Budući da je Donald Trump najavio da bi se mogao povući iz NATO-a a nekoliko dana ranije Marco Rubio rekao da će NATO nestati, ako se Sjedinjene Države povuku, shvatimo i da ćemo se svi mi ovdje naći kao djevojčica sa žigicama na vjetrometini. Nekoliko je scenarija, a od povoljnih pa do loših, u ovom momentu, svi su mogući…
Neuptino savezništvo je prošlo svršeno vrijeme. Amerika se pod Trumpom suštinski promijenila. Što se tiče Europe, prema trijeznim analizama, varijanta europskog NATO-a, skoro je nemoguća.
Takav stav dan je u prošlom broju Foreign Affairs časopisa. U članku koji je privukao veliku pažnju tvrdi se da bi evenutalna zajednička obrana stvorila političke i financijske sukobe među državama članicama, ugrozila suradnju i potaknula unutarnje podjele. Umjesto stvaranja europske vojske, predlaže se da Eiropska unija ostane fokusirana na ekonomiju, a da se sigurnosno oslanja na NATO i fleksibilne sporazume među pojedinim državama. Takav model bolje bi očuvao ne samo stabilnost, nego i sam europski projekt.
Različiti prioriteti
Tvrdi se u tekstu “Europe Cannot Be a Military Power” da zemlje EU-a imaju različite sigurnosne prioritete – istok, primjerice, brine Rusija, dok jug brinu migracije i Bliski istok. Zajednička vojska bi izazvala sporove oko toga što je važnije. Bogatije države poput Njemačke i Nizozemske morale bi financirati obranu siromašnijih, što bi moglo izazvati politički otpor i rast populizma. Umjesto toga, predlaže se daljnji fokus na ekonomiju te vojna suradnja u manjim fleksibilnim skupinama. Primjerice, Balti i Poljska bi se fokusirali na obranu Rusije, neke zemlje razvijale bi zajedničku tehnologiju, a neke bi poduzimale zajedničku nabavu. Tako bi se moglo fokusirati na konkretne prijetnje, a države članice mogle bi izaći ili ući u takve koalicije. Toliko Foreign Affairs.
Drugi izvori također upozoravaju na konkretne razloge zašto bi Europi bilo teško ostati bez američke dobre volje. Jedan od razloga je činjenica da oružje kupljeno u Sjedinjenim Državama softverski i kodovima ovisi o američkim nadogradnjama, šiframa i dijelovima te da bez američke logistike dijelovi kupljenih sustava mogu postati neoperativni. Uglavnom, europske vojske što su, na američki zahtjev, podizale svoj udio potrošnje BND-a u svrhu obrane, a kupovale američko oružje, ovisne su o Americi. NATO obrana je interoperabilna, ali Europa je ta koja je ovisna, a Amerika određuje. Europa nije do kraja u vazalskom odnosu kad je riječ o obrani zato što neke europske zemlje proizvode svoje oružje, a tu i tamo moguće je kupiti i drugdje u svijetu, ali, ovisnost je izvanredno jaka. Možda fatalna, možda zato i nema mnogo ideja o tome kako ostvariti obrambenu autonomiju.
Nezgodno je što je prijetnju Europi uputio Marco Rubio, kojeg se u Europi smatra najpribranijim u sadašnjoj američkoj administraciji, kad se gleda na to tko bi jednoga dana naslijedio Donalda Trumpa – svakako poželjniji od J.D. Vancea koji vjeruje u postojanje demonskih izvanzemaljca. No da, kako stvari sada stoje, nema mnogo sreće s Amerikom, i zato je pitanje kako sačuvati NATO.
Upravo sada s one strane razmišljaju kako da ga reformatiraju.
Ne samo Trump, koji djetinje radoznalo oponaša kako projektili gađaju iranske ciljeve, nego ozbiljni kadrovi u Pentagonu i Kongresu i dio javnosti, razočarani su što se europski dio NATO-a ne uključuje u napad na Iran. Kako odmiču tjedni rata, sve više na europske NATO članice gledaju kao na nepouzdane snobove koji bi i dalje prolazili mukte, a na sebe kao naivne i dobroćudne prijatelje široke ruke koji polako dolaze sebi. Dakako da ima medija, izjava, podcasta koji tematiziraju europski stav, ali svejedno mnogi smatraju da je odbijanje Europe da se uključi u rat obična izdaja.
Europska pozicija nam je poznata jer je proživljavamo. Sukus je da NATO shvaćamo kao obrambeni savez, a napad na Iran je to što jest, napad. Trumpov rat, Trumpova odluka, možda i Trumpov hir. Prema tome, ako se pogleda u postulate, ne tiče se ni u jednom segmentu NATO-a. Većina europskih građana, a to se vidi iz anketa, ne podržava američki napad na Iran, nerazumljiv im je, nejasnih motiva i nejasnih ciljeva.
Najveća podrška bila je zabilježena u Mađarskoj, a bilježi se i tamo gdje su vrlo jaki antisistemski politički nagoni, na primjer, u Rumunjskoj. No, drugdje po Europi čak se i teška desnica i krajnja desnica lagano distanciraju od Trumpa jer ga građani odbacuju, budući da Europa trpi posljedice Zaljevskog rata. Jedan od viceva koji kruži mrežama prikazuje ženu koja se umiljava muškarcu, mmm, kako divno skupo mirišiš, što je to? – Benzin, odgovara ovaj.
Onda, u Europi ne razumijemo što želi Trump u Iranu, to ne razumiju ni Amerikanci, ali ne osjećaju se izloženi, a europske zemlje da. Ovdje nitko ne želi biti meta iranske odmazde zbog rata oko kojeg pojma nitko nema pojma zašto se vodi, nitko nije bio konzultiran, pa čak nije posve jasno niti je li ga inicirao Washington ili Tel Aviv? Također, EU ne želi na svom terenu ni novi val terorizma inspiriranog političkim islamom. Ne želi ni novi val izbjeglica jer se još nisu oporavile od prošlog izbjegličkog vala koji također nisu one potakle.
Kako to?
Ponovimo, Europa već sada pati od porasta cijena nafte i plina, poskupljenja i svega što slijedi posljedično, dok Sjedinjene Države nemaju tu brigu. EU na svaki način želi dogovor koji bi smanjio ekonomsku štetu izazvanu zatvaranjem prometa na Hormuškom tjesnacu i sve nam se to čini logičnim. S druge strane Atlantika, Amerikanci su razočarani i ljuti.
Kao što mi više ne shvaćamo Ameriku, ni oni ne shvaćaju Europu. Zapravo, već i sami Amerikanci, prema medijima koje ovdje pratimo, uočavaju veliku razliku u shvaćanju politike s demografskim profilom kadrova koji je Trumpova konzervativna revolucija dovela na scenu, već se tamo gubi razumijevanje između segmenata društva. No, u neshvaćanju europskih motiva u odbijanju sudjelovanja u iranskom ratu, čini se, poklopili su se i sentimenti iz Pentagona i trumpista.
Kad je Sanchez prvi put odbio korištenje NATO-ovih baza na španjolskom tlu, Amerikance je to šokiralo. Odmah su povukli svojih 15 vojnih aviona iz Španjolske u druge europske baze. Kad je odbio drugi put, Rubio je zaprijetio demontažom NATO-a. Nezadovoljni su i drugima. Francuska je dopustila Amerikancima korištenje svojih baza u Džibutiju, sjevernom Iraku i Abu Dabiju, ali uz striktna vremenska ograničenja i isključivo u “obrambene svrhe”.
Njemačka je rekla da će pomoći nakon rata, sada je odbila bilo kakvo sudjelovanje u ratu. Dopustila je, međutim, korištenje baze Rammstein za koordinaciju američkih operacija. Takav razvoj događaja, od dvostrukog Sanchezova odbijanja i gotovo unisonog pljeskanja u Europi tom potezu pa do prigovora i restrikcija sa strane europskih saveznika, čak i Nijemaca i Britanaca, Amerikance je doslovno šokirao. Kako to? Jedino je Rumunjska potpuno otvorena za pomoć Americi u ovom ratu. No, glavna poruka iz Bruxellesa je – sorry, to nije naš rat.
Amerikanci kažu, pa kako to! Mi pomažemo Ukrajini u obrani od napada iz Rusije, a to jest “europski rat”. Nesumnjivo, ukrajinska obrana je ujedno europska obrana, a Amerikanci su na nju, dakle na nas, potrošili oko 185 milijardi dolara.
Dogodi li se…
Dojam u Americi je da Europljani biraju NATO, tj. savezništvo – a la carte. Amerikanci su nezadovoljni i glavnim tajnikom Markom Rutteom, za kojeg smatraju da je slatkorječiv, ali izmigolji obvezama, dok ovdje u Europi uglavnom komentiramo kako je Nizozemac američka ulizica.
Dodatno, Amerikance izluđuje pomisao da će Europa profitirati nakon iranskog rata, a neće za to platiti. Europski profit sastojat će se u tome da će se, kad Amerika uništi iranske raketne sustave, pojačati i sigurnost Europe. Obrambeni eksperti navode primjer Bugarske i Rumunjske, gdje američke baze i sustavi paze da iranske balističke rakete ne dostignu europsko ozemlje. Amerikancima smeta što će Europljani, jednoga dana, uživati u sigurnoj opskrbi naftom, otvorenim brodskim rutama, stabilnim lancima opskrbe, a ne žele se priključiti njima u ratu.
I ne samo to, nego kad vojno pobijede Iran, tada će Europa profitirati i od slabije Rusije, i slabije Kine, a svejedno odbijamo sada skupa s njima napadati najslabiju kariku u tom trokutu, odnosno Iran. Amerikance posebno ljuti poruka koju odbijanjem da sudjeluju u iranskom ratu, Europljani šalju Kini. Sve se više kristalizira, kroz konfuzne Trumpove poruke, da je napad na Iran poduzet u smislu obuzdavanja moći Kine. Ne samo to, nego, što se tumači kao pečat na izdaju, su pojačani diplomatski kontakti Europe i Kine i smiješak europskih političara kad vide da je Kina otvorena za biznis. Dogodili li se da Amerika i Kina ipak zarate, dođe li i do te katastrofe, Amerikanci s pravom sumnjaju da bi dobili pomoć od europskih zemalja članica NATO-a.
Sve to skupa rezultira da im se ponašanje Europe prema iranskom ratu čini nezahvalno prema povijesti američke pomoći u 20. stoljeću, a povrh toga, vrlo sebično i strateški kratkovidno. Na primjer, pitaju se što to točno želi Europa kad govori o strateškoj autonomiji ili o europskom obrambenom savezu? Kad to čuju, a znaju činjenično stanje stvari, to im je glupo. Mi se smijemo njima i njihovim provalama, oni se smiju nama. Savezništvo se topi kao led na suncu, kao suze na kiši, rekao bi Rutger Hauer u filmu “Blade Runner”.
Ne bi bilo posve lagano ni za Ameriku da se povuče iz NATO-a, pogotovo ako na izborima na pola mandata, midterms – ako se oni uopće održe – Donald Trump ne dobije apsolutnu podršku. Ne bi se promijenio već zacrtan smjer, ali bi Kongres promijenio ton, način komunikacije i naglašavao bi se multilateralizam. Studeni je daleko, tako da je izlišno zamišljati što će biti s ratom u Zaljevu. Znamo samo da će, ako potraje, Europi ekonomski i politički biti vrlo teško. Jedino što je dobro je da neobuzdano i vrlo čudno Trumpovo ponašanje na neki način konsolidira Europu.
Širok osmijeh prema – Kini
Na dulje staze, moguće je da dođe do postupnog povlačenja stotinjak tisuća američkih vojnika iz američkih baza, zatvaranja baza i na kraju, ukidanja nuklearnog štita nad Europom, makar je to, upozoravaju vojni stručnjaci, iznimno logistički složeno. Moguće bi bilo da Sjedinjene Države zadrže savez s nekim zemljama. Sada se u tu skupinu kvalificiraju Rumunjska, Bugarska, Mađarska, Poljska i baltičke zemlje. One koje ne uđu, vjerojatno bi se suočile s restrikcijama u vezi s američkim oružjem koje već jest u Europi, na uskratu obavještajnih podataka, a možda i uskraćivanje isporuke nafte.
Dođe li do toga, politički bi se i obrambeno svakako oslabila i Europa, ali i Amerika. Što bi mogla tada Europa, nego da se još širim osmijehom okrene prema Kini? Uglavnom, cijela lepeza mogućnosti.
