U suvremenom svijetu, aristokracija, dinastije, plemićki redovi i kultura viteštva često se doživljavaju kao anakronizmi – relikti prošlih vremena koji, naizgled, više nemaju mjesta u demokratskim društvima 21. stoljeća. U toj olakoj procjeni često se zaboravlja da je upravo taj svijet stoljećima oblikovao europsku povijest, ostavivši dubok trag u političkom, kulturnom i duhovnom identitetu kontinenta. Taj plemićki univerzum ne predstavlja tek društvenu klasu ili ceremonijalni folklor, već nosi u sebi tisućljetno iskustvo kontinuiteta, odgovornosti i služenja zajednici.
Koji su danas stavovi predstavnika toga svijeta? Što misli Nadvojvoda Karlo Habsburško-Lotarinški, aktualna glava kuće Habsburg, i kakav pogled na Europu i njezine vrijednosti nudi njegov bliski suradnik i alter ego u Europskom Redu svetoga Jurja Kuće Habsburško-Lotarinške, Vinzenz barun von Stimpfl-Abele? Pogledajmo njihove recentne eseje, govore i intervjue, u kojima otkrivaju kako plemićka tradicija može ponuditi odgovore i u suvremenom dobu.
Vrijeme buđenja i reforma europskoga duha
Govoreći 11. siječnja 2025. o budućnosti Europe, Karl von Habsburg izložio je promišljeni i izuzetno aktualan pogled na stanje europske civilizacije, sigurnosti i vrijednosti u vremenu geopolitičkih previranja. Njegov govor, nazvan “Integritet. Smjer. Nada”, nije bio tek akademski istup ili diplomatska formalnost, već duboko angažiran poziv na buđenje europske političke svijesti i manifest vjere u europske temelje – vladavinu prava, osobnu odgovornost i zajedničku budućnost utemeljenu na slobodi.
Već na početku govora, Habsburg jasno ističe da je integritet temelj svake zdrave političke i društvene zajednice. U vremenu polarizacije i porasta populizma, poziva pojedince da ne prepuštaju inicijativu ekstremima, već da kroz osobni angažman preuzmu odgovornost za društveni smjer. Integritet za njega nije tek osobna vrlina, nego politička nužnost: postojanost u vrijednostima, otpor populističkim zabludama i dosljednost u obrani načela slobode. Pritom izbjegava ideološki žargon – ne poziva na “desne” ni “lijeve” vrijednosti, nego na temeljnu ljudsku odgovornost. Europske vrijednosti, koje naziva “judeo-kršćanskima”, ne promatra kao teološku dogmu, već kao civilizacijsku osnovu – prostor u kojem se sloboda, pravda i ljudsko dostojanstvo ostvaruju kroz institucije i vladavinu prava. Integritet je, za njega, i otpor apatičnosti. Ismijava ravnodušne komentare poput: “Neka Putin uzme Ukrajinu, barem će biti mir”, ističući da je to oblik moralnog poraza i odustajanja od odgovornosti koju europski građani imaju u demokratskom društvu.
U središtu govora je pitanje smjera: kamo ide Europa i tko uopće određuje njezin pravac? Habsburg nudi povijesnu analizu ruskog imperijalizma, povlačeći jasne paralele između Hitlerove aneksije Austrije 1938. i Putinove agresije na Ukrajinu 2014. i 2022. Kritizira zapadnu politiku popuštanja agresorima, upozoravajući da je povijest pokazala kako svaki pokušaj “smirivanja” imperijalne ambicije – davanjem teritorija u zamjenu za mir – dovodi do novih osvajanja i dubljih tragedija. Za njega je jasan smjer europske politike: obrana pravnog poretka, zaštita žrtve agresije i očuvanje slobode. Ne govori samo o Ukrajini, već o sudbini cijelog kontinenta. Poziv koji upućuje nije samo vojni – iako otvoreno traži vojnu i materijalnu pomoć Ukrajini – već i kulturološki, pa i duhovni. Europa mora prestati živjeti u zabludi da je “kraj povijesti” došao padom Berlinskog zida. Mora ponovno naučiti razlikovati slobodu od tiranije, pravo od sile, civilizaciju od brutalnosti.
Opasnost ovisnosti
Unatoč ozbiljnosti situacije i težini riječi, Habsburg u trećem ključnom pojmu svog govora nudi ono što najviše nedostaje – nadu. Ali ne nadu kao pasivno čekanje boljeg, već kao posljedicu jasnog smjera i principijelne borbe za vrijednosti. Vjeruje da Europa još može pronaći svoju ulogu – ne samo kao gospodarska sila, već i kao politički subjekt sposoban djelovati. Međunarodni poredak temeljen na pravilima je krhak – i ako ga Europa sama ne bude spremna braniti, on neće opstati. Podsjeća na UN Povelju, koja jasno zabranjuje agresiju, i ističe da pravo na samoobranu nije samo pojedinačno, već i kolektivno: tiče se svih koji vjeruju u međunarodno pravo.
Habsburg posebno upozorava na stratešku ovisnost Europe o Sjedinjenim Državama, s naglaskom na neizvjesnosti koje donosi moguć povratak Donalda Trumpa na predsjedničku poziciju. Postavlja ključno pitanje: što ako Trump odluči povući SAD iz NATO-vog zapovjednog lanca? U tom scenariju, Europa mora biti spremna na samostalno i brzo djelovanje – političko, vojno i institucionalno. I tu se dolazi do njegovog oštrog upozorenja o stanju europske sigurnosne politike. Kritizira nedostatak političke volje i strateške jasnoće, ne štedeći ni Austriju, ni Njemačku, ni Francusku. Zagovara stvarnu europsku sigurnosnu politiku, s institucijama koje mogu djelovati brzo i odlučno, poput stvarnog europskog ministra vanjskih poslova. Ipak, rat se danas ne vodi samo oružjem.
Habsburg snažno ističe hibridne prijetnje, prije svega dezinformacijski rat koji vodi Kremlj. Ističe da cilj takvih kampanja nije uvjeriti ljude u određenu laž, već ih navesti da više ne vjeruju ni u što – da povjeruju da ništa nije istina. A to je, kako podsjeća, temeljna pretpostavka totalitarizma. Citira Hannah Arendt: “Najbolji podanici totalitarizma nisu uvjereni fanatici, nego oni koji više ne razlikuju istinu od laži”.
Umor od proširenja
U dijelu govora o proširenju EU-a, Habsburg podsjeća na optimizam i energiju europske integracije nakon 1989., kada su zemlje srednje i istočne Europe napustile sovjetski blok i ušle u europsku obitelj. Kritizira umor od proširenja koji je zahvatio Bruxelles nakon 2004., ističući da Europa time propušta povijesnu šansu da osigura stabilnost. Poziva na uključivanje zemalja zapadnog Balkana, ali i na otvaranje jasne perspektive članstva za Ukrajinu i Moldaviju. Citira riječi svog oca, Otta von Habsburga: “Što dalje na istok pomaknemo granice slobode, to sigurnijim postaje središte Europe”. Time proširenje definira kao politički, sigurnosni i moralni imperativ.
Jedan od najdirektnijih dijelova govora je Habsburgova karakterizacija današnje Rusije kao klasičnog kolonijalnog imperija. Govori o “moskovskoj imperijalnoj strukturi” koja tlači vlastite narode, koristi ih kao topovsko meso i vodi osvajačke ratove u ime mitologizirane državne veličine. Posebno kritizira one na Zapadu koji pozivaju na mir, ali odbijaju definirati kakav mir – podsjećajući da mir bez pravde nije stabilnost, nego kapitulacija. Spominje anegdotu s bečkog “Post-War Russia Foruma” na kojem je ukrajinski sudionik rekao: “Velika Rusija nosi velike probleme, mala Rusija – male probleme”.
Habsburg tu jasno implicira da sigurnost Europe neće biti moguća dok god postoji imperijalna Rusija u sadašnjem obliku. Na kraju, Karl von Habsburg nudi jasan i otrežnjujući zaključak: Europa više ne može biti kontinent koji živi od prošle slave i udobnosti. Vrijednosti na kojima počiva – mir, sloboda, sigurnost, vladavina prava – nisu zajamčene. One se moraju stalno iznova potvrđivati, braniti i živjeti. Apatija i cinizam najveće su prijetnje europskoj budućnosti, a politička zrelost podrazumijeva spremnost na djelovanje, a ne na čekanje. Habsburgov govor nije samo upozorenje na vanjske prijetnje – on je i poziv na unutarnju reformu europskog duha. Ako želimo Europu slobodnih naroda, sigurnosti i prava, moramo biti spremni braniti je – ne samo riječima, nego i djelima. A prvi korak u tome je odabrati integritet umjesto ravnodušnosti, prepoznati smjer umjesto lutanja i ponovno vjerovati u nadu – ne kao slabost, nego kao snagu zajedničkog djelovanja.
Europa i karakter
Europa, nekoć središte civilizacijskog, kulturnog i duhovnog razvoja zapadnog svijeta, danas se nalazi u dubokoj krizi identiteta, morala i političke volje. U esejima baruna Vincenza von Stimpfl-Abelea jasno se oslikava duboka zabrinutost zbog smjera kojim Europa ide. Njegova analiza, bez zadrške i diplomatskih uresa, otkriva sliku kontinenta koji više ne zna tko je, čemu služi i na kojim vrijednostima želi graditi budućnost. Kriza u kojoj se nalazimo nije samo politička, ekonomska ili kulturna – to je, prije svega, kriza karaktera.
Autor koristi izraz “metastaze duha vremena” kako bi opisao suvremene ideološke trendove koji, pod krinkom napretka, raznolikosti i tolerancije, u stvarnosti razgrađuju temelje zapadne civilizacije. Ti se trendovi više ne nude kao alternative, već se nameću kao moralni imperativi, kao nova pravila, a svaka sumnja u njih tretira se kao hereza. U tom procesu najviše stradavaju tradicionalne vrijednosti – kršćanska etika, kulturna baština, pa čak i zdravorazumska logika. Sve što se ne uklapa u ideološki okvir “progresivnosti” postaje predmet isključivanja, cenzure ili javnog linča.
Posebno upozorava na fenomen u kojem se borba protiv diskriminacije pretvara u novu formu represije. Kad čak i kompliment ili izraz poštovanja mogu biti okarakterizirani kao “sumnjivi”, svijet ulazi u fazu mentalne cenzure, gdje više nije moguće slobodno govoriti bez straha od pogrešne interpretacije. U takvom društvu nestaje prostor za otvorenu raspravu, gubi se razlika između mišljenja i napada, a pojedinac postaje zarobljenik ideoloških protokola.
U središtu svega, Stimpfl-Abele stavlja pitanje karaktera. Karakter nije samo osobna osobina, nego društveni temelj. Samo oni koji imaju karakter mogu zauzeti stav, pružiti oslonac drugima i djelovati kao moralni kompas u vremenu opće konfuzije. Europski politički vrh, kako navodi, preplavljen je ljudima bez stava, vizije, hrabrosti – političarima, ali ne državnicima. Konformizam, politička korektnost i oportunizam zamijenili su principijelnost, odgovornost i istinsko vodstvo.
Posebno oštro autor proziva odnos Europe prema vanjskopolitičkim izazovima. U eseju o transatlantskim odnosima piše kako Europa više ne nastupa kao saveznik Amerike, nego kao ovisni pratilac bez volje i kapaciteta da vodi vlastitu vanjsku politiku. Ameriku opisuje kao “novog šerifa” koji više ne priznaje pravila starih saveza i čini dogovore i s protivnicima ako mu to odgovara. Europa, s druge strane, pokazuje nesposobnost za samostalno odlučivanje, gubi se u analizama, komentarima i oklijevanju – a to, tvrdi autor, nije samo znak slabosti, nego i gubitka samopoštovanja.
Ukrajina, mrlja u savjesti
Najtragičniji primjer tog gubitka samopouzdanja vidi u slučaju Ukrajine. Kada je ta zemlja pod sve većim pritiskom molila za pomoć, Europa nije ponudila odlučan odgovor. Kada je započela agresija, nije bilo jedinstva ni brzine u reakciji. U trenutku kada je bilo moralno jasno na čijoj strani treba stajati, europski lideri odlučili su se za rasprave, sumnje, opravdanja i kalkulacije. Takav pristup naziva “pravim ubodom nožem u leđa” – ne mit, nego povijesna činjenica koja će, bez sumnje, ostati kao mrlja u europskoj savjesti.
Barun Stimpfl-Abele tvrdi da Europa danas nema jasne vrijednosti, nema stav, i nema identitet. Bez toga ne može ponuditi orijentaciju vlastitim građanima, niti ikakvu viziju budućnosti. Politika koja ne počiva na vrijednostima, ne može oblikovati društvo – može ga samo upravljati do njegove potpune pasivizacije. To se i događa: umjesto da bude akter povijesti, Europa je postala komentator događanja kojima više ne upravlja.
Amerika ide svojim putem, a Europa ostaje bez odgovora. U takvoj situaciji sve više postaje jasno da se kontinent nalazi u stanju samoponištenja. Zaboravljene su korijenske vrijednosti, odbacuje se vlastita duhovna baština, a društvo se prepušta osjetljivostima, emotivnim izričajima i identitetskim atomizacijama koje ne grade zajedništvo, već ga uništavaju. U tom “karnevalu osjećaja”, kako ga naziva autor, svi žele maksimalna prava i zaštitu, ali nitko ne želi odgovornost ni obveze. To je recept za kolaps.
Ipak, usprkos pesimističnoj dijagnozi, barun ne gubi nadu. Nada se temelji na mogućnosti povratka istinskim temeljima – obnovi svijesti o važnosti karaktera, duhovnih vrijednosti, zajedničke europske ideje. Vrijeme nije izgubljeno, ali prozor mogućnosti se zatvara. Da bi se promjena dogodila, nije dovoljna retorika ili politika u rukavicama – potrebna je duboka transformacija načina razmišljanja i djelovanja. To znači izgraditi novu kulturu poštovanja, dijaloga, razlike mišljenja, i hrabrosti da se istupi i kada to nije popularno.
Barun poziva na uspravno držanje – ne samo doslovno, nego i duhovno. Poziva da se izađe iz uloge komentatora i prijeđe u ulogu djelatnog građanina, državnika, nositelja vrijednosti. Citirajući Seneku, podsjeća da se karakter može prepoznati i u najmanjem postupku. A podsjetnikom na Polybiosa zaključuje da nije umjetnost imati ciljeve – prava veličina je ostati im vjeran usprkos otporima.
U vremenu kada Europa srlja u vlastito poništenje, kada dopušta da joj identitet prepišu drugi, kada šuti pred barbarstvom i zbunjuje toleranciju s predajom, upravo nam je potreban taj karakter – odlučan, hrabar, dosljedan. Jer samo karakter može ponovno uspraviti Europu. Samo ljudi s integritetom mogu postati temelj nove nade. Vrijeme je da se kontinent probudi – i to ne zbog nostalgije za prošlošću, već iz odgovornosti prema budućnosti.
