Kad netko u Hrvatskoj, a i u nekim susjednim zemljama, kaže “idem kod Tokića”, zna se da ide u nabavu autodijelova. I doista, Tokić je postao sinonim za sve koji traže dijelove koje treba zamijeniti ili za popravak svojih limenih ljubimaca. To ujedno znači da, a potvrđuje nam to i onaj tko stoji iza tog imena već punih 35 godina, Tokić trgovina ima baš posvuda i da se u njima mogu nabaviti traženi dijelovi za sva vozila na kotačima.

Ovo, naravno, zvuči reklamno, ali, kada je u pitanju Tokić, činjenica je da on ima tu snagu. Priča o tom trgovačkom lancu krenula je praktički ni iz čega, iz jednog malog dućana koji su pokrenuli Ilija Tokić i njegov brat Stojan. Premda su za to prezime čuli svi, o samoj, pokazat će se, skromnoj obitelji Tokić, javnost ne zna gotovo ništa. Tek da da je to brojna obitelj i da suse roditelji u Zagreb doselili iz malog mjesta Rakitno, između Posušja i Blidinja u Bosni i Hercegovini.

Razvoj njihova posla sve te godine pratio je razvoj automobilske industrije, koji je svih tih godina bio intenzivan. Sve do sada to je bila obiteljska poslovna priča, no, nakon više godina, Ilija Tokić odlučio je da je vrijeme da se izađe na tržište. Priprema postupka u zadnjoj je fazi pa Tokić o konkretnim detaljima i očekivanim iznosima još ne govori.

Tek da je glavni cilj prikupljenim kapitalom ići u velike investicije u tehnologije i u gradnju velikoga logističkog distribucijskog centra, koji će omogućiti novi iskorak na tržištu.

Vaša poslovna priča vrlo je zanimljiva, a faza u koju trenutačno ulazite, IPO i izlazak na burzu, mogla bi se nazvati šlagom na torti…

I ja mislim da je to šlag na torti. Ove godine slavimo i 35 godina od osnivanja firme i sazreli smo i kao tvrtka da izađemo na tržište kapitala. Naravno, biologija također radi svoje jer ove godine i ja imam okrugli, 70. rođendan, pa je došlo vrijeme za nove izazove. U naših 35 uspješnih godina rasli smo organski, uz nekoliko akvizicija, a za tržište kapitala, moram reći, spremali smo se i nešto ranije, ali su pandemija i poremećaji u dostavi odgodili taj trenutak. Procijenili smo da je ova godina vrijeme da to učinimo.

Realizacija se očekuje do kraja godine?

Pripremamo sve da tako bude.

Kakav je plan, koliko kapitala vam je potrebno i što dalje s njim?

Pred nama su najveće investicije, za čije ostvarenje nam je potreban određeni kapital. Dio ćemo sami financirati iz vlastitih izvora, a dio namjeravamo prikupiti na tržištu, no u ovoj fazi, radi obveza postupka i regulatornih zahtjeva, ne mogu još iznositi detalje.

Vlasnička struktura uskoro će se, dakle, mijenjati, ući će neki manjinski dioničari, no već sada, prema sudskom registru, uz vas i nasljednike vašega pokojnog brata Stojana, kao dioničari upisana su i dva glavna menadžera.

Obitelj Tokić vlasnik je tvrtke, a na profesionalnu upravu odlučili smo se prije desetak godina, no oni nemaju značajniji udjel u vlasničkoj strukturi. Sada će svi koji budu zainteresirani i procijene da je to dobra tvrtka i dobro ulaganje imati priliku kupiti naše dionice.

Koliki udjel ćete zadržati nakon cijelog postupka?

Većinski, no preciznije u ovoj fazi još ne mogu reći.

Kakav je osjećaj pustiti druge investitore u tvrtku koju ste tako dugo stvarali?

Još u bivšoj državi radio sam s autodijelovima 20 godina i 1990. sam, kada se omogućilo otvaranje privatnog poduzeća, odmah krenuo. Vidio sam perspektivu, imao sam viziju da će to tržište rasti, da će se vozni park mijenjati, granice su bile otvorene za trgovanje i prepoznao sam da je pravi trenutak. Kupio sam mali prostor od svega 32 kvadrata u Zagrebu, u Kranjčevićevoj ulici, i posao je jako dobro krenuo, kupci su znali stajati u redu pred dućanom. Tada sam imao samo jednog zaposlenog, a kako je rastao interes, svake godine otvarali smo po jedan novi dućan i zapošljavali mlade ljude koji čak i nisu znali ništa o autodijelovima. No, imali smo povjerenje, učili smo svi zajedno, trudili se i danas tvrtka Tokić ima više od 1300 zaposlenih, više od 120 poslovnica u Hrvatskoj i Sloveniji, stvarno smo izrasli u ozbiljnu organizaciju i među vodećim trgovcima autodijelova smo u našoj domovini.

I u regiji?

U regiji imamo konkurenciju. I u Hrvatskoj je ona jaka, ima puno malih tvrtki koje dobro rade. Tržište Hrvatske je jako malo i zato smo se odlučili za akvizicije. U Hrvatskoj su to bile dvije-tri manje, a u Sloveniji smo 2020. godine preuzeli Bartog, koji je bio doista ozbiljna akvizicija. Puno se promijenilo ulaskom u Europsku uniju i Schengenski prostor, otvorilo se tržište od 450 milijuna stanovnika, gdje roba i novac kolaju slobodno. Osim toga, Hrvatska je turistička zemlja i u svemu tome vidimo priliku za jači izlazak na europskom tržištu.

Vaša je poduzetnička priča za hrvatske pojmove prilično atipična, rast je bio organski, gotovo bez akvizicija, išli ste s franšizama, otvorili edukacijski centar, logistički centar…?

Prvih godina radili smo sami, a kada smo stigli do desetak poslovnica u Zagrebu i okolici, jednostavno su nas dobavljači poticali na dodatni iskorak i rast. Razvijali smo franšizni model i partnere dobili u cijeloj Hrvatskoj. Pokazalo se to dobrim. Jednostavno, iz godine u godinu smo rasli, a prednost nam je bila to što smo ulagali u naše kadrove i uvijek reinvestirali dobit. Ulagali smo u nove centre, dućane, skladišta, širili mrežu i imali dobre dobavljače iz cijelog svijeta, koji su nam pružili priliku zastupanja njihove tvrtke i prodaje njihovih proizvoda. Izgradili smo dobre odnose s dobavljačima i kupcima, stekli njihovo povjerenje i mislim da nismo mogli pogriješiti.

Ima li danas koji grad u Hrvatskoj u kojemu nemate svoju trgovinu?

Samo nekoliko, primjerice, Ivanić Grad, Daruvar. No, pravilo je da je do svakog našeg dućana potrebno oko pola sata vožnje pa ako i nismo u tom gradu, roba se kupcu dostavlja u najkraćem mogućem roku.

Koliko se poslovanje trgovine autodijelovima promijenilo u proteklih 35 godina?

Promjene su ogromne, ne samo u proizvodima. Nekada je bilo normalno reći “pričekat ćemo”, a danas nema čekanja. Morate biti spremi na izazove. Digitalna transformacija, robotizacija, sve se praktički na dnevnoj bazi mijenja. Za to morate imati i dobre, educirane ljude, ulagati u njih i u tehnologije. Još prije 15 godina investirali smo u digitalnu infrastrukturu koji stalno nadograđujemo. Procese u firmi već smo doveli do razine kada će nam novi logističko-distribucijski centar omogućiti puno jednostavnije poslovanje, imat ćemo mogućnost opskrbljivanja tržišta na udaljenosti 500 do 600 kilometara od Zagreba. Brza dostava u tom krugu neće biti nikakav problem. To je nekada bilo nezamislivo. Sada imamo 300 inodobavljača, više od 300 tisuća različitih artikala i više od 120 poslovnica i dućana u Sloveniji i Hrvatskoj. Izvozimo u desetak zemalja, a sada čak imamo i problema jer nismo u mogućnosti isporučiti svu robu koliko bismo mogli.

Zašto?

Nemamo dovoljno skladišnog kapaciteta. Zbog toga se i spremamo na veliku investiciju i zato nam je, među ostalim, potreban kapital koji želimo prikupiti kroz IPO. Projekt novog velikog LDC-a na 44 tisuće četvornih metara je spreman i početkom iduće godine mogli bismo početi s realizacijom, koja će trajati do godinu i pol. Visoki stupanj automatizacije skladišta rasteretit će problem kadrova, a time i ubrzati naše poslovanje.

Imate svoj brend proizvoda, ali nemate proizvodnju. Razmišljate li o tome?

Nemamo proizvodnju, ali nije isključeno da je nećemo imati. Opredijelili smo se za proizvođače koji proizvode neke komponente, imamo ih desetak u Hrvatskoj, zastupamo i prodajemo njihove proizvode kroz naše dućane i na drugim tržištima. Naš kućni brend TQ proizvodi se u brojnim zemljama Europe, a cilj nam je povećati ga na 20 posto zastupljenosti u našoj ponudi. To su dijelovi za osobna vozila, kamionski, agro i moto program i sasvim sigurno imamo prostora za širenje i za rast i razvoj.

Koliko od 232 milijuna eura prihoda Tokić ostvaruje izvan Hrvatske?

U Hrvatskoj je to sada oko 60 posto, u Sloveniji nam je prihod u protekle četiri godine udvostručen i ostvarujemo oko 33 posto, dok je ostatak prihoda ostvaren od izvoza u ostale zemlje, gdje također vidimo snažan potencijal za rast.

Je li bila neka godina a da je prihod pao?

Ne, od prvog dana uvijek smo imali rast i dobit i spremni smo tako i nastaviti. Prosječna nam je stopa rasta proteklih 20-ak godina bila 17 posto.

Kako će na poslovanje utjecati situacija u automobilskoj industriji, koja je nestabilna? Puno toga se promijenilo s novim vrstama vozila, hoće li s njima, kako se čuje, pasti potreba za dijelovima?

To sve nama čak i ide u prilog. Pratimo tehnologije, u našem edukacijskom centru već smo se prebacili na hibridna i električna vozila, među prvima u Hrvatskoj smo po pitanju edukacije i znanja. Posljednji podaci govore da u Hrvatskoj ima oko 2,5 milijuna vozila, što osobnih, teretnih i ostalih. Broj vozila raste, to je činjenica, ona više nisu luksuz, nego potreba. Sjećam se i iz vlastitog iskustva znam da su nekad obitelji imale po jedno vozilo. Moji roditelji imali su sedmero djece i jedan auto, a ja imam četvero djece i svi zajedno sedam auta. Djeca sa 17-18 godina već polažu ispit i nabavljaju aute, to je stvarnost. Vozni park će se još proširiti u Hrvatskoj, a nama, pored toga, u prilog ide i činjenica da se ne kupuju novi, nego rabljeni automobili. Moram reći i da nam na ruku ide i sve bolji standard.

Posljednjih godinu, dvije živimo u uvjetima inflacije i u pravilu se govori najviše o rastu cijena hrane. Što je s proizvodima u vašim trgovinama, koliko su porasle cijene?

Sami proizvodi nisu znatnije poskupjeli, možda usluga košta više. Ono što mi osjećamo je rast cijene rada. Naime, mi vodimo brigu o tome da su nam zaposlenici zadovoljni pa smo podizali plaće nekoliko puta, i lani i ove godine. Uveli smo i model plaća koje kod nas imaju fiksni i varijabilni dio, koji diže efikasnost i omogućuje plaće kojima će radnici moći pokriti troškove i imati dobar život, da ne moraju ići iz Hrvatske. Moram reći i da imamo slučajeve da nam dolaze naši ljudi iz Velike Britanije, Njemačke, Irske i još nekih zapadnih zemalja, ljudi se vraćaju. Raspisat ćemo poziv za posao i preko diplomatskih predstavništava. U Hrvatskoj će ljudi sigurno imati kvalitetniji život. Često putujem po sajmovima i kod naših partnera, po cijelom svijetu. S puno toga su oduševljeni u Hrvatskoj, a posebno moram naglasiti sigurnost, koja je kod nas na visokoj razini. Mi to možda u ovom trenutku ne cijenimo, no ona postaje sve važnija.

Kako funkcionira taj vaš model plaća s dva dijela?

To je model koji je primijenjen u prodajnom sektoru naše kompanije koji je većinski i osmišljen je s ciljem stimulacije i efikasnosti. Uz fiksni dio, tu je i varijabilni, koji je vezan uz ostvareni rezultat i isplaćuje se svaka tri mjeseca. Uz to, imamo i izvanredne akcije kojima si zaposlenici mogu povećati prihod. Kao obiteljska tvrtka vodimo računa o obitelji, imamo raznih beneficija i socijalno smo osjetljivi. Imamo i odgovornost prema zajednici pa, prema Bibliji, deset posto dobiti dijelimo.

Uglavnom ste dobit ulagali u poslovanje. Nemate vile, ne živite u luksuzu koji biste si mogli priuštiti…?

Mi smo skromni, to smo naslijedili od naših roditelja. Nema jahti, bazena, razbacivanja, živimo skromno, ulažemo u znanje i u tvrtku.

Rekli ste da imate četvero djece, što je s njima? Nitko nije zainteresiran naslijediti vas i voditi biznis?

Imam tri kćeri i sina. Kćeri imaju svoje biznise, a sin se uključio prije pet-šest godina, ali ne na rukovodeće mjesto, nego je prošao sve faze od skladišta, dućana, komercijale i još uči. Imamo i sedam unuka i to je najveća vrijednost. Na onaj svijet ništa nećemo odnijeti i samo ono što smo stvorili ostavljamo drugima, po tome će nas se sjećati. Kada pogledam ovih svojih 70 godina, mogu biti zadovoljan i ponosan. Mnogo obiteljskih tvrtki koje su se razvile nestalo je kasnije s tržišta, problem je uvijek bio na vrhu. Ja sam s obitelji i bratom razvio tvrtku, dao joj svoje prezime, koje cijenim, a u tvrtki se mora etično i moralno poslovati. To sam rekao i djeci, partnerima i svima koji dolaze u tvrtku. Kad se tako pristupa, uspjeh dolazi. Samo treba biti skroman i strpljiv.

Baš toga danas nedostaje?

Neki bi htjeli imati sve ne danas, nego jučer. Toga nema. Zato sam ogorčen kada vidim kockarnice i kladionice u Hrvatskoj. Nema bez rada i odricanja ništa.

Specifično je u vašem slučaju i da ste očuvali dobar odnos s bratom u biznisu, što nije čest slučaj?

Morate znati da dolazimo iz velike obitelji. Roditelji su imali sedmero djece i 29 unučadi. U Sesvete smo se doselili 1966. godine, nismo imali posla i bilo je teško ispočetka. Ja sam imao sreću da sam s 15 godina ušao u posao s autodijelovima. Imao sam viziju, imao sam očito i talent, a njih sam podijelio sa svojom obitelji i zajednicom. Mi smo kao djeca, a pogotovo mi stariji, sve to proživljavali s roditeljima i naravno da smo to upili, samo rad i strpljenje. A novac – novac je samo sredstvo za plaćanje, to nama nije nikada bio cilj. Kada pogledam da od naše tvrtke živi oko 1400 radnika, odnosno s članovima njihovih obitelji četiri, pet tisuća ljudi, zadovoljan sam.

Poduzetnici koji su startali 1990-ih u velikom broju su preuzimali postojeće tvrtke i širili opseg djelatnosti… Kako to da vi niste išli tim putem?

To je bila sreća i vizija od koje nismo odustajali. Bilo je ponuda da idemo i u neke druge grane, ali smo se fokusirali na core business i željeli u tome što radimo biti najbolji. Mislim da je sreća što nismo išli u druge poslove.

U sudskom registru sada ipak imate dvije tvrtke u drugim poslovima, jednu za nekretnine NEK-TOK, a drugu za turizam, Gorski park Kupjak. Što to znači?

Tvrtku za nekretnine izdvojili smo u okviru reorganizacije i pripreme za IPO. Imamo popriličan nekretninski fond, dosta poslovnih prostora, od koje neke rentamo i drugima, a da bismo bolje upravljali njime, sve smo objedinili u tvrtku koja vodi posao održavanja i upravljanja nekretninama. Formirali smo tim od četiri-pet ljudi i to će biti i puno bolji način upravljanja tim nekretninama.

Znači, ne idete u gradnju stanova i zgrada?

Za sada ne. Imamo neka zemljišta za koja ćemo u budućnosti vidjeti hoćemo li ih stavljati u funkciju. Kad je bilo prilika i viška kapitala kupovali smo zemljišta i nekretnine da ne moramo plaćati najamnine. To su bile dobre odluke, primjerice, prije 15 godina kupili smo 30 parcela da bismo objedinili jednu veliku česticu gdje možemo izgraditi veliko centralno skladište. Da nije bilo tada ulaganja i ideje, danas bismo izdvajali neusporedivo veći kapital za naš centar.

A Kupjak?

Uz naš školski centar TEC u Zagrebu, za mehaničare, partnere i zaposlenike, Kupjak je naš edukacijsko-rekreacijski centar. To je također bila prilika, kupili smo u stečaju objekt u Gorskom kotaru prije nekih pet-šest godina, uredili ga, ima sanjkalište i objekt s nekoliko dvorana u kojima održavamo team building za naše ljude, a kada ga mi ne koristimo, rentamo drugima.

Dosta ste tihi u komentiranju uvjeta poslovanja u Hrvatskoj. Kako ocjenjujete naše prilike u odnosu na, recimo, Sloveniju?

Na ta dva tržišta gledamo kao na jedno. Imajte na umu da nam je Ljubljana iz Zagreba bliža nego Split ili Osijek. Samo tržište autodijelova nije toliko konsolidirano kao u Hrvatskoj. Što se ostaloga tiče, nemam tu puno za reći, mi smo za transparentan biznis i uredno plaćanje, a od države ništa ne trebamo, samo da nam ne smeta (smijeh). Što se Slovenije tiče, moram reći i da nas je tržište tamo dobro prihvatilo. Zadržali smo ime Bartog jer je ono poznato u Sloveniji, i nešto smo učili mi od njih, a i mi smo prenijeli znanja njima. S tom sinergijom dobro nam ide.

Planirate li jače širenje na druga tržišta?

Mi sada djelujemo u deset zemalja, osim susjednih prisutni smo u Austriji, Italija, Mađarskoj, izvozimo dosta, ali nam je ograničenje naš skladišni prostor. Bez LDC-a ne možemo biti aktivniji i prioritet nam je opskrbiti naše dućane u Hrvatskoj i Sloveniji. Ali, kada se otvori LDC, koji će omogućiti veći i brži protok roba, imat ćemo kapacitet i za povećanje posla. Naš novi centar bit će nešto novo. Moram reći i da iz putovanja kroz centre u Austriji i Slovačkoj, i kada vidim njihovo poslovanje i njihove centre, mogu reći da smo mi po našoj tehnologiji, organizaciji, procesima, sustavu, edukaciji već sada u vrhu Europe što se tiče usluge. Mi smo u Hrvatskoj uvijek kritični prema sebi, no da bismo mogli suditi, morate putovati, to bih svima preporučio. U našem slučaju putovanje na sajmove i potom uključivanje tvrtke Tokić u svjetsku udrugu distributera autodijelova ATR bilo je ključno za razvoj. Mogli smo vidjeti kako drugi rade i dodavati onda svoje vrijednosti i u mnogočemu smo uspjeli biti ispred drugih. Uvijek smo birali najbolje i – ono što je važno – imamo i jako mlad tim. U prosjeku naši zaposlenici imaju oko 35 godina. No, imamo i zaposlenika koji su kod nas gotovo od samog osnutka tvrtke, neki su doslovno odrastali uz nas jer smo uvijek uzimali đake iz trgovačke škole na praksu pa bi oni koji su bili dobri ostajali i napredovali, čak i do direktora.

Stranih radnika do sada niste imali?

Tek smo sada počeli, imamo radnike iz Venezuele, Kolumbije i Čilea, a kako stvari stoje, iduće godine trebat ćemo ih još. Moja želja bila bi da se zapošljava ljude koji su se odselili iz Hrvatske i vraćaju se, to bi me radovalo, a to nije nemoguće jer nam je direktor IT-a, recimo, povratnik iz Irske.

Vi se planirate umiroviti?

Ja već jesam u mirovini, aktivan sam samo u Nadzornom odboru. Imam dobre kontakte po svijetu i još sam koristan, ali mislim da ću se sada sa svojih sedam “banki” polako povlačiti.