Godina 2025. bila je prekretnica za najveće kompanije u Europskoj uniji, pa tako i one iz prehrambene industrije. Obvezno izvještavanje prema Direktivi o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD) promijenilo je ne samo način na koji kompanije mjere svoje učinke, nego i kako upravljaju rizicima, planiraju proizvodnju i komuniciraju s kupcima, partnerima i investitorima. Proces koji je započeo kao regulatorni zahtjev vrlo brzo je prerastao u test stvarne spremnosti prehrambenog sektora na klimatske, društvene i tržišne pritiske.
Dostupnost resursa
Krajem lanjske godine imala sam čast biti govornik na 11. Međunarodnom kongresu prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista u Zagrebu na kojem su upravo te teme odjeknule najglasnije: kako prepoznati rizike koji ubrzano rastu, kako odgovoriti na očekivanja tržišta i kako od usklađenosti doći do konkurentske prednosti.
CSRD je jasno razdvojio deklarativnu od strateške održivosti. Kompanije više ne mogu komunicirati javnosti ciljeve bez konkretnog plana, odgovornosti i rezultata. Dvostruka materijalnost – procjena utjecaja na ljude i okoliš, ali i pitanja klimatskih promjena, gubitka bioraznolikosti i drugih pitanja održivosti na financijske rezultate, postala je ključni alat za upravljanje rizicima. U praksi to znači da su kompanije morale dublje ući u lanac opskrbe, analitiku, operacije i odluke o investicijama.
Prva godina izvještavanja prema CSRD‑u otkrila je jasne obrasce. Klimatske promjene više nisu samo pitanje emisija, nego strateška i operativna tema: kompanije detaljnije procjenjuju fizike rizike poput sve češćih ekstremnih vremenskih uvjeta, ali i financijski često značajnije tranzicijske rizike. Među izazovima se posebno izdvaja Opseg 3, gdje poljoprivreda čini najveći udio emisija u lancu vrijednosti, dok ambalaža ostaje važan izvor ugljičnog otiska u kategoriji kupljenih dobara i usluga.
Zato sve više F&B kompanija ubrzava ulaganja u regenerativne prakse i jača rad s dobavljačima, što se 2025. jasno istaknulo kao jedan od ključnih smjerova razvoja. Voda je tema koja je najbrže napredovala na rang-listi rizika industrije koja je značajno ovisna o vodi u svim fazama proizvodnje i gdje sve veći troškovi vode dodatno naglašavaju potrebu za detaljnim procjenama i ciljevima na razini lokacija. Biološka raznolikost ulazi u materijalne teme kod kompanija s visokom ovisnošću o poljoprivrednim inputima, što dovodi do nove razine analitike i novih politika nabave.
Društveni učinci
Ambalaža ostaje jedno od najvidljivijih područja u kojem se regulativa i potrošačka očekivanja preklapaju. Smanjenje udjela novih plastika, povećanje reciklata i dizajn za recikliranje postali su osnova poslovanja. Pilot-projekti ponovne uporabe (reuse modeli) šire se, iako nejednoliko među različitim tržištima. Zanimljivo je da su upravo objave o ambalaži među onima gdje se najviše poboljšala transparentnost – industrija zna da se u ovom području reputacija može najbrže izgubiti, ali i najbrže izgraditi. Ambalaža je prva stvar koju potrošač vidi, i najbrže nagrađuje ili kažnjava.
Dok su teme okoliša bile očekivano naglašene, društvene teme su 2025. bile jedno od najvećih iznenađenja. Procjene ljudskih prava u lancu opskrbe postaju dublje i detaljnije, a radnici u lancu vrijednosti i potrošači sve češće ulaze među materijalne teme. U fokus ulaze pitanja poštene plaće, sezonskih i privremenih radnika, sigurnosti hrane, prehrane i informiranja potrošača, pri čemu je sve jasnija potreba za dubinskom provjerom nižih slojeva lanca opskrbe jer većina kompanija ima podatke samo o Tier 1 dobavljačima, dok stvarni rizici leže dublje – među malim poljoprivrednicima, sezonskim radnicima i lokalnim kooperantima. Sve veća pozornost pridaje se i utjecajima na lokalne zajednice, posebno u kontekstu korištenja vode i egzistencije malih poljoprivrednika.
Ako je prva godina CSRD‑a nešto jasno pokazala, onda je to da su podatkovni sustavi postali jedan od najvećih operativnih izazova. Tvrtke istodobno moraju graditi mehanizme za prikupljanje, integraciju i provjeru podataka, osobito kada je riječ o informacijama iz najbližeg lanca dobavljača. Uz obveznu reviziju i stroge zahtjeve za točnost, pritisak na interne kontrole i kvalitetu izvještavanja nikada nije bio veći.
Istodobno se pod povećalom našla i uloga najvišeg menadžmenta. Upravljanje ESG temama više nije izdvojena funkcija, nego prioritet koji zahtijeva jasnu alokaciju odgovornosti i usku suradnju financija, održivosti i operativnih timova. U praksi to znači novu razinu integracije – onu u kojoj se kvaliteta podataka, strateške odluke i svakodnevno poslovanje sve snažnije isprepliću.
U izvještajima iz 2025. najjasnije se ističu četiri skupine rizika: klimatski rizici: poremećaji prinosa, logističke komplikacije, volatilnost cijena; rizici tranzicije: cijena ugljika, sve stroža pravila o ambalaži, obveze vezane uz Uredbu o deforestaciji, pritisci tržišta; reputacijski rizici: brza sankcija tržišta u slučaju “greenwashinga” ili nedovoljne transparentnosti; rizici koncentracije: ovisnost o nekoliko ključnih sirovina, regija ili dobavljača snažno je naglašena kao rastuća ranjivost u kontekstu geopolitičkih nestabilnosti i promjena trgovinskih režima.
Najuspješnije kompanije već znaju da CSRD nije administracija, nego prilika za iskorak – koriste ga za poticanje inovacija u nabavi, sljedivosti i dizajnu proizvoda i ambalaže. Ključna razdjelnica leži u poticajima: ondje gdje su menadžerske nagrade i odnosi s dobavljačima vezani uz ESG ciljeve, usklađenost prestaje biti teret i postaje pokretač rasta koji konkurencija teško sustiže.
…do 2030. godine
U sljedećih tri do pet godina očekuje nas ubrzana digitalizacija sljedivosti – od polja preko distribucijskih centara do polica trgovina. Transparentnost će postati prava dozvola za rad, a ne marketinški ukras. Istodobno će najveći pritisak dolaziti izvana: investitori i veliki maloprodajni lanci već danas postavljaju tempo brži od regulatornog. Pristupanje inicijativama poput SBTi‑ja (znanstveno utemeljeni klimatski ciljevi) ubrzano postaje osnovni uvjet osiguranja i zadržavanja konkurentnosti.
Prehrambena industrija ulazi u razdoblje u kojem održivost više nije samo regulatorna obveza. Ona postaje temelj operativne otpornosti, upravljanja rizicima i tržišnog pozicioniranja. Prva godina CSRD-a pokazala je da se najveća vrijednost stvara tamo gdje se održivost integrira u srž poslovne strategije – od nabave i proizvodnje do ambalaže, inovacija i komunikacije prema potrošačima. Odluke koje donosimo danas definirat će koliko će prehrambeni sektor biti otporan, profitabilan i relevantan u godinama koje dolaze.
