Problem: Friedrich Merz i Emmanuel Macron izrazito su nepopularni u svojim zemljama, ali u ovom trenutku nužni za EU. Naravno da su iznimno važni samim time što su na čelu Njemačke i Francuske, ali, s druge strane, kad ih njihove kolege, šefovi država i vlada na samitima u EU pogledavaju, i vide Emmanuela i Friedricha, znaju da bi toj dvojici, da stvarno i budu jaki, trebalo većinsko odobravanje kod kuće.
Što građani (ne)žele?
Taj test Macron ne prolazi i, prema anketama, povoljno mišljenje o njemu ima samo 19 posto Francuza. Kancelaru Merzu ide u prilog činjenica da ga njegova stranka, CDU, makar ispresijecana frakcijama, zasad potpuno podržava, što se vidjelo na njihovoj posljednjoj konvenciji sredinom veljače. Također, na početku je mandata pa ima vremena. No, ipak, u očima svojih građana pao je za 34 poena od anketiranja u lipnju 2025. godine – ne samo prema anketama, nego i prema stavovima i analizama u medijima, u javnim debatama pa, mjereno prema raspoloženju na društvenim mrežama, ali i prema tome kuda se i kome birači politički okreću, čini se da se njihovi građani kaju što su ih birali za vođe.
Što se tiče Njemačke i nedavnih analiza, ipak su reakcije na pobjedu Zelenih na lokalnim izborima kao predskazanje generalne katastrofe CDU-a, pretjerane. Bogati i zadovoljni Baden-Würtenberg može si dopustiti da bira Zelene, s time da je Merzov CDU ovaj put, a u usporedbi s prošlim izborima, godine 2021. narastao za pet posto, iako je imao lošeg kandidata. Uostalom, CDU i Zeleni ionako će koalicijski voditi tu saveznu državu. (Ti izbori, inače, pokazali su udvostručenje glasova Alternativi za Njemačku i totalni krah Socijaldemokrata.)
Izvan EU-a, britanski premijer Keir Starmer, koji blisko s ovom dvojicom surađuje u strateškim odlukama, jako je uzdrman ne samo zbog odjeka Epsteinova skandala, nego najviše zato što je bio dočekan s velikim nadama na domaćoj sceni, a nije ih opravdao. Međutim, da su u ovom trenutku umjesto Merza i Macrona na vlasti njihovi politički protivnici koje favoriziraju ispitanici u anketama u Njemačkoj i Francuskoj, skupljali bismo već dijelove EU kao da nas je udarila prirodna katastrofa. To je pak nešto što građani Europe, koji u anketama izražavaju veliku podršku Europskoj uniji, nikako ne žele. Štoviše, upitani kojeg europskog lidera najviše cijene, prema YouGov, ispitanici su se izjasnili, njih 43 posto, za Emmanuela Macrona.
Što je problem za EU, problem je i za Hrvatsku, zato nas se tiče što ovi iz velikih zemalja rade na međunarodnoj sceni, a sadašnji moment je rat u Ukrajini, rat na Bliskom istoku, Trumpova destruktivnost na svjetskoj sceni, a prema Europskoj uniji antipatija i kolebljivost, slabljenje NATO-a, vrlo opasna Rusija, ambivalentna Kina te, generalno, slom dosadašnjeg reda i poretka koji je bio povoljan za Europsku uniju. Emmanuel Macron ima još samo godinu dana mandata i prilike da pomogne u jačanju europske obrane kroz uspostavu barem djelomičnog nuklearnog štita i dodatnim inicijativama čiji je cilj veća strateška autonomija Europske unije, konkretno, zaštita od Rusije i osamostaljenje od Amerike.
Ne znamo kojoj će se političkoj opciji Francuzi na izborima u travnju 2027. prikloniti, najviše zato što ne znamo trajanje i ekonomske i političke posljedice rata na Bliskom istoku, ali vidimo da se Macron žuri da ostavi iza sebe političko i obrambeno naslijeđe koje je u korist Europe i u korist očuvanja Europske unije. Ako nakon njega na vlast stupi proputinovska, antieuropska desnica Marine Le Pen ili jednako antieuropska, antinjemačka, soft prema Putinu, ljevica Jean Luca Mélenchona, bit će im teže razmontirati već postavljenu proeuropsku konstrukciju.
Činjenica je, međutim, da će Macronov mandat u samoj Francuskoj biti zapamćen po dubokoj polarizaciji oko gotovo svih pitanja, nekim njegovim nepromišljenim potezima, kao što su iznenadni izbori iz kojih je izašao duboko uzdrman, kao i zelenom svjetlu rješenjima što su političkom centru koji bi on trebao zastupati, šokantna. To je, na primjer, prelaz mnogih slavnih, nezavisnih i kvalitetnih medija u ruke krajnje desnih poduzetnika, donekle slično kao što se dogodilo u Americi s nekim medijima.
Što se tiče Friedricha Merza, koji je izabran za kancelara tek prošle godine i za kojeg se mislilo da bi se mogao promovirati u europskog lidera, ne može jer nije pomaknuo Njemačku s mjesta. Golema sredstva alocirana su za pokretanje njemačke ekonomije, ali to se još uvijek nije dogodilo. Nijedna obećana reforma nije provedena, osim povećanja mirovina i nižeg poreza za ugostitelje.
Njegova vlada nema dobar plan, kažu eksperti, kako se postaviti prema pitanju energije. Nema zapošljavanja, obratno, ovo lutanje mnoge firme koriste da se rješavaju ljudi, to opet stvara društvenu nervozu, novi trošak i nove kritike na takav trošak. Ne zna što će s migrantima koji nisu integrirani u Njemačkoj, niti s onima koji bi eventualno mogli doći, ako rat na Bliskom istoku potraje. Doduše, na konvenciji CDU-a nastupio je samokritički, ali svejedno, Nijemci ne očekuju da će ove godine, pa ni sljedeće biti mnogo bolje.
Nije vrijedno svađe
Što se tiče međunarodnih poteza, posljednjih desetak dana Merza se izrazito nepovoljno komentira u europskom kontekstu, kao nekoga tko je dezertirao s pozicije obrane jedinstva Europske unije i otišao se u Washington pokloniti Trumpu. To se ilustrira time da je Merz dopustio da pred njim predsjednik Trump javno blati i prijeti španjolskom premijeru Sanchezu.
Ipak se nije radilo o tome da je Njemačka izdala Španjolsku zbog perspektive prodavanja njemačkih auta na američkom tržištu, nego je Merz u datim okolnostima postupio maksimalno pragmatično. Morao je dati podršku Americi oko napada na Iran i pred novinarima se praviti se da je sve onako kako Trump kaže. Rat je gotov, Amerika pobijedila, Iran leži poražen, moli za milost? Da, da, imaš pravo, Donald, da, da… Naime, američki predsjednik i dalje može povećati carine koliko hoće, i dalje može dignuti nuklearni štit nad Europom i pokupiti američku vojsku iz europskih baza kad mu puhne, uskratiti Kijevu one obavještajne podatke koje im još daje, i dalje može dati Putinu zeleno svjetlo za što god mu padne na pamet, a to nije bilo vrijedno javne svađe u kojem bi se američkog predsjednika dodatno razbjesnilo.
Trump je Trump. Primjera u povijesti civilizacije takvih ljudskih priroda, a koji imaju gotovo apsolutnu vlast, ima bezbroj. Zar se netko kome je trebalo, svađao s Neronom kad ga je posjetio u Rimu? Ili s bilo kojim rimskim carem, ili europskim vladarom, recimo, Napoleonom kad bi ga ovaj primio u audijenciju? S uglađenim Franjom Josipom? Sa Staljinom? Ne moraju biti autokrati. S Clintonom, Bidenom?
Netko se svađa s Merzom ili Macronom kad traže nešto od njih? Ili netko misli da Merz, koji se tako visoko popeo u Rockwellu i uspio dočekati da postane njemački kancelar, ne zna razlučiti što je prioritet, svađa ili sadržaj? Cilj Friedricha Merza je da se Europa konačno uključi u razgovore o bitnim temama, odakle ju je dosad Trump torpedirao. Dapače, malo po malo iz njemačkih izvora curi o čemu se razgovaralo u Washingtonu. Osim o carinama, štitu, američkim bazama u Europi, također o Ukrajini, koju, kako sve oko nas postaje nesigurnije, Europa sve više treba. Ukrajina je, zapravo, jača nego prije. Zanimljivo, a moguće da je Merz i to spomenuo iza zatvorenih vrata, Zelenski, naglo, ima karte u rukama jer zaljevske zemlje – Trumpove saveznice – sve češće telefoniraju u Kijev, koji je jedini smislio obranu od iranskih šahed raketa i traže suradnju.
Tjedan dana prije Washingtona, Merz je bio u Kini, gdje su ga dočekali s porukom da su otvoreni za biznis. Macron je prije tri mjeseca također bio u Kini, i poruka je bila ista. Keir Starmer prije mjesec i pol, a to znači da su ta trojica, makar su Merz i Macron dosta napeti međusobno, ipak uspjela smisliti koordinaciju i guraju dalje.
