Prisega na javnoj dužnosti jedan je od temeljnih instrumenata američkog političkog i pravnog poretka. Njezina funkcija nadilazi simboliku – ona osigurava moralnu i pravnu obvezu dužnosnika prema Ustavu i zakonima, postavljajući okvir povjerenja između države i građana. U popularnoj percepciji prisega se često povezuje s Biblijom i kršćanskom tradicijom, no povijesna i pravna analiza pokazuje da je američka praksa značajno pluralnija i fleksibilnija.
Povijesni okvir
Temeljna pravna logika američke prisege proizašla je iz angloameričkog običajnog prava (common law), u kojem se prisega od samih početaka promatrala funkcionalno, a ne teološki. U ranoj praksi običajnog prava sudove nije zanimalo u što osoba vjeruje; ono što je bilo ključno je da izgovorena prisega ima za nju stvarnu moralnu obvezu. Ovdje se pojavljuju dva ključna oblika prisege: “oath”, oslonjen na religijsku savjest, i “affirmation”, oslonjen na sekularnu čast i osobnu odgovornost. Ta razlika jasno pokazuje da običajno pravo priznaje savjest kao izvor obveze, dok religijski tekst ili dogma nemaju samostalnu pravnu snagu.
Povijesna praksa u angloameričkom pravu također potvrđuje pluralizam. Židovima je dopušteno prisegnuti na Toru, muslimanima na Kur’an, kvekerima – koji su zbog vjerskih razloga odbijali prisegu – omogućena je sekularna afirmacija, a poslije su ista prava proširena na ateiste i agnostike. Već tada je postalo jasno da bi prisiljavanje na knjigu u koju osoba ne vjeruje uklonilo unutarnju obvezu, pretvarajući prisegu u puku ceremoniju bez moralne ili pravne snage.
Stoga se može zaključiti da “common law” nikada nije imao ugrađenu teološku jezgru i da Biblija nije pravno obvezni element prisege. Njezina uloga bila je u prvome redu društvena i simbolička, odražavajući vjersku većinu, ali ne i formalnu pravnu normu. Ta distinkcija između običaja i prava ostaje temeljni princip američke tradicije prisege i ključan je za razumijevanje suvremenog pluralizma u političkoj praksi.
U Sjedinjenim Američkim Državama pravni okvir prisege definiraju poglavito Ustav i ustavna praksa, a ne običaji ili religijska tradicija. Članak VI. Ustava SAD-a izričito zabranjuje vjerski test za obnašanje javne funkcije: “…neće se tražiti nikakva vjera kao kvalifikacija za javnu službu.” Time je jasno postavljeno da državni službenici ne smiju biti prisiljeni na određenu religijsku gestu, uključujući polaganje prisege na određenu svetu knjigu.
Dodatno, Prvi amandman jamči slobodu vjeroispovijedi i sprječava nametanje religijskih pravila u javnoj funkciji. Ova odredba omogućava građanima da oblikuju svoju prisegu u skladu sa svojom savješću i uvjerenjima, bez straha od pravnih posljedica. Pravna snaga prisege leži u obvezi poštivanja Ustava i zakona, a ne u religijskom simbolu na kojem se priseže. Primjena ovog ustavnog okvira vidi se u praksi savezne države New York i grada New Yorka. Zakon ne određuje niti zahtijeva svetu knjigu; knjiga, ako se koristi, ima isključivo simboličku i osobnu funkciju. Ustav i zakoni omogućuju da se prisega polaže na različite tekstove – Bibliju, Kur’an, Toru, Bhagavad Gitu, Ustav SAD-a, čak i strip ili elektronički uređaj – ili da se izvede u formi sekularne afirmacije. Pravna vrijednost prisege ne ovisi o objektu, već o unutarnjoj obvezi i spremnosti dužnosnika da poštuje zakon.
Ovaj ustavni i zakonski okvir omogućava pluralizam u izboru metode prisege, što je suštinski u skladu s tradicijom običajnog prava koja poštuje savjest kao temelj moralne i pravne obveze. Pluralizam nije samo društvena koncesija, nego pravno utemeljena i ustavno zaštićena praksa, koja dopušta da različiti svjetonazori i religijske tradicije koegzistiraju u okviru iste institucije. Suvremena praksa u američkoj politici jasno ilustrira pluralizam prisege i fleksibilnost koju omogućava Ustav. Primjeri dužnosnika koji su koristili različite knjige ili afirmaciju pokazuju da pravna snaga prisege ne leži u objektu na kojem se polaže, nego u unutarnjoj obvezi prema Ustavu i zakonima.
Zohran Mamdani, prvi gradonačelnik New Yorka koji je prisegnuo na Kur’an (2026.), koristio je čak više primjeraka, uključujući povijesni Kur’an iz New York Public Libraryja. Njegov čin simbolizira pluralizam i otvorenost političkih institucija prema različitim vjerskim tradicijama. Sličan primjer je Keith Ellison (2007.), prvi musliman u američkom Kongresu, koji je položio prisegu na Kur’an koji je pripadao Thomasu Jeffersonu.
Kongresnice Ilhan Omar i Rashida Tlaib (2019.) također su koristile Kur’an, dok je Tulsi Gabbard (2013.) u Kongresu prisegnula na Bhagavad Gitu, svetu knjigu hinduizma. Prakse poput one Kyrstena Sineme (2019.), koja je koristila kopiju Ustava na Kindle uređaju, ili Roberta Garcie, koji je prisegnuo na rijedak Superman strip, pokazuju da simbolički izbor može biti duboko osoban i nezavisan od religijskog konteksta. Čak je i Lyndon B. Johnson nakon atentata na Kennedyja položio prisegu na katoličku knjigu molitvi jer Biblije nije bilo pri ruci – primjer koji naglašava praktičnost i fleksibilnost institucija.
Ovi primjeri potvrđuju ustaljenu logiku običajnog prava i ustavnog prava SAD-a: pluralizam nije izuzetak od tradicije, nego njezin logičan ishod. Dužnosnik je obvezan prema Ustavu i zakonima, a izbor knjige ili afirmacije reflektira njegovu savjest, ne religijsku nadređenost.
Filozofija prisege
U srcu američkog pravnog poretka leži tradicija angloameričkog običajnog prava, koja oblikuje i suvremenu praksu prisege. Običajno pravo ne razumije prisegu kao puki ritual ili potvrdu vjerske lojalnosti, već kao čin moralne i pravne odgovornosti. Temeljna pravna logika je da prisiljavanje osobe da prisegne na tekst u koji ne vjeruje uklanja suštinsku snagu prisege – unutarnju obvezu savjesti. Historijski, prisega je imala dvije forme: “oath” (prisna prisega) – oslonjena na religijsku savjest, čiji moralni autoritet proizlazi iz vjerskog uvjerenja pojedinca; “affirmation” (sekularna afirmacija) – oslonjena na osobnu čast i odgovornost, namijenjena osobama koje zbog vjerskih ili svjetonazorskih razloga odbijaju religijsku prisegu.
Ova distinkcija jasno pokazuje da običajno pravo prepoznaje savjest, a ne religiju kao temelj obveze. Sudovi su vrlo rano shvatili da prisega na knjigu u koju osoba ne vjeruje nema pravnu ni moralnu vrijednost. Pokušaj nametanja određenog religijskog teksta bio bi kontradikcija same logike prisege: umjesto da stvara obvezu, čin prisile pretvorio bi ga u dekorativni ritual bez supstancije. Primjeri iz povijesti dodatno potvrđuju ovu logiku. Židovima je dopušteno prisegnuti na Toru, muslimanima na Kur’an, a kvekerima i poslije ateistima i agnosticima omogućena je sekularna afirmacija.
Pravna vrijednost prisege nije ovisila o objektu, nego o unutarnjoj spremnosti dužnosnika da poštuje zakon. Često se pogrešno tvrdi da je Biblija u običajnom pravu “povijesno sidro” institucija. Istina je drukčija: običajno pravo razvilo se u kršćanskom društvu, ali njegova pravna načela – presedan, razumnost, pravičnost, procesna prava – nisu teološki pojmovi. Da je Biblija bila normativni izvor prava, njezine zapovijedi imale bi pravnu snagu, što nikada nije bio slučaj.
U suvremenom pluralnom društvu, poput New Yorka, ova filozofija ima posebno praktično značenje. Grad u kojem žive ljudi različitih vjera i svjetonazora ne može funkcionirati ako se državne institucije simbolički vežu za jednu religiju. Pluralizam prisege – izbor Kur’ana, Ustava, Bhagavad Gite, stripova ili afirmacije bez knjige – ne razara tradiciju, nego je njezino dosljedno provođenje u skladu s logikom običajnog prava.
Pluralizam i društveni kontekst
U suvremenim pluralnim društvima, poput New Yorka, pluralizam prisege postaje ne samo pravno dopušten, nego i društveno neophodan. Grad i savezna država u kojima žive ljudi različitih vjera, kultura i svjetonazora ne mogu funkcionirati ako institucije simbolički favoriziraju jednu religijsku tradiciju. Prisega na Kur’an, Toru, Bhagavad Gitu, Ustav, strip ili čak bez ikakve knjige ne znači prekid s tradicijom; naprotiv, ona odražava dosljedno provođenje pravne i moralne logike običajnog prava u pluralnom okruženju. Pluralizam prisege omogućava nekoliko ključnih efekata:
Poštivanje savjesti i slobode vjeroispovijedi: Svaki dužnosnik može oblikovati svoju prisegu u skladu s vlastitim uvjerenjima, bez pravnih posljedica, što je u skladu s Prvim amandmanom i člankom VI. Ustava. Integracija različitih tradicija u javni poredak: Izbor knjige ili metoda prisege postaje osobni izraz, a institucije ostaju neutralne i sveobuhvatne. Očuvanje pravnog autoriteta: Pravna snaga prisege ne ovisi o religijskom simbolu, nego o preuzimanju odgovornosti prema Ustavu i zakonima. Suprotna praksa, prisiljavanje dužnosnika da prisegne na knjigu u koju ne vjeruje, rezultirala bi ritualizacijom bez pravne supstancije. Takav bi čin uklonio unutarnju obvezu savjesti, koja je u “common law” logici temelj pravne i moralne snage prisege. Drugim riječima, pokušaj religijske uniformnosti ne bi jačao institucije, nego bi ih kompromitirao, pretvarajući prisegu u formalnost bez učinka.
Primjeri modernih političara – Zohran Mamdani, Keith Ellison, Ilhan Omar, Tulsi Gabbard, Kyrsten Sinema i Robert Garcia – potvrđuju ovu dinamiku. Njihov izbor simboličkog ili sekularnog objekta na kojem polažu prisegu demonstrira kako pluralizam nije tek društvena praksa, nego logičan ishod ustavne i “common law” tradicije, u kojoj su savjest, odgovornost i vjernost zakonu temelji legitimnosti dužnosnika. Ovdje je nužno jasno razlikovati dvije ustavno zaštićene, ali konceptualno različite dimenzije slobode vjeroispovijedi: “freedom of exercise” kao individualno pravo koje pripada sferi osobne savjesti i omogućuje pojedincu da religiju prakticira prema vlastitim uvjerenjima, i “freedom from establishment”, kao strukturni i institucionalni princip proizašao iz prosvjetiteljskog shvaćanja države, koji zahtijeva radikalnu neutralnost javne vlasti prema svim religijama.
Prosvjetiteljska dimenzija
Prva dimenzija pretpostavlja pluralizam i individualizam; druga isključuje mogućnost da država, bilo izravno ili posredno, uspostavi, favorizira ili simbolički normira jednu religijsku tradiciju. U trenutku kada država propiše prisegu vjernosti određenom religijskom tekstu, ona ne ograničava samo individualno pravo, nego napušta samo načelo “non-establishmenta” (državne neutralnosti prema religijama) i ulazi u proces institucionalnog utemeljenja religije kao dijela političkog poretka.
“Freedom from establishment” strukturni je princip prosvjetiteljske tradicije i “founding fathersa” koji zahtijeva neutralnost države prema svim religijama. Čim bi država propisala prisegu vjernosti određenoj religiji, napustila bi načelo “non-establishmenta” i započela institucionalno uspostavljanje religije. Ritual prisege stoga nije prazna gesta, nego ustavno promišljena forma koja štiti političku jednakost građana (citoyen), čuva lojalnost prema Ustavu i sprječava vezivanje javne moći uz religijski identitet. Jefferson i Madison, kroz tekstove poput “Memorial and Remonstrance”, jasno su pokazali da legitimnost države ne proizlazi iz teološke istine, nego iz jednakosti građana pred zakonom i njihove lojalnosti ustavu. Svaki pokušaj dodavanja religijskog sadržaja prisezi poništava ovu logiku i pretvara ritual u sredstvo simboličke dominacije, umjesto da osnažuje moralnu i pravnu obvezu. Obrana pluralne i sekularne prisege nije pitanje tolerancije, nego očuvanja same strukture ustavne države, neutralne, egalitarne i vjerne zakonu.
Snaga, a ne slabost
Upravo zbog toga prisega u modernoj ustavnoj državi mora ostati ritualna forma lišena normativnog religijskog sadržaja. Ritual ovdje nije prazna gesta, nego svjesno reducirana forma čija je funkcija da omogući pravnu obvezu bez teološkog značenja. Svaki pokušaj da se tom ritualu vrati “supstancijalni” religijski sadržaj nužno bi negirao prosvjetiteljsku odvojenost vjere i države, pretvarajući ustavni institut u sredstvo simboličke dominacije većinske religije. Prisiljavanje dužnosnika da prisegne na knjigu u koju ne vjeruje ne bi ojačalo moralnu snagu obveze, nego bi, upravo suprotno, ritual lišilo njegova izvornog smisla, svodeći ga na formu bez sadržaja koji je ustavno legitiman.
U tom smislu suvremeni prijepori oko simbolike prisege nisu periferno pitanje protokola ili tradicije, nego simptom dubljeg normativnog pomaka. Oni upućuju na frontalni izazov temeljnim stečevinama prosvjetiteljstva i ustavnog liberalizma, u kojem se nastoji relativizirati granica između privatne vjere i javne vlasti. Obrana pluralne i sekularne prisege stoga nije pitanje tolerancije, nego pitanje očuvanja same strukture ustavne države: države u kojoj su sve religije privatne i ravnopravne, a javna vlast vezana isključivo uz Ustav i zakon.
Američka tradicija prisege jasno pokazuje da pravna snaga ovog instituta ne leži u objektu na kojem se priseže, nego u unutarnjoj obvezi savjesti i vjernosti Ustavu i zakonima. Povijesna praksa običajnog prava, ustavne odredbe i suvremeni primjeri političara potvrđuju da pluralizam nije devijacija niti simboličko odstupanje, nego logičan ishod pravnog sustava koji priznaje različite svjetonazore. Od Židova koji su prisezali na Toru, muslimana na Kur’an, kvekera koji su koristili afirmaciju, do modernih primjera poput Zohrana Mamdanija, Tulsi Gabbard ili Kyrstene Sineme, jasno je da američke institucije dopuštaju izbor koji reflektira osobnu savjest i kulturnu raznolikost, a pravna snaga prisege ostaje neupitna. Pluralizam i fleksibilnost u američkom sustavu nisu slabost, nego snaga: omogućavaju integraciju različitih uvjerenja unutar stabilnog, legitimnog i ustavno utemeljenog institucionalnog okvira.
