Mario Vargas Llosa, glasovit protivnik sporta i sjajan pisac, objavio je 1996. članak o nogometu; u sažetku, Llosa govori sljedeće: “Postoje mnogi koji ne razumiju popularnost nogometa, dapače ga kritiziraju. Kažu da nogomet otuđuje i osiromašuje mase, jer ih udaljava od važnih pitanja”. (Očito, tu smo već na domaćem terenu, jer riječ je o marksističkoj kritici za koju su lex Perković i nogomet naprosto jedno te isto, spin.) Nastavak ide: “Oni koji ovako misle zaboravljaju da je važno zabaviti se.”
Svi smo pozvani
Ne čudi: drugi veliki pisac, Kundera, govoreći o svojoj “Šali” govori o agelastima, ljudima nesposobnim za smijeh. Ljevica tradicionalno prezire vic: vremena su uvijek ozbiljna i, drugovi, nije vrijeme za šalu. Tako je i s nogometom kao zabavom, pri čemu se zaboravlja da je ono što karakterizira zabavu, ma kako intenzivna bila, prolaznost i bezazlenost toga iskustva. Iskustva kojemu učinak nestaje u isto vrijeme kad i uzrok. Sport, za one koji u njemu uživaju, spektakl je koji ne nadilazi instant emocije; spektakl koji, za razliku od knjige, jedva da ostavlja trag u sjećanju, ne obogaćujući ili osiromašujući znanje. U tome je njegov appeal: uzbudljiv je i isprazan.
Iz tog razloga, inteligentni i neinteligentni, kulturni i nekulturni ljudi podjednako mogu uživati u nogometu. Budući da svi možemo uživati u nogometu, svi smo pozvani njime se i baviti. Do koje mjere smo to pozvani baš svi, svjedoči i drugi kulturnohistorijski primjer: Claude Lévi-Strauss opisuje u svojoj glasovitoj Strukturalnoj antropologiji, u poglavlju o kulturnom diskontinuitetu i ekonomskom i društvenom razvoju, kako su urođenici s Nove Gvineje naučili od misionara igrati nogomet: “No, umjesto da svaka strana teži pobjedi, oni igraju sve dotle dok broj pobjeda i poraza ne bude posve jednak na obje strane. Nasuprot onome što se događa u nas, igra ne završava kad se znade pobjednik, već kad je jasno da više nema poraženog.”
Tu se već stvari malo osložnjavaju: postavlja se pitanje tko je tu urođenik, a tko misionar, tko domaćin, a tko je bio gost, i je li baš tome tako da baveći se nogometom barem kao temom ni o čemu nemamo što naučiti? O, možemo itekako! Prva lekcija koju možemo naučiti je ona Igora Mandića: Šport škodi! Najočitiji su dokaz tome Srbi i Hrvati, nacije nesposobne za sportsko natjecanje.
Srbe i Hrvate u sportu fundamentalno razlikuje tek jedno: iako i jedni i drugi igraju protiv ostatka svijeta, Srbi igraju na domaćem, a Hrvati na stranom terenu. Protiv Srba, kao što je općepoznato, igra ceo svet, ali kao izazivač. Svi su i protiv Hrvata, no protiv Hrvata postoji sveopća urota – odatle genuini hrvatski fair-play, budući da Hrvati kao pravi gentlemani sudjeluju u unaprijed izgubljenoj borbi. Onaj koji pomaže drugima, odmaže prvima, ali kako Vatikan i masoni ne sudjeluju izravno u reprezentativnim nastupima, bitka se seli na dogmatsko polje. Srbi su i tu ortodoksni: vrhovni je sudac u konačnici na njihovoj strani, mada u međuvremenu odsutan i često nepravedan.
Hrvati, kao smjerni katolici navikli da im se sudi višak osobnih grešaka, i za nepostojeći offside vjeruju da sve to netko gore dobro vidi. Hrvati redovito igraju protiv sudaca, jasno, koje su potkupili Srbi, Srbi koji se čude gdje je Sudac i zašto već cijelu jednu povijest ne fućka – definitivan kraj, naravno. Ipak, i Srbi i Hrvati u osnovi misle da je sport kata, borba s imaginarnim protivnikom; i jedni i drugi, instinktivno, znaju da je taj protivnik neprijatelj; oba naroda, pogađate, vjeruju da ga stoga treba fizički odstraniti, unatoč tome, ili baš zato, što je imaginaran. Jasno, posljedice su drastične: šport škodi, ali, usudio bih se kazati, ozljede nisu samo fizičke, već i duševne naravi.
U našem se primjeru duševne boli razlikuju koliko i jezici: imaginaran je neprijatelj za prve izmišljen, dok je drugima zamišljen. Zato Srbi, u vječitoj utakmici s Turcima, za svako sportsko polje misle da je Kosovo, poraz da je pobjeda, a prolazak u viši rang natjecanja – to su seobe. Hrvati pak, u kontemplativnoj borbi sa samima sobom, sebe doživljavaju kao outsidere: onako kako WASP Amerika doživljava crnce, tako Hrvati doživljavaju sebe. Iako ih, za razliku od Afroamerikanaca, na to nitko nije prisilio, Hrvati se u društvu uljuđenih nacija ne pokušavaju afirmirati kulturalno, nego naturalno: navodnom prirodnom nadarenošću za sport.
Drugim riječima, Hrvati su pocrnili, Hrvati se samogetoiziraju, a izlaz je iz geta samo jedan: široki put sporta, njihova nepresušna talenta i neopozive nadarenosti. Upravo poput Afroamerikanaca u američkom društvu, Hrvati u europskom misle da se mogu afirmirati tek po svojim stvarnim ili pretpostavljenim prirodnim performansama: kao misice, dakle lijepe žene, ili sportaši, dakle fizički superiorni muškarci. Čudesno je to odricanje od bilo kakvog kulturnog posredovanja, od pokušaja afirmacije posredstvom misaonosti, znanja, obrazovanja, u riječ: kulture. Sve je u Hrvata krajnje naturalizirano, gotovo neprirodno prirođeno: sav talent – takvu me majka napravila – i sav dar – za igre loptom. Stoga su veze misica i nogometaša, kao uzoritih hrvatskih muževa/športaša, ultima ratio hrvatske društvenosti: on zdrav, mlad i bogat, ona lijepa kao naša.
Vidite koliko nas toga sport i nogomet mogu naučiti.
Nogometni stadion
U gradu u kojem se crnozelenefasade truse od dotrajalosti, a grafitima prešarani prazni izlozi zatvorenih dućana na središnjoj gradskoj Ilici odvraćaju pogled koji očajnički traži nepostojeći lijepi prizor da se umiri; u kojem bolnice sagrađene početkom XX. stoljeća izgledaju kao proscenij krležijanskih ratnih stacionara; u kojem građani koji ga nastanjuju ne znaju što s rijekom koja ga presijeca ni kako iscrtati tri, četiri prometna pravca sjever-jug; u gradu koji je, jednom riječju, usred kolapsa – grade se dvije sportske nogometne arene kako bi prekupci nogometnim robljem mogli izlagati svoju robu stranim menadžerima.
To je nevjerojatno: građani grade u glavnom gradu Republike Hrvatske dva stadiona privatnim poduzetnicima u nogometnom sitnoposjedništvu, a vidjevši to, fetivi neimari logično zaključuju da ni oni nisu ništa lošiji, pa bi jedino suvremeno arhitektonsko remek-djelo, Magaševu bisernu školjku, srušili i prepustili lokalnim slobodnim zidarima da zidaju i grade novi stadion.
Pritom se nitko ne pita odakle ta potreba: ta, ako je stvar u dotrajalosti starog stadiona, zar nije logično upitati splitske poduzetnike s tugom južnog voća kako je moguće da je taj stari dotrajao i ostario do mjere neuporabljivosti? Zašto bi građani ove zemlje gradili novi stadion kad se nije znalo održavati postojeći? Zašto bi, uostalom, svi morali graditi infrastrukturu nekima, da bi se dobit slijevala tek u džepove ponekih?
U toj neobičnoj trodiobi razuma – dva stadiona Zagrebu, jedan Splitu – kao da se više ne radi ni o sportu, ni o gradu, ni o ljudima, nego o pukom refleksu raspodjele plijena. Kao da je prostor države tek tabla za crtanje projekata, a javni novac sredstvo kojim se potvrđuje privatna ambicija. I dok se tribine zamišljaju pune, gradovi se prazne; dok se travnjaci projektiraju besprijekorno zeleni, fasade i bolnice nastavljaju starjeti; dok se govori o budućnosti sporta, sadašnjost života ostaje nepopravljena.
Pa se, na kraju, pitanje više i ne tiče stadiona. Nego mjere: koliko još može podnijeti država koji već sada jedva podnosi samoga sebe. A kada se iz ironije prijeđe u faktografiju, stvari postaju još poraznije. U Zagrebu se, naime, ne gradi jedan stadion, nego čitav sklop: novi Maksimir od oko 35 tisuća mjesta, uz tri pomoćna terena, garaže i čitav prateći sportski kompleks, procijenjen na više od 200 milijuna eura. Financiranje je pritom riješeno gotovo idilično – pola država, pola grad – kao da je riječ o školi ili bolnici, a ne o infrastrukturi čija će primarna funkcija biti generiranje privatne dobiti. I to nije sve: paralelno se rekonstruira Kranjčevićeva kako bi poslužila kao privremeni dom, da bi se potom i Maksimir mogao srušiti i izgraditi ispočetka. Drugim riječima, grad ne dobiva jedan stadion, nego dva procesa gradnje, dvije investicije, dva ciklusa troška – jedan da bi drugi uopće bio moguć.
U Splitu, u međuvremenu, vodi se rasprava koja je jednako simptomatična: Poljud, arhitektonski zaštićeno kulturno dobro, remek-djelo Borisa Magaša, razmatra se kao objekt koji je “najisplativije” srušiti i zamijeniti novim. Studije govore o financijskoj optimalnosti rušenja; uprave govore o “modernim zahtjevima”; navijači se mobiliziraju; a jedino što izostaje jest elementarno pitanje – kako je moguće da je objekt koji pripada gradu i javnosti doveden u stanje koje se sada koristi kao argument za njegovo uklanjanje? Jer, Poljud nije samo stadion: on je već jednom izgrađen, već jednom plaćen, već jednom upisan u prostor i pamćenje grada. I sada se, nakon desetljeća zapuštanja, njegovo propadanje koristi kao dokaz da treba – još jednom – graditi.
Neprikriveni apsurd
Tako dolazimo do apsurda koji više nije ni prikriven: u zemlji s jednim poluozbiljnim klubom u europskom mjerilu, s ligom čiji stadioni često zjape poluprazni, planiraju se i dijelom realiziraju tri velika projekta – dva u Zagrebu, jedan u Splitu – kao da se radi o metropolama s višemilijunskim auditorijem i neiscrpnim tržištem. A stvarnost je drukčija: kapaciteti postoje i sada, ali nisu popunjeni; infrastruktura postoji, ali nije održavana; novac postoji, ali se ne ulaže u ono što je već izgrađeno. Drugim riječima: ne gradi se zato što nema, nego zato što se može. A kad se može, tada se i mora – jer projekt traži opravdanje, kapital traži kanal, a politika traži vidljivi trag. Stadion je idealan: dovoljno velik da ostavi dojam, dovoljno apstraktan da prikrije svrhu.
I tako se, pod krinkom “nacionalnog interesa”, reproducira isti obrazac: javni novac, privatna korist; javni prostor, privatno upravljanje; javna potreba, privatna interpretacija te potrebe. U tom smislu, tri stadiona nisu tri projekta. Oni su jedan te isti projekt, triput ponovljen: projekt u kojem se gradovi ne uređuju, nego koriste; u kojem se baština ne održava, nego troši; u kojem se budućnost ne planira, nego projektira – u renderima, natječajima i obećanjima. A između tih rendera i stvarnosti ostaje ono isto pitanje: tko točno ovdje igra – i za koga?
