Europski ciljevi su se kristalizirali. To su preživljavanje NATO-a, zaustavljanje ruske invazije u Ukrajini te pobjeda u carinskom ratu s Amerikom. Ti ciljevi su neka vrsta tunela kroz koji se mora napredovati dok Europa ne postigne kakvu-takvu sigurnosnu samostalnost i ne nađe novi modele za suradnju i trgovinu. To se posložilo u mjesecima nakon eskalacije u Gazi, odgurivanja ukrajinskog rata i ruske prijetnje kao da ne postoje, a postoje, Trumpovih izjava na G7 sastanku, eskalacije u Iranu.
Među svim članicama EU-a, uz iznimku proruskih Mađarske i Slovačke, to je točka slaganja, najniži zajednički nazivnik s kojih EU, minus Budimpešta i Bratislava za koje ostale više nije ni briga, nastupaju. Uoči summita NATO-a u Haagu Trump je proglasio “kraj” rata Izraela i Irana. Kao što od Irana traži bezuvjetnu predaju, tako će Trump očekivati od Europljana stalno povlađivanje svojim potezima i time uvjetovati da ono do čega je Europi najviše stalo, a to je pomoć Ukrajini u zaustavljanju Putina i daljnje prisustvo američkih snaga stacioniranih u Europi i neke garancije oko NATO-a.
I dalje se nastavlja Trumpovo generalno nipodaštavanje Europe, a s europske strane gutanje toga jer momentalno nema druge varijante. Kakvo mjesto imaju europske zemlje pojedinačno i EU u američkoj vizuri, Trump je pokazao prošli tjedan kad je za vrijeme izraelskog bombardiranja Irana objavio da međunarodnoj zajednici ostavlja dva tjedna za diplomatsko rješenje izraelsko-iranskog rata. Britanski, njemački, francuski ministar vanjskih poslova te povjerenica Kaja Kallas iz Europske unije, doslovno istog trena koordinirali su se i započeli razgovore s iranskim ministrom vanjskih poslova Abasom Aragčijem. Četvrtog dana nakon što je rekao da ostavlja dva tjedna, u punom jeku europsko-iranskih razgovora, Amerika se pridružila Izraelu u bombardiranju Irana i torpedirala pregovore.
Tako je Donald Trump tzv. preveslao Irance, ali i Nijemce, Francuze, Britance, o Europskoj uniji kao organizaciji da ne govorimo. Ponovo je demonstrirao što njegova administracija, njegova politika misle o Europi, i onda se, nakon što je pokazao gdje je Uniji mjesto, pojavio na summitu NATO-a u Haagu. I svi su mu se smiješili, dobrodošli, uđite, smjestite se, kao da ste kod sebe doma. Što će drugo.
Vjera u procedure
Jedino što predstavlja vrijednost NATO-a u Trumpovim očima je da neće baš dopustiti Putinu da ga razmontira, makar se igrao s tom idejom jer bi to značilo njegovo vlastito poniženje, s obzirom na to da je šef NATO-a, ali i to EU treba skupo platiti. Sve drugo, razne izjave i obećanja, “I love Europe”, prazne su riječi, ali svi se moraju praviti da u njih vjeruju.
To kako su iz Washingtona prevarili i teško ponizili Britaniju, Njemačku, Francusku i Bruxelles bilo je ružno, ali u svemu ima nešto mnogo važnije. To važnije, a to je ono što nas sve može dovesti do kratkog spoj i pucanja sistema je gaženje principa na kojemu Europa i europske zemlje članice funkcioniraju u međunarodnom poretku pa i principima koje je Amerika donedavno promovirala. To je sam međunarodni poredak, dio kojeg je i takozvani sistem vrijednosti. Međunarodni poredak stvoren je poslije Drugog svjetskog rata, a materijaliziran u institucijama od Ujedinjenih naroda i Vijeća sigurnosti i NATO-a, preko mreže međunarodnih ustanova i ugovora koji uređuju pravila i procedure od trgovine do sigurnosti.
Za ovu američku administraciju sve to jednostavno više nije bitno. S američke strane na djelu je totalna marginalizacija onoga što je bilo do njihova stupanja na vlast samorazumljivo i očigledno. Primjerice, iako je Amerika najvažnija zemlja u Vijeću sigurnosti, u velikim previranjima i oko Ukrajine i oko Bliskog istoka, Trump Vijeće sigurnosti nije niti spomenuo. Iako je Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (poznat kao NPT, tj. Non-proliferation Nuclear Treaty), sklopljen 1970. godine jedan od najvažnijih mogućih na planetu, iako je to ugovor što složenim procedurama i provjerama osigurava da se broj zemalja koje imaju nuklearno oružje ne poveća, a da one koje ga imaju poštuju red, nekmoli način upotrebe, Trumpu je on nebitan.
Ali, jest Europi, kao i sve druge institucije jer Europska unija ne zna i ne može drukčije funkcionirati a da se ne oslanja na institucije, ugovore, dogovore i procedure. To je nešto što sama propovijeda iznutra i izvana – držite se pravila, držite se standarda i procedura. Doslovno, Unija ne zna drukčije, ne postoji ako joj se to ukine.
Sama EU nastala je u vrijeme stvaranja velikih međunarodnih organizacija i velikih dogovora. Čak i sporost Europe u reakcijama na važne događaje proizlazi iz maksimalnog poštivanja obaveznih koraka i procedura. Svako preskakanje i požurivanje procedura u Bruxellesu se hvali kao velika hrabrost, a istodobno izaziva nervozu jer među različitim interesima i stavovima procedure i pravila daju putokaz i sigurnost. Sad se taj model – a agens promjena je američki predsjednik – raspada, a Europa se, u smislu Europske unije, neće znati snaći u svijetu bez pravila. Na primjer, ratovi.
U svemu, ne samo u ratovima ili sukobima, EU se snažno oslanja na međunarodno pravo. U svakoj komunikaciji međunarodno pravo i poštivanje procedura toliko su za EU samorazumljivi da ne može ni zamisliti svijet bez tog oslonca. Ne samo to, nego se članice, kakve bile da bile, ponašaju u skladu s međunarodnim pravom. I najmanji otklon tumači se kao skandal.
Sad kad smo suočeni s tim da Trumpova administracija i poklonici sve te dogovore, ugovore, ustanove, doživljavaju kao dosadne beskorisne nametnike, da ne shvaćaju vrijednost međunarodnog reda, liderima velikih europskih zemalja objektivno je vrlo teško naći izlaz.
I NATO mu je smetnja
Trumpu je i NATO smetnja, ne vidi zašto bi postojao i dubinski ne shvaća zašto bi Amerika, u slučaju eventualnog napada iz Rusije, imala obavezu braniti Europu samo zato što postoji član 5 Povelje NATO-a. Samo zato što postoje potpisani ugovori od kojih on, objektivno, nema koristi. Odnosno, ako će se pet posto povećanja davanja za NATO koristiti za kupnju američkog oružja, onda će vidjeti korist. To što Trump ne razumije savezništvo, ideju Zapada, ne razumije povijest, a kamoli da izvlači lekcije iz povijesti, posebno je teško za Europu jer se ratovi množe, mogu biti opasnost za Europu. Na kakvo međunarodno pravo, na kakvu običajnost da se sad pozove Europa?
Predočimo si geografsku kartu svijeta. Od invazije Putina na Ukrajinu pojavljivalo se sve više žarišta, ali ona su bila točkasta. Sad su ratovi kao razlivene mrlje na geografskoj karti i sve su bliže Europi, a Trumpu nije stalo do principa. To je razlog što mu se sad svi dodvoravaju i zato se šuti oko divljačkih ratnih avantura. Ratovi su se normalizirali i to je za europske ideologije, vrijednosti, stavove, očekivanja, ali i trgovinu, ekonomiju, vrlo veliki problem. EU ne zna s ratovima. Na primjer, Iran…
Kad je riječ o Iranu, u najvećem europskom interesu je deeskalacija sukoba. Stav EU-a (i Velike Britanije) prema režimu u Iranu bio je da se čekalo da prirodno odumre. Sekularne snage u Iranu snažne su i raširene, a ajatolah Hamnei ima 86 godina, bolestan je i slab. Iranski režim ajatolaha u svemu je duran, ne zaslužuju nimalo simpatija, a iranske milicije od Hezbole do Hamasa radikalizirale su i Izrael i,na neki način, stvorile Netanjahua i njegovu ekstremističku vladu. Tamo su sada dvije radikalizirane garniture posvećene međusobnom uništenju, njihovi narodi i regija u sendviču, a posljedice se osjećaju i u Europi.
Iranska politička promjena trebala se dogoditi iznutra, sve analize pokazivale su da otpor Iranaca raste, a kako je savjetovao Napoleon – nikada ne prekidajte neprijatelja kad sam sebi radi štetu i propada. Ovako, ne samo izraelski, nego i američki napad na zemlju mobilizirao je obrambeni instinkt, a scenarija ima nekoliko. U jednom od njih Iran će se povući iz NPT-a i razvijati nuklearno oružje. Dakle, nitko u EU ne žali iranski režim, nego nastoji spriječiti akceleraciju kaosa.
Sve to je tako, čak i ako su stavovi pojedinačnih zemalja prema Izraelu ili prema američkom bombardiranju Irana različiti, što je i normalno jer su Njemačka, Francuska i izvan EU-a Britanija velike zemlje iza kojih je slijed političkih odluka. Baš zato je svima tako važno međunarodno pravo jer su se time postavljale granice i osigurava se zajednički nastup. Principi su mnogo bitniji za Europsku uniju nego za bilo koga drugog, važniji su Europi nego Americi, Rusiji, Kini, Indiji. Svi oni mogu i bez sistema vrijednosti, ali Europa ne može.
Zasad, nitko se od europskih lidera ne usuđuje krucijalno suprostaviti Trumpu, osim što Macron malo provocira jer, naprave li to, riskiraju i povlačenje američkih trupa iz Europe, riskiraju zapostavljanje NATO-a i, iako slabu, američku podršku Ukrajini. Nitko ne želi na sebe navući niti Trumpov bijes, napraviti od svoje zemlje ili od EU-a metu, ugroziti ako ne sigurnost, a ono ishod carinskog rata.
To je slika ovog momenta. No, utješno je da se slike brzo mijenjaju – i da su mogući i povoljni scenariji.
