Kakav je to bijes u Rumunjskoj da su se okrenuli protiv Europske unije, kakav u Mađarskoj da je već 15 godina na vlasti antieuropski Orban, u Slovačkoj Fico koji za Trumpove carine prema europskoj industriji optužuje “europske elite”.
Evo primjera, blisko poznajem staru građansku češku obitelj kojima su u denacionalizaciji 1990-ih vratili prvoklasne nekretnine u Pragu i sada ih krasno rentaju. Cijela ta visokoobrazovana obitelj, i roditelji i djeca koja su danas 40-godišnjaci, ipak zdušno odbacuje Havelovo naslijeđe, izraziti su protivnici Unije i ponavljaju kao mantru kako “sloboda dolazi s istoka”, “nije Putin tako loš”, “koja je razlika između Moskve onda i Bruxellesa sada”. I tako dalje.
I u Mađarskoj se čuje to da “sloboda dolazi s istoka”, u Slovačkoj također, čak u generacijama koje su iskusile da do 1990. godine nisu mogli slobodno putovati izvan granica zemlje.
Malo toga sraslo
Što li je tako antipatično u Europskoj uniji da se čak i građanske elite koje su profitirale od članstva, okreću protiv Unije? Recimo, u Rumunjskoj je baš vrlo složena slika, od njihova povijesno-kulturnog naslijeđa, preko toga da nakon 1989. godine, kad su srušili svog diktatora Ceaușescua nisu prošli kroz katarzu prave, divlje demokracije. Slobodnija je bila Jeljcinova Rusija nego tadašnja Rumunjska, a kad su 2007. godine, skupa s Bugarskom stupili u članstvo, najednom, EU nije riješila sve probleme. Ne samo to, nego su cijelo vrijeme slušali prigovore, propovijedi, mahalo im se prstom kroz izvještaje – nikad nisu bili dovoljno dobri.
U Mađarskoj je složenije, tamo je Orban napravio neku vrst kolaža od komadića demokracije, fingiranja demokracije, samohvale postignućima u čemu nalikuje Vučiću (ili Vučić na njega), nacionalizma koji karakterizira žal za izubljenim teritorijem te tradicije osporavanja centra odlučivanja koju Mađari vuku još od Monarhije. Ali, Orban će uvijek natezati do ruba, neće ga prijeći. Isto i Češka i Slovačka. Isto Poljska, koja se sada mijenja jer postaje sve važnija. Ali, rijetki su tamo EU entuzijasti, malo je što sraslo i uraslo od onog što se tamo, među starim članicama, razumije kao Europa.
I kod nas se stvara taj narativ, makar još nije tako nabujao kao drugdje u istočnoj Europi. Hrvatska je primljena 2013., a iza nas su bile dvije godine iskustva europske financijske krize i vrlo oštrog postupanja prema Grčkoj, tako da su naša očekivanja bila mnogo realnija. Nismo očekivali više-manje instantno rješenje problema, a ovi koji su ušli prije nas, jesu, mislili su, evo, mi smo sad, samim činom pristupa, Europa. Mislili su, evo nas kod vas, isto smo. Malo sutra.
Hrvatska je bila realnija, ali ipak sada se pokazuju posljedice toga da je mnogo tog europskog bilo da tako kažem, nakeljeno, a ne uraslo. Pri tome, nismo marljivi kao Poljaci koji su sami svojim rukama prokopali put u visoko društvo starih europskih zemalja i čak ih prisilili da prihvate poljske specifičnosti. Recimo, društveni konzervativizam.
Kad je riječ o Hrvatskoj, onima u Bruxellesu dugo je bila bizarno i smiješno anakrono inzistiranje na suverenosti. Polako se to mijenja, dakle, nije ni zapadna Europa toliko zatvorena za razumijevanje specifičnosti svog istoka.
Naša je pak mana da podrazumijevamo da znamo što je u Bruxellesu, onako, samo po sebi. Svi znamo, kad se spominje Europsku uniju u bilo kojem krugu, normaliziralo se govoriti “glupa Ursula” ili “briselski birokrati”.
Stalni, ponavljajući navodi “glupa Ursula” i “briselski birokrati” evociraju bliskost s narodnom južnoslavenskom epikom ili čak grčkim epovima. Kod Homera je tako Ahilej “brzonog”, iako dokazano sporo trči i ne može sustići “sjajnošljemca” Hektora, more je “prešumno”, a lađe “brzoplovke”, iako su Grcima brodovi deset godina trunuli na navezu dok su opsjedali Troju.
Znamo što govorimo
Stalni epitet iznosi idealnu osobinu, po kojoj odmah identificiramo o kome se radi. U balkanskoj narodnoj epici je slično – ljuba je uvijek “vjerna” ljuba, pa i kad je razočarani junak prekorava – “kurvo jedna, moja vjerna ljubo”.
Tako je i Ursula u našem shvaćanju udaljenoga i stranog Bruxellesa, uvijek “glupa”, pa i kad vodi i završi kompleksne sporazume o slobodnoj trgovini, administracija Europske komisije beskorisni su “briselski birokrati”, makar su, iako ima bedaka i ljenčina – većinom vrhunski kadar. Nisu eksperti po upravama odgovorni za kaos u glavama političara, štoviše, oni nastoje ublažiti štetu.
Stalni epiteti nemaju veze s konkretnim kontekstom. Oni su psihološko-kuturološke prečice kojima si olakšavamo sliku svijeta, baš istog naboja kao i fraza “sloboda dolazi s istoka” Zato političari koji grme “neće nama briselski birokrati određivati”, pogađaju precizno u uvijek isti kulturološki nerv i grade svoju pastvu.
Kako racionalno premostiti i kod nas i u istočnoj Europi tu prepolitičku emociju, a da to ne bude tek cinizam koji se ispoljava u stavu da Europa postoji samo zato da se izvuku fondovi.
Kad se kaže da nam je Europska unija dobra samo zbog novca, odbija se, doduše, antipatični dio paternalističkog neokolonijalzma koji je karakterizirao pregovore i stav prema istočnoj i srednjoj Europi i zemljama bivše Jugoslavije, kao urođenicima koju treba “europeizirati”. Ali, svesti Europu samo na to, puerilno je i povijesno autodestruktivno. Treba smisliti kako da se unutra sudjeluje ravnopravno i autentično.
