Tekst koji je premijer Andrej Plenković nedavno objavio u knjizi “30 Years After Dayton: Lessons Learned” refleksija je na tri desetljeća od potpisivanja Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma. Analiza ovog priloga omogućuje uvid u političke, društvene i međunarodne implikacije koje je taj sporazum imao na Bosnu i Hercegovinu.
I. Kontekst i politička intencija teksta
Tekst “30 Years after Dayton: Lessons Learned” Andreja Plenkovića nije samo obljetnički prilog niti neutralna povijesna refleksija. Riječ je o programatskom političkom eseju, namijenjenom prije svega međunarodnoj – zapadnoj, euroatlantskoj – publici, a istodobno duboko ukorijenjenom u unutarnju političku dinamiku Bosne i Hercegovine i dugogodišnju hrvatsku državnu politiku prema tom prostoru. Autor ne nastupa samo kao svjedok ili tumač prošlosti, nego i kao akter kontinuiteta: premijer države supotpisnice i jamca Daytonskog sporazuma, članice EU-a i NATO-a te političar koji svjesno preuzima ulogu tumača “ispravnog” značenja Daytona danas.
Već sama struktura teksta otkriva tu ambiciju. Plenkovićev narativ gradi se linearno – od rata prema miru, od povijesti prema normativnim zaključcima – no njegova stvarna logika nije kronološka, nego teleološka. Prošlost se čita iz perspektive sadašnjosti, a sadašnjost se normativno oblikuje kroz selektivno razumijevanje prošlih događaja. Dayton nije prikazan kao kompromis nastao u određenom povijesnom trenutku, nego kao trajni ustavni i moralni okvir čije “neispunjeno obećanje” objašnjava današnju krizu Bosne i Hercegovine.
U tom smislu tekst funkcionira kao politička hermeneutika Daytona: ne preispituje sam sporazum, nego nudi njegovo “ispravno” čitanje, implicitno se suprotstavljajući interpretacijama koje naglašavaju građanski model, unitarizaciju ili reviziju ustavnog poretka BiH. Plenković jasno poručuje da problem nije u Daytonu kao takvom, nego u njegovoj navodnoj eroziji – osobito u dijelu koji se odnosi na konstitutivnost naroda i legitimno političko predstavljanje.
Važno je primijetiti i žanrovsku hibridnost teksta. Iako pisan esejističkim, gotovo akademskim stilom, tekst je duboko političan i kombinira: povijesni narativ (rat, agresija, savezništva); normativnu politološku analizu (konsocijacijska demokracija, federalizam); moralnu argumentaciju (pravda, legitimnost, jednakost) i geopolitički okvir (EU, NATO, Ukrajina).
Autor se pozicionira kao razumni centrist europske politike: netko tko odbacuje i separatizam i hegemonizam te nudi “europski model” kao jedinu održivu alternativu. No, ta pozicija nije ideološki neutralna. Naprotiv, riječ je o normativno snažno strukturiranom diskursu u kojem se europska integracija, konsocijacijska demokracija i kolektivna prava prikazuju kao međusobno kompatibilni, gotovo prirodni elementi političkog poretka – tvrdnja koja sama po sebi zahtijeva ozbiljnu politološku raspravu. Posebno je važno uočiti da Plenkovićev tekst ne govori samo o Bosni i Hercegovini, nego i u ime određenog razumijevanja njezine političke naravi. Bosna i Hercegovina ovdje nije zamišljena poglavito kao građanska država u nastajanju, nego kao trajna zajednica konstitutivnih kolektiviteta čija se stabilnost mjeri ravnotežom među njima, a ne individualnom političkom jednakosti građana u liberalnom smislu. Time se tekst izravno uključuje u jednu od najdubljih i najkontroverznijih rasprava postdaytonske BiH.
Sljedeći dio eseja posvećen je retoričkoj i narativnoj konstrukciji rata u Plenkovićevu tekstu: kako se imenuje agresija, kako se raspodjeljuje odgovornost, koje se uloge dodjeljuju akterima te što ta konstrukcija omogućuje, a što isključuje u današnjem političkom argumentu.
II. Retorika rata i hrvatska uloga
Plenkovićev tekst konstruira rat u Bosni i Hercegovini kroz jasno definiranu liniju krivnje i legitimiteta. Agresija se eksplicitno identificira kao projekt “Velike Srbije”, koji je vodio Slobodan Milošević i koji je realiziran kroz vojnu silu, etničko čišćenje i prisilna preseljenja stanovništva. Takva retorika ne ostavlja prostora za moralnu relativizaciju: odgovornost je nedvosmisleno pripisana srpskim snagama i njihovim političkim vođama, dok su Bosna i Hercegovina i njezini saveznici predstavljeni kao legitimne žrtve i branitelji. U tom narativu Hrvatska se pojavljuje ne samo kao susjedna država pogođena ratom, nego i kao moralno i politički angažiran akter. Tekst sustavno naglašava hrvatski doprinos humanitarnim i vojnim naporima: prijem stotina tisuća izbjeglica, organizaciju opskrbnih linija za bošnjačku vojsku, zračni most za Bihać te koordinaciju vojnih operacija s Armijom Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskim vijećem obrane. Takva konstrukcija Hrvatske kao “savjesnog saveznika” postavlja temelj za kasnija normativna i politička tumačenja Daytonskog sporazuma, posebno u pogledu prava Hrvata u BiH i principa konstitutivnosti naroda.
Plenković pritom naglašava i unutarnje savezništvo između Bošnjaka i Hrvata, posebno kroz Washingtonski sporazum i Splitsku deklaraciju, predstavljajući ga kao ključni preduvjet za mir. Rat se stoga ne prikazuje isključivo kao sukob triju naroda, nego kao višeslojni proces u kojem partnerstvo i diplomatska suradnja omogućuju izlazak iz krize. Takva konstrukcija implicitno odbacuje interpretacije koje bi rat svodile na jednostavnu etničku borbu ili ulogu Hrvatske prikazivale isključivo kao vanjskog intervencionista. Posebno je zanimljivo kako tekst balansira vojni i moralni diskurs. Dok vojni uspjesi Hrvatske i njezinih saveznika ilustriraju efikasnost i strateško umijeće, moralni diskurs o spašavanju života i zaštiti manjina legitimira te akcije u političkom i etičkom smislu. Ova kombinacija omogućuje Plenkoviću da poslije prijeđe na sedam lekcija Daytona s pozicije “iskustvenog autoriteta”, gdje povijest služi kao dokaz ispravnosti današnje politike Hrvatske prema BiH.
Takva retorika ima i geopolitičku funkciju: oblikuje sliku Hrvatske kao stabilnog europskog aktera, sposobnog balansirati između unutarnjih interesa, regionalne stabilnosti i euroatlantskih standarda. Rat se ne doživljava samo kao povijesni događaj, već i kao instrument legitimacije Hrvatske u suvremenom kontekstu Daytonskog sporazuma, europskih integracija i zaštite prava konstitutivnih naroda.
III. Sedam lekcija Daytona
1. Partnerstvo nad dominacijom
Prva lekcija naglašava da stabilnost i mir ne mogu proizaći iz dominacije jednog naroda nad drugima, nego isključivo iz partnerstva među konstitutivnim zajednicama. Plenković podsjeća na Washingtonski sporazum iz 1994. i Splitsku deklaraciju iz 1995., koji su obnovili savez Bošnjaka i Hrvata i omogućili zajedničke vojne operacije. Poruka je jasna: bez suradnje rat bi se nastavio, a teritorijalni i politički kompromisi bili bi nemogući. Normativni zaključak glasi da današnja BiH mora obnoviti duh partnerstva kako bi Dayton zaživio u svojoj punoj funkciji.
2. Koegzistencija kolektivnih i individualnih prava
Druga lekcija ističe nužnost balansiranja između individualne i kolektivne političke jednakosti. Daytonski ustav kombinira građanske slobode sa zaštitom prava konstitutivnih naroda, čime se izbjegava koncentracija moći i potencijalna diskriminacija manjina. Plenković naglašava model “deteritorializiranog federalizma” unutar Federacije BiH, u kojem se prava Hrvata i Bošnjaka štite kroz kantonalni sustav. Lekcija implicira da europski model federalizma može spriječiti ponovno izbijanje konflikta.
3. Poštovanje demografske asimetrije
Treća lekcija ističe da razlike u brojčanoj zastupljenosti konstitutivnih naroda zahtijevaju poštivanje prava manjina. Bošnjaci čine većinu u šest kantona, Hrvati u četiri, što čini zaštitu prava Hrvata ključnom za stabilnost Federacije. Plenković upozorava da ignoriranje te asimetrije vodi legitimnoj sumnji manjinskog naroda i destabilizaciji države. Normativni zaključak: očuvanje kolektivnih prava manjinskog naroda nije privilegija, nego sigurnosni i demokratski imperativ.
4. Očuvanje konstitutivnosti kao uvjet mira
Četvrta lekcija naglašava da svako narušavanje konstitutivnog prava jednog naroda ugrožava Dayton i stabilnost BiH. Plenković podsjeća da je rat počeo upravo zbog manipulacije strahom jednog naroda da će izgubiti svoja prava. Lekcija je jasna: bilo kakav pokušaj slabljenja kolektivnih prava Hrvata ili Bošnjaka ugrožava mir i destabilizira državu. Normativni zaključak: zaštita konstitutivnosti je preduvjet održivog mira.
5. Funkcionalnost institucija zahtijeva legitimnu zastupljenost
Peta lekcija bavi se političkom reprezentacijom. Plenković kritizira višestruko uskraćivanje Hrvata za izbor legitimnog člana Predsjedništva BiH, što narušava duh Daytona. Naglašava da reforma izbornog zakonodavstva nije privilegij manjina, nego pitanje demokratske legitimnosti i političke stabilnosti. Lekcija potvrđuje nužnost poštivanja principa proporcionalne zastupljenosti.
6. Uspjeh vanjske medijacije ovisi o lokalnoj odgovornosti
Šesta lekcija ističe da međunarodna posredovanja uspijevaju samo kada domaći lideri preuzmu odgovornost. Washingtonski sporazum i daytonski pregovori uspjeli su jer su lokalni lideri – Tuđman, Izetbegović i Milošević – bili spremni na kompromis. Lekcija implicira da međunarodni akteri trebaju osnažiti domaću odgovornost, a ne je zamijeniti.
7. Europska i euroatlantska integracija kao trajna garancija mira
Sedma lekcija proširuje perspektivu: integracija u EU i NATO osigurava dugoročnu stabilnost, demokraciju i prosperitet. Plenković pozicionira Hrvatsku kao model i ključnog partnera Bosne i Hercegovine na tom putu. Lekcija implicitno poručuje da međunarodni okvir, uz poštivanje konstitutivnosti i partnerstva, može pretvoriti Dayton iz statičnog dokumenta u živu, funkcionalnu realnost.
Ovih sedam lekcija čini jezgru Plenkovićeva argumenta, spajajući historijski narativ, moralni imperativ i politološki okvir. Svaka lekcija legitimira hrvatski angažman u BiH, naglašava nužnost poštivanja prava Hrvata i istodobno apelira na europski model federalizma i konsocijacijske demokracije.
IV. Političko-normativni okvir i poruka Daytona danas
Plenkovićev tekst ne ostaje samo retrospektivni prikaz događaja iz 1990-ih, već jasno postavlja normativnu mapu djelovanja i interpretacije Daytona u današnjem političkom kontekstu. Tri su ključna aspekta tog okvira:
Prvo, Daytonski sporazum se ne predstavlja kao kompromis nastao u specifičnom povijesnom trenutku, nego kao trajni okvir koji definira politiku, legitimnost i moral u Bosni i Hercegovini. Plenković ističe da “mir nije nasljedstvo, nego stalna odgovornost”. Svaki pokušaj reinterpretacije Daytona protiv interesa konstitutivnih naroda, osobito Hrvata, nije samo politički problem, već i moralni prekršaj.
Drugo, tekst implicitno suprotstavlja dvije vrste interpretacija: građanski, unitaristički pristup, koji naglašava individualna prava građana i uniformnu državu, ali može marginalizirati kolektivna prava manjinskih naroda te konsocijacijski, kolektivno-pravnički pristup, koji Dayton vidi kao okvir ravnoteže među narodima i jamca stabilnosti. Plenković jasno podržava ovaj drugi model. Prema njegovu viđenju, BiH nije u prvome redu “građanska država u nastajanju”, nego trajna zajednica triju konstitutivnih naroda čija stabilnost počiva na ravnoteži i legitimnoj političkoj zastupljenosti: Bošnjaci, Hrvati i Srbi – svaki narod ima kolektivna prava koja moraju biti poštovan; funkcionalnost države uvjetovana je poštivanjem političke i teritorijalne asimetrije, što znači da dominantni narod ne može nametati svoje predstavnike manjinskom narodu.
Ova perspektiva otvara prostor za kritiku trenutačne situacije u BiH, u kojoj, prema Plenkoviću, Hrvati višekratno nisu mogli birati svog legitimnog člana Predsjedništva. To je centralni argument za nužnost reforme izbornog zakonodavstva i međunarodnog nadzora u funkciji zaštite prava manjina.
Treći stup normativnog okvira je uloga EU-a i NATO-a. Plenković ne vidi Dayton kao izolirani bilateralni ili regionalni ugovor, već kao dio šire euroatlantske sigurnosne i političke mreže: integracija u EU i NATO stabilizira institucije, omogućava ekonomski razvoj i pruža vanjsku garanciju za provedbu prava konstitutivnih narod; Hrvatska, kao susjed, jamac Daytona i članica EU-a i NATO-a ima moralnu i političku odgovornost biti ključni posrednik i zaštitnik prava Hrvata u BiH.
Plenković implicitno upozorava da bez europskog okvira unutarnja napetost između hegemonijskih i separatističkih tendencija prijeti destabilizacijom države. Rat i agresija prikazani su linearnom logikom “krivnja, savez, rješavanje konflikta”, s jasnim moralnim i političkim poukama, stvarajući osjećaj kontinuiteta i opravdanja hrvatske politike: svaka akcija Hrvatske i Plenkovićeva interpretacija Daytona služe očuvanju trajne stabilnosti i prava Hrvata u BiH. Plenkovićev tekst tako funkcionira kao političko-normativna mapa: Dayton se interpretira ne kao povijesni kompromis, već kao trajni moralni i ustavni okvir, BiH kao zajednica konstitutivnih naroda, a euroatlantska integracija kao jamac trajnog mira. Lekcije prošlosti postaju smjernice za današnju politiku: partnerstvo, poštivanje prava manjina i vanjska stabilizacija.
V. Retoričke strategije, moralna legitimacija i ideološki okvir
Plenkovićev tekst nije samo retrospektivna analiza ili normativni vodič, već i sofisticirani politički diskurs koji koristi više razina retoričke i argumentacijske strategije kako bi legitimirao hrvatsku politiku u BiH i poziciju Hrvatske kao jamca Daytona.
Prvo, povijesno-narativna strategija: rat se rekonstruira linearnom logikom agresije, otpora i oslobađanja, s jasno raspodijeljenim moralnim ulogama. Srpska strana prikazana je kao agresor i kršitelj međunarodnog prava, dok su Bošnjaci i Hrvati prikazani kao žrtve koje, uz podršku Hrvatske, uspostavljaju ravnotežu i legitimnost. Ova konstrukcija omogućuje da hrvatska intervencija bude prikazana ne samo kao vojna nužnost, nego i kao moralni čin u skladu s međunarodnim pravom i zaštitom kolektivnih prava manjina.
Drugo, institucionalna i normativna legitimacija: Dayton se ne prikazuje kao povijesni kompromis, nego kao trajni moralni i ustavni okvir čija provedba jamči stabilnost. Upotreba izraza poput “stalna odgovornost” i “pravedna zastupljenost” stvara moralni imperativ za sve aktere u BiH i implicitno pozicionira Hrvatsku kao ključnog posrednika i zaštitnika prava Hrvata. Ova strategija povezuje povijesne akcije Hrvatske s današnjim političkim zahtjevima – od reforme izbornog zakonodavstva do potpore euroatlantskim integracijama.
Treće, ideološki okvir konsocijacijske demokracije i kolektivnih prava artikulira kritiku unitarističkih i hegemonističkih tendencija. BiH nije zamišljena kao homogena građanska država; njezina stabilnost ovisi o ravnoteži triju konstitutivnih naroda i legitimnom političkom predstavljanju manjina. Tekst implicitno postavlja granice domaćim političkim interpretacijama: kritika Daytonskog ustava ili pokušaji ukidanja konstitutivnih prava Hrvata nisu samo politički spor, nego narušavanje temeljnih principa mira i stabilnosti.
Četvrto, povezivanje povijesnog iskustva s euroatlantskim kontekstom: rat i Dayton ne ostaju izolirani, nego su dio šire europske i globalne slike sigurnosti, gdje članstvo u EU i NATO-u postaje jedini dugoročni jamac mira. Hrvatska pozicija kao članice oba saveza, susjeda i jamca Daytona dodatno jača moralnu i političku legitimaciju njezina djelovanja.
Konačno, tekst ima preventivnu funkciju: sedam lekcija iz daytonskog iskustva nisu retrospektivni zaključci, nego instrument oblikovanja sadašnjosti i budućnosti. Partnerstvo među narodima, poštivanje kolektivnih prava, funkcionalnost institucija i euroatlantska integracija postaju norme političkog djelovanja. Tekst tako funkcionira i kao politička hermeneutika, i kao programatski priručnik: prošlost se tumači kako bi se regulirala sadašnjost, a sadašnjost normativno vodi prema stabilnoj, legitimnoj i europski integriranoj BiH.
Plenković pokazuje kako politika pamćenja, moralna legitimacija i retoričko oblikovanje narativa postaju ključni instrumenti suvremene hrvatske politike prema BiH. Dayton više nije povijesni kompromis, on je trajni okvir prava, ravnoteže i europskog puta. Tekst artikulira ideološki, normativni i strateški pristup koji definira hrvatsku poziciju u regiji, naglašava kontinuitet odgovornosti i legitimiteta te oblikuje javni diskurs o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti BiH. Hrvatska, kao susjed, jamac i članica euroatlantskih institucija, pozicionira se kao ključni partner i posrednik u očuvanju stabilnosti, što Plenković kroz tekst sustavno argumentira kombinacijom povijesnog narativa, normativne analize i moralnog imperativa.
Istovremeno, tekst funkcionira kao vodič za sadašnju i buduću politiku: naglašava partnerstvo među narodima, zaštitu kolektivnih prava, funkcionalnost institucija i euroatlantsku integraciju kao trajne garancije mira. Plenkovićev diskurs uspostavlja kontinuitet između prošlih iskustava i suvremenih izazova, oblikujući javni i međunarodni diskurs o Bosni i Hercegovini. Dayton se stoga interpretira ne samo kao dokument prošlosti, nego kao živa, funkcionalna mapa djelovanja koja definira legitimnu, odgovornu i europski integriranu politiku Hrvatske prema BiH.
