kojim se opstaje.
