Čini se da je dobri car Franjo Josip postao predmetom najnovije predsjedničke povijesne intervencije. A sve je počelo prilično bezazleno, gotovo komično.
Na svečanoj akademiji održanoj 4. studenoga, u povodu 250. obljetnice Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u jednom je govoru usput spomenut portret Franje Josipa koji desetljećima visi na zidu jedne fakultetske prostorije. Riječ je o ulju na platnu, caru u prirodnoj veličini, ozbiljna izraza lica, oslonjenu na mač. Anegdota je bila sasvim dobroćudna: studenti koji ondje dolaze, htjeli ne htjeli, pod carevim pogledom odmah shvate da su njihove akademske obveze ozbiljna stvar.
I to je bilo sve. Mala dosjetka na početku svečanoga govora, bez ikakve povijesne apologije, monarhističke nostalgije ili političke poruke.
Ali predsjednik Milanović, očito potaknut tom usputnom opaskom, već je u svojem obraćanju našao potrebnim objasniti okupljenima kako se Franje Josipa ne treba bojati, ali ni osobito mu se diviti, te kako bi na njegovo mjesto bilo prikladnije postaviti Ivana Mažuranića.
Tako je jedan nevini portret, koji je desetljećima mirno promatrao generacije zagrebačkih pravnika, odjednom postao predmetom državničke rasprave. Netko je pokušao objasniti da se ulje na platnu ipak ne može tek tako baciti, da se povijesni inventar jedne institucije ne mijenja prema trenutačnom političkom raspoloženju i da, uostalom, Mažuranićev portret nije baš pri ruci.
Čitava zgoda ima i svoj potencijalni nastavak. Na svečanom stubištu Hrvatskoga glazbenog zavoda nalazi se mramorna ploča s imenom Franje Josipa, koju je car osobno otkrio 1895. godine, prigodom otvorenja dograđenih prostora i reprezentativnoga stubišta te ustanove. Hoćemo li sada i nju ukloniti? Hoćemo li povijest dvjestogodišnjih i dvjestopedesetogodišnjih institucija početi uređivati prema aktualnim političkim simpatijama?
Meni je u svemu tome najzabavnije što Franjo Josip, koji je mrtav već stotinu i deset godina, očito još uvijek uspijeva izazvati političke reakcije. I to ne zbog neke nove historiografske spoznaje, nego zato što je netko, pripremajući prigodni govor, slučajno podigao pogled prema zidu.
Car je, dakle, mirno visio na svojem mjestu. Predsjednik je odlučio da je vrijeme da progovori.
I tako smo dobili još jednu malu hrvatsku raspravu o velikoj povijesti.
Uzmimo načas udjela u njoj, pa da vidimo kako stvari zaista stoje s carem Franjom Josipom i odnosom crno-žute dunavske monarhije prema Hrvatskoj, ali i, politički, gospodarski i financijski, Hrvatske prema Monarhiji.
Predsjednik Republike Zoran Milanović nedavno je, nakon Pravnog fakulteta, posjetio i Fakultet političkih znanosti; ondje je pak izjavio da je Franjo Josip čovjek kojemu ne dugujemo ništa osim prezira. U toj kratkoj rečenici sadržano je gotovo sve što nije dobro u našem javnom odnosu prema povijesti: potreba za konačnom presudom, sklonost moralnoj jednostavnosti i neobična uvjerenost da se nekoliko stoljeća državne, kulturne i civilizacijske povijesti može sažeti u jedan politički afekt. Nije pritom sporno da Franjo Josip zaslužuje ozbiljnu kritiku. Sporno je što se iz te kritike izvodi zaključak da čitav jedan povijesni svijet ne zaslužuje ništa osim prijezira.
Naročito je neobična popratna dosjetka o uklanjanju carevih portreta i njihovu zamjenjivanju portretima Ivana Mažuranića. Kao da u našim javnim ustanovama još uvijek vlada dinastički kult Franje Josipa, kao da se generacije odgojene u dvjema jugoslavenskim državama i jednoj republici Hrvatskoj nisu odavno pobrinule da habsburški suvereni uglavnom nestanu iz javne ikonografije. A ni Mažuranićevi portreti, koliko god on to zasluživao, nisu osobito česti na zidovima naših državnih ustanova. Ali ne radi se, naravno, o portretima. Riječ je o mnogo zanimljivijem pitanju: razumijemo li uopće povijest države i društva iz kojih je nastala moderna Hrvatska?
Franjo Josip vladao je od 1848. do 1916., gotovo punih šezdeset osam godina. Bio je posljednji veliki predstavnik jednoga poretka koji je svoju legitimnost crpio iz dinastičkoga kontinuiteta, povijesnoga prava, službe i dužnosti, a ne iz demokratskoga suvereniteta naroda. Njegov svijet nije bio naš. Nije dijelio naše političke pretpostavke, nije vjerovao u naciju kao najviši izvor državne vlasti, niti je povijest promatrao kao proces u kojem su narodi pozvani ostvariti vlastitu suverenu državu. Bio je car i kralj, i to prije svega habsburški car i kralj, pa je opstanak Monarhije smatrao svojom prvom obvezom.
Upravo se tu nalazi i njegova povijesna veličina i njegova najveća politička slabost.
Hrvatska mu, naime, ima što zamjeriti. Godine 1848. hrvatski narodni pokret, predvođen banom Josipom Jelačićem, stao je na stranu dinastije protiv mađarske revolucije. Nije to učinio iz slijepe poslušnosti, nego iz uvjerenja da će reformirana Monarhija omogućiti hrvatsku političku individualnost i sjedinjenje hrvatskih zemalja. Hrvati su zamišljali zajednicu ravnopravnih naroda. Mladi Franjo Josip, koji je stupio na prijestolje u prosincu te revolucionarne godine, zamišljao je obnovljenu centraliziranu državu. Zahvalio je Hrvatima na odanosti, ali nije prihvatio njihove temeljne državnopravne zahtjeve.
Nakon revolucije uslijedio je neoapsolutizam, ukidanje ustavnih sloboda, centralizacija i snažan policijski nadzor. Hrvatska se našla u sustavu koji joj nije dopuštao da samostalno određuje političku budućnost. Činjenica da je isti sustav bio nametnut i drugim zemljama Monarhije ne čini ga prihvatljivijim. Ona samo pokazuje da se nije radilo o posebnoj carevoj netrpeljivosti prema Hrvatima, nego o njegovu shvaćanju države.
Još teži prigovor odnosi se na Austro-ugarsku nagodbu 1867. Nakon poraza od Pruske, Franjo Josip odlučio je stabilizirati Monarhiju dogovorom s mađarskom političkom elitom. Time je nastala dvojna država, podijeljena na austrijsku i ugarsku polovicu. Hrvatska nije postala treći ravnopravni subjekt. Njezin je položaj unaprijed određen uklapanjem u ugarski dio Monarhije, a Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. tek je naknadno uredila odnose unutar tako uspostavljenoga poretka.
Bila je to velika politička pobjeda Mađara, ali nipošto i Hrvata. Hrvatska je zadržala Sabor, bana, Zemaljsku vladu, autonomiju u unutarnjoj upravi, sudstvu, školstvu i vjerskim poslovima te službenu uporabu hrvatskoga jezika. Njezina državnost nije bila poništena, no njezina je autonomija ostala ozbiljno ograničena. Financije, porezna politika i ključni gospodarski poslovi pripadali su zajedničkim hrvatsko-ugarskim ustanovama, u kojima je Budimpešta imala odlučujuću prevagu. Hrvatska je raspolagala vlastitim političkim institucijama, ali nije imala punu kontrolu nad sredstvima potrebnima za njihov razvoj.
Ovdje se pojavljuje jedan od najvažnijih, a u popularnim povijesnim raspravama često zanemarenih problema: razlika između formalne autonomije i njezine financijske održivosti. Pravo da se upravlja školstvom, pravosuđem ili unutarnjom administracijom ima sasvim drukčiju težinu ako se ne raspolaže odgovarajućim poreznim prihodima. Politička samostalnost bez fiskalne samostalnosti uvijek ostaje u određenoj mjeri uvjetovana. Nagodbeni je sustav Hrvatskoj priznavao posebnost, ali je istodobno uspostavljao mehanizme kojima se ta posebnost mogla financijski ograničavati. Nije stoga dovoljno pitati koje je ovlasti Hrvatska imala. Valja pitati i tko je raspolagao novcem potrebnim da se one ostvare.
Riječka krpica iz 1868. gotovo je školski primjer takve neravnopravnosti. Spor oko pripadnosti Rijeke završen je nametnutim rješenjem kojim je grad s lukom i kotarom vezan uz ugarsku krunu. Sporazum koji je trebao biti privremen pretvorio se u stanje koje je potrajalo do 1918. Car je u tome slučaju očuvanje kompromisa s Mađarima držao važnijim od hrvatskih teritorijalnih zahtjeva. Njegovu odgovornost ne treba ublažavati.
Ne treba prešutjeti ni dvadeset godina banovanja Károlyja Khuen-Héderváryja, od 1883. do 1903., tijekom kojih je hrvatska autonomija bila izložena političkom pritisku, izbornim manipulacijama i sustavnom jačanju ugarskoga utjecaja. Khuen je uživao carevo povjerenje. A 1912. Franjo Josip osobno je sudjelovao u uspostavi komesarijata Slavka Cuvaja, kojim je suspendiran redoviti hrvatski ustavni život.
Najzad, car je 1914. prihvatio rat protiv Srbije, odluku koja je otvorila put katastrofi Prvoga svjetskog rata. Nije bio jedini odgovoran za europski slom, ali ni njegova se odgovornost ne može izbrisati. Vladar koji je čitav život posvetio očuvanju Monarhije pristao je na rat koji je pridonio njezinu uništenju.
Sve su to ozbiljni argumenti protiv Franje Josipa. No završiti ovdje značilo bi počiniti upravo onu pogrešku protiv koje povijesna znanost mora biti osobito osjetljiva: poistovjetiti ukupnost jednoga razdoblja s političkim neuspjesima njegova vladara.
Habsburška Monarhija nije bila samo dinastija, vojska, policija i birokracija. Bila je i golemi prostor pravne, administrativne, znanstvene, gospodarske i kulturne integracije. Tijekom stoljeća oblikovala je institucionalnu matricu koja je duboko obilježila hrvatsko društvo, toliko duboko da je danas uglavnom više i ne prepoznajemo kao povijesno nasljeđe. A upravo je u toj nevidljivosti možda najbolji dokaz njezine trajnosti.
Uzmimo samo katastar. Već su reforme Marije Terezije nastojale urediti zemljišne odnose, porezne obveze i evidenciju posjeda. Terezijanski i jozefinski zahvati postavili su temelje sustavnijemu upravljanju zemljištem, a franciskanski katastar, uveden patentom cara Franje I. 1817., omogućio je preciznu izmjeru velikih dijelova hrvatskoga prostora. Na njemu se desetljećima razvijala evidencija zemljišta, povezana sa zemljišnoknjižnim sustavom i pravnom sigurnošću vlasništva.
Katastar na prvi pogled nije osobito romantična ustanova. Nema ni carskih odora ni konjaničkih parada. Ali ondje gdje postoji pouzdana izmjera zemljišta, gdje su granice posjeda utvrđene, gdje vlasništvo podliježe javnoj evidenciji, ondje nastaje jedna od pretpostavki moderne pravne države.
Postoji, međutim, i njegova gospodarska dimenzija. Zemljište čiji su položaj, površina i pravni status pouzdano utvrđeni postaje sigurniji predmet kupoprodaje, nasljeđivanja, zaloga i kreditiranja. Moderna evidencija vlasništva ne služi samo poreznom nadzoru, nego omogućuje i stvaranje kapitala. Ona pretvara posjed u pravno odredivu i gospodarski upotrebljivu imovinu. Nije slučajno što su katastar i zemljišne knjige pripadali među temeljne instrumente modernizacije europskih država. Prije industrijskoga pogona, željeznice i banke postoji nešto naizgled mnogo skromnije: mogućnost da država i građanin pouzdano znaju što komu pripada.
To je ono što ostaje kada se politički režimi promijene, zastave zamijene, a vladarski se portreti uklone.
Isto vrijedi za ceste. Karolinska, Jozefinska i Terezijanska cesta, velike prometnice osamnaestoga stoljeća, povezivale su panonsko zaleđe s Jadranom, Karlovac sa Senjom, Rijekom, Bakrom i Karlobagom. Lujzinska cesta, započeta za austrijske i dovršena za francuske uprave, dodatno je promijenila prometnu geografiju Hrvatske. To nisu bili samo građevinski pothvati. Bili su izrazi dugoročnoga državnog planiranja, inženjerske kulture i gospodarskoga povezivanja prostora.
U doba Franje Josipa tu je ulogu preuzela željeznica. Prva pruga na području današnje Hrvatske prolazi Međimurjem 1860. Zagreb je 1862. željeznicom povezan sa Siskom i srednjoeuropskom mrežom, a 1873. sa svojom velikom jadranskom lukom, Rijekom. Željeznička se mreža postupno širila prema drugim hrvatskim krajevima. S njome su dolazili nova industrija, trgovačke mogućnosti, tehničke struke, službe i drukčije poimanje vremena. Vozni red nije tek prometni dokument: on je izraz svijeta koji je naučio organizirati prostor i vrijeme.
Željeznica je pritom mijenjala i samu narav gospodarstva. Smanjivala je troškove prijevoza, širila tržišta, povezivala proizvođače s kupcima i omogućavala gospodarsku specijalizaciju koja u uvjetima sporoga kopnenog prometa nije bila moguća. Trgovački grad više nije živio samo od svojega neposrednog zaleđa. Njegovo se gospodarsko područje moglo protezati stotinama kilometara, preko različitih jezika, upravnih granica i povijesnih zemalja. U tome smislu habsburški prometni sustav nije samo povezivao već postojeća tržišta. On ih je i stvarao.
Naravno, ni tu modernizacija nije bila lišena političkih interesa. Prugu se često gradilo ondje gdje je odgovarala gospodarskoj strategiji Beča ili Budimpešte, a ne ondje gdje je najbolje služila hrvatskom teritorijalnom povezivanju. Ali to ne mijenja činjenicu da je prometna infrastruktura, izgrađena u habsburškom razdoblju, bila jedan od preduvjeta nastanka moderne Hrvatske.
Slično je s lukama. Još su 1719. Rijeka i Trst proglašeni slobodnim lukama, čime je započelo novo razdoblje jadranske trgovine. Za Franje Josipa Rijeka je izrasla u veliko industrijsko i prometno središte, povezano željeznicom s unutrašnjošću Monarhije. Nastajali su gatovi, skladišta, brodograđevni i industrijski pogoni, financijske ustanove i pomorske službe. Bila je to modernizacija iznimnih razmjera, premda ostvarena pod upravom čiji je državnopravni položaj Hrvatska opravdano osporavala.
Rijeka je osobito zanimljiva upravo zbog te proturječnosti. Njezin gospodarski uspon bio je nerazdvojiv od ugarske strategije stvaranja vlastitoga izlaza na more. Ono što je za Budimpeštu predstavljalo racionalnu investiciju u pomorsku trgovinu, za hrvatsku je politiku istodobno bilo pitanje teritorijalnoga prava i državne autonomije. Jedan te isti proces mogao je, dakle, proizvoditi gospodarski napredak i političko nezadovoljstvo. Povijest rijetko nudi urednu podjelu prema kojoj su ekonomski korisne odluke ujedno i politički pravedne.
Upravo se u toj razlici između razvoja i njegove raspodjele nalazi jedno od ključnih pitanja hrvatske gospodarske povijesti. Monarhija je raspolagala velikim unutarnjim tržištem, prometnom mrežom, bankarskim ustanovama, kreditnim mehanizmima i administrativnim kapacitetom kojima pojedine njezine zemlje samostalno nisu mogle raspolagati u usporedivim razmjerima. Ali pristup zajedničkom tržištu nije značio i ravnopravan utjecaj na gospodarsku politiku. Integracija je povećavala mogućnosti, dok je politički ustroj određivao tko će se njima i pod kojim uvjetima koristiti.
Još je dublji trag ostavila kulturna i obrazovna infrastruktura. Habsburška država nije bila samo politički prostor nego i civilizacijski obrazac u kojem su sveučilište, akademija, kazalište, opera, muzej, arhiv i knjižnica pripadali temeljnim ustanovama uređena društva.
Nije slučajno da su gradovi Monarhije razvijali prepoznatljivu institucionalnu sličnost. Beč je imao svoj Burgtheater, Dvorsku operu, današnju Staatsoper, Musikverein, velike dvorske i državne muzeje, galerije, Akademiju likovnih umjetnosti, arhivske i znanstvene ustanove. Haus-, Hof- und Staatsarchiv čuvao je dokumentarno pamćenje države, dok su umjetničke i znanstvene ustanove trebale predstavljati njezinu kulturnu i intelektualnu samosvijest. Prag, Graz, Ljubljana, Zagreb i drugi gradovi gradili su svoje inačice istoga građanskog i državnog svijeta. Nisu bili jednaki ni po bogatstvu ni po političkoj moći, ali su dijelili određeno razumijevanje javne kulture: društvo je civilizirano utoliko što svoje znanje, umjetnost, dokumente i pamćenje organizira u trajne institucije.
Institucionalna matrica današnje hrvatske kulture u velikoj je mjeri ostatak toga habsburškog projekta prosvjetiteljske države. I pritom nije riječ samo o arhitekturi, repertoaru ili svečanim nazivima ustanova. Riječ je o mnogo trajnijoj ideji: kultura je javno dobro za koje politička zajednica preuzima organizacijsku i financijsku odgovornost.
Prosvjetiteljska država nije se zadovoljavala time da osigurava mir, ubire poreze i održava vojsku. Ona je postupno preuzimala odgovornost i za obrazovanje stanovništva, njegovo kulturno uzdizanje, znanstveni napredak i čuvanje povijesnoga pamćenja. Ustanove kulture postajale su dijelom državne infrastrukture, gotovo jednako prepoznatljivim kao sudovi, škole ili upravni uredi. Kazalište i muzej nisu više bili samo izraz ukusa imućnih pojedinaca ili privatnoga pokroviteljstva. Dobivali su status institucija od javnoga značenja.
Treba, dakako, razlikovati dvorske ustanove, državne zavode i građanska društva. Bečki Musikverein, primjerice, nije nastao kao običan ured državne administracije, nego iz djelovanja društva prijatelja glazbe. Upravo je u tome važna posebnost srednjoeuropskoga kulturnog modela: državna skrb, građanska inicijativa, privatno dobročinstvo i društveni prestiž međusobno su se dopunjavali. Država nije stvarala umjetnost administrativnom naredbom, ali je zajedno s građanskim društvom gradila okvir u kojem je umjetnost mogla postati trajnom javnom ustanovom.
U Zagrebu je taj proces osobito vidljiv. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti konstituirana je 1866., moderno Sveučilište otvoreno je 1874., Muzej za umjetnost i obrt osnovan je 1880., Obrtna škola 1882., a Umjetnički paviljon 1898. Zemaljski arhiv dobio je 1870. zakonski uređen javni položaj, a 1913. dovršena je monumentalna zgrada Sveučilišne knjižnice i Zemaljskog arhiva, današnjega Hrvatskog državnog arhiva.
Osobito je znakovita sudbina zagrebačkoga Sveučilišta. Njegovo je osnivanje ponajprije djelo hrvatske politike, osobito Strossmayera i Mažuranića, ali je zakonski okvir zahtijevao carevu sankciju, danu 1869. i 1874. Sveučilište je otvoreno pod imenom Franje Josipa I. Ne treba iz toga izvoditi da je car bio stvarni začetnik hrvatskoga visokog školstva. Ali nije povijesno ozbiljno ni tvrditi da nema nikakve veze s nastankom ustanove čije je osnivanje osobno potvrdio.
S Akademijom je slično, uz važnu ogradu: Franjo Josip pet je godina odgađao odobrenje njezinih pravila, pa njegovu konačnu sankciju 1866. ne valja pretvarati u legendu o nesebičnoj vladarskoj velikodušnosti. Upravo se u toj dvojnosti krije povijesna istina. Hrvatski su preporoditelji i reformatori stvarali ustanove unutar Monarhije, ponekad zahvaljujući njezinim mogućnostima, a ponekad unatoč njezinim ograničenjima.
Možda je najljepši simbol toga doba Hrvatsko narodno kazalište. Njegovu su današnju zgradu projektirali Ferdinand Fellner i Hermann Helmer, pripadnici arhitektonskoga svijeta koji je oblikovao kazališne zgrade diljem srednje Europe. Franjo Josip svečano ju je otvorio 14. listopada 1895., simboličnim udarcem srebrnoga čekića što ga je izradio Robert Frangeš Mihanović. Nije car stvorio hrvatsko kazalište, ni hrvatsku operu, ni hrvatsku dramsku književnost. Ali prizor njegova otvorenja govori nešto o tadašnjoj civilizacijskoj kulturi: o svijetu u kojem je kazalište bilo pitanje javnoga dostojanstva, arhitektura izraz političke samosvijesti, a kultura državni posao.
Ipak, u toj veličanstvenoj institucionalnoj baštini postoji jedna manje svečana, ali možda još važnija povijesna činjenica. Ustanove toga tipa ne mogu trajno živjeti samo od svojega ugleda, umjetničke izvrsnosti ili povremene građanske darežljivosti. Njihova svakodnevica ima cijenu. Zgrade zahtijevaju održavanje, ansambli plaće, zbirke restauratore, arhivi stručnjake, knjižnice sustavnu nabavu, a kazališta i koncertne dvorane tehnički aparat bez kojega nema ni najuzvišenije umjetnosti.
Glad tih velikih kulturnih, gotovo komunalnih uređaja namiruje javni proračun. A između umjetničke ustanove i proračuna nalazi se administrativni stroj, središnji Nadured, koji financijskim i upravnim sredstvima određuje razmjere javne kulturne ponude, njezine prioritete i materijalne mogućnosti. U današnjoj državi zovemo ga Ministarstvom kulture. Njegovi se povijesni prethodnici mogu pronaći u upravnim ustanovama koje su objedinjavale poslove bogoštovlja i prosvjete. U banskoj Hrvatskoj tu je ulogu, u okviru njezine autonomije, od 1869. obavljao Odjel za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade.
Promijenili su se državni poretci, legitimacija vlasti, politička ideologija i jezik administracije, ali je temeljna logika sustava preživjela. Država prikuplja sredstva, administracija ih raspoređuje, a kulturne ustanove svoje djelovanje prilagođavaju mogućnostima i pravilima financiranja. Nadured ne mora odlučivati što će pojedini umjetnik misliti ili stvarati da bi imao presudan utjecaj na kulturni život. Dovoljno je da određuje što će se financirati, koje će se institucije održavati, koji će projekti dobiti potporu i što će ostati izvan javno priznatih prioriteta.
U tome je sadržana jedna od najvećih proturječnosti modernoga kulturnog sustava. Država štiti kulturu od neposredne ovisnosti o tržištu, ali je istodobno izlaže ovisnosti o administraciji. Omogućuje kontinuitet ustanova, ali može poticati i njihovo samoodržanje neovisno o stvarnome javnom značenju. Jamči materijalne pretpostavke umjetničke autonomije, no raspodjelom sredstava uvijek iznova stvara mogućnost političkoga utjecaja na tu autonomiju.
Načelo djelovanja takva sustava moglo bi se opisati kao trajna simbioza političkoga i pisarskoga staleža. Politički stalež raspolaže legitimnošću odlučivanja, a pisarski stalež stručnim znanjem, procedurom i administrativnim kontinuitetom. Jedni utvrđuju ciljeve, drugi ih prevode u pravilnike, programe, natječaje, sistematizacije i proračunske stavke. Između njih nastaje složen odnos uzajamne ovisnosti u kojem kultura može biti predmetom istinske javne skrbi, ali i područjem reprodukcije upravne i političke moći.
Tu je, međutim, potrebna važna ograda. Ta simbioza nije sama po sebi dokaz kulturnoga neuspjeha. Bez javnih sredstava mnoge ustanove koje smatramo temeljnima za nacionalnu kulturu ne bi mogle opstati u sadašnjem obliku. Tržište ne može uvijek financirati ono što zajednica s razlogom želi sačuvati za buduće naraštaje. Arhiv, nacionalna knjižnica ili muzejska zbirka ne postoje zato što se njihova vrijednost može svake godine izmjeriti prihodom od ulaznica. Problem nastaje kada se opravdana potreba za javnim financiranjem poistovjeti s neograničenim pravom administracije da određuje sadržaj, hijerarhiju i smisao kulturnoga života.
Nije stoga nevažno što je suvremena hrvatska kulturna država naslijedila ne samo zgrade i institucije nego i upravljački obrazac devetnaestoga stoljeća. Naslijedila je predodžbu da kulturni život treba institucionalno organizirati, financirati i nadzirati, a da je administrativna stabilnost pretpostavka njegova kontinuiteta. Taj je obrazac nadživio carsku državu, jugoslavenske monarhiju i socijalizam te postao dijelom institucionalne svakodnevice samostalne Hrvatske. Njegova trajnost možda je još izrazitije habsburško nasljeđe od arhitekture zagrebačkoga Donjeg grada.
U tome se smislu i današnje rasprave o javnom financiranju kulture, autonomiji ustanova, političkim imenovanjima i proračunskim prioritetima odvijaju unutar sustava čiji su temeljni obrisi mnogo stariji od države koja njime upravlja. Republika je promijenila nositelja suvereniteta, ali nije iznova izmislila mehanizam javne kulturne skrbi. Naslijedila ga je, preuredila i nastavila koristiti.
Isti se obrazac može prepoznati u javnim financijama, bankarstvu, monetarnoj politici, profesionalizaciji činovništva, pravosuđu i školstvu. Od terezijanskih reformi nadalje razvijao se složen aparat moderne uprave, s javnim proračunima, pravilima službe, poreznim sustavom i sustavnijom odgovornošću institucija. Austro-ugarska banka, krunska valuta uvedena reformom iz 1892. i veliko zajedničko tržište pripadali su gospodarskoj strukturi unutar koje se razvijalo i hrvatsko društvo.
Moderna država, naime, ne nastaje samo proglašenjem ustava ili priznanjem političkoga suvereniteta. Nastaje i stvaranjem sposobnosti da se odluke provode: da se porezi prikupljaju prema poznatim pravilima, rashodi planiraju, sudske odluke izvršavaju, javni dug servisira, monetarni sustav održava, a upravne službe djeluju neovisno o osobnim promjenama na vrhu vlasti. Tu vrstu institucionalnoga kontinuiteta habsburški je državni svijet razvijao tijekom više naraštaja.
Njegova osobita vrijednost nije bila u tome što je uvijek dobro upravljao, nego u tome što je postupno stvarao predvidljive oblike upravljanja. Za gospodarstvo je ta razlika presudna. Poduzetnik, trgovac ili vjerovnik ne treba samo mogućnost zarade; treba i pravni poredak unutar kojega može računati na trajanje ugovora, izvršenje obveze i relativnu stabilnost pravila. Bez toga kapital ostaje nesiguran, kredit skup, a dugoročno ulaganje iznimka. Uređena administracija nije jamstvo gospodarskoga napretka, ali je jedan od njegovih nužnih uvjeta.
Pritom ne valja zaboraviti da ništa od svega toga nije bilo besplatno. Ceste, pruge, luke, škole, kazališta i upravne zgrade nisu nastajale iz vladarske milosti, nego iz poreznih prihoda, zajmova, ulaganja, rada i gospodarske aktivnosti stanovništva Monarhije. Hrvati nisu bili pasivni primatelji carskih darova. Bili su sudionici, graditelji i financijeri toga svijeta. Zato je jednako pogrešno sve njegove uspjehe pripisati Franji Josipu kao što je pogrešno poricati da su nastali unutar državnog poretka kojemu je on bio na čelu.
Ne treba zaboraviti ni vojsku, jednu od najvažnijih ustanova stare Monarhije. Bila je instrument dinastičke vlasti i ratova, ali i velika škola organizacije, logistike, inženjerstva, kartografije, medicine i profesionalne službe. U hrvatskom slučaju posebno je značajno domobranstvo, koje je nakon 1868. imalo hrvatski zapovjedni jezik u svojim hrvatskim postrojbama. To nije značilo vojnu suverenost, ali jest čuvalo određene elemente hrvatske vojne posebnosti.
Napokon, za Franje Josipa ostvareno je i sjedinjenje hrvatsko-slavonskoga dijela Vojne krajine s civilnom Hrvatskom 1881. Nakon stoljeća izdvojenosti iz redovitoga hrvatskog upravnog sustava bio je to veliki teritorijalni i državnopravni dobitak. Dalmacija i Istra nisu bile ujedinjene s banskom Hrvatskom, ali je priključenje Vojne krajine nedvojbeno predstavljalo ostvarenje jednoga od važnih hrvatskih političkih zahtjeva.
Pa ipak, gotovo bi bilo jednako pogrešno iz svega toga stvoriti idilu dobroga starog carstva. Monarhija je modernizirala, ali je i ograničavala. Povezivala je prostore, ali ih je i politički razdvajala. Razvijala je ustanove, ali je povremeno suzbijala njihovu autonomiju. Gospodarska integracija nije svima donosila jednake koristi, a interesi velikih državnih središta često su imali prednost pred potrebama pojedinih zemalja.
Najbolji je primjer takve politike takozvana vinska klauzula iz 1891. Austro-Ugarska je, nastojeći učvrstiti odnose s Italijom kao nepouzdanim saveznikom u Trojnom savezu, pristala na vrlo povoljan uvoz talijanskih vina. Time je zadala težak udarac dalmatinskom vinogradarstvu, jednoj od najvažnijih gospodarskih djelatnosti Dalmacije. Jeftina talijanska vina potisnula su domaće proizvode s tržišta Monarhije, a kriza je dodatno pogoršana pojavom filoksere. Posljedice su bile siromašenje sela, propadanje vinograda i pojačano iseljavanje dalmatinskoga stanovništva.
Vinska klauzula posebno je poučna zato što pokazuje granice gospodarske racionalnosti velike države. S gledišta njezine vanjske politike, trgovinski ustupak Italiji mogao je izgledati opravdano: za povoljnije odnose sa saveznikom plaćala se cijena u području carinske zaštite. Ali ta cijena nije bila jednako raspoređena. Plaćali su je ponajprije proizvođači i njihove obitelji u jednoj gospodarski ranjivoj pokrajini. Odluka koja je na razini Monarhije imala političku logiku, na razini dalmatinskoga sela pretvorila se u gospodarsku katastrofu.
Teško je zamisliti jasniji primjer cijene koju je jedna zemlja plaćala za vanjskopolitičke interese zajedničke države. Dok se o dualizmu, ustavnosti i državnom pravu može voditi složena pravna rasprava, vinska klauzula imala je posve opipljive posljedice: osiromašenu obitelj, napušten vinograd, kartu za brod i odlazak preko oceana.
Tu prestaje svaka mogućnost sentimentalnoga idealiziranja.
No jednako je neodrživo idealizirati hrvatsku povijest kao neprekinuti niz nacionalnoga otpora nekoj posve tuđoj i neprijateljskoj sili. Hrvatska je od 1527. bila dio habsburškoga državnog svijeta, u kojem se stoljećima razvijala njezina politička, pravna i društvena povijest. Taj odnos nije bio odnos jednostavne pripadnosti, ali ni odnos trajne okupacije. Bio je odnos zajedničke dinastičke države, različitih povijesnih prava, lokalnih autonomija, sukobljenih interesa i dugotrajnih pregovora o tome što ta zajednica zapravo treba biti.
Uostalom, Ivan Mažuranić, kojega se danas tako olako suprotstavlja Franji Josipu, bio je jedan od najvažnijih protagonista upravo takve politike. Bio je hrvatski kancelar, pristaša austroslavističke ideje, a zatim ban koji je svoje velike reforme ostvario prihvaćanjem nagodbenoga ustavnog okvira i oslanjanjem na bečki dvor. Tijekom njegova banovanja modernizirani su sudstvo, uprava i školstvo, ojačana neovisnost sudaca, uređene slobode tiska i javnoga okupljanja te uvedeno obvezno četverogodišnje školovanje.
Mažuranić je nesumnjivo jedan od najvećih hrvatskih državnika devetnaestoga stoljeća. Ali upravo zato što je bio državnik, a ne samo pjesnik nacionalnih želja, razumio je da se politika vodi unutar stvarnih povijesnih okolnosti. Nije čekao idealnu državu da bi u nesavršenoj počeo graditi institucije moderne Hrvatske.
Uostalom, upravo je odnos Mažuranića i Franje Josipa dobar primjer zašto povijest ne valja pretvarati u galeriju međusobno isključivih velikana. Jedan je predstavljao dinastički suverenitet, drugi hrvatsku političku i reformsku ambiciju. Njihovi ciljevi nisu bili istovjetni, a njihovi interesi nisu uvijek bili sukladni. Ipak, modernizacija hrvatskoga društva odvijala se upravo u prostoru njihova složenog odnosa. Suprotstavljati ih kao da pripadaju dvjema odvojenim povijestima znači ne razumjeti okolnosti u kojima je Mažuranić mogao djelovati niti poredak koji je istodobno omogućavao i ograničavao njegove reforme.
Suvremena historiografija, osobito radovi Pietera M. Judsona, pokazuje koliko je pojednostavnjena predodžba Habsburške Monarhije kao puko arhaične tamnice naroda. Nacionalni pokreti nisu nastajali samo protiv Monarhije. Nastajali su i unutar njezinih pravnih, upravnih i kulturnih prostora, koristeći se njezinim ustanovama za izgradnju vlastitih nacionalnih identiteta.
Tu leži još jedan povijesni paradoks. Država koja je nastojala održati dinastičko jedinstvo različitih naroda istodobno je, razvojem školstva, uprave, javnoga života i političkog predstavništva, stvarala uvjete za jačanje njihove nacionalne samosvijesti. Moderna hrvatska nacija nije bila habsburški projekt. Ali njezino se političko i kulturno oblikovanje odvijalo u velikoj mjeri pomoću institucija koje je habsburški državni poredak omogućavao, dopuštao ili nastojao kontrolirati. Sredstva državne integracije tako su istodobno postajala i instrumentima nacionalne emancipacije.
Monarhija nije bila predodređena za raspad od samoga početka. Njezina najveća tragedija bila je nesposobnost da vlastitu višenacionalnu stvarnost pretoči u dovoljno pravedan i održiv politički poredak. Razvila je mnoge pretpostavke modernoga društva, ali nije uspjela pronaći politički oblik koji bi mogao trajno pomiriti dinastičku legitimnost, nacionalne zahtjeve i demokratsko načelo.
Franjo Josip tu je tragediju personificirao. Bio je iznimno marljiv, savjestan i predan službi. Imao je gotovo asketski osjećaj dužnosti, duboko usađen u vladarski odgoj. Njegov privatni život obilježile su strašne tragedije: pogubljenje brata Maksimilijana u Meksiku, smrt sina Rudolfa u Mayerlingu, ubojstvo supruge Elizabete u Ženevi i atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu. Čovjek koji je toliko vjerovao u trajnost dinastije gledao je kako se njegov vlastiti svijet, najprije obiteljski, a zatim politički, postupno raspada.
Naravno, osobna tragedija nije politička isprika. Ali povijesni lik nije moguće razumjeti bez čovjeka koji se iza njega nalazi.
Postoji nešto gotovo dirljivo u tom starom caru, u njegovoj navici da dan započinje prije zore, u beskonačnim satima provedenima za radnim stolom, u njegovu uvjerenju da se svijet održava ponajprije radom, disciplinom i vjernošću preuzetoj dužnosti. Nije razumio sve što se oko njega mijenjalo. Nije mogao, a često nije ni htio prihvatiti sve zahtjeve novoga doba. Ali nije bio ni karikatura bešćutnoga tiranina kakvu proizvodi naknadna politička osuda.
Možda je, uostalom, najteže razumjeti upravo njegov osjećaj države. Za modernoga čovjeka država je nešto što proizlazi iz naroda i njegove političke volje. Za Franju Josipa država je bila povijesno naslijeđena zajednica za koju je osobno odgovoran, zajednica starija od političkih programa, stranaka i nacionalnih zahtjeva. Bio je u tome anakron, ali ne nužno bez dostojanstva. Njegova je nesreća bila u tome što su se dva razumijevanja političke legitimnosti tijekom njegove vladavine sve manje mogla pomiriti.
I zato, kada se govori o onome što Hrvatska duguje Franji Josipu, valja biti precizan. Ona mu ne duguje svoju naciju, svoj jezik, svoju književnost ni svoju državnopravnu tradiciju. Sve je to postojalo prije njega i razvijalo se djelovanjem hrvatskih ljudi. Ne duguje mu ni zahvalnost za politička ograničenja, gospodarske nepravde i nacionalna razočaranja.
Ali Hrvatska svoju modernu institucionalnu povijest ne može odvojiti od svijeta kojemu je Franjo Josip bio posljednji veliki simbol. U tom su svijetu nastajali njezino moderno sveučilište, akademija, kazališta, muzeji, arhivi, željeznice, javne službe, gradovi i čitava jedna kultura upravljanja državom. Ne kao dar jednoga monarha, nego kao plod stoljetnoga zajedničkog razvoja i rada hrvatskoga društva unutar srednjoeuropskoga poretka.
I možda je upravo to najvažnija pouka čitave rasprave. Povijesno nasljeđe nije popis zasluga koje treba pripisati pojedinom vladaru niti dug koji bi današnji građani morali otplaćivati zahvalnošću prema njegovu liku. Ono je ukupnost pravnih, kulturnih, gospodarskih i institucionalnih oblika koje smo primili, preoblikovali i nastavili koristiti. Njihovo podrijetlo ne određuje našu današnju političku pripadnost, ali njegovo poznavanje određuje dubinu našega razumijevanja vlastitoga društva.
U tome se smislu može reći da je habsburška država, unatoč svim svojim nedostacima, sudjelovala u oblikovanju same infrastrukture hrvatske modernosti. Nije stvorila Hrvatsku, ali je stoljećima bila jedan od povijesnih okvira u kojima se Hrvatska oblikovala. Nije joj darovala slobodu, ali je ostavila institucije kojima je kasnije mogla upravljati kao slobodna država. Nije uvijek razumjela hrvatske političke zahtjeve, ali je pridonijela stvaranju administrativnoga, obrazovnoga, pravnoga i gospodarskog svijeta bez kojega bi njihovo ostvarenje imalo posve drukčije pretpostavke.
Za takvo razumijevanje prošlosti nije potrebna monarhistička nostalgija. Potrebno je samo malo više povijesne pismenosti i malo manje političke samouvjerenosti.
Nekome će možda zvučati sentimentalno, ali kada se prolazi zagrebačkim Donjim gradom, pokraj Akademije, Sveučilišta, Hrvatskoga narodnog kazališta ili nekadašnje Sveučilišne knjižnice i Zemaljskog arhiva, teško je ne osjetiti pripadnost jednome mnogo širem srednjoeuropskom svijetu. Nije to čežnja za izgubljenim carstvom. To je svijest o vlastitom povijesnom podrijetlu. U tim su zgradama, njihovim pročeljima, stubištima, dvoranama i ustanovama upisana iskustva generacija koje su Hrvatsku gradile prije nas.
No najvažnije od svega možda se i ne vidi na njihovim pročeljima. To je svijest da javne ustanove trebaju trajati dulje od političkih mandata, da državna služba podrazumijeva odgovornost, da kultura zahtijeva institucije, da gospodarski razvoj počiva na pravnoj sigurnosti i da država nije samo sredstvo trenutačne vlasti, nego i obveza prema naraštajima koji će doći poslije nas. Ta načela nisu isključivo habsburška, ali su u hrvatsku institucionalnu povijest velikim dijelom ušla upravo kroz iskustvo habsburške državnosti.
Ne moramo zbog toga poželjeti povratak Franje Josipa, baš kao što ne moramo opravdavati njegov apsolutizam ili njegovu političku nepravdu prema Hrvatima. Ali trebali bismo znati razlikovati povijesnu zahvalnost od političke poslušnosti, nasljeđe od nostalgije i razumijevanje od slavljenja.
Uostalom, možda se upravo po tome prepoznaje zrelo društvo: ono ne treba rušiti povijesne likove da bi potvrdilo vlastitu slobodu. Ono može priznati zasluge i razumjeti slabosti, može pamtiti nepravde i poštovati postignuća, može se osjećati potpuno hrvatskim, a da se pritom ne odriče nijednoga sloja vlastite europske povijesti.
Franjo Josip nije bio hrvatski nacionalni junak. Nije bio ni čovjek kojemu bi se mogla povjeriti zadaća ostvarenja hrvatske političke samostalnosti. Ali bio je naš kralj, vladar pod čijom se krunom odvijalo jedno od presudnih razdoblja oblikovanja moderne Hrvatske.
To nije razlog za nekritičko divljenje.
Ali svakako jest razlog za nešto mnogo ozbiljnije od prezira.
Koliko je Hrvatska davala Habsburškoj monarhiji, a koliko od nje dobivala?
Kada raspravljamo o Franji Josipu i hrvatskom iskustvu Habsburške Monarhije, obično se zadržavamo na političkoj povijesti: nagodbama, odnosima s Mađarima, nacionalnim pravima, banskim ovlastima i pitanju hrvatske državnosti.
Mnogo se rjeđe postavlja jedno naizgled jednostavnije pitanje: koliko je Hrvatska tijekom toga razdoblja stvarno privređivala, koliko je plaćala poreza, koliko je novca iz državnih blagajni dobivala natrag i što je za taj novac izgrađeno?
Odgovor nije jednostavan, ali raspolažemo podacima koji omogućuju mnogo ozbiljniju prosudbu od uobičajene predodžbe o Monarhiji kao dobrohotnoj civilizacijskoj sili ili, suprotno tome, kao državi koja je hrvatske zemlje samo gospodarski iskorištavala.
Tadašnja Hrvatska
Prvo valja razumjeti što uopće nazivamo Hrvatskom. Tijekom 19. stoljeća ona nije bila jedinstveno upravno, porezno ni gospodarsko područje. Hrvatska i Slavonija nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. pripadale su ugarskoj polovici Monarhije, Dalmacija i Istra austrijskoj, Rijeka je bila izdvojena pod ugarsku upravu, a Vojna krajina sve do sjedinjenja s civilnom Hrvatskom 1881. imala je poseban položaj. Otud proizlazi prva teškoća: ne postoji jedna hrvatska državna blagajna u koju su se slijevali svi prihodi hrvatskih zemalja niti jedinstven proračun iz kojega su se financirali svi njihovi rashodi.
Štoviše, ako govorimo o razdoblju nakon 1867., treba razlikovati Beč i Budimpeštu. Za Hrvatsku i Slavoniju neposredno je financijski važnija bila Budimpešta, dok su Dalmacija i Istra bile vezane uz austrijski državni sustav. Već je ta podijeljenost imala značajne gospodarske posljedice: željezničke, lučke, trgovačke i industrijske politike nisu bile oblikovane prema potrebama jedinstvenoga hrvatskog prostora.
Kolika je bila ta Hrvatska? Prema povijesno-demografskim rekonstrukcijama Vladimira Stipetića, na području današnje Republike Hrvatske oko 1850. živjelo je približno 2,08 milijuna stanovnika. Godine 1870. bilo ih je 2,4 milijuna, 1890. oko 2,85 milijuna, 1900. približno 3,16 milijuna, a 1910. već 3,46 milijuna. U šest desetljeća stanovništvo se povećalo za približno dvije trećine. Dakle, nije riječ o demografski nepokretnoj ili opustjeloj zemlji, nego o društvu koje se širilo, urbaniziralo i postupno ulazilo u moderno gospodarstvo.
Ali, s kakve je gospodarske osnovice kretalo? Ponajprije agrarne. Godine 1870. od poljoprivrede, ribolova i lova živjelo je približno 2,11 milijuna stanovnika, odnosno gotovo devet desetina stanovništva na današnjem hrvatskom prostoru. Do 1910. taj se broj povećao na 2,72 milijuna, premda mu je relativni udio pao na nešto manje od četiri petine. Drugim riječima, čak je i uoči Prvoga svjetskog rata Hrvatska bila pretežno zemlja poljoprivrednika. Industrijalizacija je započela, ali još nije presudno izmijenila njezinu društvenu strukturu.
Središnje pitanje financijskih odnosa najjasnije se pojavljuje nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine. Ona je predvidjela da se od javnih prihoda Hrvatske i Slavonije 45 posto izdvaja za hrvatske autonomne potrebe, dok 55 posto pripada zajedničkoj hrvatsko-ugarskoj blagajni. Za autonomne poslove prvotno je utvrđen godišnji iznos od 2,2 milijuna forinti, a taj je sustav kasnijim revizijama mijenjan. Godine 1889. autonomni je udio smanjen na 44 posto.
Što je Hrvatska financirala svojim autonomnim sredstvima? Unutarnju upravu, školstvo, bogoštovlje, pravosuđe i institucije vlastite samouprave. Što se financiralo iz zajedničkih sredstava? Među ostalim, promet, financijska uprava, dio gospodarskih poslova i obveze prema zajedničkim poslovima Monarhije, uključujući vojsku i vanjsku politiku. Ovdje je potrebno izbjeći jednu čestu pogrešku: činjenica da je 55 posto prihoda odlazilo u zajedničku blagajnu ne znači da je sav taj novac nepovratno napuštao Hrvatsku. Iz nje su se financirale i usluge te investicije na hrvatskom području. Međutim, jednako je pogrešno iz te činjenice izvoditi zaključak da je Hrvatska u raspodjeli državnih sredstava bila ravnopravan sudionik. O velikom dijelu prikupljenog novca nije odlučivala samostalno.
A sada dolazimo do brojki
Vladimir Stipetić, oslanjajući se na podatke Josipa Horvata, navodi da su porezni prihodi Hrvatske početkom agrarne krize, u prosjeku 1872.-1874., iznosili približno deset milijuna forinti godišnje. Dvadesetak godina poslije, u razdoblju 1893.-1895., iznosili su približno 22,9 milijuna forinti. Dakle, povećali su se za gotovo 130 posto.
Upravo je ovdje važno pogledati što se u istom razdoblju događalo seljaku koji je te poreze trebao plaćati. Cijena stotinu kilograma pšenice pala je s približno 14,1 na 5,6 forinti. Kukuruz je također znatno pojeftinio. Država je ubirala više novca, a poljoprivredni je proizvođač za isti novčani iznos morao prodavati sve više svojih proizvoda. Stipetić upozorava da je povećanje poreznog opterećenja, povezano s padom poljoprivrednih cijena, zadiralo u egzistencijalni minimum stanovništva i umanjivalo mogućnost stvaranja kapitala potrebnog za razvoj.
Taj podatak govori više o socijalnoj cijeni modernizacije od mnogih općenitih političkih osuda. Hrvatsko gospodarstvo raslo je, državni prihodi povećavali su se, ali stanovništvo koje je stvaralo najveći dio poljoprivredne proizvodnje nije nužno razmjerno sudjelovalo u nastalom bogatstvu.
Sačuvani državni financijski podaci omogućuju i precizniji uvid u kasnije razdoblje. U analizi ugarsko-hrvatskih proračuna Josipa Petrlića ukupni državni prihodi zabilježeni na području Hrvatske i Slavonije iznosili su 1882. približno 20,34 milijuna kruna, 1895. oko 44,59 milijuna, 1900. oko 44,84 milijuna, a 1909. gotovo 66 milijuna kruna. U tim su iznosima obuhvaćeni izravni porezi, potrošarine, pristojbe i različiti drugi državni prihodi, uključujući prihode od državnih monopola i imovine. Radi usporedbe, treba imati na umu da je jedna forinta vrijedila dvije krune.
Usporedno je rastao i proračun hrvatske autonomne uprave. Tako su za 1907. bili predviđeni autonomni proračunski primici od približno 23,43 milijuna kruna, dok su na kraju razdoblja iznosi već dosezali nekoliko desetaka milijuna kruna godišnje. Iz toga su se financirali hrvatski upravni, pravosudni i obrazovni poslovi. To nisu beznačajni iznosi za tadašnje razmjere Hrvatske.
Ipak, upravo ovdje dolazimo do granice onoga što možemo pouzdano zaključiti. Da bismo ustanovili koliko je Hrvatska doista davala, a koliko primala, morali bismo zbrojiti ne samo autonomne rashode, nego i sve zajedničke državne izdatke na njezinu teritoriju, uključujući željeznice, vojsku, poštu, lučke radove, financijske službe, državne investicije i pripadajuće troškove državnog duga. Zatim bismo to morali zasebno učiniti za Dalmaciju, Istru i Rijeku, vodeći računa o tome da njihovi prihodi i rashodi nisu knjiženi u istim proračunima.
Takva cjelovita, teritorijalno usporediva bilanca za sve hrvatske zemlje ne proizlazi iz navedenih podataka. Prema tome, nije ozbiljno tvrditi da je Hrvatska Monarhiji davala točno dvostruko više nego što je primala, kao što nije ozbiljno ni tvrditi da ju je Beč uzdržavao. Za obje tvrdnje trebalo bi ponuditi konsolidirane i metodološki usporedive račune.
Gospodarska modernizacija
No, koliko god bilanca bila složena, fizička modernizacija Hrvatske nedvojbena je. Godine 1880. Hrvatska i Slavonija imale su približno 760 kilometara željezničkih pruga. Do 1900. njihova je duljina narasla na 1725 kilometara, a do 1913. na 2289 kilometara. Mreža se, dakle, gotovo utrostručila u nešto više od tri desetljeća. Gradile su se i ceste: duljina evidentiranih javnih državnih i zemaljskih cesta povećala se s približno 4505 kilometara 1880. na gotovo 5800 kilometara 1910. godine.
Željeznica je otvorila nova tržišta poljoprivrednicima, trgovcima i industrijalcima. Omogućila je jeftiniji prijevoz žita, drveta i industrijskih proizvoda, ubrzala promet ljudi, robe i pošte te postupno stvarala jedinstven gospodarski prostor ondje gdje su prije postojala razmjerno izolirana lokalna tržišta.
Ali, ni ta modernizacija nije bila politički neutralna. Pruga Zagreb – Rijeka, dovršena 1873., imala je veliku razvojnu važnost za hrvatski prostor, no istodobno je služila strateškom cilju povezivanja Budimpešte s morem. Rijeka je postajala velika ugarska trgovačka luka, a njezin razvoj bio je tijesno povezan s mađarskom prometnom i gospodarskom politikom. Austrija je, s druge strane, razvijala Trst i Pulu, osobito radi pomorskih i vojnih potreba. Dalmacija je napredovala neusporedivo sporije u željezničkom povezivanju s vlastitim kontinentalnim zaleđem. Split je dobio željezničku vezu prema unutrašnjosti Dalmacije 1877., ali s ostatkom hrvatske željezničke mreže nije bio izravno povezan sve do 1925.
Tako se pokazuje paradoks habsburške gospodarske modernizacije: hrvatske zemlje dobivale su infrastrukturu modernog europskog gospodarstva, ali njezine su glavne prometne osi često bile podređene potrebama Beča i Budimpešte, a ne međusobnom povezivanju hrvatskih pokrajina.
Što se industrije tiče, i tu raspolažemo vrlo konkretnim brojkama. U Hrvatskoj i Slavoniji 1890. evidentirano je 110 većih industrijskih poduzeća s približno 9900 radnika. Godine 1900. bila su 213 takva poduzeća s približno 18.800 radnika, a 1910. njih 271 s približno 23.600 radnika. Riječ je o pogonima obuhvaćenima tadašnjom industrijskom statistikom, a ne o svim zaposlenima u industriji, obrtu i građevinarstvu.
U dva desetljeća broj većih industrijskih poduzeća više se nego udvostručio, a broj njihovih radnika povećao se gotovo dva i pol puta. To je značajan rast, ali apsolutne brojke otkrivaju skromne razmjere industrijalizacije u zemlji s nekoliko milijuna stanovnika.
Slavonija je zahvaljujući šumskom bogatstvu postala važno središte drvne industrije. Razvijale su se pilane, proizvodnja drvenih proizvoda, industrija namještaja i poduzeća poput Gutmannovih u Belišću. U Zagrebu i okolici jačale su prehrambena, tekstilna, duhanska i druga industrija, u Dugoj Resi tekstilna proizvodnja, a u primorskim područjima brodogradnja, cementna, kemijska i druge industrijske grane.
Istodobno su se na istočnoj obali Jadrana razvijali industrijski pothvati znatno većih razmjera. Rijeka je bila središte brodogradnje i proizvodnje torpeda. Pula je postala jedna od glavnih ratnih luka Monarhije, s golemim arsenalom koji je već 1880. zapošljavao oko 2400 radnika, a uoči Prvoga svjetskog rata približno 7000. Ta ulaganja predstavljaju stvarnu industrijsku modernizaciju, ali ona su velikim dijelom proizlazila iz vojnih i strateških interesa zajedničke države.
Važno je pritom razlikovati industriju na hrvatskom teritoriju od industrije u hrvatskom vlasništvu. Znatan dio kapitala bio je austrijski, mađarski ili drugi strani kapital. On je donosio strojeve, proizvodne postupke, zaposlenost i uključenje u velika tržišta, ali su vlasništvo, odluke o investicijama i raspodjela dobiti često bili izvan Hrvatske. Modernizacija gospodarstva, dakle, nije automatski značila i stvaranje jednako snažnoga domaćeg poduzetničkog sloja.
Razvijao se, međutim, i hrvatski financijski sustav. Prva hrvatska štedionica osnovana je u Zagrebu 1846. s početnim kapitalom od 40 tisuća forinti. Godine 1865. u Hrvatskoj i Slavoniji djelovale su samo dvije evidentirane kreditne ustanove. Godine 1890. bilo ih je 94, a 1913. već 1039, uključujući banke, štedionice i kreditne zadruge. Od toga je neposredno uoči rata bilo 61 banka, 146 štedionica i 832 zadruge. To je važan pokazatelj širenja novčanog gospodarstva i sve veće mogućnosti financiranja trgovine, poljoprivrede i poduzetništva.

Vinska klauzula
Jednako je važno razmotriti razvoj javnih institucija. Habsburško razdoblje ostavilo je Hrvatskoj administrativnu, pravosudnu, obrazovnu i kulturnu infrastrukturu bez koje nije moguće zamisliti modernu državu. Sustav katastra, zemljišne evidencije, porezne uprave, statistike, sudova, javnih škola, stručnih službi i komunalnih institucija postupno su mijenjali svakodnevni život. U Dalmaciji se franciskanski katastar izrađivao od dvadesetih godina 19. stoljeća, na temelju državne katastarske reforme započete 1817. godine. Takvi su sustavi istodobno služili fiskalnim interesima države i pravnoj sigurnosti vlasništva.
U Zagrebu su osnovane Akademija znanosti i umjetnosti, koja je započela djelovati 1866., i moderno Sveučilište, otvoreno 1874. Nastajala je mreža kulturnih ustanova, muzeja, kazališta, knjižnica, arhiva, znanstvenih društava i profesionalnih udruženja. Posebno je važna Mažuranićeva reforma školstva iz 1874., kojom je uvedeno obvezno osnovno školovanje. Te institucije nisu bile jednostavan dar vladara. Nastajale su i djelovanjem Hrvatskog sabora, domaćih političara, Crkve, građanstva, mecena i kulturnih radnika, ali unutar pravnog, upravnog i financijskog poretka Habsburške Monarhije.
Rezultati nisu bili trenutačni. Prema podacima o pismenosti, 1869. u Hrvatskoj i Slavoniji nepismeno je bilo približno 83 posto stanovništva, dok se do 1900. taj udio smanjio na otprilike 55 posto. Godine 1910. još je nepismeno bilo oko 38 posto muškaraca i 55 posto žena starijih od šest godina. U Dalmaciji je stanje bilo još nepovoljnije. Stoga je važno razlikovati izgradnju modernih institucija od stvarne dostupnosti njihovih dobrobiti cjelokupnom stanovništvu.
Najdramatičniji primjer neujednačene gospodarske politike Monarhije pruža upravo Dalmacija. Njezino se gospodarstvo dugo oslanjalo na poljoprivredu, osobito vinogradarstvo, maslinarstvo, pomorstvo i trgovinu. Kada je Austro-Ugarska 1891. sklopila trgovinski sporazum s Italijom koji je sadržavao znamenitu vinsku klauzulu, talijanskim je vinima omogućen povlašten pristup unutarnjem tržištu Monarhije. Dalmatinski su vinogradari time dobili konkurenciju kojoj se teško moglo oduprijeti. Potom se pridružila filoksera, koja je opustošila vinograde. Posljedice su bile gospodarsko propadanje, osiromašenje i pojačano iseljavanje.
Vinska klauzula ostaje osobito poučan primjer jer pokazuje kako državna politika koja je mogla odgovarati širim diplomatskim i trgovačkim interesima Monarhije nije nužno odgovarala interesima pojedine njezine pokrajine. Šteta za dalmatinsko gospodarstvo nije bila izmišljena niti je bila tek posljedica navodne hrvatske nesposobnosti za tržišno natjecanje: proizlazila je i iz konkretnih odluka zajedničke trgovinske politike.
Slična neujednačenost može se prepoznati u Istri. Pula je rasla zahvaljujući golemim vojnim investicijama, dok je znatan dio istarske unutrašnjosti ostao agraran i razmjerno siromašan. Istra je bila uključena u austrijski prometni i industrijski sustav, ali mogućnosti gospodarskog napredovanja nisu bile jednako raspodijeljene između Pule, obalnih gradova i ruralnog zaleđa.
Možda je najvažnije ipak pitanje ukupnog gospodarskog rasta. Stipetićeva rekonstrukcija bruto domaćeg proizvoda po stanovniku, izražena u usporedivim međunarodnim dolarima kupovne moći iz 1990., pokazuje da je hrvatski dohodak po stanovniku porastao s približno 529 dolara 1850. na 1371 dolar 1913. godine. To su povijesne usporedne vrijednosti, a ne stvarni dolarski prihodi tadašnjih ljudi. One pokazuju da se realna gospodarska proizvodnja po stanovniku u tom razdoblju povećala više nego dva i pol puta. Napredak je, dakle, bio stvaran. Ali, Hrvatska je 1913. još uvijek znatno zaostajala za razvijenijim dijelovima Srednje Europe. Prema istoj rekonstrukciji, dohodak po stanovniku u Austriji iznosio je približno 3488, u Češkoj 2663, u Mađarskoj 2205, a u Hrvatskoj 1371 usporediv dolar. Hrvatska je dostizala oko 59 posto srednjoeuropskog prosjeka.
Što iz svega toga zaključiti?
Prije svega, da 19. stoljeće u Hrvatskoj nije bilo stoljeće gospodarske nepokretnosti. U tom su razdoblju rasli stanovništvo, ukupna proizvodnja i proizvodnja po stanovniku; širile su se željezničke i cestovne mreže, razvijale banke, industrijska poduzeća, gradovi, školstvo i kulturne ustanove. Hrvatska je postupno izlazila iz pretežno feudalnog i naturalnog gospodarstva te postajala dijelom velikog srednjoeuropskog tržišta.
Ali isto tako ne možemo previdjeti da je razvoj tekao neujednačeno, da su glavne gospodarske odluke često donošene izvan Hrvatske, da su veliki prometni i industrijski pothvati bili prilagođeni strateškim interesima dvaju državnih središta te da rast javnih prihoda nije automatski donosio razmjeran porast blagostanja seljačkog stanovništva. Upravo u toj napetosti između modernizacije i političke podređenosti, između europske institucionalne pripadnosti i ograničene gospodarske samostalnosti, nalazi se stvarni povijesni problem hrvatskog iskustva Monarhije. Zbog toga rasprava o tome je li Franjo Josip bio hrvatski dobročinitelj ili ugnjetavač ne može zamijeniti ozbiljnu ekonomsku povijest. Car nije osobno gradio svaku prugu, osnivao svaku školu niti određivao svaki porez. Ali bio je vladar i simbol poretka u kojem su se istodobno odvijali modernizacija, društvena emancipacija, gospodarski rast, politička ograničenja i vrlo konkretne nejednakosti.
Pitanje koliko je Hrvatska davala, a koliko primala zato ne treba zatvoriti brzom presudom. Financijska bilanca ostaje istraživački zadatak koji traži usklađivanje austrijskih, ugarskih i hrvatskih državnih računa. Ono što već sada možemo ustanoviti je da je Hrvatska u taj sustav unosila svoje poreze, poljoprivredne proizvode, šume, rudna bogatstva, radnu snagu, luke i geostrateški položaj, a zauzvrat dobivala pristup velikom tržištu, kapitalu, prometnoj infrastrukturi, javnim institucijama i administrativnim standardima moderne europske države. Koliko je u toj razmjeni pojedina hrvatska pokrajina doista dobila, a koliko izgubila, nije moguće svesti na sentimentalnu sliku cara u bijeloj uniformi niti na politički slogan o stoljetnoj eksploataciji.
Povijest je složenija od obojega, a povijest Habsburške Monarhije osobito.