Ivana ima 47 godina, živi u Zagrebu i samohrana je majka dvojice sinova tinejdžera. Donedavno je radila kao programer u informatičkoj kompaniji, pripremala se za maraton u školi trčanja, držala sva četiri kuta svog domaćinstva i planirala još bolju budućnost. Zbog bolova u kostima posljednjih nekoliko mjeseci provela je uglavnom na bolovanjima.
Sljedeći tjedan predaje dokumentaciju za invalidsku mirovinu. Jedna je od 330 osoba koje su prošle godine u Hrvatskoj oboljele od multiplog mijeloma, raka koštane srži u kojem dolazi do umnažanja abnormalnih stanica koje potiskuju normalne stanice krvi te oštećuju bubrege i kosti.
Zahvalna je što živimo u socijalnoj državi koja joj je omogućila besplatno liječenje suvremenom skupom terapijom koja će joj produljiti život za barem desetak godina te da više ne mora raditi, no itekako je svjesna pada standarda koji očekuje nju i sinove. Brine, naravno, i što će biti s dečkima nakon što prođe njenih “kupljenih” deset godina života.
Inovativni lijekovi
Da se Ivana rodila u Ljubljani ili Beču, a ne u Zagrebu, njena bi sudbina bila znatno bolja. Zdravstveno osiguranje tamo pokriva još inovativnije i znatno skuplje lijekove koji bi joj omogućili dodatnih 20 ili 30 godina života te neometan nastavak karijere. HZZO kaže, i objektivno je u pravu, da novca za te super lijekove nema. I tu dolazimo do paradoksa. U panici od golemog troška nove terapije, država je odbila financirati inovativni lijek. Zvuči logično, nismo razvijeni kao Slovenija ili Austrija pa i nije logično da imamo isti pristup zdravstvenoj zaštiti, no kako smo zaista prošli kao društvo?
HZZO će na Ivanu potrošiti manje od slovenskog ili austrijskog zdravstvenog osiguranja, no država gubi poreze i doprinose koje bi Ivana uplaćivala sljedećih 20-ak godina, a mirovinski sustav dobiva novog korisnika. Ljudskost i emocije na stranu, naša će država dugoročno lošije financijski proći. Hrvatska se već godinama nalazi u demografskom škripcu. Sa 4,8 milijuna stanovnika 1991. pali smo na ispod četiri milijuna. Prosječna starost narasla nam je na skoro 45 godina, a demografske projekcije ukazuju da ćemo do 2030. izgubiti još 150.000 radno aktivnih osoba. Nezaposlenosti praktično da nema. U takvoj ekonomiji, gdje se grčevito borimo za svakog radnika, nije oportuno odustati od bilo koga.
Ivanina priča nije izoliran slučaj. Simptom je autizma naše državne uprave koja i 2026. funkcionira po sustavu odvojenih otoka sektorskih budžeta koji međusobno ne komuniciraju. Kada HZZO odlučuje o uvođenju novih terapija, ne razmišlja o troškovima mirovinskog sustava, bolovanjima (koje sam plaća), manjoj produktivnosti članova obitelji koji ne odlaze na posao da bi brinuli za svoje drage ili padu poreznih prihoda zbog bolesti i smrti. Ponaša se kao da ga se troškovi ostatka države i društva ne tiču. Dapače, u obzir uzima samo svoje proračunske troškove za lijekove. Analiza ne uključuje čak niti ukupnu zdravstvenu potrošnju.
Troškovi bolnica i primarne zdravstvene zaštite ignoriraju se; oni se plaćaju iz drugih, nepovezanih ladica proračuna HZZO-a. Praksa je naročito paradoksalna u kontekstu kroničnih bolesti, poput respiratornih ili bolesti mišićno-koštanog sustava, kod kojih neizravni troškovi dosežu i do 80 posto ukupnog financijskog tereta državi. Bilo bi pametno da radikalno promijenimo način na koji gledamo na potrošnju na zdravstvo. Ivanin primjer zorno prikazuje da inovativna medicina nije samo trošak, već i isplativa investicija u ljudski kapital.
Niska ulaganja u liječenje raka
Od 2009. do 2024. zdravstveni troškovi Ivanine bolesti, multiplog mijeloma, u Hrvatskoj narasli su sa 7 na 40 milijuna eura. Neizravan fiskalni teret je dosegao značajnih pet milijuna eura, a čini znatno manji udio ukupnih troškova nego kod većine kroničnih bolesti zato što se bolest uglavnom razvije kod starijih ljudi koji su već u mirovini pa su time i manje fiskalno produktivni.
Troškovi zdravstvene skrbi za multipli mijelom u Hrvatskoj snažno su narasli iz dva razloga. Prvo, zbog korištenja skupih inovativnih lijekova koji su uvedeni u uporabu 2019. Drugo, zbog povećanja broja bolesnika koji se liječe zbog duljeg preživljenja koje uglavnom dugujemo inovativnim lijekovima. Ljudi naprosto žive znatno dulje nego ranije i primaju svoje terapije. Prema podacima HZZO-a, zabilježeni broj bolesnika porastao je s 1280 u 2009. na 2285 u 2024. HZZO i Ministarstvo zdravstva na to konstatiraju: takav rast potrošnje je neodrživ, nemamo novca za još bolje lijekove! No zaboravljaju – kontekst.
Hrvatska ima izuzetno niska ulaganja u onkologiju i liječenje raka po stanovniku u usporedbi s ostatkom EU. Kada krećete s tako niske i zapuštene baze, svaki iskorak prema modernoj medicini i uvođenje inovativnih terapija (poput onih nakon 2019.) statistički izgleda kao dramatičan troškovni šok. No, to nije rastrošnost, već hvatanje priključka s civiliziranim svijetom. Također, analiza povrata investicije u petogodišnjem razdoblju od 2024. do 2028. ukazuje da se svaki euro koji država uloži u zdravstvenu skrb za multipli mijelom, približno 0,14 eura (0,18 eura ukoliko se računa rabat na posebno skupe lijekove procijenjen na 20% njihove cijene) vraća kroz očuvanu neizravnu fiskalnu vrijednost. Ulaganje HZZO-a u zdravstvenu skrb za multipli mijelom dakle očuva približno 7,1 milijun eura godišnje kroz zadržane porezne prihode i izbjegnute socijalne troškove.
Bez učinkovitog liječenja, fiskalno opterećenje proračuna bilo bi znatno veće zbog povećane smrtnosti, pogoršanog morbiditeta i pojačanog opterećenja njegovatelja. U privatnom sektoru takav računovodstveni autizam potpuno je nezamisliv.
Zašto bi prosječnog građanina uopće trebalo bilo briga za širi fiskalni utjecaj bolesti? Zato što se računi na kraju lome preko njegovih leđa. Kada država odbije platiti pametni lijek Ivani s početka priče, ona nije uštedjela naš novac. Trošak je umnogostručila i prebacila ga iz desnog džepa u lijevi – s računa HZZO-a na račun Zavoda za mirovinsko osiguranje i porezne uprave koja ostaje bez prihoda. Na kraju ćemo ga platiti mi, porezni obveznici. Ako kao društvo shvatimo da brži i ravnopravniji pristup inovativnim terapijama dramatično smanjuje ostale zdravstvene troškove i dugoročni društveni fiskalni teret, percepcija isplativosti i logika donošenja odluka o financiranju novih lijekova će se drastično promijeniti. Pravovremen, učinkovit lijek vraća ljude na posao, prazni bolničke krevete, rasterećuje obitelji i puni državnu kasu.
Rasprava o novim lijekovima u Hrvatskoj mora prestati biti fokusirana na računovodstvo potrošnje lijekova i mora pod hitno postati pametnija. Pitanje ne smije biti samo “koliko ti lijekovi koštaju”, nego i “koliko nas, kao društvo, košta to što ih na vrijeme nemamo”. Svaki put kada zdravstvena administracija povuče kočnicu na najmoderniju terapiju, izravno generira trošak bolnicama, mirovinskom sustavu i smanjuje porezni prihod. Samohrana majka od 45 godina ne bi smjela biti otpisana u invalidsku mirovinu samo zato što država ne zna zbrojiti širu društvenu korist.
