Na jednome mjestu Dostojevski opisuje neki Turgenjevljev pasus u kojem ovaj opisuje čovjeka što je nasred zimske zaleđene rijeke propao kroz led i sad se utapa; Turgenjev se razdire od duševne boli nemoćan pred tim prizorom, a Dostojevski mirno dodaje: “Zamislite kako je tek tom jadniku što se utapao.” Tako nekako poput Turgenjeva osjećat ću se ja pišući ovaj tekst, upravo zbog okolnosti da Dostojevski u meni zna kako je tek onom jadniku o kojem pišem.
Na početku, da objasnim situaciju, ponajprije svoju. Već na Facebooku Intro moga profila posjetitelju govori da sam Chief Co-ordinator for Southeast Europe on Committee for Combatting Antisemitism, EJA. EJA (European Jewish Association) je europska židovska organizacija sa sjedištem u Bruxellesu, osnovana radi predstavljanja i zaštite interesa židovskih zajednica diljem Europe. Njezina misija uključuje zagovaranje vjerskih sloboda i židovskih prava pred institucijama EU-a i međunarodnim tijelima, borbu protiv antisemitizma, promicanje obrazovanja o židovskoj povijesti i holokaustu, očuvanje židovske baštine te aktivno lobiranje i politički dijalog na europskoj razini. Kroz te aktivnosti EJA teži jačanju sigurnosti, identiteta i međusobne povezanosti židovskih zajednica u Europi.
Na čelu je EJA-e Rabbi Menachem Margolin, a s njime me upoznao moj prijatelj, Rabbi Pinchas Zaklas iz hrvatskog Chabada Hrvatska. Godinama sam blizak veleposlanicima Izraela, aktivno surađujem s veleposlanstvom, a s ponekima sam razvio prijateljske odnose. U riječ, moja pozicija je poznata i nemam što obrazlagati: ne samo da imam proizraelske stavove, već i djelujem u korist Izraela i Židova u Hrvatskoj i europskom kontekstu. Istovremeno, kroz desetljeća, još s kraja 80-ih i organiziranja prve redakcije duhovnog programa na nekoj televiziji tadašnje države, radeći uz velikog Josipa Turčinovića u suradnji OTV-a i KS, upoznao sam muftiju Ševka Omerbašića i razvio s tim divnim čovjekom prisno prijateljstvo. Mislim da neću pretjerati ako kažem da jednako prisan odnos imam i s muftijom Azizom Hasanovićem.
U očaju šute
Zbog tih okolnosti naumio sam napisati ovaj tekst koji nitko neće. Možda i ne može jer nije ni izbliza u situaciji ma i sličnoj mojoj, a možda je razlog kudikamo zlosretniji: neki hrvatski intelektualci, istaknuti članovi akademske zajednice, moji prijatelji i poznanici, profesori zagrebačke univerze i ini jednostavno u očaju šuti jer s pravom strahuju kakve bi posljedice mogle uslijediti progovore li javno.
Da, dotle je došlo.
Opisat ću realan slučaj, a takvih i sličnih je mnogo: jednom od mojih poznanika majka je bila u nacističkom logoru. Komentirao je nedavno na nečijem zidu: “Drag mi je Izrael, ali mi je draža istina.” Poslao je drugomu mojem poznaniku, profesoru, knjigu “Stogodišnji rat protiv Palestine: Povijest kolonijalizma i otpora doseljenika, 1917. – 2017.” Rashida Khalidija.
Rashid Ismail Khalidi je palestinsko-američki povjesničar specijaliziran za Bliski istok i professor emeritus modernih arapskih studija na Sveučilištu Columbia, gdje je nositelj titule Edward Said Professor. Priča mi prijatelj koji je knjigu dobio i proslijedio mi je jučer da se užasno živcira zbog cijele situacije u kojoj nitko od naših velebnih intelektualaca nema snage ni hrabrosti “progovoritri o Gazi i kritizirati Netanyahua”. Kaže: znak je to da smo intelektualno nezrela zemlja. No, onda dodaje nešto što je ovdje presudno, a što sam već nagovijestio: osoba koja je knjigu poslala, iako židovskog porijekla, unatoč činjenici da joj je majka preživjela koncetracijski logor i, napokon, unatoč otklonu od državne politike Izraela, stalno se iznova ispričava što ne sudjeluje u raspravama. Tu smo sada kod problema koji je moguće izreči i riječima moga prijatelja, profesora humaniore: “Jedan prijatelj iz Slovenije me je ‘tongue-in-cheek’ upozorio na to što pišem!”
To je stanje u duhu, to je stanje stvari: odustaje se od javnoga govora zbog mogućih konzekvenci. Ne samo nemogućnosti ulaska u SAD, ne, nije riječ o objavljivanju memova ćelavog J.D. Vancea. Riječ je o kudikamo goroj pojavi: neki se hrvatski intelektualci ustručavaju javno govoriti u strahu za vlastite pozicije! Boje se problema na poslu, a to znači na univerzi. Kad stvari dođu dotle, onda je Vrag pokucao i na naša vrata.
Upravo zato, unatoč tome što sam i privatno i profesionalno vezan i uz Chabad i uz EJA-u i uz veleposlanstvo Izraela i, konačno, svijet judaizma, objavit ću sažetak intervjua Rashida Khalidija u kojem se komentira samo zadnji odlomak spomenute njegove knjige. Khalidijevi stavovi ne samo da nisu nužno i moji, nego o tome uopće nije riječ: ovdje se ne radi o tome što ja mislim o Gazi i Palestini, ovdje se sada radi jedino i samo o tome da se u Hrvatskoj očito o toj temi do te mjere ne može govoriti da moji prijatelji, ugledni profesori zagrebačkog univerziteta, u strahu od problema i očito zbog realne bojazni odustaju od javne diskusije i šute. Je li to suprotno prosvjetiteljskoj lozinici, onome “sapere aude”? Nije li slučaj da se ti ljudi na usuđuju služiti vlastitim umom u javnoj uporabi? Draga gospodo, sam Kant je kazao da je mislio sve što je rekao, ali nije rekao sve što je mislio.
Intervju s Khalidijem
Posvetimo se stoga radije spomenutom intervjuu. Intervju je objavljen u The New York Review pod naslovom “Israel’s Revenge: An Interview with Rashid Khalidi”, a s Khalidijem je razgovarao Mark O’Connell. Sažet ću razgovor koliko je to moguće a da ne izgubi na smislu i bitnim naglascima. Rashid Khalidi, ugledni palestinsko-američki povjesničar i autor knjige “Stogodišnji rat protiv Palestine”, u intervjuu s Markom O’Connellom iznosi duboko promišljenu i kritičnu analizu izraelsko-palestinskog sukoba, tumačeći ga kao projekt doseljeničkog kolonijalizma kojemu je Zapad pružio ključnu potporu.
Razgovor, vođen krajem 2024. godine, obuhvaća razdoblje nakon napada Hamasa 7. listopada 2023., izraelsku vojnu reakciju te šire posljedice za Palestinu, Sjedinjene Američke Države i svjetsko javno mnijenje. Khalidijevi uvidi proizlaze iz desetljeća znanstvenog rada, ali i iz osobnog iskustva Palestinca rođenog u New Yorku, koji je veći dio karijere proveo kao profesor na Sveučilištu Columbia. Khalidi priznaje da ga je iznenadio razmjer Hamasova napada, uključujući prodor u izraelske vojne baze i naselja, ali ne i sam čin otpora, s obzirom na dugotrajnu i sustavnu represiju nad Palestincima. Bio je šokiran razmjerom civilnih žrtava te je, poznajući izraelske obrasce djelovanja, očekivao iznimno žestok odgovor. Prema njegovim riječima, izraelska reakcija – koja je uključivala ciljanje civilne infrastrukture poput postrojenja za desalinizaciju vode, sveučilišta i džamija – iako bez presedana u svom intenzitetu – nije bila neočekivana.
Ona se uklapa u povijesnu logiku izraelske vojne doktrine, koju Khalidi opisuje kao pokušaj da se Gazu učini nenastanjivom, a civilno stanovništvo kazni kolektivno, koristeći taktike koje podsjećaju na britanski kolonijalni pristup. Govoreći o Hamasu, Khalidi ističe da je vojno krilo pokreta imalo nerealna očekivanja o mogućem regionalnom ustanku koji bi slijedio njihov napad te da nisu uspješno nadzirali vlastite borce, što je rezultiralo ozbiljnim civilnim zločinima. Za razliku od Hezbollaha, koji djeluje uz znatno veću političku proračunatost, Hamas je pokazao političku nezrelost i stratešku kratkovidnost.
Khalidi posebno naglašava aktivnu ulogu Sjedinjenih Država u ovom sukobu. Prema njegovu mišljenju, SAD nisu samo pasivni, već izravni sudionici – pružaju obavještajne podatke, oružje te političku i medijsku zaštitu izraelskim akcijama, uključujući opravdavanja zločina korištenjem retorike poput “ljudskih štitova”. Khalidi ističe da je potpora koju administracija Joea Bidena pruža Izraelu čak i manje suzdržana od prethodnih vlada, uključujući i republikanske. Spominje izvješća o koordiniranim američko-izraelskim operacijama u ciljanju vođa Hamasa i Hezbollaha kao dokaz duboke uključenosti Washingtona.
Pomak u javnome mnijenju
Unatoč sve većem zgražanju međunarodne javnosti nad izraelskim napadima, naročito zbog slikovitih izvještaja i snimaka koje kolaju društvenim mrežama, zapadne političke elite i mainstream mediji i dalje ostaju na liniji bezuvjetne potpore Izraelu. Khalidi to vidi kao rezultat duboke povezanosti interesa, ali i namjernog prešućivanja činjenica koje potvrđuju brutalnost izraelskog djelovanja.
Njegovo viđenje izraelsko-palestinskog sukoba duboko je ukorijenjeno u doseljeničkom kolonijalnom okviru. Smatra da su recentni izraelski napadi odraz želje za osvetom nakon 7. listopada, ali i nastavak politike kolektivnog kažnjavanja i teritorijalnog širenja, osobito na sjeveru Gaze. Prema njegovim riječima, sustavno uništavanje civilne infrastrukture i ubijanje stanovništva zadovoljava uvjete definicije genocida. Ako se Konvencija o genocidu ne primijeni u ovom kontekstu, postaje, tvrdi Khalidi, besmislena.
Khalidi također povlači povijesne paralele s britanskim kolonijalnim praksama u Keniji i Malaji, gdje su se sustavi kolektivne represije koristili za slamanje otpora. Najavljuje da će njegova sljedeća knjiga istražiti sličnosti između britanske kolonizacije Irske i taktika koje danas koristi Izrael, upozoravajući na dugotrajan kontinuitet kolonijalnog nasilja.
Jedan od ključnih elemenata promjene, prema Khalidiju, je pomak u javnom mnijenju. Zahvaljujući društvenim mrežama i sve većoj informiranosti mlađih generacija, sve više ljudi na Zapadu prepoznaje razmjere izraelskog nasilja. Međutim, starije, bogatije i konzervativnije skupine ostaju pod utjecajem dominantnih medija koji su, kako Khalidi kaže, “izraelocentrični” i često prešućuju ključne informacije, poput izraelskih ograničenja za novinare u Gazi i ciljanih ubojstava medijskih djelatnika.
Ističe i da se prosvjedi na sveučilištima namjerno prikazuju kao antisemitizam, kako bi se skrenula pozornost s ratnih zločina u Gazi. Zanimljivo, Khalidi ističe primjer Irske, čija vlastita povijest kolonizacije stvara snažan osjećaj solidarnosti s Palestincima. Ipak, istodobno izražava užasnutost idejom da je potrebna vlastita povijest patnje da bi se priznalo tuđu. Posebno kritizira Njemačku zbog toga što ne uspijeva povezati vlastitu genocidnu prošlost s patnjom Palestinaca danas.
Upozoravajuća povijest Libanona
U američkom kontekstu Khalidi oštro kritizira sveučilišne uprave zbog suzbijanja propalestinskog aktivizma. Opisuje koordiniranu represiju, u koju su uključeni ne samo upravni odbori sveučilišta, već i policija, FBI i izraelske obavještajne službe. Sveučilište Columbia, na kojem je godinama predavao, uspoređuje s “zatvorom niske sigurnosti” zbog sigurnosnih punktova i progona nastavnog osoblja. Sveučilišta, tvrdi, više ne služe kao prostori intelektualne slobode, već se ponašaju poput korporacija – hedge fondova s nekretninskim portfeljima – koje više brinu o donacijama i pravnoj sigurnosti nego o akademskim slobodama ili dobrobiti studenata. Čak i kada je profesorski zbor izglasao nepovjerenje upravi, to nije izazvalo nikakve posljedice.
Što se tiče budućnosti pod mogućim novim mandatom Donalda Trumpa, Khalidi ne očekuje promjene na bolje – naprotiv, smatra da će se represivne prakse dodatno intenzivirati, osobito na sveučilištima i u javnom prostoru, uz daljnje napade na slobodu govora. Trumpova vanjska politika prema Palestini ostaje neizvjesna, s obzirom na sukobljene utjecaje neokonzervativaca i izolacionista. Iako Bidenova politika prema Palestini ima katastrofalne posljedice, Khalidi upozorava da bi pod Trumpom moglo biti i gore. Kao upozorenje navodi povijest Libanona, gdje su američke odluke dodatno destabilizirale situaciju.
Zaključno, Khalidi ipak pronalazi tračak nade u sve snažnijem zaokretu javnog mnijenja na Zapadu protiv izraelske politike. Uspoređuje to s dugotrajnim, ali konačno učinkovitim promjenama koje su se dogodile tijekom Vijetnamskog i Iračkog rata. Iako su elite otporne na promjene, izraelska ovisnost o podršci sa Zapada znači da bi dugotrajan javni pritisak mogao u konačnici natjerati političke strukture na preispitivanje. Takva promjena neće biti laka niti brza, ali Khalidi u njoj vidi potencijal za dugoročno urušavanje podrške jednom od posljednjih aktivnih kolonijalnih režima. Njegova analiza, ukorijenjena u povijesnom znanju i osobnom iskustvu, pruža trijezan, ali nužno kritičan pogled na jednu od najdugotrajnijih i najdubljih kriza suvremenog svijeta. Voila!
Mi se nikako ne moramo slagati s Khalidijem, ali moramo moći o njemu i njegovim stavovima slobodno javno razgovarati. Kad i ako to nije moguće, rat je izgubljen. Rat za Zapad i one njegove vrijednost koje mislimo da branimo.
