Ako vam tehnološki dobavljač sutra udvostruči cijenu, možete li prijeći na drugo rješenje bez zaustavljanja poslovanja? Za Darka Jovišića upravo je to najjednostavniji test digitalnog suvereniteta. Za poduzetnika koji o tuđoj platformi ovisi pri obradi dokumenata, komunikaciji s kupcima ili vođenju poslovnih procesa, pitanje tehnološke neovisnosti počinje mnogo prije rasprave o tome može li Europa proizvesti vlastite čipove ili razviti konkurenta američkim AI modelima.
Europska komisija u lipnju je predstavila paket mjera za jačanje kapaciteta u poluvodičima, cloudu, umjetnoj inteligenciji i otvorenom kodu. Europska unija pritom se za više od 80 posto ključnih digitalnih proizvoda, usluga, infrastrukture i intelektualnog vlasništva oslanja na zemlje izvan Unije. U Hrvatskoj je tu raspravu dodatno otvorila najava Pantheona AI, velikog podatkovnog i AI kampusa koji povezuje američki kapital s domaćim znanjem. No što bi od tih promjena trebala dobiti hrvatska tvrtka: dostupniju tehnologiju, veću kontrolu nad podacima ili priliku da vlastita rješenja proda na međunarodnom tržištu?
O tome razgovaramo s Robertom Penezićem, direktorom i suosnivačem Money Motiona te bivšim članom Uprave Monri Paymentsa, i Darkom Jovišićem, izvršnim direktorom i suosnivačem tvrtke Robotiq.ai, koja razvija AI i rješenja za automatizaciju poslovanja. Obojica sudjeluju u organizaciji Automation Summita, konferencije koja će se održati 15. i 16. listopada u hotelu Le Méridien Lav u Podstrani kod Splita. Njihova je polazišna poruka da Europa mora pažljivo odabrati područja u kojima može biti konkurentna, a poduzetnici procese u kojima im tehnologija može donijeti mjerljivu korist.
Ima li Europa realnu šansu smanjiti tehnološku ovisnost o SAD-u i Kini? Gdje još može biti konkurentna?
Robert Penezić: Djelomično da. Europa ne može sve, ali može poprilično. Ovisnost nije problem sama po sebi. Problem nastaje kada je koncentrirana kod nekolicine dobavljača iz jedne ili dvije zemlje, jer tada politički pritisak ili geostrateški šokovi mogu cijelu europsku ekonomiju staviti u neugodan položaj.
Područja u kojima Europa realno ne može pobijediti jesu potrošačke tehnologije poput pametnih telefona i društvenih mreža, najnapredniji čipovi te temeljni AI modeli. Realnu šansu ima u regulaciji kao izvoznom proizvodu, industrijskoj proizvodnji, infrastrukturi, robotici, automatizaciji i energetskim tehnologijama. To su područja u kojima nam ne nedostaje talenata ni rješenja i koja su itekako prepoznata diljem svijeta.
Darko Jovišić: Ima, ali ne u svemu i ne brzo. Bilo bi neozbiljno tvrditi da će Europa u pet godina sustići američke cloud divove ili kinesku proizvodnju hardvera. Ta je utakmica dobrim dijelom odigrana.
Prilika je u sloju iznad infrastrukture, ondje gdje se tehnologija pretvara u poslovnu vrijednost: u industrijskom softveru, automatizaciji, specijaliziranim AI modelima i primjeni u reguliranim industrijama poput bankarstva, osiguranja, farmacije i energetike. Europa te industrije poznaje bolje od ikoga i ima stroga pravila koja je tjeraju da gradi pouzdana rješenja. Ako prestanemo kopirati tuđe modele i počnemo rješavati vlastite probleme, imamo što ponuditi i izvan Europe.
Kako se ta ovisnost odražava na poslovanje hrvatske tvrtke?
Robert Penezić: Upravo bi nama, poduzetnicima na hrvatskom i drugim manjim tržištima, ova tema trebala biti najvažnija. Prosječna hrvatska tvrtka nema nikakvu pregovaračku moć na globalnom tržištu. Istodobno, kako se sve više osnovnih digitalnih resursa okuplja kod nekolicine velikih igrača, ni veće globalne tvrtke nemaju onoliko moći koliko bi voljele ili su navikle imati. Barem dok se ne okupe i zajedno ne predstavljaju značajan udio tržišta.
Najbolji je primjer ono što se trenutačno zbiva: iz mjeseca u mjesec iščekujemo što će se dogoditi s cijenama kredita za korištenje AI platformi. Ta je stavka troška jednako neizvjesna tvrtki u Osijeku koja zapošljava 12 ljudi i tvrtki u New Yorku koja ih zapošljava 500.
Strani dobavljači nisu novost hrvatskim tvrtkama. U digitalnim uslugama mogu se tješiti time da će promjene pogoditi i njihove konkurente u drugim dijelovima svijeta. Puno je važnije pronaći partnera kojemu vjeruju. Nitko od nas iz Hrvatske ne može utjecati na cijenu AI kredita, ali možemo utjecati na vlastitu osjetljivost na promjene te cijene.
Što onda za poduzetnika znači biti digitalno suveren?
Darko Jovišić: Suverenitet ne znači da sve moramo proizvesti sami. Nijedna zemlja, pa ni SAD, nema cijeli tehnološki lanac pod svojim krovom. Europi trebaju vlastiti kapaciteti u kritičnim točkama, ali za prosječnu tvrtku presudno je nešto mnogo prizemnije: zna li gdje su joj podaci, tko im može pristupiti i može li sutra otići drugom dobavljaču.
Moj je test jednostavan. Ako vam dobavljač udvostruči cijenu ili promijeni uvjete, možete li u šest mjeseci prijeći na drugo rješenje bez zaustavljanja poslovanja? Ako je odgovor da, suvereni ste u mjeri koja je vama bitna. Ako je odgovor ne, onda nije važno ni gdje je proizveden čip ni čija je zastava na podatkovnom centru.
Što se mora promijeniti da europske tehnološke tvrtke mjere iz Bruxellesa osjete kroz više kupaca, ulaganja i lakši rast?
Robert Penezić: Istaknuo bih dvije stvari. Prvo, javni sektor kroz javnu nabavu mora postati prvi veliki kupac. Europske države, njihove javne institucije, gradovi i lokalne samouprave trebaju rješenja za svoje tehnološke potrebe tražiti među europskim tvrtkama. I to trebaju učiniti brzo, daleko brže i odlučnije nego što to inače čine.
Drugo, moramo izgraditi kulturu poštovanja prema scaleupovima, odnosno tvrtkama koje su prošle početnu fazu i spremne su za snažan rast. Europa se već pokazala kao odlično mjesto za istraživanje rješenja i razvoj prototipova. Stavimo li na stranu birokraciju oko osnivanja kompanije, koja se već donekle uredila, u Europi je odlično pokrenuti startup. Međutim, nakon prve runde financiranja i prvih pridobivenih klijenata, Europa počinje ostavljati gorak okus u ustima.
EU se voli predstavljati kao jedinstveno tržište, no svatko tko je pokušao proširiti poslovanje u Europi zna da prelaskom svake granice gotovo sve mora pokrenuti ispočetka. EU Inc. jedna je od inicijativa koje bi trebale pomoći budućim europskim poduzetnicima, ali tek će zagrebati površinu.
Nadalje, financiranje scaleupova u Europi u najmanju je ruku upitno. Tvrtkama koje žele ozbiljnije investirati u infrastrukturu i prodaju kako bi rasle međunarodno gotovo je nemoguće takav kapital pronaći na kontinentu.
Može li Pantheon AI, kao projekt u Hrvatskoj financiran američkim kapitalom, pridonijeti europskom tehnološkom suverenitetu? Što bi Hrvatska trebala osigurati?
Darko Jovišić: Može, ali to ne ovisi o zemlji iz koje kapital dolazi, nego o pravilima igre. Prvo je pitanje čije se pravo primjenjuje na podatke i može li im strana država pristupiti na temelju vlastitih zakona. Drugo je tko dobiva kapacitete: hoće li domaće tvrtke, sveučilišta i startupi imati pristup pod razumnim uvjetima ili će sve biti unaprijed zakupljeno za globalne kupce. Treće je ostaje li znanje ovdje, dakle rade li naši inženjeri na ozbiljnim poslovima ili samo održavamo zgradu i hlađenje.
Ako su ta tri odgovora dobra, takav je projekt velik dobitak za Hrvatsku. Ako nisu, dobili smo vrlo skupu nekretninu s dobrim priključkom na struju.
Robert Penezić: Za Hrvatsku je sada ključno iskoristiti ovu priliku i dogovoriti povoljne uvjete korištenja računalnih kapaciteta podatkovnog centra. Nadamo se da je to, ako već nije dogovoreno u početnim pregovorima, barem u planu. Na nama kao industrijskoj zajednici jest da zagovaramo upravo takav pristup.
Prije svega, treba izbjeći da svi računalni kapaciteti budu namijenjeni korisnicima izvan naših granica. Zatim treba osigurati da kapaciteti kojima bi naše kompanije imale pristup budu dostupni pod povoljnijim uvjetima. Potom bi trebalo stvoriti cijeli ekosustav koji bi povezao akademsku i poslovnu zajednicu kako bi, koristeći te kapacitete i uvjete, zajedno radile na novim rješenjima i praksama.
Gdje hrvatske tehnološke tvrtke mogu ponuditi rješenje konkurentno globalnim igračima?
Darko Jovišić: Ondje gdje globalni igrači nemaju ni strpljenja ni interesa. Veliki dobavljači prodaju univerzalne platforme, a europske kompanije imaju vrlo konkretne probleme: stare sustave koje nitko ne smije dirati, dokumente na desetak jezika i regulatora koji traži da podaci ne napuštaju tvrtku.
Dobar je primjer obrada dokumenata i automatizacija procesa u bankama i osiguravateljima. Za takav posao ne treba najveći jezični model na svijetu. Manji, specijalizirani model koji radi unutar infrastrukture klijenta često odradi zadatak jednako dobro, uz djelić troška i bez slanja podataka izvan tvrtke.
Hrvatske tvrtke tu mogu biti konkurentne jer smo navikli raditi s ograničenim budžetima, složenim naslijeđenim sustavima i klijentima koji očekuju da im se netko javi na telefon.
A što mogu mali i srednji poduzetnici koji nemaju vlastite IT timove ni velike investicijske budžete?
Robert Penezić: Novo AI doba upravo takvim poduzetnicima daje priliku da bez velikih investicija, među ostalim i u povećanje broja zaposlenih, ostvare značajne rezultate. Svakom poduzetniku treba jedna osoba koja razumije ovu tehnologiju i zna je iskoristiti na najbolji mogući način.
Kod nekih će to biti oni sami, kod drugih osoba u timu koja će preuzeti IT razvoj i održavanje. Neki će se zbog većih potreba, nižih troškova ili drugih razloga odlučiti za vanjskog partnera. Važno je da postoji osoba posvećena tom dijelu poslovanja. Ne smijemo se više zavaravati: IT odavno nije samo poželjan dodatak. Poput financija, dio je osnovne infrastrukture poslovanja.
Danas je dovoljno otići na neku od poznatih AI platformi i upisati čime se tvrtka bavi kako bismo saznali više o praksama konkurencije i mogućnostima unapređenja poslovanja, usporedili se s ostatkom tržišta i istražili nove prilike. U sat ili dva možemo razviti i sasvim novo digitalno rješenje kojim ćemo zamijeniti neki od procesa kojemu smo godinama bili robovi. No zadržati kontrolu nad poslovanjem znači imati i dozu opreza u svakoj takvoj interakciji.
Što treba provjeriti prije izbora AI rješenja kako tvrtka ne bi ostala vezana uz jednog dobavljača?
Darko Jovišić: Prvi je znak za uzbunu kada nitko u tvrtki ne zna odgovoriti što bi se dogodilo da dobavljač sutra nestane. Prije potpisivanja ugovora treba provjeriti nekoliko stvari.
Mogu li se podaci i definicije procesa izvesti u standardnom formatu ili ostaju zaključani u alatu? Gdje se podaci obrađuju i koriste li se za treniranje tuđih modela? Može li se AI model u pozadini zamijeniti drugim bez pisanja svega ispočetka? Kako se cijena mijenja kada naraste broj korisnika ili transakcija? I što točno piše u odredbi o raskidu: koliko imate vremena i kakvu pomoć dobivate pri izlasku?
Ako prodavač na ta pitanja odgovara nevoljko, to je odgovor.
Što najviše koči tvrtke u primjeni AI-ja i automatizacije: novac, stručnjaci ili odluke uprava?
Robert Penezić: Vjerujem da se hrvatsko tržište u tome ne razlikuje od ostatka svijeta. Izazov je dvostruk, iako u suštini proizlazi iz napetosti između tehnološkog potencijala i tehnoloških potreba na tržištu. Nažalost, malo koja tvrtka ima menadžment koji dobro razumije razliku između ta dva pojma.
Tehnološki je potencijal danas nevjerojatan i raste iz dana u dan. Volimo o njemu govoriti i pisati, ali on je poput jelovnika u restoranu. Oni koji donose strategije i odluke trebaju usporediti sve što se nudi sa svojim kratkoročnim i dugoročnim potrebama. Da bi to kvalitetno napravili, trebaju se vratiti osnovama vlastitog poslovanja i steći osnovno razumijevanje tehnologije koju imaju pred sobom.
Novca za poslovna rješenja koja će ubrzati procese, donijeti uštede ili nove prihode uvijek ima. Tko tvrdi drukčije, nije dobro odradio prethodni korak. Stručnjaka kod nas ima napretek, a to ćete vidjeti i na našim pozornicama. Kvalitetni stručnjaci za automatizaciju i strojno učenje u Hrvatskoj su oduvijek prednjačili i ostali razlog za ponos u zajednici.
Kako izgleda projekt u kojem se korist automatizacije može jasno izmjeriti?
Darko Jovišić: Dobar je primjer BDO Austrija, porezna i konzultantska kuća s 800 zaposlenih. Njihovo računovodstvo servisira više od 3000 klijenata i svakome od njih svaki mjesec šalje porezno izvješće iz ERP sustava. Ručno je to trajalo do 15 minuta po klijentu. Kako jedan računovođa vodi od 30 do 50 klijenata, svatko je na tome gubio dan do dan i pol mjesečno.
Naši softverski roboti preuzeli su cijeli proces, od izrade izvješća u ERP sustavu do pripreme e-maila koji računovođa samo pregleda i pošalje. Uvođenje je trajalo šest tjedana, zajedno s analizom, razvojem i testiranjem. Učinkovitost procesa porasla je za 67 posto, pogrešaka više nema, a godišnja je ušteda oko 220 tisuća dolara. Korist se vidjela od prvog mjeseca rada.
Pouka za uprave jest da ne treba počinjati od tehnologije, nego od procesa koji stvara problem i koji se može izmjeriti. BDO nije krenuo od velike AI strategije, nego od jednog dosadnog posla koji se ponavlja svaki mjesec. Kada uprava vidi broj umjesto prezentacije, sljedeća se odluka donosi mnogo lakše.
Što će poduzetnici moći naučiti na Automation Summitu i s kojim biste odgovorom željeli da se vrate u svoje tvrtke?
Robert Penezić: Ideja je svake točke programa, od prve do posljednje, da bude korisna posjetiteljima na radnim mjestima kojima će se vratiti u ponedjeljak nakon Automation Summita.
Prije svega istaknuo bih Workshop pozornicu, čiji se program odvija paralelno s glavnom pozornicom. Posvećena je upravo primjeni, bez puno pametovanja. Oba dana imat ćemo odlične sadržaje, poput konkretnih savjeta za vibe coding, odnosno razvoj softvera uz pomoć uputa AI alatima, koji su jednako važni mikropoduzetniku i iskusnom menadžeru u korporaciji.
Bit će tu i pregled najnovijeg istraživanja tržišta kako bismo bolje razumjeli što se zbiva s ponudom i potražnjom, a čut ćemo i nedavna iskustva automatizacije bankarskih procesa u OTP banci. Najvažnije je da posjetitelji vide što se sve može napraviti, uključujući i ono što im možda još nije palo na pamet. Kada to odluče sami isprobati, želimo da upravo kod nas pronađu partnera.
Darko Jovišić: Na konferenciji će govoriti ljudi koji su projekte stvarno proveli, uključujući one koji nisu uspjeli iz prve. Iz tih se priča najviše nauči.
Ja ću govoriti o malim jezičnim modelima, koji određene zadatke rješavaju jednako dobro kao veliki, a tvrtki ostavljaju kontrolu nad podacima i troškovima. Volio bih da se svaki sudionik u svoju tvrtku vrati s jednim odgovorom: koji je naš prvi proces za automatizaciju i kako ćemo znati da se isplatilo? Tko to zna, ne treba strategiju od sto stranica da bi krenuo.
*Sadržaj donosi Automation Summit
