Osamdesetih je moj pokojni otac surfao po radio-valovima u potrazi za humorističkim emisijama. U Hrvatskoj je to i u socijalizmu bio posao nalik traženju emisije o izgradnji iglua na državnoj televiziji Maroka, ali jednom je naletio na dramulet ispričan zagorskim dijalektom – jer što bi drugo u Zagrebu bilo smiješno no oponašati Zagorce, Dalmatince i Albance, budući da se sa Srbima nije za šaliti, a Hercegovci još nisu nastanili Zagreb u kritičnoj masi – i tamo, na vratima dnevne sobe, zapela mi je za uho misao koju ću pamtiti do kraja života: “Jenega sina v partizane, drugoga v domobrane, naša familija ovoga rata zgubila ne bu.”
Kreditni rejting
Sva hrvatska praktična mudrost, sva historijska froneza ovog naroda sažeta je u toj jednoj rečenici. Jasno, “domobran” je tu eufemizam za ustašu jer ipak govorimo o socijalističkim proizvodnim odnosima, ali cinizam filozofije opstanka – pragmatično rasporediti resurse, ljude i energiju tako da nacija preživi – besprijekorno je shvatljiv. Ne treba se upinjati za ideologije koje razaraju; mudrost je u fleksibilnosti, prilagodbi, sposobnosti preživljavanja.
Gledano iz perspektive vekiveče horvacke egzistencijalističke refleksije, današnja Republika Hrvatska ima politiku toliko sofisticiranu da je nevjerojatno kako je svijet ne uviđa, ne razumije i ne oponaša. Hrvatska politika, zapravo, ni ovoga rata zgubila ne bu – jer su resursi pažljivo paslično raspoređeni: pokrivaju cijeli politički spektar, svaki mogući stav, svaku kontradikciju, svaku nedosljednost: i lice i naličje.
Primjer? Pogledajte premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića: što god Plenković misli, Milanović misli suprotno; što god Plenković radi, Milanović radi obratno; što god Plenković kaže, Milanović oponira. Tako Hrvati mogu biti istovremeno na strani Izraela i Irana, Rusa i Ukrajinaca, eurofederalisti i suverenisti, i dalje nastavite sami.
Upravo ta kombinacija osigurava da njih dvojica pokrivaju cijeli politički univerzum: hrvatska politika je tako elegantno polivalentna da nacija može istovremeno sve – i ništa – i opet ostati netaknuta jer su resursi mudro raspoređeni. Ukratko, Hrvatska je jedina zemlja na svijetu gdje politički spektar zapravo neprestano preživljava samog sebe jer kad se sukobe ideje i stavovi, nacija ne gubi – već se snalazi. Mislim, ne znam, ali nagađam da je upravo to mom pokojnom ocu, ta metapolitička hrvatska okretnost, pluskvamperfektno, i prije obnove hrvatske državnosti, bila smiješna.
Danas je groteskna: jest da Hrvatska već sutra može, prizivajući mudrost Stipe Mesića, kazati da je i u ovom ratu dva puta pobijedila, ali taj postulatorni antagonizam više nema digniteta, postao je neukusan.
Pokažimo to na primjeru posljednje dobre vijesti: Agencija S&P Global Ratings podigla je dugoročni kreditni rejting Republike Hrvatske s A- na A, a kratkoročni s A-2 na A-1, uz stabilne izglede.
I, onda je krenulo ustaljenim redoslijedom.
U aktualnom globalnom kontekstu obilježenom geopolitičkim napetostima, inflatornim pritiscima i usporavanjem rasta u ključnim europskim gospodarstvima, odluka agencije Standard & Poor’s da podigne kreditni rejting Republike Hrvatske na razinu “A” predstavlja daleko više od tehničke korekcije. Riječ je o snažnoj, međunarodno verificiranoj potvrdi dubinske transformacije hrvatskog gospodarstva, fiskalnog okvira i institucionalne stabilnosti.
Dodatnu težinu ovoj odluci daje činjenica da dolazi neposredno nakon pozitivnog izvješća agencije Fitch Ratings, čime dvije od tri vodeće svjetske rejting agencije šalju konzistentan signal globalnim ulagačima: Hrvatska je danas politički stabilna, fiskalno odgovorna i gospodarski pouzdana država. Takva percepcija ključna je u suvremenom financijskom sustavu, gdje kapital traži predvidivost, sigurnost i jasnoću ekonomskog smjera.
Kada je Vlada predvođena Andrej Plenković preuzela odgovornost 2016. godine, Hrvatska se nalazila ispod investicijskog rejtinga, u kategoriji koja je implicirala povišeni rizik i ograničen pristup povoljnim izvorima financiranja. Danas, nakon napretka od čak šest razina – s BB+ na A – Hrvatska nosi oznaku visoke kreditne kvalitete. Takav iskorak nije rezultat povoljnih okolnosti, nego dosljedno vođene politike stabilnosti, reformi i odgovornog upravljanja javnim financijama.
Upravo fiskalna disciplina čini jednu od ključnih poluga tog uspjeha. Održavanje proračunskog deficita ispod tri posto BDP-a, uz istodobno smanjenje udjela javnog duga na približno 56 posto BDP-a, ostvareno je u uvjetima povećanih rashoda – uključujući ulaganja u obranu, rast plaća, mirovina i socijalnih naknada. Takav balans između razvojnih potreba i fiskalne održivosti jasno potvrđuje sposobnost države da upravlja javnim financijama na dugoročno odgovoran način.
Paralelno s fiskalnom konsolidacijom, provedene su i strukturne reforme te snažno korištenje europskih instrumenata, osobito Mehanizma za oporavak i otpornost. Time je potaknuta investicijska aktivnost, ubrzana digitalna i zelena tranzicija te ojačana otpornost gospodarstva. Perspektiva pristupanja OECD dodatno potvrđuje institucionalnu zrelost i usklađenost s najvišim standardima javnih politika.
Brzina konvergencije
Makroekonomske projekcije dodatno učvršćuju ovu pozitivnu sliku. Očekivani prosječni rast BDP-a od 2,7 posto godišnje u razdoblju 2026. – 2029. upućuje na stabilnu dinamiku rasta i nastavak procesa hvatanja koraka s razvijenijim članicama Europske unije. Važno je pritom naglasiti da se rast sve više oslanja na investicije, izvoz i produktivnost, a ne isključivo na cikličke faktore.
U komparativnoj perspektivi, postignuće Hrvatske dobiva dodatnu, posebno važnu dimenziju. Prema kriterijima agencije Standard & Poor’s, Hrvatska se danas nalazi na istoj razini kreditnog rejtinga kao baltičke države poput Latvije i Litva, koje su gotovo deset godina prije postale članice Europske unije i dugo slovile kao primjer uspješne fiskalne konsolidacije i tranzicije.
Istodobno, niz članica Europske unije i dalje ima niži kreditni rejting od Hrvatske. Među njima su i velike ekonomije poput Italije i Grčke, ali i zemlje srednje i istočne Europe poput Poljske, Mađarske, Rumunjske i Bugarske, kao i Malte i Cipra. Ovaj podatak ima jasnu ekonomsku težinu: kreditni rejting je po svojoj prirodi relativna kategorija, a Hrvatska se danas pozicionira kao pouzdanija i stabilnija od niza usporedivih gospodarstava.
Posebno je važno naglasiti dinamiku tog napretka. Hrvatska je u razdoblju od samo sedam godina ostvarila skok od neinvesticijske razine do A rejtinga – što je jedan od najbržih takvih pomaka na globalnoj razini. Upravo ta brzina konvergencije signalizira da nije riječ o jednokratnom poboljšanju, već o strukturnom trendu jačanja fiskalne i institucionalne vjerodostojnosti.
Implikacije ovakvog rejtinga prelijevaju se izravno u realni sektor. Niži troškovi zaduživanja države omogućuju povoljnije uvjete financiranja za poduzeća i građane, dok viši rejting djeluje kao snažan signal investitorima da Hrvatska predstavlja sigurno i predvidivo okruženje za ulaganja. To otvara prostor za nova radna mjesta, rast plaća i dugoročno povećanje životnog standarda.
U konačnici, postizanje “A” razine kreditnog rejtinga nije samo cilj sam po sebi, već potvrda ispravnosti strateškog smjera. Politika stabilnosti, reformi i odgovornog upravljanja pokazala se kao najpouzdaniji okvir za održivi razvoj. Upravo zato, ovaj uspjeh treba promatrati kao temelj za daljnji iskorak – samouvjeren, argumentiran i utemeljen na konkretnim rezultatima koji Hrvatsku sve jasnije pozicioniraju među najpouzdanije i najstabilnije članice Europske unije.
Milanovićeva kritika
Predsjednik Zoran Milanović na podizanje kreditnog rejtinga gleda s vidljivim odmakom, pa i dozom ironije. U njegovoj interpretaciji, cijela priča oko rejtinga ima elemente pretjerane simbolike – nešto što političke elite vole isticati, ali što, po njemu, ne govori dovoljno o stvarnom stanju ekonomije. Njegova ključna teza je jednostavna: rejting sam po sebi ne znači mnogo ako se država i dalje zadužuje po relativno visokim kamatama. Drugim riječima, formalna oznaka kreditne sposobnosti manje je važna od konkretne cijene novca na tržištu. Pritom podsjeća da je Hrvatska u razdoblju 2015./2016., unatoč slabijem rejtingu, imala povoljnije uvjete zaduživanja nego danas, čime implicitno relativizira sadašnji napredak.
U svom karakterističnom stilu, dodatno pojačava poruku tvrdnjom da je današnji visoki rejting više “dekor” nego suštinska promjena. Time želi reći da politički narativ o velikom uspjehu ne prati nužno jednako impresivna realna financijska korist.
Drugi važan element njegove kritike odnosi se na izvor gospodarskog rasta. Milanović upozorava da je značajan dio recentnog ekonomskog zamaha potaknut sredstvima iz europskih fondova, posebno kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti. Taj novac opisuje kao “izdašnu pumpu” koja je pogonila rast i punila proračun. Njegova implicitna dilema glasi: što se događa kada taj izvor presuši?
U tom kontekstu problematizira održivost rasta, sugerirajući da Hrvatska nije iznimka, nego prolazi standardnu fazu posttranzicijskog ubrzanja koje su prošle i druge zemlje. Kada vanjski poticaji oslabe, postavlja se pitanje što će biti novi generator rasta. Treći sloj njegove kritike odnosi se na fiskalnu politiku u budućnosti. Ukazuje na projekcije prema kojima će država ponovno povećavati zaduživanje i deficit, osobito uoči izborne 2028. godine. Time sugerira da će se rast djelomično “kupovati” kroz javnu potrošnju i dug, što dugoročno može otvoriti pitanje održivosti.
Na kraju, Milanović pozicionira i vlastitu vladu kao ključnog aktera fiskalne stabilizacije nakon krize. Tvrdi da je njegova administracija naslijedila vrlo lošu situaciju, ali uspjela provesti temeljitu konsolidaciju – smanjiti deficit i stabilizirati javne financije do razine koju opisuje kao “maksimum mogućeg”. Time implicitno poručuje da današnji rezultati imaju i kontinuitet s politikama iz tog razdoblja.
Iako Milanović otvara određena legitimna pitanja, njegov pristup karakterizira selektivno naglašavanje elemenata koji umanjuju percepciju aktualnog uspjeha, uz istodobno zanemarivanje šireg konteksta. Prije svega, točno je da kamatne stope imaju ključnu operativnu važnost, no zanemarivanje uloge kreditnog rejtinga kao jednog od glavnih determinanti tih istih kamata predstavlja pojednostavljenje. Kreditni rejting, osobito kada dolazi od institucija poput Standard & Poor’s, nije dekorativna oznaka, već kondenzirana procjena političke stabilnosti, fiskalne discipline i ukupne ekonomske otpornosti. Upravo zato se koristi kao referentna točka za investitore i financijska tržišta.
Usporedba s razdobljem iz 2015./2016. dodatno je problematična jer zanemaruje činjenicu da su tada globalni financijski uvjeti bili iznimno povoljni, obilježeni politikom niskih kamatnih stopa na razini eurozone. Današnji uvjeti su bitno drukčiji, pa se izravne usporedbe bez tog konteksta teško mogu smatrati analitički utemeljenima.
Što se tiče europskih fondova, Milanovićeva kritika implicitno sugerira da je riječ o vanjskom, gotovo slučajnom faktoru rasta. Međutim, sposobnost povlačenja i učinkovite alokacije tih sredstava rezultat je institucionalnog kapaciteta i strateškog upravljanja, što je upravo ono što kreditne agencije prepoznaju i valoriziraju. U tom smislu, korištenje Mehanizma za oporavak i otpornost nije slabost, nego indikator integriranosti i funkcionalnosti ekonomskog sustava.
Njegovo upozorenje na moguće povećanje deficita i duga ima određenu težinu, ali ostaje na razini anticipacije bez uvažavanja aktualnih trendova smanjenja udjela javnog duga i održavanja fiskalne discipline. Upravo su ti trendovi bili ključni za podizanje rejtinga, što upućuje na zaključak da međunarodne institucije procjenjuju hrvatske javne financije kao održive i kredibilne. Politički gledano, ovakav diskurs uklapa se u obrazac u kojem se objektivni makroekonomski pomaci nastoje relativizirati kako bi se smanjio njihov politički kapital. Time se otvara prostor za legitimnu raspravu, ali i stvara dojam disproporcije između stvarnih rezultata i njihove javne interpretacije.
U konačnici, iako je korisno zadržati analitičku distancu prema svakom ekonomskom pokazatelju, u ovom slučaju riječ je o jasno mjerljivom i međunarodno potvrđenom napretku. Stoga pokušaj da se taj iskorak svede na “dekor” više govori o političkom okviru interpretacije nego o samoj ekonomskoj stvarnosti.
Plenkovićev odgovor
Odgovor predsjednika Vlade Andrej Plenković na izjave predsjednika Zoran Milanović može se razumjeti kao pokušaj vraćanja rasprave iz sfere političke relativizacije u okvire ekonomske činjenice i mjerljivih pokazatelja. Polazišna točka njegove argumentacije je jednostavna, ali empirijski provjerljiva: kreditni rejting nije apstraktna oznaka, nego varijabla koja ima izravan i kvantificiran učinak na javne financije. Kada premijer ističe da bi Hrvatska, uz razinu rejtinga kakvu je imala u razdoblju prije 2016., danas izdvajala znatno veći udio BDP-a za kamate, on zapravo govori o premiji rizika – ključnom konceptu u ekonomiji javnog duga. Niži rejting implicira višu percepciju rizika, a time i više kamatne stope koje država mora ponuditi investitorima.
U tom kontekstu, usporedba izdvajanja za kamate – približno 3,5 posto BDP-a u razdoblju slabijeg rejtinga nasuprot oko 1,5 posto danas – nije retorička figura, nego pokazatelj konkretne fiskalne uštede. Ta je razlika značajan fiskalni prostor koji se može usmjeriti u razvojne politike: od povećanja plaća i mirovina do ulaganja u infrastrukturu, obranu i socijalne programe. Drugim riječima, viši kreditni rejting ima izravan redistributivni i razvojni učinak.
Time se ujedno razotkriva slabost teze da je rejting “dekor”. U suvremenim financijskim tržištima, rejting je integrirani signal koji sintetizira političku stabilnost, fiskalnu disciplinu, institucionalnu kvalitetu i srednjoročne izglede rasta. Upravo zato ga koriste i investitori i institucije poput Standard & Poor’s kao referentni okvir za donošenje odluka.
Premijer dodatno problematizira tezu o “nestanku” europskih sredstava, ukazujući na širi institucionalni okvir Europske unije. Višegodišnji financijski okviri EU-a nisu ad hoc instrumenti, već strukturirani i dugoročno planirani mehanizmi. Time implicitno poručuje da je narativ o naglom prekidu financijskih tokova pojednostavljen i ne odražava stvarnu dinamiku europskih politika kohezije i razvoja.
U pozadini ove rasprave nalazi se i pitanje konvergencije. Plenković podsjeća da je Hrvatska iz razine od oko 61 posto prosječne razvijenosti Europske unije došla do znatno viših razina, što je rezultat kombinacije rasta, investicija i učinkovitog korištenja europskih sredstava. Time se kreditni rejting uklapa u širu sliku – kao jedan od indikatora uspješnog hvatanja razvojnog koraka.
Njegov politički stil u ovom odgovoru uključuje i oštriju retoriku prema oporbi, no iza takvih formulacija nalazi se jasna strategija: delegitimirati narative koji umanjuju postignute makroekonomske rezultate i istaknuti diskrepanciju između percepcije i mjerljivih podataka.
Ekonomski gledano, ključna poruka ostaje konzistentna: smanjenje premije rizika, rast kreditnog rejtinga i pad relativnog troška kamata nisu izolirani fenomeni, nego međusobno povezani ishodi jedne politike – politike fiskalne konsolidacije, institucionalnog jačanja i makroekonomske stabilnosti. U tom smislu, aktualna razina kreditnog rejtinga nije samo priznanje, nego i instrument koji generira daljnje ekonomske koristi.
Na koncu, zbog svega je ovoga ipak već zamorno gledati konstantno omalovažavanje postignuća Plenkovićeve vladi zbog ljubavi prema samosvršnom, apstraktnom antagonizmu kojemu nitko, osim hrvatskih humorista, ne zna ni uzrok, ni razlog, ni svrhu.
