U vremenu kada se politički diskurs u Hrvatskoj često svodi na spektakl, emocionalne reakcije i fragmentirane interpretacije medija, rijetko tko primjećuje strateške transformacije zemlje. U posljednjih nekoliko tjedana, kao i tijekom proteklog razdoblja, jasno se pokazuje da Vlada, predvođena premijerom Andrejom Plenkovićem, provodi niz inicijativa. One nisu tek simbolične, nego temeljne za dugoročni razvoj, stabilnost i međunarodni kredibilitet države.
Afirmacija u EU i svijetu
Ta politika kontinuiteta i rezultata ne znači da se uspjesi ne događaju; naprotiv, oni su sveobuhvatni, strateški planirani i koherentno provedeni. Od održavanja fiskalne discipline i kontinuiranog rasta BDP-a, preko smanjenja javnog duga i jačanja kreditnog rejtinga zemlje, do postavljanja hrvatskih stručnjaka na najvišim pozicijama u europskim financijskim institucijama – sve su to pokazatelji sustavnog vođenja države. Uspjesi Vlade očituju se i u međunarodnoj dimenziji.
U vrijeme kada globalni odnosi postaju sve složeniji – od ruske agresije na Ukrajinu i nestabilnosti na Bliskom istoku do promjena u transatlantskim odnosima – sposobnost Hrvatske da zauzme relevantnu poziciju nije zanemariva. Ekonomija i institucije idu ruku pod ruku. Drugi ekonomski pregled OECD-a, predstavljen u Zagrebu, nije puko formalno izvješće. On je refleksija strateške politike koja je kroz odgovorno upravljanje javnim financijama, fiskalnu disciplinu i reformu javnog sektora omogućila Hrvatskoj da sustiže prosječne standarde zemalja članica te organizacije.
Sociopolitički kontekst u kojem se ti uspjesi ostvaruju nije jednostavan. Starenje stanovništva, pritisci na tržište rada, potreba za energetskom neovisnošću i klimatski izazovi zahtijevaju integriran, dugoročno promišljen pristup. U posljednjih nekoliko tjedana aktivnosti Vlade pokazale su kako zemlja, bez pompe, ali s jasno vidljivim učinkom, gradi svoju poziciju na međunarodnoj sceni. Dok se domaći medijski narativ često fokusira na kratkoročne kontraste i spektakularne sukobe, stvarna diplomatska i institucionalna djelovanja Hrvatske nerijetko prođu bez odgovarajuće analize. Međutim, upravo u toj staloženosti i konzistentnosti leži snaga politike koja, strateški i kontinuirano, povećava utjecaj države u Europskoj uniji i šire.
Jedan od ključnih pokazatelja takve moći je aktivnost Hrvatske unutar Europske pučke stranke (EPP). Nedavno održani Leaders’ Retreat u Zagrebu pokazao se kao platforma kroz koju je Hrvatska potvrdila svoj kapacitet da sudjeluje u oblikovanju europskih politika. No, ovaj put je učinila i korak više: HDZ je pokazao da može preuzeti predvodničku ulogu u definiranju europskih prioriteta. Usvajanje deklaracije “Demografska obnova: strateški imperativ za Europu”, čiji je tekst inicirao HDZ, prva je politička rezolucija na europskoj razini posvećena demografiji, i to unutar najjače europske političke obitelji.Činjenica da je nacrt došao iz Hrvatske, da je usvojen uz minimalne amandmane i da je upravo on nametnuo temu dnevnom redu EPP-a, pokazuje da Hrvatska – i HDZ – ne samo da sudjeluju u oblikovanju europskih politika, nego ih, u ovom slučaju, i predvode.
U tom kontekstu treba gledati i intenzitet međunarodnih aktivnosti od početka siječnja. Samo u nekoliko tjedana premijer Plenković sudjelovao je u Parizu na izvanrednom sastanku Koalicije voljnih za potporu Ukrajini, u Zagrebu je primio glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea, sudjelovao je na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, potom na izvanrednom sastanku Europskog vijeća u Bruxellesu – gdje je iskazana jednoglasna potpora Danskoj u vezi s Grenlandom – te je u Zagrebu primio i glavnog tajnika OECD-a Mathiasa Cormanna, koji je predstavio Drugi ekonomski pregled Hrvatske kao završnu etapu prije očekivanog skorog primitka u organizaciju koja okuplja 40-ak najrazvijenijih gospodarstava.
Na to se nadovezao i skup lidera europskih pučana u Zagrebu povodom 50. obljetnice EPP-a, najutjecajnije i najveće stranačke obitelji desnog centra u Europi, čiji je HDZ član. Paralelno, premijer Plenković je održao niz bilateralnih sastanaka. Uz sve to, Hrvatska ove godine predsjeda Inicijativom triju mora, koja okuplja države između Baltika, Jadrana i Crnog mora, te će krajem travnja biti domaćin samita u Dubrovniku. Istodobno predsjeda i skupinom EUMed9, koja okuplja devet mediteranskih članica Europske unije, a čiji će se sastanak na vrhu održati na jesen u Splitu.
U sigurnosnom dijelu kalendara slijedi Minhenska sigurnosna konferencija, s Ukrajinom kao jednom od glavnih tema, uz najavljeni skori posjet Ukrajini, kao izraz političke i moralne potpore zemlji koja u uvjetima oštre zime, bez grijanja i struje, pruža nadljudski otpor ruskoj agresiji. Na globalnoj tehnološkoj razini, Plenković je najavio i sudjelovanje na velikom međunarodnom samitu o umjetnoj inteligenciji u New Delhiju, uz uzvratni bilateralni posjet indijskom premijeru, kojeg je prošle godine primio u Zagrebu.
Upravljanje javnim dugom
Taj niz aktivnosti može se opisati kao svojevrsni hrvatski diplomatski “Grand Slam” – rijetko viđena koncentracija multilateralnih, regionalnih i bilateralnih inicijativa kroz koje se Hrvatska međunarodno afirmira i snažno pozicionira. Danas je to hrvatska stvarnost – i u toj transformaciji ova Vlada, a osobito premijer Plenković, imaju ključne zasluge. Važno je napomenuti da takav vanjskopolitički utjecaj proizlazi iz kontinuirane unutarnje stabilnosti i institucionalne discipline.
Pogledajmo izbliza ekonomske pokazatelje i fiskalnu disciplinu, kako bismo prikazali kako međunarodna afirmacija Hrvatske proizlazi iz racionalne unutarnje politike – i zašto se ta logika, iako očigledna u brojkama, rijetko prenosi u medijski narativ. U zemlji u kojoj se medijski diskurs često temelji na senzacijama i površnim interpretacijama, statistike i temeljne mjere fiskalne politike Hrvatske ostaju gotovo neprimijećene, a upravo one, bez patetike i bez improvizacije, oblikuju dugoročni potencijal države i njezin međunarodni kredibilitet. Unatoč pandemiji koja je pogodila svijet 2020. te energetskoj krizi koja je uslijedila i rastu inflacije koju je izazvala ruska agresija i koju Europa još uvijek osjeća, od 2016. do danas, BDP po stanovniku u Hrvatskoj povećan je s približno 11.000 na oko 23.500 eura. Riječ je o mjerljivom rastu realnog životnog standarda. Jednako ilustrativan je i rast minimalne plaće.
Od siječnja 2015. do siječnja 2025. bruto minimalna plaća u Hrvatskoj povećana je za 143 posto, dok je kumulativna inflacija u istom razdoblju iznosila 32,9 posto. To znači da je realni rast kupovne moći zaposlenih s najnižim plaćama u Hrvatskoj iznosio oko 82,9 posto, dok je u Sloveniji iznosio oko 23 posto, u Njemačkoj oko 11 posto, a u Francuskoj je bio negativan. Kako povećanje minimalne plaće po principu “harmonike odozdo” gura naviše i ostale plaće, jasno je da je riječ o jednoj od ključnih poluga Vlade u sustavnom podizanju životnog standarda. Rastuća zaposlenost, zajedno s kontinuiranim povećanjem plaća i mirovina, pokazuje kako sustavna fiskalna disciplina nije u suprotnosti s poboljšanjem životnog standarda građana, već ga omogućuje.
Jedan od ključnih elemenata uspjeha je odgovorno upravljanje javnim dugom. Njegov udio u BDP-u smanjen je za 30 postotnih bodova u odnosu na vrhunac pandemijske krize. Ovaj napredak, u kombinaciji s kreditnim rejtingom zemlje koji ostaje stabilan i investicijski povoljan, ne samo da osigurava povjerenje investitora, već također potvrđuje da se fiskalna disciplina može održavati i dok država istovremeno financira infrastrukturne projekte i socijalne politike.
Posebna pozornost usmjerena je i na poreznu politiku i upravljanje državnom imovinom. Reformama na tim područjima povećava se učinkovitost, transparentnost i dugoročna održivost državnog sektora. Također, fiskalna politika, kroz sustavno povećanje osnovice plaća i prava zaposlenika u javnom sektoru, pokazuje kako država balansira između odgovornog upravljanja i poboljšanja socijalnih uvjeta. U konačnici, ekonomska snaga Hrvatske nije samo u brojevima, već u sinergiji fiskalne discipline, institucionalne učinkovitosti i strateških reformi, koje zajedno omogućuju državi da se pozicionira kao pouzdan partner u europskom i globalnom kontekstu.
Pouzdano regionalno čvorište
U trenutku kada europski i globalni energetski trendovi zahtijevaju diversifikaciju i sigurnost opskrbe, Vlada je sustavno osnažila infrastrukturu, proširila kapacitete terminala za ukapljeni plin na Krku i optimizirala Janafove naftovode, gradeći alternativne dobavne pravce koji smanjuju ovisnost o nepredvidivim izvorima. Ovaj pristup nije samo reakcija na krizu; riječ je o dugoročnoj energetskoj strategiji, koja stavlja Hrvatsku u poziciju stabilnog i pouzdanog regionalnog čvorišta.
U isto vrijeme, suradnja s Bosnom i Hercegovinom oko terminala u luci Ploče pokazuje da energetska strategija Hrvatske nadilazi domaće okvire i postaje instrument stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Vlada također ulaže u diversifikaciju izvora energije, uključujući projekte obnovljivih izvora i povećanje energetske učinkovitosti zgrada, što je ključno za ostvarivanje klimatskih ciljeva do 2050. godine.
Upravo zato premijer Plenković inzistira na tome da Europska unija mora biti energetski neovisnija. To nije samo “zelena” politika, nego preduvjet rasta, veće suverenosti i dugoročne sigurnosti. To znači realno diversificirati energetski miks. Treba više ulagati u obnovljive izvore, ali i otvoreno uključiti nuklearnu energiju ondje gdje je to racionalno i izvedivo. Ako EU uvozi 97 posto svoje nafte, 90 posto plina i 68 posto ugljena, jasno je koliko je energetski ranjiva, a kako se svijet približava vrhuncu svjetske proizvodnje nafte, pitanje alternativnih izvora prestaje biti tehnika i postaje geopolitika: pitanje suverenosti, očuvanja gospodarstva i standarda, društvene kohezije te socijalnog mira.
Ne treba zanemariti ni strateške regionalne projekte koji nadilaze energiju – od infrastrukture u prometu do vodovodnih i obrazovnih ulaganja u Splitu i sjevernoj Hrvatskoj. Energetska i infrastrukturna strategija Hrvatske jasno demonstrira da država koja vodi odgovornu politiku može stvoriti višestruke efekte – od jačanja međunarodnog položaja do osiguranja dugoročne ekonomske održivosti. Ovaj proces, kada se promatra kroz prizmu sustavne provedbe, pokazuje da Hrvatska ne reagira impulzivno, već planira i provodi projekte koji kombiniraju sigurnost, ekonomski razvoj i regionalnu stabilnost.
Gospodarska konvergencija
Hrvatska, kroz sustavnu provedbu reformi i odgovorno upravljanje javnim financijama, doseže razinu ekonomske konvergencije koja je u proteklim godinama bila gotovo nezamisliva. Država koja je prije samo desetljeće bila percipirana kao periferni igrač u međunarodnoj ekonomiji, sada sustavno gradi institucionalnu i fiskalnu pouzdanost koja je preduvjet za ulazak u klub najrazvijenijih ekonomija svijeta – OECD. Njezin glavni tajnik, Mathias Cormann, istaknuo je da je Hrvatska kroz kontinuirane strukturne reforme i stabilan gospodarski rast prešla put od “outsidera” do zemlje koja ulazak u organizaciju može završiti među prvima. Ovaj proces nije samo formalnost; riječ je o dubokoj transformaciji ekonomskih politika, regulatornih okvira i institucionalne predvidljivosti, koja snažno potvrđuje da Hrvatska gradi ozbiljnu međunarodnu reputaciju. OECD-ov drugi Ekonomski pregled Hrvatske ističe nekoliko ključnih dimenzija: stabilnost javnih financija, smanjenje javnog duga na 56 posto BDP-a, rast plaća i mirovina, reforme porezne politike, upravljanje državnom imovinom, te modernizaciju javne uprave i pravosuđa.
Značajno je i to što se Hrvatska u ovom procesu ne ograničava na unutarnje reforme. Aktivno pozicioniranje u međunarodnim institucijama i vidljivost kroz kandidature visokih hrvatskih dužnosnika dodatno jačaju reputaciju zemlje. Posebno se ističe kontinuitet i sustavnost u provedbi reformi. OECD ne naglašava samo postignuća, već i potencijalne rizike i izazove: demografske promjene, fiskalnu održivost, potrebu za reformama mirovinskog i zdravstvenog sustava te klimatske izazove.
Vlada sustavno dokazuje da su socijalna odgovornost i ekonomska racionalnost kompatibilna politika, a ne kontradikcija. Tijekom posljednja dva tjedna niz konkretnih odluka jasno pokazuje kako Vlada ne ostaje na apstraktnim deklaracijama, već operativno poboljšava životni standard građana. Prvo, kontinuirano povećanje plaća u javnom sektoru, strateški tempirano i proračunski održivo, odražava sposobnost Vlade da kombinira fiskalnu disciplinu i društvenu osjetljivost. Dodatno, socijalne politike koje se provode – uključujući znatno povećanje roditeljskih naknada, naknada za obitelji s djecom, podršku umirovljenicima kroz rast mirovina i poboljšanje dostupnosti socijalnih usluga – demonstriraju holistički pristup Vlade.
Kredibilitet savezništava
Hrvatska vanjska politika posljednjih godina ne temelji se na spektaklu ni na ad hoc reakcijama, nego na pokušaju da se u nestabilnom međunarodnom okruženju očuva kredibilitet savezništava i pronađe prostor za realan politički utjecaj. U svijetu u kojem se globalni poredak fragmentira, a tradicionalni oblici multilateralizma slabe, Hrvatska nastupa kao država koja razumije ograničenja vlastite moći, ali i vrijednost političke dosljednosti. To je posebno vidljivo u odnosu prema Sjedinjenim Američkim Državama i Europskoj uniji u trenutku kada transatlantski odnosi prolaze kroz ozbiljne napetosti. Izjave premijera Andreja Plenkovića na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu jasno pokazuju svijest o promijenjenoj prirodi i logici američke vanjske politike pod predsjednikom Donaldom Trumpom. Iako se Trump otvoreno distancira od multilateralnih institucija i kritizira europske saveznike, hrvatska pozicija ne ide ni u smjeru konfrontacije, nego u pokušaj stabilizacije odnosa.
Ključna linija te politike je jednostavna: premijer se zauzima za obnovu dijaloga SAD-a i Europske unije jer smatra da se dvije strane ne mogu “odvojiti” bez vlastitog slabljenja. Razlike postoje – oko trgovine, sigurnosti, industrijske politike i regulacije – ali u ovako složenim geopolitičkim okolnostima Zapadu ne trebaju veće podjele, nego veće jedinstvo. Zadatak politike nije produbljivati razlike radi dnevnopolitičke koristi, nego ulagati trud da se one smanjuju uz međusobno poštovanje.
U tom kontekstu treba pozdraviti razuman stav hrvatske Vlade o inicijativi SAD-a vezanoj uz Odbor i Povelju za mir. Stoga je normalno da se Hrvatska solidarizira s Danskom oko pitanja teritorijalnog integriteta Grenlanda, ali i istodobno upozorava da odnosi SAD-a i EU-a ne smiju skliznuti u spiralu carina, protumjera i političke odmazde. To nije neutralnost, nego svjesno zauzimanje pozicije saveznika koji razumije dugoročnu vrijednost transatlantskog partnerstva, posebno iz perspektive države čiju je sigurnost SAD konkretno podupirao posljednjih 35 godina.
Slično vrijedi i za hrvatski pristup NATO-u. Dok Trump naglašava financijski aspekt Saveza i traži veća izdvajanja za obranu, hrvatska Vlada tu dinamiku ne tumači kao prijetnju, nego kao realnost unutar koje treba djelovati. Prihvaćanje povećanih obrambenih obveza i aktivno sudjelovanje u savezu dio su strategije kojom Hrvatska potvrđuje da nije pasivni korisnik sigurnosti, nego odgovoran partner, koji je utrostručio izdvajanja za obranu u proteklih deset godina.
Ključni pomaci Hrvatske u posljednjem desetljeću ne mogu se objasniti stihijom, povoljnim okolnostima ili pukim članstvom u međunarodnim organizacijama. Oni su rezultat relativno rijetkog fenomena u hrvatskoj politici: dugoročnog i strateški vođenog upravljanja državom s jasnom razvojnom logikom. U tom smislu kontinuitet vodstva Andreja Plenkovića doveo je do mjerljivih pozitivnih rezultata za hrvatske građane i gospodarstvo.
Plenkovićev politički stil temelji se na konsolidaciji institucija i sustavnom pozicioniranju Hrvatske unutar europskog i transatlantskog poretka. Njegov pristup vanjskoj politici polazi od pretpostavke da manje države ne povećavaju svoj utjecaj retorikom, nego predvidljivošću, pouzdanošću i stalnom prisutnošću ondje gdje se donose odluke. Kandidiranje i afirmacija hrvatskih stručnjaka u ključnim europskim financijskim i monetarnim institucijama dio su upravo takve logike: jačanje stvarnog, a ne deklarativnog utjecaja.
Na unutarnjem planu, Plenkovićevo upravljanje obilježeno je fiskalnim pragmatizmom, a ne ideološkim eksperimentima. Smanjenje udjela javnog duga u BDP-u, rast kreditnog rejtinga, ulazak u europodručje i Schengen te stabilan gospodarski rast nisu izolirane mjere, nego međusobno povezani elementi koherentne ekonomske strategije, utemeljene na pretpostavci da politički suverenitet počiva na makroekonomskoj stabilnosti. Rast plaća i mirovina u tom okviru nije populistički alat, nego rezultat dugoročno održive fiskalne politike i rasta.
Važnost demografske politike
Posebno je važno istaknuti način na koji Plenković povezuje vanjsku i unutarnju politiku. Energetska sigurnost, kroz infrastrukturne projekte i diversifikaciju opskrbe, nije vođena isključivo ekonomskim interesima, nego i sviješću o geopolitičkoj ranjivosti regije. Isto vrijedi i za hrvatsku poziciju u NATO-u i EU-u, gdje se Hrvatska ne postavlja kao glasni moralist, nego kao racionalan akter koji razumije ograničenja savezništava, ali i njihovu dugoročnu vrijednost.
Usto, premijer dosljedno naglašava da Europska unija mora biti konkurentnija: to pretpostavlja uklanjanje nepotrebne i suvišne regulacije, jačanje jedinstvenog tržišta i brže donošenje odluka – jer Europa ne može zadržati svoj standard ako si administrativno “sama veže ruke”. Upravo zato demografska politika – uključujući priuštivo stanovanje – nije sporedna socijalna mjera, nego preduvjet radne snage, rasta i održivosti europskog modela.
Iz politološke perspektive takva politika proizvodi trajne rezultate: stabilne institucije, međunarodni kredibilitet i sposobnost države da djeluje predvidljivo u kriznim okolnostima.
U tom smislu Plenkovića se ne može razumjeti samo kao aktualnog premijera, nego kao ključnoga arhitekta racionalne i institucijske preobrazbe Hrvatske, koja se iz posttranzicijske države postupno izgrađuje u sve uvaženijeg člana europskog političkog i sigurnosnog poretka. To je sustavna politika koja ostavlja strukturne tragove – a upravo to je mjera ozbiljnog državničkog vodstva.
