Snježana Prijić Samaržija, sveučilišna profesorica, bivša rektorica Sveučilišta u Rijeci i odnedavno članica Upravnog odbora Zaklade Lürssen, iza sebe ima vrlo dug i bogat akademski put. Diplomirala je u Beogradu, magistrirala u Ljubljani, a doktorirala u Zagrebu te je kao nastavnica filozofije krenula od Ekonomske škole “Mijo Marković” u Rijeci i Prve sušačke hrvatske gimnazije da bi 1999. postala profesorica na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta u Rijeci gdje 2009. postaje prorektorica, a 2017. i rektorica. Autorica je brojnih znanstvenih radova.

U emisiji “Poslovni svijet s Ilijom Jandrićem” razgovarali smo o Zakladi, ali i ulaganjima i važnosti ostvarenja društva znanja, globalnim trendovima koji su doveli do njegovog narušavanja, povezivanju obrazovanja i industrije, utjecaju umjetne inteligencije na budućnost znanja te ljudima koji su nametnuli igru u kojoj je cilj zagaditi komunikacijski prostor kako bi se, jednostavno – lakše manipuliralo.

Odnedavno ste članica Upravnog odbora Zaklade Lürssen – kako je do toga došlo?

Zakladništvo je dio moje priče, zapravo sam bila jedna od osnivačica i Zaklade Sveučilišta u Rijeci, prve koju je uopće jedno sveučilište pokrenulo. Općenito mi je sam koncept filantropije, pokušaja da se sredstva koja se skupljaju ulože u neko javno dobro, lokalno ili regionalno, uvijek bio jako privlačan. Pogotovo u europskoj varijanti koja je ipak drugačija od američke. A kako baš Lürssen zaklada? U vrijeme mog mandata na mjestu rektorice pokušali smo razvijati ili bar promišljati odnose između sveučilišta i industrije, koji su to pravi omjeri utjecaja i suradnje. I tako je nastala i ideja zakladništva kao načina na koji industrija može financirati određene aktivnosti koje onda doprinose i visokom obrazovanju i kvaliteti obrazovanja i znanja uopće. I tako smo se prepoznali, Lürssen Design Centar Kvarner i Maritimni centar izvrsnosti kao suosnivači Zaklade, odvojeni od same kompanije, jako su posvećeni vrijednostima u koje vjerujem. A to su izvrsnost i društveni angažman. Našli smo se s uvjerenjem da možemo kreirati instituciju koja može donijeti neku socijalnu inovaciju.

Kakve onda programe nudite studentima? Vidio sam da tu ima suradnje i sa stranim kompanijama, pa čak i odlazaka u inozemstvo na studije…

Pokušavamo biti inovativni i kreativni uvažavajući rad zaklada koje već postoje u Hrvatskoj, poput Adris zaklade ili Erste fondacije koja u Beču radi fantastične stvari. Surađivali smo s njima, pa i mi pokušavamo nešto novo kreiravši jedan program stipendija koji se nudi studentima cijelog svijeta. Mislili smo se ograničiti na Europu, ali ove godine nam se sve proširilo i na Svijet, imamo i dobitnika iz Australije. Iskustvo koje nudimo ne mogu si osigurati sami, a ne može im ni njihovo visoko učilište. To je iskustvo zapravo izravan ulazak u industriju uz mentora i rad na projektima, vrlo ciljano obrazovanje. Naš partner je Sveučilište Connecticut, jedno od vodećih o područjima čiste energije, pa omogućujemo i mjesec dana fokusiranog, mentoriranog obrazovanja u Americi nakon čega se vraćaju i završavaju svoj projekt. Dakle, vodimo ih kroz priču koja je nešto novo na tom, da tako kažem, “tržištu” visokog obrazovanja.

Znači li to da klasični akademski model više nije dovoljan? Je li suradnja industrije i znanosti zapravo budućnost obrazovanja?

Mislim da jest. Europa nam to poručuje kroz novi kompas konkurentnosti Europske unije, Draghijev izvještaj koji također kaže da Europa treba puno više surađivati s industrijom na inovacijama. Znači, pojam inovacija postaje središnji. A do inovacija ne možete doći samo na sveučilištu ili samo u industriji. Mindseti se negdje trebaju sresti. Uistinu vjerujem da će to vrijeme inovacija doći. Ali ne možemo bez da se jedni drugima približimo, koliko god imali predrasuda jedni prema drugima, pa i strahova od kojih su neki i opravdani. Ali vjerujem da je to smjer u kojem treba ići.

Imamo li strategiju da te studente koje stipendirate, pa i odlaskom u inozemstvo, zadržimo u Hrvatskoj?

Zadržavanje i privlačenje studenata i dalje je tema, posebno sad kad demografija postaje problem ne samo Hrvatske ili prostora Europe, nego cijelog svijeta. Sveučilištima nedostaju studenti, ali i neki ljudski kapital koji može mijenjati i razvijati zemlju. Naše stipendije prije svega su fokusirane na to da ponudimo nešto novo u obrazovnom svijetu. Sveučilište se mora mijenjati. Činjenica je da neki novi igrači ulaze u igru, a važno je kad se ulazi da to bude dobro i pametno. Važno je i da oni koji priliku dobiju da je i iskoriste, a dalje onda ovisi hoće li im prostor ponuditi Hrvatska ili neka druga zemlja. Dakle, nije rješenje da nekoga na silu vraćamo ili nešto uvjetujemo. Moramo stvarati uvjete da mladim ljudima stvari ovdje izgledaju uzbudljivo, da se požele vratiti.

Gdje je granica između partnerstva i utjecaja kad industrija financira neko znanstveno istraživanje?

To je ključno pitanje kojeg se mnogi boje. I ne bih rekla da je strah neutemeljen. Niz je primjera kad industrija ili ta profitna logika koju industrija donosi stvara neku jezu ili bojazan u javnom svijetu. No, volim tu citirati nedavno preminulog Jürgena Habermasa, jednog od vodećih intelektualca Europe koji je rekao da sveučilišta moraju zadržati svoju temeljnu ulogu okupljanja slobodno mislećih ljudi, akademskih sloboda i autonomije. S druge strane, to ne smije biti štit od svega što se vani događa. Svijet se mijenja. Habermas zapravo govori o komunikacijskoj akciji i racionalnosti. Moramo biti racionalni i shvaćati gdje živimo, što se događa, njegovati vrijednosti javnog obrazovanja… Ali ovog trenutka ne možete to raditi bez partnera. Treba biti pametan i naći pravu ravnotežu između utjecaja industrije i straha da će sveučilišta postati “sluškinje” profita. Nisu strahovanja neopravdana, ali uz racionalnost i dobro vođenje svi mogu biti na dobitku.

Rijeka se želi pozicionirati i kao centar maritimnih inovacija. Koliko je to realno?

Uvijek je Rijeka bila vezana uz more, svaki njen velik iskorak i napredak vezivali su se uz more i luku. E sad, činjenica je da u Rijeci ovog trenutka imamo neki momentum maritimne industrije koja je prije svega vezana uz transport, ali tradicija života uz more i od mora profilira grad. Vjerujem u ideju maritimnih inovacija, općenito u ideju inovacija koliko god je to sada možda malo već izlizano govoriti, ali kultura inovacija kod nas je i dalje nedovoljno razvijena. Za Rijeku je nekako najprirodnije da ide u smjeru maritimnih inovacija koje su brojne – od automatizacije plovila, senzorike i robotike do čiste energije. U Zakladi Lürssen sad radimo na još jednom pravcu kroz tzv. “fellowship program” i Centar izvrsnosti Marble. To je najveći europski projekt koji naši FER-ovci rade, instalirat će se u Rijeci inovativna maritimna infrastruktura s istraživačkim pontonom. Dakle, imamo momentum, skuplja se kritična masa i uistinu vjerujem u ideju pametnih specijalizacija. Neka svaka regija radi ono što je i tradicionalna karakteristika te regije. Maritimna sigurnost također je velika tema, posebno u sadašnjim geopolitičkim okolnostima. Ne radi se tu samo o transportu, nego i internetu, između ostalog.

Bili ste do prošle godine rektorica Sveučilišta u Rijeci, i to u dva mandata. Koju biste ocjenu dali visokom obrazovanju u Hrvatskoj? Koliko je kvalitetno?

Svakako može biti kvalitetnije. Ako se uspoređujemo s najboljima, a pritom ne mislim na one s kojima se ne možemo mjeriti, već s kontekstualno sličnima, puno je prostora za napredak. To ističem često. Čini mi se da nam nedostaje ambicije, ali i strategije, više i bolje povezanosti s nekim dobrim europskim trendovima u obrazovanju, da ne kažem globalnim. Imajući sve to u vidu, pa kad stavim sa strane naše lokalne, nazovimo ih “bugove” koji se pojavljuju, visokom obrazovanju ne bih mogla dati veću ocjenu od trojke. Možda sam prekritična, velike su razlike, pa bismo možda objedinjenom ocjenom uvrijedili neke koji su stvarno izvrsni. Ali prosječno gledajući – trojka. Uz napomenu da sam čak i blagonaklona u nekim situacijama, ali nema tu puno priče… Postoje takozvani sustavi rangiranja koji nas već negdje smještaju, pa ne bih rekla da sam s tom ocjenom nešto posebno otkrila. Tu smo, u nekakvoj sredini kvalitetnog obrazovanja. Inače nisam poklonik rangiranja jer je ono jako komercijalno te ovisi o nekim stvarima koje možda sveučilišta ne bi trebala njegovati, a to je previše konkurentnosti i previše tog nekog nezdravog natjecanja. Ali gledajući koliko pratimo trendove koji se sada odvijaju u Europi, pa evo već i u Sloveniji koja nam je povijesno bliska, onda vidim jako puno prostora za napredak.

Postoji li, prema vašem mišljenju, bitna razlika u kvaliteti javnih i privatnih sveučilišta i učilišta?

Privatnih sveučilišta i visokih škola u Hrvatskoj nema mnogo, a u nekim situacijama imaju izvrsnu edukaciju, mada o nekoj znanstvenoj izvrsnosti u punom smislu riječi ne možemo govoriti. Dakle, privatni su prije svega fokusirani na tržište obrazovanja i u tom se dijelu ponašaju puno agilnije i brže u odnosu na javna sveučilišta. Mi smo veliki, kao tankeri, pa se i teško pokrećemo te od nekih o toj brzini možemo svašta naučiti. Ali teško da možemo na pravi način komparirati javna i privatna sveučilišta. Osobno, za razliku od mnogih kolega, nisam protiv privatnih sveučilišta. Dobro je da su se pojavila na tržištu jer mogu i nas s javnih sveučilišta malo pogurati i nekako usmjeriti, pokazati da su neke stvari koje mi ne radimo moguće. Pa i u pogledu suradnje s industrijom. Ali kažem, to i dalje nisu sveučilišta u punom opsegu i puna komparacija ne bi bila ispravna.

Imali smo jedno vrijeme poplavu otvaranja privatnih učilišta, visokih škola. Sad vidimo da se neka spajaju…

Integracija je općenito potrebna institucijama u Hrvatskoj, ali tu opet imamo tu neambicioznost i ona jako slabo ide. Dapače, moja kritika često ide u smjeru da se ovog trenutka u Hrvatskoj odvija dezintegracija na fakultete, sveučilišta gube svoju integrirajući ulogu. Ali proliferacija institucija visokog obrazovanja je velika, a onda, između ostalog i privatnih. Mada moram reći da smo mi još i sačuvali zdrav razum u odnosu na neke druge zemlje u našem okruženju koje su uistinu devalvirale ulogu visokog obrazovanja.

Na što ste najponosniji u dva mandata na mjestu rektorice Sveučilišta u Rijeci?

Uvijek sam govorila da mi je najvažnija internacionalizacija. Uistinu sam vjerovala da se ne smijemo ograničavati samo na naš hrvatski ili regionalni već da moramo igrati barem na europskom prostoru. I zadovoljna sam što smo ostvarili neke velike strateške suradnje u transnacionalnim tijelima, prvi put smo postali dio asocijacija i alijansi velikih europskih sveučilišta. No, nije bit samo postati dio nečega i biti neaktivan, da možete reći “bila sam toliko puta u Bruxellesu”. To je nebitno. Bitna je kolektivna inteligencija, da vidite što sve ne znate, koliko se može, koliko je različitih modela. To mi je otvaranje bilo jako važno, pa sam i svoje mandate vodila pod egidom “Otvoreno sveučilište za otvoreni svijet”. Dakle, otvorenost mi je bila strašno važna, ali s distance mi je sve važniji i taj moment demokratizacije. Znamo da moramo biti dobri nastavnici i izvrsni istraživači, ali na tu našu demokratsku misiju, način donošenja odluka, educiranje za demokraciju, život u zajednici u kojoj morate poticati demokratske procese, community engagement, sad gledam kao itekako važnu stvar u koju smo puno uložili. I mislim da smo tu ipak napravili dobar posao.

Je li upravljanje sveučilištem, prema vašem iskustvu, više akademski ili politički posao?

Odlično pitanje. U našoj je tradiciji da to mora biti akademski posao. Mnogi misle da bi na čelu sveučilišta ili fakulteta trebalo postaviti dobre menadžere. Ne vjerujem u to. Vjerujem da na tim mjestima moraju biti ljudi koji dobro poznaju akademski život, ali moraju imati i druge kompetencije. I to danas nije lako. Bilo mi je užasno teško razumjeti taj upravljački mentalitet donošenja odluka. Kako donijeti najkvalitetniju moguću odluku koja će biti dugoročno, a ne samo kratkoročno dobra, tako da je leadership u visokom obrazovanju velika tema. Članica sam i jednog europskog tijela koje se baš time bavi. Znam samo da to nikako ne bi smio biti politički položaj. To je moj stav. Možda je pogrešan…

Ali tu često i ima politike…

Ima i zato je važno biti umjeren, a to nije lako. Svi smo mi političke osobe, i svi imamo svoja uvjerenja. No, duboko sam uvjerena da nije dobro za sveučilište i općenito za visoko obrazovanje, za znanje, da postoji snažna sprega između politike i visokoobrazovnih institucija. Autonomija je osjetljiva biljka, baš kao što su i akademske slobode. Lako je kontrolirati, kao što je radio sad već bivši mađarski premijer koji je bio primjer toga kako ne treba raditi, imenujući rektora. Kroz financiranje također možete politički snažno utjecati na autonomiju i akademske slobode. To nikako nije dobro, jer izvrsnost ne može funkcionirati na taj način. Nama je potreban prostor pluralizma. Nema ispravnih mišljenja, kao što nijedna ideološka priča, kakva god bila, ne može i ne smije imati prostor na Sveučilištu. Mi moramo njegovati dijalog, naravno, smislen, razborit, pravedan. Ideja bliskosti čelnika institucija s političkim strankama i sličnima ne čini mi se dobrom.

Rekli ste u jednom intervjuu da vam je bilo neugodno zbog moći koju ste imali kao rektorica. Možete li to konkretnije pojasniti?

Jednostavno, ljudi moći uvijek vežu uz negativu. Ja sam htjela pokazati da moć ipak može biti pozitivna, da imajući moć neke stvari ipak možete mijenjati nabolje. Vjerujem da je negdje to i moguće. Gdje mi je bilo neugodno? Različiti ljudi iz različitih perspektiva gledaju na to kuda stvari trebaju ići, u što trebate uložiti novac itd. Vi razumijete njihove perspektive, ali ne možete ih zadovoljiti, a svi očekuju od vas da možete svojom odlukom – presuditi. Zato je važno kolektivno, participatorno donošenje odluka uz koje sam htjela tu neku svoju moć prenijeti na kolektiv i dalje. Ali to je bilo teško jer su očekivanja ogromna, pogotovo u našem svijetu, a pogotovo u ovoj našoj regiji gdje ljudi moći donose neke bitne odluke, presuđuju. To je nešto u što zapravo ne vjerujem.

Osnovali ste na Sveučilištu i Institut za budućnost. Što propuštamo kao društvo kad je riječ o anticipaciji promjena?

Da, osnovali smo Institut i nadam se da će preživjeti. U znanstvenom svijetu jako se puno govori o predviđanjima. U Zakladi Lürssen imat ćemo veliku konferenciju o budućnosti i predviđanjima u budućnosti, a dolaze nam sjajni znanstvenici koje predvodi Dražen Prelec s MIT-a, naš čovjek koji je napravio sjajnu karijeru, a bavi se forecastingom. Razvio je svoj model koji onda testiramo kao neuroznanstvenici, a u fokusu su zapravo bihevioralna ekonomija i pitanje upravljanja menadžmenta. Mislim da je to jako važno. Svi smo skloni nekim magičnim rješenjima ili očekujemo da ćemo, ako se samo smirimo, sve nekako srediti. Samo od sebe neće se srediti i u našem svijetu visokog obrazovanja, koliko god ono bilo tradicionalno snažno, moramo sami predviđati. I to na kratke staze, srednje staze i dugoročno. Nikad ne smijete gledati što će biti samo u jednom mandatu ili samo u sljedećoj godini, uvijek treba gledati taj “longtermizam”, koliko god živcirali ti engleski termini. Algoritmi danas odlično predviđaju, ali pitanje je trebamo li koristiti umjetnu inteligenciju, i zato je potrebna naša kolektivna inteligencija, da probamo iz perspektive budućnosti gledati na sebe i – djelovati.

Često govorite o krizi znanja. Što je danas u većoj krizi – znanje ili povjerenje u znanje?

Jedno i drugo, i to je povezano. To je i tema mojeg istraživanja. Mnogi se ne bi složili sa mnom, ali volim reći da je kriza znanja zapravo izazvala i krizu demokracije. Mnogi pak kažu da je kriza demokracije dovela do kriza institucija, samim time i krize znanstvenih institucija i krize povjerenja. Tu igru i međuigru vidim malo drugačije. Kriza znanja je kriza površnosti. Izgubili smo sposobnost dubokog mišljenja, fokusiranja. Razlozi i argumenti su prestali biti važni, a puno bitnije postaje emocionalno svrstavanje, kako ćete prodati neku priču. Ljudi su uvjereni da znaju sve jer imaju te svoje “knjižnice” u rukama, svoje mobitele i pristup informacijama. Ali to ne znači da uistinu znate. Pa ipak, mnogi postaju arogantni i vjeruju uistinu da znaju sve, tako da živimo u svijetu intelektualne arogancije, gdje svatko vjeruje da može donijeti informiranu odluku, a bez da zapravo posveti tome neko znanje i učenje. Puno je tih fenomena, pa se kaže da živimo u epistemički negostoljubivom okruženju. Ili čak neprijateljskom.

Općenito prema znanju?

Prema znanju. Uz tu “negostoljubivost”, tu su i digitalni alati, mreže, komunikacije gdje je puno lažnih vijesti, netransparentnih algoritama. Moramo shvatiti da je ta kriza znanja jako kompleksna. Mnogo je iracionalnosti…

Kako to objašnjavate? Krenulo je s Covidom, ali se nastavilo, s jako puno teorija zavjere. Evo posljednjeg primjera: mnogi ne vjeruju da su astronauti nedavno obišli oko Mjeseca – uvjereni su da je u pitanju neki hollywoodski šou…

Pa ne vjeruju ni da se prvi put došlo na Mjesec. U pitanju je puno širi fenomen poricanja znanosti uopće, ne samo informacija, već i znanstvenih istraživanja. Zašto se to događa? Vjerojatno postoji određena kriza povjerenja u establišment, elitu. Ljudi dijele uvjerenje da ih netko manipulira. A filozofi su davno rekli da ljudi osjećaju neku vrstu uzbuđenja pred nekim čudnim narativima koji s jedne strane liječe frustraciju, a s druge stvaraju neku vrstu uzbuđenja u nekom stavu protiv. Digitalna priča, kako takvi narativi uspijevaju doći do toliko mnogo ljudi, to nam je svima veliko čuđenje. Ljudi nisu osjetljivi na razloge. Ljudi su osjetljivi na emociju. Nije slučajno da je riječ godine “rage bait”, dakle forsiranje bijesa. Ljude motiviraju različite stvari i očito da teorije zavjere koje su i iracionalne, ali i emocionalne i jednostavne, pogađaju taj moment koji se u društvu događa.

Pritom ima tu i visoko obrazovanih i neobrazovanih…

Da, to nema veze, ali ti baloni u koje se zatvaramo i koji nas radikaliziraju formirani su na način da vam je u njima ugodno, toplo, a svaka suprotna informacija kod vas stvara neku vrstu disonance. Ljudi vole afirmaciju, da si međusobno podržavaju uvjerenja. Ali generalno imamo prevalenciju stava da znanje kao takvo više nema vrijednosti mišljenja. Svačije mišljenje jednako vrijedi, što jest demokratski pristup, da svatko ima pravo misliti, ali to ne znači i imati svoj stav. I da on vrijedi jednako kao nečiji drugi.

Mislite li da su društvene mreže demokratizirale ili devalvirale znanje?

I jedno i drugo. Ljudi imaju pristup informacijama, puno više ljudi može proizvoditi sadržaj, a ne samo ga uživati ili apsorbirati. I to je dobro. No, je li se očekivalo da će se dogoditi ovo što se dogodilo? Mnogi u toj devalvaciji vide razlog da kažu da demokratizacija kao takva nije dobra. Pa još od vremena Platona se smatralo da demokracija u nekim svojim segmentima znači tiraniju neznanja. I neobrazovanja.

Kritizirali ste i apsolutizam slobode kojeg promovira Elon Musk. Možete li to malo pojasniti?

Da, ljudi obično imaju ideju na kojoj očito plovi i Musk – što više slobode, to bolje. Mi vjerujemo da treba proširivati prostore slobode, ali onog trenutka kad sloboda znači sloboda neznanju, sloboda nasilju ili mržnji, onda to više nije ona sloboda na koju smo mislili kada smo tražili više slobode od autoriteta. Uvijek se tu volim pozvati na Aristotela, ideju zlatne sredine, da je vrlina, pa i sloboda, sredina između pretjerivanja i nedostatka. Premalo slobode je, naravno, loše. Ali, kad imate previše slobode koja podrazumijeva gubljenje oslonca onome što je vrijednost, to više nije sloboda. Narativi koji generiraju Musk i Zuckerberg, društva u kojem jedni druge ispravljamo, a nema fact checkera koji provjeravaju vrijednost činjenice, zapravo je neka vrsta vrlo dobro smišljene manipulacije. Steve Bannon je kao i Trump vrlo otvoreno rekao “flood the zone”, dakle zagadite prostor komunikacije, stvorite prostor kaosa u kojem ćete moći upravljati ljudima.

Spomenuli ste Trumpa koji je promovirao pojam alternativnih činjenica. Kako komentirate njegovu komunikaciju oko rata protiv Irana?

Fenomen Trumpa je što se mi više čudimo sebi nego njemu. Zapanjeni smo načinom na koji komunicira. Zapravo smo potpuno paralizirani i ne znamo kako reagirati na tu vrstu komunikacije koja je toliko drugačija od onoga na što smo mi navikli. Pritom ne govorim samo o jeziku diplomacije, politike ili vanjske politike. To je način komunikacije koji je vrlo siromašan, možete reći izravan, ali koji pokazuje uistinu veliku količinu neodgovornosti, neznanja ili arogancije.

Ako je najveća demokracija na svijetu Amerika izabrala takvog predsjednika, i to drugi put, što to govori o demokraciji?

To puno govori o demokraciji, ali i o krizi znanja. I krizi obrazovanja, jer, naravno, svaka kriza znanja za sobom povlači pitanje kvalitete obrazovanja. Kako je moguće da je Amerika uistinu procijenila da joj takva vrsta upravljanja treba i odgovara sa svim narativima koje će mnogi karakterizirati ne samo kao i neliberalne, autokratske, nego doslovce će se govoriti o nekoj vrsti fašističkih? Dakle, u pitanju je kriza znanja, ali i kriza politike u dijelu u kojem je zanemarila ogroman broj ljudi koji očito nemaju osjećaj da se njihov glas čuje. I onda taj svoj glas dižu na potpuno pogrešan način.

Ponudili ste moguće rješenje za krizu demokracije – proceduralnu pravičnost. Možete li objasniti taj koncept?

Nisam ga ponudila, ali ga zastupam. To je velika tema. Proceduralna pravičnost nužan je, ali ne dovoljan uvjet da imamo pravu demokraciju. Što znači proceduralna pravičnost? Da imate transparentne procedure, svima jednako dostupne koje onda generiraju da svatko uistinu ima pravo sudjelovati na jednak način s jednakim šansama. Dakle, proceduralna pravičnost je minimum demokracije. Ako je nemate, onda nemate ni demokraciju. Zato demokratski indeksi pokazuju zapravo da mnoge zemlje koje sebe žele prikazati kao demokratske, zapravo su krnje demokracije, ili još nisu u pravom smislu riječi demokracije jer nemaju procedure. Zastupnik sam epistemičkog opravdanja demokracije. Kroz pravične procedure možete donijeti loše odluke, tu vam je najbolji primjer bacanje novčića. Dogovorimo se da odlučimo bacanjem novčića. Dakle, možete imati pravičnu priču za sve, transparentnu, dogovorenu, ali taj novčić uistinu može pasti na glupost. Dakle, to je kad nemamo kvalitetu dobre odluke. I zato mislim da svaka demokracija mora biti opravdana, odnosno organizirana tako da generira najbolje moguće odluke. A što znači, naravno, uključiti vrlo konkretno ljude. Ali morate uključiti eksperte. Vidimo, doduše, i da kvarni eksperti mogu učiniti mnogo zla, ali moramo naći neku epistemičku podjelu posla. Pitati građane, ali tražiti i ekspertizu. To je, dakle, moment koji možda malo izlazi iz okvira demokracije i traži malo više ekspertize nego što inače demokrati dopuštaju, ali mi se čini da nam ovog trena to treba.

Kako umjetna inteligencija mijenja pojam znanja? Ako modeli umjetne inteligencije znaju više od čovjeka, gdje je onda uloga stručnjaka?

U nadgledanju. Naravno, i u kreaciji i invencijama. Ali da, umjetna inteligencija sada najviše ugrožava intelektualne poslove. Automatizacija je dugo ugrožavala radnike, no sada svi ti poslovi u obrazovanju, novinarstvu, generiranju sadržaja dolaze na red. AI ima big data modele, algoritme koji to rade sjajno. No, naravno da umjetna inteligencija traži kontrolu. Europska komisija generirala je sjajan dokument AI Act. Inače sam u Vijeću Europe članica tijela koje se bavi obrazovanjem. Tamo se generiraju preporuke vezane uz to. Jako je važno u svakodnevnom funkcioniranju voditi računa da čovjek mora nadgledati umjetnu inteligenciju. Ne mislim samo na to da ona može griješiti, halucinirati… Moramo biti vrlo oprezni prema onome što AI generira kao znanje, ali i da će doći do promjene definicije znanja – hoće. Kvaliteta će možda postati bitnija nego big data raspolaganje podacima.

Kako ponovno izgraditi povjerenje u znanje?

To je proces gdje već kasnimo znači. Institucije tu igraju ključnu ulogu i treba ih osnažiti da to rade na pravi način, da na pravi način vrate povjerenje ljudi u znanost koja nije odvojena od građana, nije u nekim kulama gdje se ljudi zabavljaju i nemaju veze s tim što se zbiva u svijetu.

Što su ključne promjene koje će oblikovati društvo u idućem desetljeću?

Jedna od važnih stvari koja će sasvim sigurno utjecati bit će AI. Voljela bih vjerovati da ćemo se u tom svijetu koji dolazi znati oduprijeti tehnološkoj hegemoniji koja dolazi i s istoka i sa zapada. Živimo u Europi koja je potpuno ovisna o tehnologijama koje dolaze iz SAD-a i Kine, pogotovo u AI-u. Strahujemo od potpune prevlasti tehnologije. Iskreno, vjerujem da ćemo bar osvijestiti ideju da je znanje u krizi i da nam trebaju puno snažnije obrazovne institucije i drugačiji obrazovni sustav.