U političkim sustavima koji su prošli rat, tranziciju i bolno reartikuliranje identiteta, stabilnost nije samo administrativni fenomen. Ona je i psihološki i simbolički događaj. Hrvatska, trideset godina nakon osamostaljenja, formalno je stabilna: članica je Europske unije i NATO-a, uvela je euro, ušla u Schengen, a granice su međunarodno priznate i neupitne. Institucionalno, država funkcionira.
Ideološka uzbuna
Pa ipak, u trenucima formalne stabilnosti javni prostor često zahvati iznenadna ideološka uzbuna. Povijesne sjene, za koje se činilo da su potisnute u arhive i fusnote, vraćaju se u središte političke pozornosti. Rasprava se iz sadašnjosti premješta u četrdesete godine prošloga stoljeća, a aktualna vlast nalazi se u obrambenom položaju zbog simbola, pokliča i pjesama. Slučaj Dabro živopisno ilustrira tu dinamiku.. Taj čin, iako jednostavan u izvedbi, nije puki folklorni eksces, već simptom dublje, strukturirane dinamike političkog prostora.
Josip Dabro otpjevao je pjesmu na pokladama u Komletincima, a snimku objavio na društvenim mrežama. Čin prestaje biti privatni folklor i postaje politička poruka. Iz privatnosti se šora premjestio u javnost društvenih mreža, potom medija. Reakcija institucija i političkih aktera bila je očekivana: Državno odvjetništvo pokrenulo je izvide, koalicijski partneri zahtijevali su distanciranje, a premijer Andrej Plenković reagirao je balansirano – osudio čin, ali odbacio ultimatume. I, izrazio je sumnju u spontanost incidenta.
Ono što je zanimljivo je učinak incidenta: rasprava o ekonomiji, energetici i vanjskoj politici ustupila je mjesto moralnoj panici. Simbol je nadjačao proceduru. Ako je čin bio individualna neodgovornost, ostao bi privatna epizoda; ali uklopljen u ponavljajući obrazac, postaje simptom političke strategije, strukturalnog mehanizma koji reproducira nestabilnost.
Godina 2016. označava prijelomnicu u suvremenoj hrvatskoj politici. Nakon nestabilnog razdoblja Vlade Tihomira Oreškovića, Andrej Plenković preuzima HDZ i repozicionira ga prema europskom konzervativnom mainstreamu. Stranka se profilira kao stabilizacijski centar, fokusiran na upravljanje državom, fiskalnu stabilnost i međunarodnu integraciju.
U tom kontekstu javni prostor reagira paradoksalno: svaki institucionalni uspjeh prati simbolička eksplozija desnog spektra. Pojavljuju se rasprave o pokliču “Za dom spremni”, spomen-pločama, pjesmama i javnim performansima. Ritam je gotovo cikličan: stabilnost proizvodi ideološku krizu. Ponavlja se dramaturgija simboličke provokacije, medijskog amplificiranja i političkog pritiska, što sugerira da incidenti rijetko nastaju spontano – oni su produkt strukture i funkcije.
Suvremena radikalna desnica u Hrvatskoj nema jasnu programsku agendu. Država je ostvarila neovisnost, integrirala se u EU i NATO, a rat je završio prije gotovo 30 godina. U takvom kontekstu ideologija mora pronaći ritualni sadržaj. Povijest Drugog svjetskog rata postaje trajni izvor identitetske energije, a NDH ostaje ambivalentna tema. Ispražnjena od stvarnih sadržaja, agenda se ekstremne hrvatske desnice projicira u prošlost, koja sadašnjosti nikako ne dopušta budućnost.
Ta praznina otvara prostor za proizvodnju mitskog neprijatelja. Fokus se prebacuje s korupcije, pravosuđa i reformi na simboličku mobilizaciju. Simbol zamjenjuje program; emocija nadjačava racionalnu politiku. Takva logika omogućuje radikalnom diskursu da opstane i bez stvarnog institucionalnog utjecaja, koristeći performanse za generiranje vidljivosti i pritiska.
HDZ pod Plenkovićem u vremenima kriza, ratova, pandemije, potresa, nudi rast i – stabilnost. Stabilnost centra smanjuje prostor za desni rub, koji pribjegava simboličkoj hiperprodukciji. Incidenti poput Dabrina proizvode percepciju nestabilnosti, prisiljavaju Vladu u defenzivu i troše energiju.
Performans vs. zakon
Destabilizacija zdesna za svrhu ima eroziju legitimiteta. Simbolički sukobi zamjenjuju programsku raspravu, a javna percepcija radikalizacije otvara prostor za politički pritisak. Performans postaje učinkovitiji od zakona jer izaziva reakciju institucija, medija pa i međunarodne javnosti, čime se reproducira stalni narativ krize.
Ovaj ritualni ciklički obred naših nastaša, egzekutive interesne strukture koja je tranziciju iskoristila kao medij preživljavanja propasti Jugoslavije i obnove državnosti Hrvatske, kao krajnji cilj ima sve nervozniji pokušaj destabiliziranja Andreja Plenkovića: kad ga nije moguće smijeniti izbornom demokratskom procedurom, pokušajmo to zdesna, proustaškim provokacijama.
Od samog početka svoga mandata, Andrej Plenković stalno se suočava s cikličkim pokušajima destabilizacije vlade, primarno kroz fingirani ekstremizam desnice i medijske provokacije oko simbolike Drugog svjetskog rata. Svaki incident – ploče HOS-a, majice s kontroverznim natpisima ili pozdravi “Za dom spremni” i ini nastaški rekvizitarij – reproducira isti obrazac: senzacionalizacija, optužbe za “refašizaciju” i pritisak na vladu. Ti napadi nisu rezultat stvarne društvene ekspanzije ekstremizma, već instrument političkog pritiska i održavanja mreža moći koje profitiraju od nestabilnosti države.
Plenković redovito odgovara institucionalno: zakonskim rješenjima, pravnom regulacijom i stalnim inzistiranjem na procedurama, čime se provokacije neutraliziraju bez eskalacije u stvarnu političku krizu. Ovaj ciklus pokazuje koliko strukturalni interesi i kontrola resursa oblikuju hrvatsku politiku. Dok javnost i mediji raspravljaju o simbolici i prošlim sukobima, stvarne reforme, suzbijanje korupcije i jačanje institucija ostaju u sjeni. Stabilnost vlade i kontinuitet europske politike održavaju se institucionalnim mehanizmima, ali svaka provokacija i dalje troši politički kapital i energiju države. Pokušaji rušenja Plenkovića nisu dokaz snage desnice, nego simptom strukturalnih napetosti i sustava u kojem simbolički sukobi zamjenjuju stvarne političke procese.
U provedbi i eskalaciji ovog prosedea mediji igraju značajnu ulogu: politički čin prelazi u sferu identitetske genealogije. Primjerice, analize Dabrinog podrijetla, obilazaka grobova i etničke pripadnosti preusmjeravaju fokus s političkog na identitetsko. Umjesto rasprave o zakonitosti i odgovornosti, javnost postaje zarobljena u kolektivnoj identifikaciji.
Simbolička podjela
Ova dinamika reproducira antagonizam crveno-crne matrice: jedni provociraju simbolički, drugi identitetski označavaju. Jedni prizivaju druge: da nema Dabre, ne bi bio potreban crveni sanitarni kordon i vice versa: tako se perpetuira društvenopolitički status quo Hrvatske. Rezultat je stalna eskalacija i iscrpljivanje fokusa na upravljanje državom.
Paradoks hrvatske politike jest da antagonizam opstaje upravo zato što se temelji na fiktivnoj, ali duboko ukorijenjenoj podjeli: “crni” protiv “crvenih”. Suvremena politika često je sadržajno konvergentna, ali simbolička podjela ostaje snažna. Povijest postaje instrument legitimiranja, a ne refleksije. Najvažniji učinak: liberalnodemokratska pozicija ostaje suspendirana. Održavanje crveno-crne matrice omogućuje ritualne sukobe koji blokiraju raspravu o stvarnim strukturnim pitanjima.
Crveno-crna matrica nije spontana; ona je funkcionalna za tranzicijske elite koje kontroliraju ključne resurse – medije, kapital, pravosuđe etc. Simbolički antagonizam preusmjerava političku energiju s materijalnih interesa na ritualizirane konflikte. Incidenti poput Dabrina uklapaju se u unaprijed konfigurirani okvir, reproducirajući hegemoniju bez potrebe za koordiniranom manipulacijom.
Sve dok simbol ima monopol nad pozornošću, tranzicijske strukture ostaju sigurne, a građanska politika marginalizirana. Tek kada fokus preraste simbol i usmjeri se na vlasništvo, institucije i odlučivanje, počinje stvarna tranzicija.
Hrvatska formalno jest stabilna; institucionalni centar funkcionira. Ali, simbolička dinamika desnog ruba i hegemonijska matrica crveno-crnog antagonizma ograničavaju mogućnost sadržajne konsolidacije. Stabilnost države i slobodna politika ostaju ranjivi na ritualne sukobe koji proizvode privid krize i održavaju status quo.
