Nema dana da u Hrvatskoj mediji ne govore o refašizaciji ovdašnjeg društva, o filoustaštvu i, posljedično, nužnosti antifašističkog otpora. Na stranu dnevnopolitička potreba za takvim diskursom, nasušna potreba dijela političke nomenklature za tom umjetnom podjelom hrvatskoga društva, koja je, uostalom, fundamentalno promašena jer sve društvene konflikte svodi na neki pretpostavljeni prakonflikt – što je u nas valjda relikt klasne borbe – iako znamo da takvog ur-sukoba nema, a part od nužnosti te fantazme kako bi se perpetuirao politički pogon i održala društvena stratifikacija zemlje etc. etc., no jedno je ipak začudno: zašto u državi, društvu, javnosti, zašto u narodu u čijem je krilu počinjen strahovit zločin imena Šoa, Porajmos i – jednostavno – genocid, mi ne govorimo o antinacizmu, nego o antifašizmu?
Ime koje je postalo epoha
Kronologija tome ne može biti razlog, u smislu prvenstva fašizma nad nacizmom, baš kao ni obrazloženje koje antifašizam tumači kao generički pojam otpora fašizmu i nacizmu. Slab je to argument. Takva argumentacija izlaže se jednakovrijednim doskočicama kao što je ona suprotne strane da komunisti rado govore o antifašizmu, a ne antinacizmu kako bi izbjegli neugodu spomena suradnje komunističkog SSSR-a i nacističke Njemačke: radije ćemo se povesti za Dimitrovom i govoriti o antifašizmu, nego da nas u prvom koraku opomenu da smo ponajprije bili suradnici pa tek potom protivnici nacista. U Hrvatskoj je stvar i složenija: ne treba biti doktor politologije pa da se zna da je ustaški pokret nacistički, ne fašistički. Fašizam je ideologija totalitarne države u kojoj kolektiv, hijerarhija i autoritarno vodstvo nadmašuju individualna prava, a vođa utjelovljuje moral i moć nacije.
Promiče borbenost, ratnu spremnost i mistični kult sudbine, odbacujući liberalne i građanske vrijednosti, dok kroz korporativni sustav i kontrolirane društvene organizacije nastoji uskladiti društvene i ekonomske interese te osigurati potpunu političku i društvenu homogenost, kazala bi neka školnička definicija. Ali, odakle Paveliću u NDH korporativni sustav i kontrolirane društvene organizacije koje usklađuju društvene i ekonomske interese? On jedino ima zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti i industrijalizirane pogone smrti, no, usprkos tome, mi smo se nakon 1945. lišili izvornog Dimitrovljeva jedinstva sintagme antifašizma i antinacizma, zadržavši samo antifašizam. Je li to bilo korisno i zašto je tome tako?
Kada danas izgovorimo riječ antifašizam, ona zvuči kao samorazumljiva moralna pozicija – ne traži objašnjenje, implicira ispravnost. No, upravo ta samorazumljivost skriva duboku povijesnu i konceptualnu složenost. Pojam nije nastao kao filozofska kategorija niti kao univerzalni normativni projekt. Nastao je kao politička reakcija na vrlo konkretan režim – režim Benita Mussolinija u Italiji 20-ih godina 20. stoljeća.
To znači da je ime došlo prije opće teorije. Termin je bio situacijski, polemički i borben. Bio je dio političkog sukoba, a ne rezultat hladne konceptualne analize. U tom trenutku nitko nije mogao znati da će nekoliko godina poslije Europa svjedočiti radikalnijoj i razornijoj verziji totalitarnog projekta – onoj koju će u Njemačkoj artikulirati Adolf Hitler. Ipak, kad je nacizam preuzeo središnje mjesto u povijesnoj katastrofi, naziv se nije promijenio. Borba protiv nacizma ostala je obuhvaćena postojećom etiketom: antifašizam.
Tu se događa prva velika redukcija. Jer, ako pogledamo strukturalno, talijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam nisu bili identični projekti. Mussolinijev režim bio je autoritaran, represivan i imperijalno agresivan, ali nije razvio rasnu ontologiju i industrijalizirani genocid u mjeri u kojoj je to učinio nacistički režim. Nacizam je totalizirao politiku, biologiju i metafiziku. Uveo je rasu kao ontološki kriterij prava na postojanje. Organizirao je uništenje kao administrativni proces. U tom smislu, nacizam je bio radikalniji oblik totalitarne logike nego izvorni fašizam.
Pa ipak, pojam koji je ostao u povijesnoj memoriji nije bio antinacizam. Zašto? Zato što su pojmovi politički sedimentirani. Antifašizam je do trenutka globalnog rata već postao internacionalna parola. Komunistički pokreti, socijaldemokrati, liberalni disidenti, katolički personalisti – svi su već koristili taj naziv. Promijeniti ga značilo bi priznati da se suočavamo s fenomenom koji nadilazi talijanski model, a to bi zahtijevalo novu teorijsku artikulaciju u trenutku kada je prioritet bio vojna mobilizacija.
Drugim riječima: ime je ostalo zato što je bilo operativno. No, tu dolazimo do dubljeg problema. Antifašizam je od samog početka bio definiran negativno. On nije govorio što jest, nego protiv čega jest. Njegov identitet proizlazio je iz neprijatelja. To nije trivijalna činjenica. U političkoj teoriji negativna definicija ima ograničenja. Ako je zajedništvo utemeljeno isključivo na negaciji, tada ono traje onoliko dugo koliko traje prijetnja.
U Drugom svjetskom ratu prijetnja je bila egzistencijalna. Koalicija Saveznička sila okupljala je liberalne demokracije poput Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, ali i totalitarni SSSR. Bez sovjetske vojne moći nacistička Njemačka ne bi bila poražena. To je povijesna činjenica, ne ideološka interpretacija. Ali, ta činjenica proizvodi paradoks: antifašistička pobjeda bila je istodobno i trijumf jednog drugog totalitarnog sustava.
Antitotalitarizam – okvir
U tom trenutku postaje jasno zašto pojam antitotalitarizam nije mogao postati dominantan. Da je borba bila imenovana kao borba protiv totalitarizma, onda bi logički zahtijevala distancu i od nacizma i od staljinizma. No, takva pozicija bila je geopolitički nemoguća. Rat nije dopuštao luksuz konceptualne dosljednosti.
Upravo zato antifašizam nikada nije postao čista normativna doktrina. On je bio moralno snažan, ali teorijski kompromisan. Njegova univerzalnost bila je ograničena savezništvima koja su omogućila pobjedu.
Ovdje se otvara ključno pitanje: je li antifašizam bio minimum nužan za poraz nacizma, ali maksimum koji je povijesna realnost dopuštala? Ili je upravo taj kompromis postavio temelje njegovoj kasnijoj slabosti?
Pojam antitotalitarizam zvuči logički dosljedno. On obuhvaća ne samo fašizam i nacizam, nego i staljinizam, maoizam i druge totalitarne projekte koji su u 20. stoljeću demonstrirali masovno nasilje, kolektivističku kontrolu i eliminaciju političkih protivnika. Teoretski, antitotalitarizam nudi univerzalni okvir: jasno postavlja granicu između slobode i apsolutne vlasti, bez obzira na ideološku boju režima.
Ipak, u stvarnoj povijesti, antitotalitarizam nije postao općeprihvaćen pojam. Razlog leži u geopolitičkoj i moralnoj logici Drugog svjetskog rata. Saveznici koji su porazili nacizam nisu imali kapacitet ni političku volju da istodobno osude i Sovjetski Savez, čiji su totalitarni mehanizmi, masovni procesi i represija bili neupitni, ali ključni za pobjedu nad Hitlerom. Rat je nametnuo paradoks: pobjednički totalitarni sustav (SSSR) postao je strateški saveznik protiv radikalnijeg zla.
Tako se formira strukturalna slabost: antifašizam je definiran negativno i situacijski, a antitotalitarizam bi zahtijevao univerzalnu normu koja je u tom trenutku bila politički neprovediva. Iznimka od pravila u povijesnom trenutku rata potvrđuje pravilo: moralno idealni pojmovi često se moraju prilagoditi realpolitici.
Hladni rat dodatno je redefinirao značenje antifašizma. Ono što je prije bila oznaka zajedničkog otpora nacizmu, sada postaje sredstvo ideološke instrumentalizacije. Zapadni blok koristi antifašizam za legitimaciju demokracija i mobilizaciju protiv komunizma, dok sovjetski blok koristi isti pojam za opravdanje svoje vlasti i borbu protiv kapitalističkog svijeta. Univerzalna dimenzija antifašizma – obrana ljudskih prava, pluralizma i demokratskog legitimiteta – postaje sekundarna u odnosu na strateške interese i ideološke bitke između blokova.
Diskurzivni alat
Rezultat toga je paradoks: antifašizam ostaje dominantan pojam, ali njegova normativna i ideološka snaga su fragmentirane. On simbolizira pobjedu nad fašizmom i moralnu jasnoću otpora, ali ne pruža dosljedan alat za razumijevanje ili sprječavanje svih oblika totalitarizma. Pojam je elastičan, upotrebljiv, ali ne i potpuno dosljedan.
Nakon 1945. antifašizam doživljava transformaciju iz ratne nužde u politički instrument. U komunističkim državama bivše Istočne Europe pojam antifašizma često je služio legitimaciji režima, umjesto univerzalnoj obrani ljudskih prava ili demokratskih principa. Štoviše, ideološki okvir antifašizma bio je selektivno primjenjivan: kritizirali su se neprijatelji režima, dok su totalitarni mehanizmi saveznika ostajali nevidljivi ili opravdani.
Hladni rat produbio je ovu instrumentalizaciju. Nekadašnji antifašistički saveznici postali su ideološki protivnici; sada je globalni okvir otpora fašizmu nestao, a pojam antifašizma preživio je uglavnom kao moralni simbol, više nego kao dosljedna politička teorija. Univerzalna težnja protiv svih oblika totalitarizma bila je zamijenjena selektivnim interesima: antifašizam je prešao iz stvarnog ideološkog projekta u diskurzivni alat za legitimaciju ili delegitimizaciju određenih sila.
Nije bio dovoljan
U tom kontekstu Žarko Puhovski ističe ključni problem: antifašizam nikada nije postao trajna svjetonazorska alternativa. Njegova logika počivala je na jednostavnoj formuli: “neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj”. Taj pragmatični princip funkcionira u ratnom okruženju, ali ne stvara stabilnu političku doktrinu. Saveznici su bili privremeni, a njihovi interesi nisu nužno dijelili demokratske ili univerzalne vrijednosti.
Puhovski dalje upozorava da je terminološki izbor – antifašizam umjesto antinacizam ili antitotalitarizam – stvorio konceptualnu prazninu. Fokus na talijanski fašizam relativizirao je specifičnosti nacizma, uključujući rasnu ideologiju i industrijalizirani genocid. Kao rezultat, antifašizam je ostao djelomično negativno definiran, sposoban artikulirati što ne želi, ali ne i što želi: nije razvio dosljedan sustav vrijednosti sposoban trajno suprotstaviti se svim oblicima totalitarne i autoritarne moći.
Ta slabost postala je vidljiva u kasnijim desetljećima. Nakon 1989. i raspada realnog socijalizma, povijesni mitovi o antifašizmu omogućili su relativizaciju ili čak rehabilitaciju fašističkih i kolaboracionističkih elemenata. Nacionalizam, etno-populizam i fašistoidni politički obrasci vratili su se u javni diskurs, često bez originalnih simbola, ali s istim strukturnim komponentama: kult vođe, mit o organskoj naciji, predstavljanje neprijatelja kao egzistencijalne prijetnje, spektakularizacija politike.
Antifašizam nije bio uzaludan – omogućio je pobjedu nad najokrutnijim režimima 20. stoljeća – ali nije bio dovoljan. Njegova najveća slabost nije u vojnom porazu fašizma, nego u tome što nije stvorio trajnu, samoodrživu svjetonazorsku poziciju sposobnu prepoznati i suprotstaviti se svim oblicima totalitarizma, bilo lijevog ili desnog predznaka.
Iako smo kroz povijest svjedočili njegovim ograničenjima, pojam antifašizam i dalje dominira političkim diskursom. Razlog nije slučajan: on nosi simbolički kapital pobjede nad najokrutnijim režimima 20. stoljeća i pruža moralnu jasnoću koju univerzalni pojam poput antitotalitarizma teško može instantno prenijeti. Antifašizam je ime koje povezujemo s oslobađanjem logora, rušenjem režima i trijumfom nad sustavom zla. Njegova emocionalna i povijesna težina nadilazi teorijsku preciznost.
Međutim, ta simbolička snaga nosi i svoje rizike. Kada antifašizam ostane samo moralni emblem bez svjetonazorskog sadržaja, on postaje ritualna formula koja ne jamči dugoročnu otpornost protiv novih oblika autoritarizma. Povijesni kompromisi – suradnja s totalitarnim silama, pragmatična koalicija sa Saveznicima, instrumentalizacija u hladnoratovskim režimima – pokazuju da negativno definiran koncept nije sposoban sam od sebe proizvesti univerzalnu političku kulturu.
Pojam antinacizam bio bi precizniji, ali povijesno nepotpun: odnosio bi se samo na Njemačku i nacistički projekt, dok bi ignorirao širi spektar fašistoidnih režima i kolaboracionističkih eksperimenata širom Europe. Pojam antitotalitarizam, s druge strane, normativno dosljedan i univerzalan, zahtijevao bi stalnu političku refleksiju i kritiku svih totalitarnih obrazaca, uključujući i one saveznike iz 1945., što je u povijesnom trenutku bilo nemoguće.
Dakle, antifašizam ostaje dominantan jer je kompromis između praktičnog i simboličnog: dovoljno konkretan da mobilizira protiv specifičnih prijetnji, dovoljno fleksibilan da preživi povijesne transformacije, ali istodobno konceptualno ograničen. Njegova snaga leži u pobjedi i moralnoj jasnoći; njegova slabost u nedostatku trajne svjetonazorske supstancije.
Dva aspekta
Današnja politika mora se nositi s tim paradoksom. Simbol antifašizma je nužan za podsjećanje na prošle pobjede i zločine, ali ne smije ostati jedini instrument. Potrebna je dopuna univerzalnim antitotalitarnim principima, kulturom političke kritike i razumijevanjem povijesnih obrazaca. Bez toga se strukturalni obrasci fašistoidnog mišljenja – kult vođe, etnički ili nacionalni mitovi, spektakularizacija politike – mogu se vratiti u novim oblicima, maskirani simbolima suvremene demokracije.
U konačnici, pojam antifašizam preživljava jer je povijesno sedimentiran, simbolički moćan i politički operativan. Ali, njegova punina i trajna relevantnost zahtijevaju širu refleksiju: nadogradnju s antitotalitarnim okvirom koji ne reagira samo na prošlost, nego i na strukturalne prijetnje koje se mogu pojaviti u sadašnjosti i budućnosti. Antifašizam je ime pobjede; antitotalitarizam je trajni zadatak. Samo kombinacija ta dva aspekta može jamčiti političku i moralnu otpornost u XXI. stoljeću.
